srijeda, 31. prosinca 2014.

Deo gratias, Deo gloria!


Gospodine, hvala Ti!
Po Tvojoj dobroti mi, Tvoji odabranici, primismo nebrojene milosti.
Hvala Ti na godini iza nas,
hvala Ti na godini ispred nas.
Hvala Ti što si s nama u godini na izmaku,
hvala Ti što ćeš s nama biti u godini koja dolazi.
Hvala Ti, Dobri, što se susrećeš s nama,
što nam prilaziš,
što nas želiš,
što nas ljubiš,
što se ne umaraš susrećući nas.
Hvala Ti na prilici da ostavimo staro
i zaodjenemo se u novo.
Ti, koji činiš sve novo, budi naša novost,
koja svakodnevno oduševljava
i učvršćuje nas u pozivu našem!

Sve što je bilo, predajemo Tebi!
Sve što jest, predajemo Tebi!
Sve što se ima zbiti, predajemo Tebi!

Trojedini i ostajstveni Bože,
koji si jedini smisao i jedina naša nada,
osnaži nam biće da uvijek bude zagledani u Nebo,
da naša djela budu nadahnuta Nebom,
a riječi odraz toga Neba u nama.

Presveta Djevice, po svom moćnom zagovoru
prati nas i štiti.

Dragi čitatelji ovoga bloga,
Gospodinu smo bliži što smo zahvalniji. Sve što imamo ne bismo imali da nam nije dano odozgor. Zato uđite u novu godinu novi, sa srcem punim hvale i zahvaljivanja. Neka vas ništa ne obeshrabri, koliko god ružno i teško podnošljivo bilo. S Kristom u nama, nad nama, ispred nas, iza nas i ispod nas nema straha. Želim vam Pavlovu oštroumnost, Ivanovu privrženost Gospodinu, Petrovu spontanost i Marijinu poslušnost. Eto, to vam želim...ne samo u 2015. godini, nego svaki dan, do kraja života...do susreta u Vječnosti!

Vaša Discipula D.


utorak, 9. prosinca 2014.

Traktati: Kako se "naživcirati" i malo o grijehu...

Za početak, evo dviju kratih jadikovki: baš kada pomislih kako ću s ulaskom u Došašće ubirati plodove toga milosnoga vremena, baš kad sam odlučila kako ću se više posvetiti brizi za svoju nutrinu i manje se živcirati oko nepotrebnih stvari/situacija (da, baš sam tako odlučila), ma baš tada uspijem se posvema naživcirati. Prvo sam svoju uznemirenost (a možda i temperament) morala stavljati pod uzde na jednoj nedjeljnoj svetoj Misi, na kojoj doslovce pomislih: "Liturgijo sveta, kako da ti pomognem!? Zašto te tako jako preziru?!" Božemiprosti, jako sam se naživcirala. Bilo je to nepropisno masakriranje čak i liturgijski neprimjerenih pjesama. Neću u detalje, ali... vapim na Misi ponovno čuti: a) liturgijski primjerene pjesme, b) katoličke pjesme. Vapim tako ne zato što se meni to tako hoće ili zato što sam ja to tako postavila ili zato što neki smatraju da nemam osjećaj "za estetiku" ili zato što "isfuravam" neku kvazi-neo-agresivnu tradi-spiku (moje složenice-novotvorenice, op. a.), već zato što sam član Katoličke Crkve, pa i imam pravo vapiti za povratkom izvornog katoliciteta u Katoličku Crkvu kojoj pripadam. S novim se poimanjem "katoličkoga" nimalo ne slažem, naime... No, dobro...da skratim; prešutjela sam glazbeni dio cijele gore spominjane Mise.

Nadalje, u školi, bilo u prolazu, bilo na nastavi, čujem izraze poput "boc, boc" i "nisi ti balon", pa vođena vlastitom intelektualnom znatiželjom priupitam nekolicinu o čemu se radi. A onda me djeca informiraju o novoj pjesmi jedne naše estradne zvijezde koju neću imenovati. No, kako s izrazitim gnušanjem ne pratim naša estradna gibanja, zapamtih samo da pjeva o kaktusima, a da je nekoć pjevala velike kršćanske hitove kao što su hit 1 i hit 2. Potom mi u misao dođu riječi sv. Pavla: ...često sam vam govorio, a sada i plačući govorim: mnogi žive kao neprijatelji križa Kristova. Svršetak im je propast, bog im je trbuh, slava u sramoti - jer misle na zemaljsko (Fil 3, 18-19).

Uglavnom, ovih se dana u više navrata naživcirah.

No, što zapravo htjedoh reći...

Neki sam dan vodila vrlo zanimljv i nadasve plodonosan razgovor s našim svima dobro znanim autorom bloga Caritas et Veritas. Na duboko promišljanje naveo me video genijalnoga Vorisa, a kojega je Caritas s najvećom brigom i marljivošću preveo i postavio na svoju stranicu. E pa prijatelju, hvala ti! :)

Želite li danas govoriti o grijehu, o pravim principima i realnim učincima grijeha, morate biti spremni na rizik. Ljudi će vam govoriti da osuđujete, mislit će da ste grozni, govorit će vam da ne možete tako razgovarati, da ste ovakvi ili onakvi - bit ćete, dakle, luđaci, oholice i "babe" koje se upliću u tuđa posla. U tom slučaju, osobe koje vam tako govore žrtve su nečega što osobno prozvah diskurs/jezik prividnoga milosrđa. O čemu se zapravo radi? Postulati ovoga diskursa jesu sljedeći: nikada ne imenovati grijeh o kojem se radi, uvijek se služiti jezikom patetike i sladunjavosti (Isus je dobar, Isus ne osuđuje, Isus te voli itd.), nikako ne spominjati težinu grijeha ili grešnoga stanja kako se osoba ne bi osjetila napadnutom ili osuđenom, te se što više koristiti negativnim vrijednosnim sudovima (mislim/smatram/vjerujem/čini mi se da to i nije... itd.), čime izbjegavate govoriti o konkretnom nauku ne vašem, nego nauku Katoličke Crkve. 

