utorak, 22. listopada 2013.

Susret

Često razmišljam o čovjeku zvanom Današnji Čovjek. Često ga promatram. Promatram ga u dućanu, na cesti, u tramvaju, na poslu, u kafiću; gdje god imam priliku promatrati, ja ga promatram...a ubrzo zatim i o njemu razmišljam. Nerijetko se dogodi (osobito u posljednjih nekoliko mjeseci) da s tim Današnjim Čovjekom malo i popričam. I moram priznati da Današnji Čovjek, ma gdje god on bio, uvijek o sebi odašilje istu poruku. Ta je poruka sadržana u snažnoj i dubokoj želji za Susretom. Ipak, Današnji ga Čovjek rijetko ostvaruje, budući da ga progone i sustižu mnoge ispraznosti: obveze, posao, mlakost, lijenost, u konačnici, nedostatak ljubavi za taj Susret.


Postoji jedan Susret koji u vremenu kada se događa postaje potpuno bezvremenski. U tom Susretu zastaje vrijeme, nestaje prostor, na trenutak jenjavaju sve ljudske muke i trpljenja, a otvara se jedna veličanstvena spoznaja - taj se Susret uistinu zbiva, a jedan od sudionika toga Susreta jesam i ja, neznatan i tako ništavan čovjek. Ipak, i u tom Susretu taj dio ljudskosti postaje sasvim nevažan. Taj se Susret zove Euharistija.


Da. Euharistija. Vidite, to je Susret za kojim Današnji Čovjek (to smo svi mi) jednostavno vapi. I taj se vapaj probija kroz svaki atom čovjekova bića. On tako silovito, a opet tako tiho kida sve spone čovjekova ponosa i oholosti, i viče: "Žudim za Susretom!" Ljudska duša doslovno vrišti...jer gladuje, a Susreta nema. Čovjek u tolikim situacijama svjedoči svojoj "preobilnoj praznini" da čak i sama praznina vapi za tim Susretom, za susretom sa Živim Bogom. Ponavljam, susret sa ŽIVIM BOGOM. A kada se taj Susret čovjeka i Boga zaista i dogodi, tada i ljudskom srcu biva obznanjeno da Gospodinova ljubav ne poznaje granice. Bog ide do kraja! Ako ste pomislili da je drvo križa ono posljednje, ono krajnje, nešto iznad čega se više ne ide, moram vam reći da Bog pomiče granice do te mjere da sama sebe čovjeku daje u, pazite sad, malom, bijelom, tako često obescjenjenom, nedostojno primanom i nepoštivanom euharistijskom kruhu! Bog te granice pomiče svaki dan. Zašto? Zato što nas ljubi...a Bog kad ljubi, on ljubi do kraja.


Stoga...
Idi i susretni se s Njim.
Idi i budi pred Njim čovjek.
Idi i reci Mu: "Gospodine, samo sam čovjek!"
Idi i posveti Mu se do kraja.
Idi i gledaj u Njega.
Idi i primi Ga u dubokoj poniznosti,
strahopoštovanju
i dostojanstvu.

Discipula Domini

četvrtak, 17. listopada 2013.

Ecce nova facio omnia!

"Evo, sve činim novo!" 
(Otk 21, 5)

Ako čovjek nije u Duhu Božjemu, ako ne hodi s Bogom kroz život, tada ne može ni vjerovati da Bog doista i u naše vrijeme čini sve novo!

Čovjek je sklon svoj pogled upirati u zla ovoga svijeta. O da, često čovjek tako čini. Zaokupljenost zlom i zloćom čini da oči čovjekova srca ne zapažaju veličanstvena djela Tvorca, koji se svakodnevno, nama na očigled, obznanjuje. Nerijetko čovjek samoga sebe degradira kao biće, kao vrhunac Božjega stvaranja. Razlozi tomu bivaju raznovrsni. Jedan je od tih razloga i čovjeka prošlost, čije teške lance vuče iz dana u dan i teško ih se oslobađa. Ali poznaje čovjekova duša svoga Tvorca još od trenutka stvaranja i uvijek nas potiče da se duhom uzdižemo k Njemu. Poslušati vapaj svoje duše znači početak hoda Božjim stazama koje nisu lake, ali je lijepo hoditi njima. Tvorcu pripada naša prošlost, naša sadašnjost i naša budućnost. On jedini čini sve novo. Ne kaže On da je činio ili da će činiti, već da čini. On to čini sada, u ovom trenutku. Prepoznati Boga kao stvarnost, čak i kao našu ljudsku stvarnost, ne neku daleku i nedostižnu, čini nas novima i vodi nas putem svetosti...do naše jedine, vječne Domovine.

