nedjelja, 6. travnja 2014.

Quid est veritas?


Već mi kroz neko vrijeme  u srce nekako često dolazi sljedeća misao: zašto se hod s Isusom ponekad čini tako teškim? Zašto se mnogi ne odlučuju za Gospodina? Zašto je "obećanje" svijeta privlačnije od Isusova obećanja?

U tom propitkivanju i pokušaju da spoznam odgovor, prije nekoliko sam nedjelja prisustvovala na jednoj nedjeljnoj svetoj Misi u župi ili, kako ja to volim reći, "u crkvi na kvartu". I sjećam se da je župnik par nedjelja prije toga najavljivao neku duhovnu obnovu za župu. Međutim, te sam nedjelje na tu duhovnu obnovu u potpunosti zaboravila. Tek kada sam za oltarom ugledala svećenika koji očito nije bio župnik, sjetih se: "Da, danas je u župi duhovna obnova!" Crkva je bila dupkom puna.

Misu je služio svećenik Gospodinov čija su usta bila doslovce puna Istine. Prepoznala sam u njemu snažno djelovanje Duha Božjega. Ipak, nezaboravan je trenutak bio kada je taj svećenik, iz svega glasa propovjedajuć' za ambonom,  rekao: "Ako netko od vas smatra da ovo što ja govorim nije nešto što vi želite slušati od jednog svećenika, niste dužni ovdje ostati..." Koju minutu kasnije, dvoje ljudi koji su sjedili sa mnom u klupi ustaje i napušta crkvu. Moram priznati da me taj prizor uistinu potresao. Pomislih: "Gospodine moj, Ti si Put, ISTINA i Život! I znam da jedino Ti znaš onu pravu istinu o nama ljudima, o svakom ovdje prisutnom čovjeku. Znam da znaš da nismo uvijek spremni tu istinu čuti jer nam je srce otvrdnulo. Pa hajde, osposobi nas, Gospodine, da samo od Tebe slušamo tu istinu i da nas ta istina mijenja! Znaš da bez Tebe ne možemo ništa!"

Međutim, ključan je trenutak bio kada je taj svećenik, valjda ni ne znajuć što govori, odgovorio na moje pitanje s početka posta. Prvo je pitao: "Znate li zašto je danas tako malo pravih Isusovih prijatelja, zašto se tako malo ljudi istinski odlučuje za Isusa? Znate li zašto je teško biti s Isusom?" A onda je, nakon kratke stanke, rekao: "Zato što je to pitanje života ili smrti! Razmislite o tome! Amen!" 

Vrativši se s mise, te sam riječi odmah zapisala. Nisam o tome prestajala razmišljati. Pitanje života ili smrti! Pitanje vječnoga života ili vječne smrti, propasti. Bog je jedini svet. I nas poziva na tu svetost. Zove nas da budemo sveti kao što je i On svet. Ali biti svet kao što je On svet iziskuje hod po oštrom kamenju koje ranjava naša stopala. Biti svet kao On znači svaki dan umirati sebi, a živjeti Njemu. Isusove su riječi riječi koje daju život. To su riječi koje utažuju žeđ i koje čine, ako ih čovjek iskreno uzljubi i primi u svoje srce, da više nikada ne ožednimo. Ljubeći te riječi, mi dopuštamo Bogu da nas u svemu podučava, pa čak i da nas kažnjava samo zato da bismo spoznali svoju zloću, svoj grijeh koji vodi u propast. 

Gospodin nam nudi život. Ali život po križu. Isus je jedini Put. Svi drugi putevi vode u propast. Isus je Istina. Niti jedna druga "istina" nije Istina. Isus je Život. Ništa više ne daje život kao što ga Isus daje. I jedina je istina da je Isus Put, Istina i Život. Stoga, kada vam nije jasno zašto je hod s Isusom težak i često bolan, onda se sjetite odgovora ovoga svećenika: "Zato što je to pitanje života ili smrti!" Zagledani u Život, hodimo prema Životu. To je istina!

Discipula Domini


Sv. Thomas More, čovjek koji je zbog Istine pogubljen, ali ga je ljubav prema Istini odvela u Život.

2 komentara:

  1. A kad ideš na Misu u kvart, kako se osjećaš kada recimo ljudi primaju pričest na ruke? Znači kada najsvetiju stvar u crkvi ljudi primaju na nedostojan način. Jeli ti svejedno?

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Pokušavam prepoznati mjesto gdje sam u svom postu spomenula pričešćivanje na ruku, ali ja to mjesto ne nalazim. Stoga, kako se ja osjećam gledajuć' druge kako primaju pričest ovdje postaje potpuno irelevantno. I usput, ne idem na misu gledati tko kako prima pričest ;)

      Ostaj u Miru, Pero!
      DD

      Izbriši

Ako želite ostaviti komentar na post, svakako se potpišite radi lakšeg snalaženja u komentarima.