A što dovodi čak i do nesvjesnoga korištenja tog jezika prividnoga milosrđa? Pa upravo to što se o odvratnosti grijeha uopće ne govori, a ako se i govori, govori se kroz korištenje poviše navedenih postulata. Sjetite se: kada ste zadnji put čuli da grijeh ljudsku dušu vodi u pakao, ako se ne pokaje? Kada se nama ljudima prestane govoriti o opasnosti grijeha, čak štoviše, o odvratnosti grijeha koji ljudsku dušu, ako se ona istinski ne pokaje i obrati, može osuditi na muke paklene, onda mi ljudi taj grijeh ili grešno stanje prestanemo percipirati kao grijeh. Neprestanim i kontinuiranim naglašavanjem samo milosrdnoga Boga, a izbjegavanjem Boga pravednoga, Boga koji prezire grijeh, otupljuje savjest i nema nikakva ploda za spasenje. Baš suprotno. 

Govorim ovako jer sam u jednom trenutku svoga života i sama primila nekoliko verbalnih "šamara" od prijateljice koja je u tom trenutku brinula za moje spasenje. Našamarala me do krajnjih granica. I njezini su šamari boljeli do kostiju. Ali zahvaljujući tomu što nije bila žrtvom jezika prividnoga milosrđa, već joj je Istina bila važnija od toga da me poštedi loših osjećaja ako mi kaže tada trenutnu istinu o meni, danas su mnoge stvari drukčije. Danas sam slobodna... i zahvalna Duhu Svetom koji me tada, kroz moju prijateljicu, pozivao na put obraćenja i spasenja.

Smatram, stoga, sljedeće: govoriti o odvratnosti grijeha koji vodi u pakao mora postati ustaljena metoda i poučavanja i odgajanja u vjeri. O grijehu treba govoriti bez uljepšavanja, bez eufemiziranja. S naših bi propovjedaonica trebao hučati snažan poziv na obraćenje, na pokajanje i na sigurnost Gospodinova milosrđa tek kada osjetimo duboko kajanje. Govoriti o odvratnosti grijeha, ili ako hoćete, govoriti ISTINU o grijehu, jedini je način da uvijek ostanemo budni, trijezni, pa da i sami počnemo osjećati gađenje prema grijehu. Tada se oslobađamo svih navezanosti na grijehe kojima posebno robujemo. Gospod ne želi našu propast; On želi naše spasenje...On želi da se svi spasimo. Ali moramo dopustiti Istini da nas oslobodi. Makar boljelo...
Discipula Domini

petak, 14. studenoga 2014.

Tko to tamo laže?

Ako ste se nekim čudno-čudesnim čudom prepali da me možda zemlja progutala, javljam vam da nije. Tu sam, živa sam. :) Samo s malo manje slobodnoga vremena. No, to ne znači da vam u nastavku svog teksta neću progovoriti o stvarnosti koja iziskuje dublju analizu, interpretaciju, a potom i argumentaciju!

Dakle...
Duboko sam uvjerena kako je svatko od vas za svoga života čuo onu slavnu kritalicu "latinski je mrtav jezik". Znala sam s vremena na vrijeme malo intenzivnije promišljati o tome zašto u konačnici ljudi vjeruju u takvu jednu tezu. A onda sam...jednostavno na vrelima svakodnevice, ne tražeći posebno neke konkretne odgovore niti prežući za nekim stručnim argumentima, naišla na nepobitne dokaze o tome kako je tvrdnja "latinski je mrtav jezik" jedna velika i, po mom mišljenju, izrazito neukusna - LAŽ.

Benediktinci u uzaludnom skriptoriju u činu uzaludnog
prepisivanja uzaludnih knjiga na "mrtvom" jeziku

Prvo i iznad svega, ovakve tvrdnje uvreda su struci, dakle, svim poznavateljima klasičnih jezika, koji su svoje vrijeme, svoj novac, svoje živce i, na koncu, dobar dio svoga života investirali u proučavanje jezika drevnih Rimljana (i Grka), danonoćno čitajući antičke pisce (od prvog do zadnjeg), prevodeći nečitljive i jezično akrobatski pisane izvornike, dešifrirajući neki "žnj" natpis na nekom "žnj" kamenom ulomku iz nekog "žnj" stoljeća. Takve su pretpostavke ujedno uvreda i cjelokupnom znanstvenom miljeu koji bi, da ovakve izjave drži istinitima, mogao povjerovati u ispraznost i besmislenost svojih znanstvenih spoznaja i saznanja.


