četvrtak, 30. siječnja 2014.

Papa Franjo i Kotrljajući Kamen

Od početka pontifikata pape Franje uzburkaše se duhovi na sve četiri strane svijeta, u ovoj našoj vidljivoj, ali i u onoj nevidljivoj stvarnosti. Uzburkaše se poprilično. O papi Franji govori se u tolikoj mjeri da čovjek više ni ne stigne pratiti silne deklamacije o njegovoj ličnosti, o njegovu djelovanju i tomu slično. Brzo smo zaboravili ostavku pape Benedikta XVI. koji je Katoličkoj Crkvi u nasljeđe ostavio veliko, ali premalo spominjano blago. Pojavio se papa Franjo i eto nas, krenusmo od njega raditi, da se tako izrazim, kult ličnosti.

Papa Franjo pojavio se na naslovnici popularnog američkog magazina Rolling Stone (ubrzo nakon što ga je Times proglasio osobom godine). Postupak uredištva časopisa Rolling Stone izazvao je u nekih očekivane reakcije - pisanje članaka na raznim portalima o tom činu. Eto i mene s mojim reakcijama i pisarijama. Osim toga, pokrenula se i rasprava po društvenim mrežama o opravdanosti objavljivanja naslovnice s papinim likom u časopisu od kojeg se to nije nimalo očekivalo. Međutim, iako načelno nisam protiv takvih stvari, ne mogu se oteti dojmu kako tu nešto ne štima. Možete se, ali i ne morate uopće složiti sa mnom. Ali dok se Benediktu i njegovu radu posvećivalo tako sramotno malo pozornosti (morao je "abdicirati" da se to popravi ;) ), papa Franjo odjednom postaje dosad neviđeni heroj Katoličke Crkve i ličnost koju hvale mali i veliki, vjerni i nevjerni, političari i apolitičari, ovi i oni... 


Međutim, evo zašto me obuzima neka čudnjikava skepsa i svojevrsna "rezerviranost" u bjesomučnom hvaljenju i "lajkanju" ovih postupaka:

1. Teško se mirim s činjenicom da se od pape kao poglavara Katoličke Crkve, čiji sam punopravni član, pokušava napraviti slika kakvog cirkusanta, nekog super cool lika u bijeloj oblekici koji samo izgleda kao poglavar Katoličke crkve. Za takav društveni image dio "odgovornosti" snosi i sam Sveti Otac.

2. Teško se mirim s činjenicom da se o Katoličkoj Crkvi, čiji sam punopravni član, pokušava stvoriti slika neke "organizacije" koja uspješno odgovara na zahtjeve suvremenoga, ali izuzetno podmuklog, relativizirajućeg i laži sklonog svijeta. Štoviše, vrijeđa me kada ljudi, tobože slobodna uma i liberalnih stavova, svojataju određene papine izjave, tumačene na potpuno krive načine, samo zato što, eto, u tom trenutku to njima tako odgovara.

3. Teško mi je povjerovati u toliku pozitivnu "frapiranost" i oduševljenost ovoga svijeta i svakojakih medija novim poglavarom Katoličke Crkve. Govorim o frapiranosti koja dovodi do toga da papin lik završi na naslovnoj stranici časopisa kao što je Rolling Stone. Teško mi je povjerovati da su Svijetu usta puna hvale za čovjeka koji se nalazi na čelu tom Svijetu još nedavno toliko omražene, srednovjekovne i nazadne "organizacije" - Katoličke Crkve.

4. Teško se mirim s činjenicom da se papu Franju, koji je poglavar Katoličke Crkve, Petrov nasljednik i Kristov namjesnik na zemlji, nastoji prikazati na sve moguće načine, samo ne kao poglavara Katoličke Crkve, Petrovog nasljednika i Kristovog namjesnika na zemlji. U tomu se, dragi svi, krije velika opasnost. Iskreno, ne želim da poglavar Crkve, čiji sam punopravni član, gubi na svom autoritetu na ovakav način (bilo da to radi on sam ili da to rade drugi, npr. mediji), a uz to da se relativizira i sve blago Crkve koje nam je ostavljeno, počevši od sakramenata preko Svetoga pisma pa do svećenika, redovnika i redovnica.