In unitate orationis!

Discipula Domini

utorak, 15. listopada 2013.

Musica sacra - Thomas Tallis

Učinilo mi se nekako dobrim i lakomožebitno korisnim s vremena na vrijeme upoznati sveopće čitateljstvo s pojedinim genijalnim umovima koji su svojevremeno stvarali na području sakralne, tj. crkvene glazbe i tako učinili da ta glazba postane doista bezvremenska. Osobno sam veliki ljubitelj sakralne glazbe prožete dubokom gracioznošću tonova, nota, vokalnih interpretacija i sl. Uza sve to, svaka izvedba na težini dobiva ako biva obojana i vremenom u kojem je nastala. No, bilo kako bilo...

Započela bih ovaj mali "ciklus" kratkim prikazom života i djela meni osobno najdražega skladatelja iz vremena kada je renesansa u Europi postepeno doživljavala svoj vrhunac. Njegovo je ime Thomas Tallis (1505 - 1585). Bio je značajni engleski skladatelj. Ma zapravo...usudila bih se reći da je uz Williama Byrda (s kojim je Tallis bio prijatelj, ali o kojem će biti više riječi u nekom drugom postu) jedan od najvećih i najkvalitetnijih skladatelja polifone crkvene glazbe u Engleskoj, ali i izvan nje.



Thomas Tallis, kao iznimno talentirani glazbenik i orguljaš (i "prikriveni katolik"), našao se na dvoru kralja Henrika VII, inače oca svima dobro znanoga kralja Henrika VIII (1491 - 1547), čovjeka koji je samoga sebe postavio za poglavara Engleske Crkve, budući da od Rima nije mogao dobiti tzv. crkveno poništenje braka sa svojom tadašnjom ženom Katarinom Aragonskom.

Kralj Henrik VIII iz dinastije Tudor


U pozadini svih tih dvorskih malverzacija, Thomas je skladao i pisao, uglazbljujući uglavnom pojedine biblijske "fragmente" ili pak cjelovite biblijske tekstove, gotovo sve na latinskom jeziku (pozamašan dio i na engleskom jeziku). Pogledate li njegovu "diskografiju" (današnjim jezikom rečeno), vidjet ćete kako je većina tih skladbi prigodničarskoga karaktera ili su pak tendenciozno pisane u čast kralju ili kraljici. Tako njegov opus čine primjerice skladbe pisane za kralja Henrika VIII, za kraljicu Mariju i kraljicu Elizabetu, zatim za Reformiranu crkvu i za bogoslužje (eng. Music for Henry VIII, Music At The Reformation, Music For Queen Mary, Music For Divine Office, Music For Queen Elizabeth, Music For The Reformed Church...) Naravno, ova je kategorizacija novije datacije, a njome se slušatelju želi omogućiti, prije svega, bolja i pravilnija povijesna kontekstualizacija nastanka pojedine skladbe, a potom i lakše snalaženje.

Tendenciozno skladanje za ono vrijeme ne predstavlja nikakve novitete. Naime, glazbenici su od toga živjeli. A da bi glazbenici na dvoru svoga kralja ili kraljice uopće i preživjeli, morali su ih naprosto voljeti, pa makar se radilo o tek "afektiranoj privrženosti". Stoga su njihove skladbe bile pokazatelj "ljubavi" prema svom vladaru.

Ipak, razlog zbog kojeg me Tallis osvojio već na prvo slušanje nalazi se u njegovoj fantastičnoj sposobnosti da, uz evidentne utjecaje gregorijanskoga pjevanja, uglazbi poduže biblijske "komade" (uglavnom na latinskom). Tako je, primjerice, uglazbio I i II Jeremijinu tužaljku: http://www.youtube.com/watch?v=dbczcKGgcwM (preporučam (ukoliko imate mogućnost) slušati preko malo kvalitetnijih zvučnika); tu je i uglazbljeni Dekalog: http://www.youtube.com/watch?v=3SmwW5fK70s (na engleskom jeziku). Osim toga, njegov istančani senzibilitet za sklad harmonija i poigravanje doživljajima, atmosferama, durovima i molovima najviše me zaintrigirao. Ta je virtuoznost izrazito snažna u Jereminijim tužaljkama, ali i u sljedećoj Tallisovoj skladbi: http://www.youtube.com/watch?v=6HFvgjCOo70