Kao drugi nepobitni argument protiv tvrdnji o latinskom kao mrtvom jeziku navodim sljedeće: evo, već po ne znam koji put uživam u čarima javnoga zagrebačkoga prijevoza i u tzv. "malim tramvajskim kazalištima" (tu vrstu teatra prozvah "mikroteatri"). Nerijetko se nađem uz bok skupini mladih srednjoškolaca koji, s puno oduševljenja i ganuti nekim neobjašnjivim entuzijazmom, vode dijaloge o latinštini u hrvatskom obrazovnom sustavu. "Znaš kaj, meni 'e ova 3. deklinacija tol'ko teška za skužit da sam na kraju prepisao zadaću od Petre. Fakat mi se nije dalo doma to radit!" "Ma daj, e, moram ispraviti onu jedinicu iz latinskog...ne znam zakaj me uopće išla pitati one...kaj su ono...imperative!...ma joj, previše je tu nastavaka i svega!" Ima i onih optimističnijih i u verbalizaciji otmjenijih: "Ma nije to tako strašno! Ako naučiš koje ti je sporedno, a koje glavno vrijeme u glavnoj rečenici, moraš nakon toga provjeriti koji ti je konjunktiv u zavisnoj...i tako prevedeš...ništa strašno!" Činjenica da današnja omladina JAVNO i aktivno progovara o jezičnim problemima i nedoumicama vezanima za temeljni jezik zapadnoeuropske civilizacije znači da je latinski jezik zapravo - živ.

Konačno, o trećem argumentu izabirem progovoriti u slici:


Dakle, riječ je o Prvoj zagrebačkoj školi latinskoga jezika koja je s radom započela prije točno 3. dana, tj. na sv. Martina. Školu je pokrenuo moj dragi kolega Petar, veliki zaljubljenik u starinu i latinski jezik u njegovoj punini! Možda je najbolje da iz njegovih riječi osobno iščitate očiti entuzijazam, ali i cilj škole: 
Danas, 11. 11. 2014. godine ostvario se jedan san. Otvorili smo jedno novo poglavlje u našim životima, počeli smo pisati povijest budućnosti, pokazali smo da se isplati težiti idealima, da se isplati imati snove. Danas se konačno obistinio moj san, koji su svakako priželjkivale mnoge generacije - otvorena je PRVA ZAGREBAČKA ŠKOLA LATINSKOG JEZIKA i predstavila se prvoj generaciji polaznika, kojima ovom prigodom od srca čestitam na tako hrabroj i čestitoj odluci. Vi ste jedini svjedoci da se isplati svaki napor, jer konačno honos alit artes.Želimo zajedno njegovati latinski jezik, a samim tim i kulturu i cjelokupno književno nasljeđe koje smo primili.
 Petre, tibi maxime gratulor! ;)

Petru ujedno zahvaljujem što mi je dopustio na blogu progovoriti o otvaranju Škole.

Također, zahvaljujem dragom Splendoru koji me jednom novošću vratio na blogosferske tračnice s kojih sam ispala od zadnjeg posta u listopadu. Uputio me na novi blog pisan isključivo na latinskom jeziku: Verba importuna. Prošla sam ga letimično, ali ću si svakako dati truda temeljito ga istražiti. I eto vam još jednog dokaza da lingua latina non mortua, sed viva - aeterna est! :)

Iako je i više nego jasna moja spisateljska revoltiranost i sklonost patetiziranju nekomu potpuno irelevantnih, a nekomu izuzetno važnih stvari kao što je latinski jezik, ne uzmite mi to za grijeh. Vikend je pa valjda smijem ;)

Valete omnes!
Discipula Domini

nedjelja, 5. listopada 2014.

Nedjeljni "post-it" post

Dragi i vjerni pratitelji i čitatelji bloga Ex alto omnia, evo, zaista sam radosna što mogu ponosno izraziti veliku zahvalnost prije svega Dobromu, a zatim i svima vama koji pratite ovaj blog i svojim javljanjima, komentarima i sugestijama sudjelujete u njegovoj izgradnji. Naime, u utorak će biti prvi rođendan ovoga bloga. Počela sam ga pisati 7. listopada A. D. 2013., pošto osjetih poticaje da ono što nosim u srcu (prije svega, ljubav prema Gospodinu) i ono do čega cijelim srcem držim (naša divna Tradicija), ali i mnoge druge stvari (npr. latinski jezik :)), prenesem drugima. Bog mi je u mnogočemu puno toga dao - ne sramim se to izreći - pa nekako nastojim to što mi je "široke ruke" i ničime zasluženo dao darivati i drugima, bilo kroz pisanje na blogu, bilo kroz živu interakciju s mnogim suputnicima na mom životnom putu prema Domovini. Nadam se, u konačnici, da u mojim tekstovima pronalazite nešto za sebe i za vaše osobno posvećenje, na ovaj ili onaj način. Jer kada ne bi bilo tako, pitam se, čemu onda sve ovo? No, kako bilo, preporučam ovaj blog u vaše osobne molitve; neka Gospodin i dalje usmjerava svaku napisanu riječ, koja neka bude isključivo Njemu na slavu, a nama na izgradnju.