5. Teško ću se pomiriti s trenutkom kada se Katolička Crkva, unica et apostolica, pretvori u roba pomodarstva koji govori jezikom Svijeta, a ne Duha i Istine.

Rekoše neki da je ovaj čin samo odraz pada "popularnosti" Katoličke Crkve, pa Vatikan pribjegava ovakvom PR-u, ne bi li dovukao ljude u crkvu i tako povećao svoje "članstvo". Odmah moram reći kako je modus operandi Crkve čiji sam punopravni član daleko od ovakvog PR-a. Vjerujem da papi ni ne treba ovakav PR, budući da je i sam, kao što vidimo, u tome odličan!

Sve poviše napisano moj je osobni stav kojeg sam, nakon intenzivnog razmišljanja, odlučila javno iznijeti, iako nisam tomu sklona. I sukladno tomu, mogućnost da sam potpuno u krivu ostavljam još potpunije otvorenom.

I na kraju...ne negiram papine principe, načela papinstva i sl., niti sam protiv toga da Crkva bude otvorena svakom čovjeku koji žeđa za živim Bogom i da ta Crkva bude bliska svakom stvorenju Božjemu. Ali...ne ovisi li otvorenost Crkve o nama samima? O nama koji jesmo ta Crkva? Ne ovisi li o tebi i meni hoćemo li za drugoga biti otvorena ili zatvorena Crkva, Crkva koja se uvijek iznova vraća na izvor sakramentalnosti i učiteljstva ili Crkva kojoj je svejedno? Nismo li pozvani biti Kristova Crkva, živa i duhovna, sada i ovdje, ti i ja? 

U svijetu imate muku,
ali hrabri budite -
ja sam pobijedio svijet!
Iv 16, 33
DD

utorak, 21. siječnja 2014.

Diarium spirituale


Prije mnogo godina, iz nekih mladenačkih pobuda, počela sam pisati vlastiti dnevnik. Doduše, događalo se da moj "dnevnik" zapravo poprima obilježja mjesečnika, budući da se događalo da ništa ne zapisujem i po mjesec dana. No, s godinama, kako čitam stara bilježenja, uočavam koliko sam se kao ličnost profilirala i koliko sam u nekim stvarima odrasla. Međutim, kada sam se upustila u avanturu vođenja dnevnika, s vremenom sam uvidjela kako je on postepeno poprimao karakteristiku duhovnoga dnevnika. Tako više nije bilo potrebe zapisivati što se kada dogodilo i kako se to na mene odrazilo, već koliko me i kako Bog kroz određene trenutke života oblikovao i izgrađivao po svojoj mjeri. I znate što? Na kraju osjetite veliku zahvalnost na darovanim danima koji su iza vas.

Konačno, dogodilo se to da posljednjih mjeseci aktivno vodim samo diarium spirituale (kako sam ga sama prozvala), tj. duhovni dnevnik. Riječ je o vrsti dnevnika koji razbija sve predrasude o vođenju dnevnika uopće. Pisanje duhovnoga dnevnika ne sastoji se u zapisivanju svakodnevnih događaja kronološkim redoslijedom (tada bismo zapravo govorili o pisanju kronike). Smisao duhovnoga dnevnika jest bilježenje onih događaja i situacija koji su u nama pokrenuli ili potaknuli neku duhovnu misao ili su pak rezultirale ponekom duhovnom mišlju ili spoznajom na našu osobnu duhovnu izgradnju. Duhovni dnevnik "pamti" sva naša nadahnuća, spoznaje srca, dileme, rasprave s Bogom, osjećaje, blagoslove, primljene milosti i molitve Bogu upućene. Između ostalog, mnogi su sveci kroz povijest vodili duhovne dnevnike. I da ih nisu vodili, pitanje je bismo li danas o tim svecima i o duhovnostima koje su njegovali imali tolika saznanja. Nadalje, dnevnik je koristan i kod razmatranja svetopisamskih tekstova; nerijetko se, naime, događa da kroz meditaciju nad nekim biblijskim tekstom otkrivamo tko smo mi i tko je zapravo naš Tvorac. Zanimljivo je nakon nekog vremena, iščitavajući napisane retke, uočavati tu Božju nit koja se neprekidno proteže kroz naše dane.

