četvrtak, 10. listopada 2013.

Gdje je nestala plitica?

U zadnje se vrijeme nešto često raspravlja o primanju Isusa u Euharistiji. Mnogo je onih koji će reći: "Ruke ne dolaze u obzir. Valja Ga primati samo na jezik!" Naravno, ima i onih koji u primanju Isusa na laičku (čitaj: neposvećenu) ruku ne vide baš ništa sporno. No, generalno gledano, pitanje načina primanja Pričesti pitanje je koje zaslužuje jedan novi (i poduži) post.

Međutim, ono što samu sebe često znam upitati, posebno kada sudjelujem na Svetim Misama, a nikako da mi u srce dođe odgovor: plitice, gdje su nestale? Zašto se više ne koriste?



Sjećam se...Imala sam 15 ili 16 godina. U mojoj župi do prije nekoliko godina živio je jedan franjevac. Doživio je duboku starost. Bio je oličenje i utjelovljenje onoga što je još sv. Franjo Asiški postavio kao temelj svoga reda; bio je ogledalo franjevaštva i franjevačke duhovnosti u pravom smislu te riječi. Međutim, u posebnom mi sjećanju ostaje način na koji je taj franjevac služio Svetu Misu: bio je pun blagosti, pažnje i obzirnosti prema svakom komadiću euharistijskoga Kruha, prema Bogu koji se skrivao u Otajstvu Euharistije, prema onim mrvicama koje su vječito padale na pliticu u kojoj si mogao vidjeti odraz svoga lica. Svojim je prstima s dubokim poštovanjem i povjerenjem primao Isusa, podizao Ga na očigled svih prisutnih, ne bi li Ga nakon toga svim vjernicima u stanju milosti i dijelio! Ispod brade svakoga vjernika jedan bi  ministrant uvijek držao pliticu. Nerijetko se događalo da bi se u sakristiji, neposredno prije Mise, ministranti prepirali tko će taj dan na Misi "držati pliticu", a tko će "zvoniti". Dotični franjevac, po završetku pričešćivanja, uzeo bi pliticu iz ministrantove ruke, položio ju na oltar, a potom sve mrvice koje su kod pričešćivanja pale na nju lagano "istresao" u kalež. Pazio je da na plitici ne ostane ni jedan jedini komadićak hostije, ni jedna jedina mrvica. Nakon toga, oprao bi prste kojima je pričešćivao. Njemu se skupljanje mrvica s plitice nije činilo nimalo glupim i djetinjastim.

Taj je franjevac sada kod Gospodina. Gospodin ga je u pravo vrijeme pozvao k sebi. Kako je on otišao k Njemu, došli su na službu neki novi svećenici, svaki poseban na svoj način. Ali...upotreba plitice kod pričešćivanja potpuno je izbačena. Te plitice, u kojoj si mogao vidjeti odraz svoga lica, više nema. Ne znam čak ni gdje se nalazi, tj. skriva li se uopće unutar samostana. Ljudi danas Isusa primaju ili na ruku ili na jezik (tako je, tobože, manje važno kako će Ga primiti!), primaju Ga ispred oltara, pokraj oltara, ispod kora, u ovom ili onom kutu crkve, u bočnoj kapeli, vani... Ali uvijek bez plitice... Bit će da se ljudima Isus čini možda prevelikim da bi stao u "te neke mrvice koje jedva uočavaš prostim okom".

 
Botticelli, Posljednja Pričest sv. Jeronima

Ponekad pomislim:
Gospodine moj,
učini me prije svega dostojnom prići Ti,
a potom Te i u sebe primiti kao najveće blago i dobro čovjeku dano.
Učini moje srce osjetljivim za svaki komadić Tebe,
za svaki susret s Tobom u Otajstvu Euharistije,
a nakon toga, dopusti mi postati Tvojom vjernom pokaznicom.
Nauči me ljubiti Te potpuno!

Discipula Domini


2 komentara:

  1. U starom je obredu svećeniku bilo obavezno nakon riječi pretvorbe i podizanja hostije palac i kažiprst obje ruke skupa tj. ne ih razdvajati. S tako spojenim prstima podizao bi se kalež. Također, nakon što bi se narod pričestio, i Presveto vratilo u svetohranište, obavezno je bilo pranje palca i kažiprsta obje ruke.

    OdgovoriIzbriši

Ako želite ostaviti komentar na post, svakako se potpišite radi lakšeg snalaženja u komentarima.