  

Peti je dan mjeseca listopada, id est, Marijinoga mjeseca u kojem se, moleći krunicu, intenzivnije povezujemo s Kristom preko Presvete Djevice. Bilo mi je zanimljivo kako sam danas, neprosredno prije tradicionalne Mise u crkvi sv. Martina, dobila brošuru o moljenju krunice na latinskom, a koju je svojevremeno sastavio kolega bloger Toma Blizanac. Posjetite njegov blog pa skinite brošuru. Inače molim krunicu na latinskom (izuzev obiteljske molitve krunice ili molitve krunice s više ljudi) i doživljaj je u mnogočemu snažniji, da ne kažem, mističniji. Također, dođe mi danas na Misi u misao kako pisanje ovoga bloga započeh baš na blagdan Gospe od Krunice. Pa nije li zapravo divno baš s Marijom započeti ovo malo virtualno putovanje?! :)

Nadalje, 5. listopada obilježava se i Dan učitelja, pa ukoliko među vama ima koji učitelj ili učiteljica, želim vam sretan naš dan. Bilo nam sve što činimo u okvirima našega poziva blagoslovljeno! :)

Također, prošli sam post posvetila svetim arkanđelima, objavivši svoj pomalo nespretni prijevod jednoga himna za koji nisam bila sigurna je li već preveden. U međuvremenu mi se javio jedan čitatelj (pozdravljam te, brate! :)) koji mi je poslao prijevod toga himna iz časoslova. Nema smisla da ga sad ovdje ponovno objavljujem, pa ukoliko netko želi imati službeni prijevod himna, neka mi se javi na mail. A dobrom čitatelju od srca zahvaljujem na javljanju i njegovoj duhovnoj brizi preporučam svoju malenkost.


Najavih i poseban post posvećen sv. Jeronimu. "Skica" za post već postoji, ali njezina konačna realizacija iziskuje malo više vremena. Eto, nadam se će Providnost umnožiti moje vrijeme kako bih se upustila u sastavljanje posta o sv. Jeronimu :)

I konačno, želim u vaše molitve (sukladno vašem vremenu) preporučiti jednu svoju dragu prijateljicu i njezinu obitelj koja prolazi kroz nemalu patnju. Iako se kroz patnje istinski suobličavamo Kristu Patniku, ne bismo li barem djelomično shvatili kroz što je naš Gospodin prošao radi nas, teško je ljudskoj nesavršenosti prihvatiti, a kamoli shvatiti smislenost patnje. Neka nam On, po svom milosrđu, osnaži srca da ne klonemo. 

Eto, toliko od mene u ovom javljanju. Budite u Miru, radosno krenite u novi radni tjedan i...ostanimo povezani u duhu.

Discipula Domini

Naknadno napisano:
Ne zaboravite se u svojim molitvama spomenuti i Sinode biskupa koja je danas započela. Tema je, u današnjem kontekstu, i više nego kompleksna i bez istinskoga vodstva Duha Svetoga ne možemo očekivati dobre plodove za naše obitelji. Molimo Duha da naši biskupi ostanu dosljedni višestoljetnom nauku Katoličke Crkve i da sačuvaju integritet naših obitelji u duhu katoličkoga ćudoređa.




ponedjeljak, 29. rujna 2014.

Hymnus archangelis sanctis - Himan svetim arkanđelima

Arkanđeli Rafael, Mihael i Gabriel (izvor)

Nešto me u srcu veže za ovu svima nama dobro znanu trojicu. Ono "neobjašnjivo" nešto. Pogotovo mi molitve srca lete sv. Rafaelu, a često se sjetim i onih njegovih divnih riječi iz Knjige o Tobiji (usp. 12, 6-21). Općenito, pomisao na anđele Božje, o kojima čitamo u Svetom Pismu, rađa mir, budi strahopoštovanje i još više razotkriva razmjere ljubavi Božje prema nama. Posebno me raduje činjenica da se Katolička Crkva uzastopce, dakle, dan za danom, spominje dviju svetkovina: prva je 29. rujna, kada slavimo arkanđele Gabriela, Rafaela i Mihaela, a druga je 30. rujna, kada se s posebnom radošću i u zajedništvu s cijelom Crkvom, spominjem sv. Jeronima, ujedno i zaštitnika ovoga bloga. No, o njemu ću pisati posebno jerbo, ruku na srce, on to i zaslužuje :)

No, Gospodinu na slavu, a svima nama na posvećenje i duhovnu izgradnju, prevedoh s latinskog na hrvatski jedan himan svetim arkanđelima u čast. Ne znam postoji li već hrvatski prijevod ovoga himna (uputite me ako postoji), ali bilo kako bilo, neka se ovdje nađe moj prijevod. Na internetu ima puno molitava upućenih svetim arkanđelima, ali baš mi je nekako "po guštu" napisati/prevesti nešto što se i ne nalazi baš svaki dan (vjerujem da se ne nalazi svakodnevice). Himan na latinskom jeziku i u engleskom prijevodu možete čitati na stranici Preces Latinae, koju svima toplo preporučam.

(Inače, ovaj se himan pripisuje Hrabanu Mauru, Alkuinovu učeniku (8./9. st.). O njemu više čitajte ovdje.)

Latine:
Christe, sanctorum decus Angelorum
Rector humani generis et auctor,
nobis aeternum tribue benigne
scandere caelum. 

Angelum pacis, Michael ad istam
caelitus mitte, rogitamus aulam:
nobis ut crebro veniente crescant
prospera cuncta.  

Angelus fortis Gabriel, ut hostem
pellat antiquum, volitet ab alto,
saepius templum veniat ad istud
visere nostrum. 

Angelum nobis medicum salutis
mitte de caelis Raphael, ut omnes
sanet aegrotos, pariterque nostros
dirigat actus. 