I na kraju, iako će možda neki od vas pomisliti kako je vođenje (duhovnoga) dnevnika pomalo "ženska" stvar, upućujem vam svoj poticaj (neovisno o tome jeste li muškarac ili žena) da kupite (ili još bolje, da sami napravite) neku bilježnicu i da krenete bilježiti sve ono što je dio vašega duhovnoga života, tim više ako želite sustavno pratiti svoj put hoda s Gospodinom. Nije loše aktivnost vođenja duhovnoga dnevnika posvetiti nekom svecu s kojim ste posebno duhovno povezani (svoj sam osobno posvetila Presvetoj Djevici). Možda će upravo taj svetac biti vaš vjerni pratitelj na putu za Nebo.

Discipula Domini

"Tad Jahve odgovori i reče: 'Zapiši viđenje, ureži ga u pločice, da ga čitač lako čita" (Hab 2,2). Svi pažljivo bilježe i prate iznose poreza koji plaćaju. Bilo bi dobro bilježiti duhovne pokrete koje osjetimo kroz dan: mir, brigu, pogrešku ili način na koji mi je danas Bog progovorio. Vrlo je korisno zapisati navod iz Svetog pisma koji nas je posebno dotakao za vrijeme molitve. Zapišite blagoslove koje ste primili od Gospodina; zapišite i ono za što ga molite. Kada se nakon šest mjeseci vratite na ono što ste onda zapisali, vidjet ćete kako je Gospodin u međuvremenu uslišao vaše molitve. Uvidjet ćete da ste se riješili nečega što vas je mučilo i da polako rastete. Oni koji ozbiljno misle moliti trebaju voditi svoj duhovni dnevnik.

Robert DeGrandis, Pozvani na služenje

četvrtak, 9. siječnja 2014.

Oštroumlje i mudrost na tečnom engleskom


Prije nekoliko mjeseci (ni sama ne znam koliko je zapravo vremena prošlo) preslušala sam ovaj intervju s tada kardinalom Josephom Ratzingerom, danas "papom u miru", Benediktom XVI. Ovih me dana nešto tjeralo da ga ponovno pogledam. Naravno, na taj sam se poticaj spremno odazvala. 

Stoga, ovom prilikom dijelim intervju sa svima vama, u nadi da ćete odvojiti nešto manje od sat vremena i preslušati ga (osim ako ga  niste već preslušali...iako...nije na odmet prisjetiti se njegovih zaista pomno odabranih riječi vezanih i za danas aktualnu problematiku). Inače, intervju je održan 2003. godine u kardinalovom uredu, a ponovno je emitiran 23. veljače 2013. godine, nakon što je Benedikt najavio svoj odlazak s mjesta Petrova nasljednika.

Ako dvoumite oko toga poslušati li ovaj intervju ili ne, onda evo nekoliko hintova (hrv. nagovještaj, aluzija): naime, kardinal Ratzinger dotiče se raznih pitanja kao što su pitanje II. vatikanskog koncila i njegovog utjecaja na liturgiju, zatim pitanje načina služenja mise, latinskoga jezika u liturgiji, problem katolika koji katolicima ostaju na deklarativnoj razini, pitanje adekvatne katehizacije i sl. Kardinal Ratzinger govori i o svojoj službi prefekta Kongregacije za nauk vjere. Ali kako vam ne mogu baš sve otkriti, morat ćete sami uložiti određeni napor ;) Sva sreća pa su pitanja novinara vrlo izravna i, po mom mišljenju, izrazito elegantno i kompetentno postavljena. No, ako vam i dalje sve gore navedeno nije dovoljan poticaj da ga poslušate, onda barem poslušajte kako naš Papa u miru govori tečnim engleskim jezikom (s izraženim njemačkim izgovorom, naravno :))


Discipula Domini