Ukoliko još niste, svakako prionite uz slušanje Tallisove glazbe. Za kraj, preporučam poslušati orkestralnu skladbu engleskoga skladatelja Ralpha Vaughana Williamsa (1872 - 1958): http://www.youtube.com/watch?v=IbzxhZT6akk. Riječ je zapravo o "osuvremenjivanju" ove Tallisove skladbe: http://www.youtube.com/watch?v=TVVRHjQ5Vd4 . Nije li fantastično? :)

Uživajte u slušanju!

Discipula Domini


četvrtak, 10. listopada 2013.

Gdje je nestala plitica?

U zadnje se vrijeme nešto često raspravlja o primanju Isusa u Euharistiji. Mnogo je onih koji će reći: "Ruke ne dolaze u obzir. Valja Ga primati samo na jezik!" Naravno, ima i onih koji u primanju Isusa na laičku (čitaj: neposvećenu) ruku ne vide baš ništa sporno. No, generalno gledano, pitanje načina primanja Pričesti pitanje je koje zaslužuje jedan novi (i poduži) post.

Međutim, ono što samu sebe često znam upitati, posebno kada sudjelujem na Svetim Misama, a nikako da mi u srce dođe odgovor: plitice, gdje su nestale? Zašto se više ne koriste?



Sjećam se...Imala sam 15 ili 16 godina. U mojoj župi do prije nekoliko godina živio je jedan franjevac. Doživio je duboku starost. Bio je oličenje i utjelovljenje onoga što je još sv. Franjo Asiški postavio kao temelj svoga reda; bio je ogledalo franjevaštva i franjevačke duhovnosti u pravom smislu te riječi. Međutim, u posebnom mi sjećanju ostaje način na koji je taj franjevac služio Svetu Misu: bio je pun blagosti, pažnje i obzirnosti prema svakom komadiću euharistijskoga Kruha, prema Bogu koji se skrivao u Otajstvu Euharistije, prema onim mrvicama koje su vječito padale na pliticu u kojoj si mogao vidjeti odraz svoga lica. Svojim je prstima s dubokim poštovanjem i povjerenjem primao Isusa, podizao Ga na očigled svih prisutnih, ne bi li Ga nakon toga svim vjernicima u stanju milosti i dijelio! Ispod brade svakoga vjernika jedan bi  ministrant uvijek držao pliticu. Nerijetko se događalo da bi se u sakristiji, neposredno prije Mise, ministranti prepirali tko će taj dan na Misi "držati pliticu", a tko će "zvoniti". Dotični franjevac, po završetku pričešćivanja, uzeo bi pliticu iz ministrantove ruke, položio ju na oltar, a potom sve mrvice koje su kod pričešćivanja pale na nju lagano "istresao" u kalež. Pazio je da na plitici ne ostane ni jedan jedini komadićak hostije, ni jedna jedina mrvica. Nakon toga, oprao bi prste kojima je pričešćivao. Njemu se skupljanje mrvica s plitice nije činilo nimalo glupim i djetinjastim.

Taj je franjevac sada kod Gospodina. Gospodin ga je u pravo vrijeme pozvao k sebi. Kako je on otišao k Njemu, došli su na službu neki novi svećenici, svaki poseban na svoj način. Ali...upotreba plitice kod pričešćivanja potpuno je izbačena. Te plitice, u kojoj si mogao vidjeti odraz svoga lica, više nema. Ne znam čak ni gdje se nalazi, tj. skriva li se uopće unutar samostana. Ljudi danas Isusa primaju ili na ruku ili na jezik (tako je, tobože, manje važno kako će Ga primiti!), primaju Ga ispred oltara, pokraj oltara, ispod kora, u ovom ili onom kutu crkve, u bočnoj kapeli, vani... Ali uvijek bez plitice... Bit će da se ljudima Isus čini možda prevelikim da bi stao u "te neke mrvice koje jedva uočavaš prostim okom".