Hinc Dei nostri Genetrix Maria,
totus et nobis chorus Angelorum
semper assistat, simul et beata
concio tota.

Praestet hoc nobis Deitas beata
Patris ac Nati pariterque Sancti
Spiritus, cuius resonat per omnem
gloria mundum. Amen.
    


Croatice:

Kriste, svetih anđela uresu,
upravitelju i ljudskog roda stvaratelju,
brižno nam podaj da dospijemo
u nebesa vječita.

Mihaela s nebesa, anđela mira,
molimo te, našoj Crkvi šalji,
da nam, zbog čestih mu dolazaka,
jačaju blaga sva.

Anđeo jaki Gabriel, 
s nebesa nek' poleti da drevnog satre neprijatelja,
i neka češće u naš hram sami
pohodit' nas dođe.

Poradi zdravlja našega, anđela nam Rafaela
s nebesa što liječi pošalji,
da bolesne sve ozdravi, a istom nam
i putove upravlja.

Stog i Marija, Majka Boga našega,
i cijeli nam kor anđeoski,
pa i uvijek sav blaženi zbor
nek u pomoć hitaju.

To nek' ispuni blagoslovljeni Bog,
Otac nam i Sin i s njima Sveti Duh,
čija slava odzvanja
po svem svijetu. Amen.

Kao što i sami možete vidjeti, nisam u prijevodu bila dosljedna metričkim zakonitostima koje su specifične za himne, ma koliko god se trudila. Stoga apeliram na vašu blagu kritiku. 

Discipula Domini

četvrtak, 25. rujna 2014.

Umbra crucis

Girolamo Romano, Krist nosi križ (16. st.)

U želji za susretom s višnjom Ljubavlju, susret se zbiva tu...u susretu dvaju lica: lica stvorenja i lica višnje Boli. Neobičan je to susret dviju istih, a opet različitih stvarnosti. Beskonačno i prolazno gledaju se međusobno. Skriveni u sjeni križa, ti pogledi govore o boli. Teret pritišće ramena i leđa, ruke drhte, cijelo tijelo savija se pod težinom, srce kao da će iskočiti iz grudi, a čini se kao da kraja tomu nema...ne nazire se. Dvije boli, ona vječna i ona prolazna, ona božanska i ona ljudska, osjećaju užeta svezana oko ruku, čuju zveket lanaca i okova. I dok jedna bol trpi, trpi i druga. Obje boli traže odmor u sjeni križa. Sklanjaju se tamo zajedno. I znaju da je put još dug, ali...zajedno su. Jer...to je cijena slobode srca. To je cijena koju božanska Bol mora platiti, ne bi li ova ljudska bol u vječnosti uživala vječnu slobodu. Zapravo, neizbježan je to susret: susret ostvaren samo u sjeni križa, susret Ljubavi koja trpi za čovjeka i čovjeka koji trpi radi Ljubavi, za konačan susret dviju boli u Vječnosti.

Gospodine, dok me sapinju lanci i leđa mi pritišću svakojaki tereti, moji i Tvoji, želim Ti se u duhu i istini pokloniti i reći ti: neka ništa ne bude moje ako nije Tvoje. Ili ako hoćeš da budem u tmini, Gospodine, budi blagoslovljen, ako hoćeš da budem u svjetlu, opet budi blagoslovljen, ako se udostojiš utješiti me, budi blagoslovljen, a ako hoćeš da budem u tuzi, onda isto tako budi blagoslovljen. Neka susret Tebe i mene rađa ugodne plodove, neka svaka Tvoja skrovitost mom srcu bude odraz Tvoje očinske ljubavi, a ne odraz Tvoje odsutnosti. Želim Te uvijek susretati na mjestu koje nikada ne napuštaš: u sjeni Tvoga križa. 

Sub tuum praesidium confugimus, Sancta Dei Genitrix;
nostras deprecationes ne despicias in necessitatibus nostris,
sed a periculis cunctis libera nos semper,
Virgo gloriosa et benedicta.

ponedjeljak, 8. rujna 2014.

Magistra vitae


Počelo je. S današnjim danom krenula je još jedna školska godina. I dok pokušavam samu sebe prisiliti na izvršavanje "papirološkog" dijela posla, misli letaju na sve strane, samo ne tamo gdje bi trebale - u godišnje, mjesečne, dnevne, minutne, sekundne i ine druge planove (dva su potonja izmišljenja, je l'). Uf, kako me samo umara taj dio moga posla (Parce mihi, Domine, sed hoc non est meum crimen). I konačno, u kolopletu tih sukoba između onoga što želim i onoga što moram, nastaju višeminutna promišljanja (ujedno i ovaj post) kao protuodgovor mojim osobnim demoraliziranjima ("ne mogu", "ne znam", "ne da mi se"). Ergo...