 
Botticelli, Posljednja Pričest sv. Jeronima

Ponekad pomislim:
Gospodine moj,
učini me prije svega dostojnom prići Ti,
a potom Te i u sebe primiti kao najveće blago i dobro čovjeku dano.
Učini moje srce osjetljivim za svaki komadić Tebe,
za svaki susret s Tobom u Otajstvu Euharistije,
a nakon toga, dopusti mi postati Tvojom vjernom pokaznicom.
Nauči me ljubiti Te potpuno!

Discipula Domini


utorak, 8. listopada 2013.

De titulo paginae "Ex alto omnia"

Ex alto omnia!
S visina sve!

Prije nepunih mjesec dana pročitala sam istoimenu knjigu (na hrvatskom, naravno). Pročitavši naslov knjige, zaista nisam znala kakvo me štivo čeka. Ipak, ostala sam ugodno iznenađena. Riječ je o književnoj biografiji s vrlo naglašenim historiografskim diskursom. Književno-umjetničko oblikovanje usmjereno je na jednog od najvećih hrvatskih latinista - na Antuna Vrančića (Antonivs Verantivs, 1503 - 1573), Šibenčanina, jegarskog biskupa, a kasnije i primasa Ugarske.


U jednom dijelu knjige stoji zapisano kako je Ex alto omnia bilo Vrančićevo geslo u koje je sažeo temeljnu misao: sve što primamo, siue merito siue immerito, primamo od Boga, qui  in caelis est. I doista, kada biste detaljno čitali njegov životopis (ili još bolje, njegova osobna pisma koja su uistinu mnogobrojna), uočili biste snažnu opterećenost duha, razapetost između službe koju je kao dvorski službenik bio primoran obavljati i između onoga što je doista htio - pisati, istraživati, afirmirati se kao književnih, ukratko, biti pravi renesansni čovjek. Ponekad se stječe dojam da je bio poprilično nezadovoljan svojim životom zbog mnogih nevolja koje su ga snašle. Ipak, služba je služba - donosi osobni prosperitet, sigurnost i korist. No, pomalo je nevjerojatno kako je Vrančić, unatoč silnom nezadovoljstvu, i dalje ostao doljedan svom geslu - sve prima od Trojedinoga Boga, sve prima s visine. U tomu sam i ja pronašla svojevrsno nadahnuće. Stoga, zahvaljujući Vrančiću, odlučih ovaj blog nasloviti njegovim geslom.

Slika preuzeta s: http://www.virtuelles-kupferstichkabinett.de/

Discipula Domini


ponedjeljak, 7. listopada 2013.

Život u slici...

Ovaj sam vikend (od 4. do 6. listopada) imala priliku boraviti u Karmelu sv. Ilije (http://zidine.karmel.hr/) u neposrednoj blizini Buškog jezera u Bosni i Hercegovini. Pravo mjesto za duhovni i tjelesni odmor. Donosim nekoliko svojih fotografija (ne tako vrhunske kvalitete) u nadi da će čitatelji osjetiti barem dio ozračja.

 Ulaz u crkvu


 Uslikano u svetištu Vepric blizu Makarske


 Pogled na Buško jezero


 Duhovni centar Karmel sv. Ilije



 "Mali Lurd" - svetište Majke Božje Lurdske u Vepricu


 Križ. Uskrsli Krist. Ostao je Kristov trag.


 Leptir slomljenoga krila


 Zanimljiv prikaz karmelićanskoga grba


 Jutro


 Sv. Ilija


 Prozori


 Uslikano u Vepricu


Ispovjedaonice od kamena u Vepricu

Discipula Domini

Za početak


Laudetur Jesus Christus!

Lutajući internetskim bespućima, ali isto tako i ovom "suznom dolinom" prepunom raznih životnih izazova, u meni se stvorila ideja (ili još bolje, neko nagnuće) o pokretanju bloga koji bi se bavio raznolikom tematikom, ali ipak s posebnim naglaskom na ono što je katoličko, duhovno, tradicionalno i, konačno, pravovjerno. Dosadašnja iskustva pokazuju kako slične blogove (koje redovito pratim) uređuju više-manje muškarci. Stoga se javila potreba pisati o važnim svakodnevnim pitanjima katoličkoga predznaka, ali iz perspektive jedne žene. Vjerujem da mi moja braća blogeri to neće zamjeriti, već da će me, štoviše, podržati i uvijek upotpunjavati raznim sugestijama :)
Do idućeg posta, in unitate orationis!
Discipula Domini