Biti učitelj/profesor u školi ili u nekoj drugoj obrazovnoj ustanovi nije, ili barem ne bi trebalo biti, prisilno odgajanje budućih generacija na kojima svijet ostaje. To je svojevrsni poziv, kao što je i poziv na roditeljstvo. Kada nas Gospodin poziva da budemo sustvaratelji i sudionici Njegova Kraljevstva, povjerava nam jednako odgovornu zadaću koju povjerava i roditeljima - odgoj kroz obrazovanje, pa čak i brigu o dušama te djece. Sjećam se, još sam za vrijeme studiranja spoznala na što me Bog poziva. Baš sam nekako jasno u srcu osluhnula i prepoznala da me poziva na služenje djeci, tj. onima koje nam je postavio kao uzor (..."jer takvih je Kraljevstvo nebesko"). Zbog te spoznaje, nikada nisam strahovala za svoj posao. Ali nikada. S tolikim sam povjerenjem Njemu prepuštala svoje životno kormilo da ni u jednom trenutku nisam posumnjala u pronalazak posla. Vjerujem da je to povjerenje i urodilo plodom; dobila sam posao...posao u struci...u školi. Dobila sam posao, a s tim i kolektiv, dakle kolege, koji se po školama ne mogu naći ni mikroskopom. Ne pretjerujem. Do kraja sam iskrena. I realna.

Sačuvaj me, Bože, ovakvih prizora!

Ipak, biti učitelj/profesor latinskoga jezika u (osnovnoj) školi izrazito je nezahvalno. Na sam spomen latinskoga jezika, ljudima opada tlak, šećer, u šoku i nevjerici ispuštaju neartikulirane zvukove, love se glavu, gledaju u latinistu kao nekog troglavog Kerbera, padaju na koljena ili im se očituju upitnici iznad glave. Ipak, najdraže mi je kad ostanu bez riječi :) Zatim, ima situacija kada vam na predmetne informacije dolaze roditelji s pitanjima poput: "A zašto moje dijete mora učiti taj latinski? Čemu učenje mrtvog jezika? On/ona ima glavobolje od tih nastavaka!" Ima situacija kada ste prisiljeni opetovano obrazlagati zašto djeca moraju učiti latinski, tj. zašto je DOBRO da ga uče. Također, ima situacija kada vas poistovjećuju s nemilosrdnim mučiteljem, a učenici dobivaju status mučenika. I sve to zbog jedne III. deklinacije obiju osnova, III. konjugacije ili, ne daj Bože, tradicionalnog ili klasičnog izgovora. O sintaksi da i ne govorim. Kaos, braćo, kaos!

Biti učitelj/profesor (latinskoga jezika) iziskuje puno kreativnosti, osobnog rada, uviđanja vlastitih pogrešaka i trud da se one isprave. Biti učitelj/profesor znači biti ponizan. Ponekad je neopisivo teško u učenicima susretati Krista i poniziti se pred Njim, u njima. Jako je teško. Događa se da sam nadomak odustajanju od svega i da se pitam je li to posao za mene, jesam li dobra u tome što radim. Suzdržat ću se od pisanja o g. Obrazovnom Sustavu U RH koji nemilosrdno uništava onu iskonsku i čistu čežnju za služenjem i poučavanjem. No, baš danas, na blagdan Male Gospe, Gospodinu predajem svakog učenika pred kojeg ću ovih dana stati. Predajem Mu i njihove roditelje. Predajem Mu svoje kolege. I najviše od svega, predajem Mu svoj poziv - biti učiteljem Života i za Život. S tom spoznajom, sve ostalo postaje manje važno.


DiŠipula Domini ;)

srijeda, 27. kolovoza 2014.

Postati i ostati unutrašnji čovjek

Giovanni Battista Salvi da Sassoferrato, Djevica u molitvi
  1640 - 1650

Gospodin je jednom, svakoga od nas, pozvao u život. Dajući nam život (jer nas je uistinu htio), dao nam je samoga Sebe. Ono najsavršenije, najsvetije, najizvrsnije, nemjerljivo i neizrecivo dobro - Sebe - usadio je u najdublji, najintimniji kutak našega bića. Učinivši nas bićima, On je postao naša bit. Tada i mi, u svom ništavilu, prepoznasmo smislenost. U trenutku stvaranja u majčinoj utrobi, Tvorac nas je toliko ljubio i toliko nas je htio da nam nije mogao uskratiti samoga Sebe. Samoga je Sebe u nas upisao, utkao, naše su žile protkane jezikom Svevišnjega. I On, u nama, cijela naša prožetost Njime čini nas unutrašnjim ljudima. Ti i ja, u život od Tvorca pozvani, postadosmo ljudi "unutrašnjosti". A i imena su Mu naša do kraja znana.

Tamo, u toj unutrašnjosti u nama, zamišljam ovo: blagom luči osvjetljnu tamu (zbog grešne ljudske naravi), mjesto susreta, mjesto gdje se sastajemo ti i On, ja i On, svatko u svojoj unutrašnjosti. I svakodnevno smo pozvani tamo se susretati s Tvorcem. U unutrašnjosti. U unutrašnjosti koju jedino poniznost pred Njim može održati, a predanost Njemu osvijetliti. Tamo, u unutrašnjosti, sve prolazimo s Njim, ali i On s nama. Tamo, u unutrašnjosti, saznajemo istinu o sebi, o Njemu, o svijetu u kojem živimo... Tamo bivamo do kraja ogoljeni pred Tvorcem. Tamo rastemo kao unutrašnji ljudi, Duhom živim zaliveni, tamo bivamo čišćeni, umireni, ohrabreni, potaknuti... Tamo ostavljamo same sebe pred Njegovom svetom voljom, tamo se ponovno rađamo, primamo pomazanja, prepoznajemo svoje ranjenosti i pronalazimo lijeka za njih. Tamo nam je dopušteno jecati i plakati do mile volje, jer gledamo u Istinu i ta je Istina dio nas. Tamo ubiremo plodove, skupljamo opremu za duhovni boj. U unutrašnjosti, u tom kutku susreta s našim Tvorcem, ništa nije skriveno i sve je istina. Brinući o tome da ostanemo unutrašnji ljudi, naša srca postaju kuće molitve. I te molitve nikad dosta! I u suhoćama, kada su zalasci u unutrašnjost bića rijetki i neredoviti, znamo da smo stvoreni kao ljudi nutrine. Onako romantičarski, prisjećamo se dana kada smo redovito zalazili u svoju nutrinu razgovarati sa Svevišnjim. I želimo se iznova vratiti, i čeznemo za tim, i srca nam gore od želje za Njegovom blizinom...baš u nama, baš u toj nutrini čiji su zidovi ispisani Njegovom ljubavlju. 

Zato potičem, dragi čitatelji ovoga bloga, i sebe i vas da s novim jutrom, u ovim zaista tjeskobnim i bremenitim vremenima, u novi dan krenemo šetajući s Gospodinom, držeći Ga za ruku, ne skidajući pogled s Njega. Budimo postojani u svojoj nutrini... Ali povrh svega: "Gospodine, ni za čim toliko ne čeznem nego za tim da te budem dostojna!"

Discipula Domini


A svete duše, unutrašnji ljudi, što ne daju se vanjskim zavarati, razlikuju vrijedno od nevrijedna, žive skromno i puštaju sve što ionako pripada propasti. Od sveg na svijetu oni su slobodni. Ne muče ih brige nikakve. Ne umiru od tuge. Kroz sve dane mudro vode unutrašnji rat pa su zato uvijek puni svetog mira. Vode bitke vjere i ljubavi, ne da bližnje sebi podrede, već da srce Bogu podlože pa zavrijede njegov blagoslov pod kojim zloća ne može opstati. Znaju da od spasa nema prečeg cilja. Zato Spasitelja slave dan i noć. Kako u dva svijeta istodobno žive, Spasitelj im revno dolazi na molitve i svako djelo. Zavide im stoga smrtnici i zubima škripe na njihova Boga dok im đavli krive obrazine i nabijaju sačmom poglede i riječi. "Ali oni su u miru. Ako su u očima ljudskim bili kažnjeni, nada im je puna besmrtnosti. Za malo muke zadobili su dobra velika jer Bog ih je stavio na kušnju i našao da su ga dostojni."
Rajko Bundalo, Život biraj, 2014., 79


četvrtak, 21. kolovoza 2014.

Dobroto vječna...


Quisquis eum digne mandet, ne morte peribit,
Sed uita superum foelici luce fruetur...
Hac in carne cibus uere est, et sanguine potus.

(Iacobus Bonus, De vita et gestis Christi, IX 446-7; 463)

"Tkogod da dostojno njega blaguje, smrću uništen biti neće,
Već će životom nebeskim blaženu uživati svjetlost...
U tom je tijelu jelo pravo, pilo istiniti u toj je krvi." 
(Jakov Bunić, O životu i djelima Krista, IX 446-7; 463)


Dobroto vječna, Milosrđe neiscrpno, Milino neopisiva, Snago postojana, Isuse živi, Isuse prisutni!
Tebi se klanjam, Tebi živim, Tebi umirem.
Nemoći mojoj pomozi, grijehe mi oprosti, vjeru umnoži, a ljubav prema Tebi i bližnjemu ustostruči i usavrši.
Dostojna Te nisam ni jučer, ni danas, ni sutra.
Ali zbog Tvoje pregorke muke želim Te ljubiti jer znam da Ti ne možeš ne ljubiti mene.
Srce mi obnovi da, Duhom Tvojim vođena, 
sve od Tebe primam i sve po Tebi dajem, da ništa ne zadržavam za sebe.
Tvoja sam, ovakva kakva jesam, do kraja čovjek, stvorenje...
I samo po Tebi, u Tebi, s Tobom i za Tebe živeći mogu zauvijek živjeti.

petak, 15. kolovoza 2014.

Totus tuus, Maria!



Jan van Eyck, Djevica Marija, 1432.

Na današnji dan, kada Crkva slavi uznesenje Blažene Djevice Marije na nebo, odlučila sam na svom blogu objaviti jedno svjedočanstvo (dosta je bilo učitelja, sada nam trebaju svjedoci). Riječ je o svjedočanstvu mog dragog prijatelja. Zamolila sam ga da svima nama kroz pisanu riječ posvjedoči kako je to hoditi s Marijom. Zaustavljam sada svoje digitalne "tlapnje" i prenosim vam njegovo zaista divno i, što je najvažnije, iskreno svjedočanstvo. A njemu još jednom zahvaljujem na trudu i vremenu uloženom u sastavljanje ovoga svjedočanstva, Bogu na slavu!


Bio sam siguran da bez Marije mogu biti dobar vjernik 


Pomisao na Djevicu Mariju uvijek me podsjeća na moju majku i njene nježne ruke koje su sada već naborane i nose tim kožnim vijugama životne radosti i patnje; nadanja i brige; težinu fizičkog rada i spokoj odmora. Zapravo, to me razmišljanje uvijek vodi samo jednom i jednom smiraju: Bogu.


Postoji jedna Rembrandtova slika koju volim i često ju promatram. Riječ je o „Povratku izgubljenog sina“. Ako ne znate koja je, nađite ju i divite se. Autor je inspiraciju našao u divnoj Isusovoj paraboli o izgubljenom sinu. Slika ne bi bila toliko životna da sam Rembrandt nije u svom životu bio izgubljeni sin koji se toliko srozao da je počeo jesti sa svinjama, tj. otišao daleko od Boga. Dio slike koji me gane jest otac koji grli svog sina dok kleči.
 
Rembrandt van Rijn, Povratak razmetnoga sina, 1669.


Diplomirao sam teologiju. Volio sam fazu petogodišnjeg studija, dok bijah student. Teologiju volim i dalje, svim srcem. I dalje ju studiram, čitam, razmišljam … i molim. Bio sam izvrstan student. Svako područje sam temeljito prostudirao. Od semitskih jezika do egzegeza; od duboke ali često oštre metafizike do dogmatike; od morala i bioetike do pastorala i još puno divnih područja. Primao sam pohvale, mislio sam: „Pa ipak sam ja izvrstan student! … i znam sve o Bogu. Ta ipak sam sve o Njemu naučio i sada sam spoznao sve tajne života.“

No, stvari nisu tako dugo išle bajno. Bog me napustio. Oholost moga razuma je bila velika i Boga sam sveo na skup znanja koje imam; tj. Bog je postao moja igračka. Nije mi bilo jasno gdje griješim: učim redovito, polažem ispite najboljim ocjenama; shvatio sam Rahnera, Aristotela, Heideggera itd. U meni je vladala velika suhoća, velika praznina. Dani su mi se pretvorili u dosadu, bratska ljubav se ugasila u mojem srcu, neprestano su se javljali osjećaji tuge, razočaranja … i najgore: osjećaji napuštenosti i samoće. To nije trajalo kratko. Trajalo je mjesecima. Nisam shvaćao gdje je problem. Sve sam radio po Božjim pravilima. Barem sam tako mislio. 

Jednog dana, razgovarajući na predavanjima o pitanju Marije i njenih ukazanja, jasno sam izrazio svoje protivljenje o tomu (prihvaćao sam Lurd, Fatimu). Međutim,  tvrdio sam da su daljnja Marijina ukazanja po meni besmislena i često djetinjasta. Kolega me upitao: „Moliš li se Mariji? Moliš li krunicu?“ Rekoh: „Rijetko.“ Tu je razgovor završio.

Jan van Eyck

Nisam se Mariji često molio, uvijek sam upućivao molitve Bogu (mislio sam bolje direktno, bez posrednice). Ovdje je počela jedna čežnja u srcu za Bogom kojeg sam sveo na apstraktno mišljenje („Bog filozofa“). Shvatio sam: zanemario sam molitvu, a posebno Majku Božju! Bog je svoju Majku nama dao da mu se dublje približimo. Sjetio sam se ljubavi svoje majke. Kakva li je tek Marijina, razmišljao sam, koja je rodila, dojila, nosila i odgajala Isusa!? Tu se dogodio zaokret jer se srce okrenulo Mariji, čija je slava poput zrcala koje odražava Bogu slavu. Marija me čekala. Ona je strpljivo molila. Bila je cijelo vrijeme uz mene, ali moja oholost nije vidjela niti čula.

Danas sam Marijin sin. Molim redovito divnu posvetu „Isusu Kristu, utjelovljenoj Mudrosti, po Marijinim rukama“ svetog Ljudevita Marije G. Montfortskog, kao i svetu krunicu. Moj život je izmijenjen u srcu. Imam ponovno srce od mesa. Nema više negativnih misli, nema svađa, nema loših dana… Marija mi je pomogla svojim molitvama i sad znam: nikad me nije ni napustila. Ja sam napustio Boga i našu dragu, lijepu Gospu.
 

Naš život prolazi i jedino što ostaje jesu naša duša i geste koje smo uputili drugima, bile male ili velike. Ne znam što me čeka sutra, no s Marijom nemam straha jer nam ju je Gospodin dao kao utjehu i snagu, kao zagovornicu i pratiteljicu dok hodočastimo u ovom životu. Sve dok ne zasjamo pred Ocem poput zvijezda na nebu. 


Rembrandtov izgubljeni sin ipak se vratio ocu. Sebe vidim kao tog sina. Svaki put kad se vratim, Otac me čeka, svaki je povratak dizanje s puta i odlazak Ocu. Put još nije dovršen, ali upravo ti povratci čine cestu života čišćom, a Marija ju molitvama i prisutnošću obasjava.
  
Slika prikazuje dvije Očeve ruke. Ja ih tako i zamišljam da me grle kad čitam spomenutu Isusovu parabolu i ovako tumačim: sveti Irenej Lionski je rekao da su „Sin i Duh Sveti dvije ruke Očeve, s kojima nas dotiče, grli i oblikuje na svoju sliku i priliku.“ Divna misao koju osjećam samo jer je Marija bila i jest tu. Da njene divne ruke nisu radile za mene, možda se ne bih vratio Ocu, ne bih kleknuo pred Njim te me ne bi zagrlio svojim dvjema rukama. „To je Žena koju ja ljubim, Žena o kojoj je Bog sanjao, Prva ljubav svijeta“ (Fulton Sheen).

"Sav sam tvoj i sve moje tebi pripada, moj ljubezni Isuse, po Mariji, tvojoj presvetoj Majci!"

Totus tuus ego sum et omnia mea tua sunt.
Accipio te in mea omnia.
Praebe mihi cor tuum, Maria.
(s. Joannes Paulus II)