nedjelja, 29. lipnja 2014.

Što je to "istinska ljubav"?


Vjerujem kako mnogi koji osjećaju u srcu poziv na ostvarivanje bračne ljubavi često promišljaju o tome kako je za ostvarivanje samoga sebe u braku potrebna ona prava, istinska ljubav. Tako smo bar čuli, pa i naučili od ljudi koji o tome govore. I sama se o tome preispitujem. Kakva je to istinska ljubav? Kako ju prepoznati? Kako ju razlikovati od silnih "profaniziranih ljubavi"? Vrlo zanimljiv odgovor pronašla sam u knjizi koju trenutno čitam, "Ljubav i odgovornost" sv. Ivana Pavla II., tj. Karola Wojtyle. Evo što on o tome kaže u 2. poglavlju koje nosi naslov "Metafizička analiza ljubavi". 

Napomena: podebljani dijelovi teksta mojih su ruku djelo, čisto radi isticanja onoga što se mene osobno najviše dojmilo kod čitanja.


4. Ljubav kao "dobrohotnost"

Valja sada istaknuti kako je ljubav najpotpunije ostvarenje onih mogućnosti koje se nalaze u čovjeku. Potencijalnost (od latinske riječi potentia - mogućnost, moćnost, moć) vlastita osobi najpotpunije se aktualizira putem ljubavi (riječ "aktualizira" izvodi se o latinske riječi actus - čin, savršenost). Osoba u ljubavi pronalazi najveću puninu svojega življenja, svojega objektivnoga postojanja. Ljubav je takvo djelovanje, takav akt koji najpotpunije razvija postojanje osobe. Mora to, naravno, biti istinska ljubav. Što znači: istinska ljubav? To označava ljubav u kojoj se ostvaruje istinska bit ljubavi, koja se okreće istinskomu (a ne samo prividnomu) dobru, i to na istinski način, odnosno na način koji odgovara njegovoj naravi. Treba to primijeniti i na ljubav između muškarca i žene. I na tomu području istinska ljubav usavršava biće osobe i razvija njezino postojanje. Kriva ljubav, međutim, izaziva posve suprotne učinke. Kriva je ljubav ona koja se okreće prividnomu dobru ili - što je najčešće - istinskomu dobru, ali na način koji ne odgovara njegovoj naravi, koji mu je protivan. Upravo takvom biva nerijetko ljubav između muškarca i žene, bilo u svojim osnovama, bilo - čak mimo (prividno) dobrih osnova - u svojim pojedinačnim očitovanjima, u svome ostvarenju. Kriva je ljubav pak zla ljubav.

Zla, ili u svakomu slučaju nepotpuna, bila bi i ljubav žene i muškarca kada ne bi nadilazila požudu. No, ni sama ljubav požude ne iscrpljuje u potpunosti bit ljubavi između osoba. Nije dovoljno samo žudjeti osobu kao dobro za sebe, treba povrh svega - i prije svega - njoj željeti dobro. Taj do u srž altruistički obrat volje i osjećaja zove se jezikom sv. Tome amor benevolentiae ili kraće, benevolentia, čemu u našemu jeziku, uostalom prilično netočno, odgovara pojam dobrohotnosti. Ljubav osobe prema osobi mora biti dobrohotna, inače ne će biti istinska ljubav. I više - ne će uopće biti ljubav, bit će samo egoizam. U naravi ljubavi ne samo da ne postoji protivnost između požude i dobrohotnosti, nego među njima čak postoji i povezanost. Recimo da osoba y hoće osobu x kao dobro za sebe. U tome slučaju, ipak, mora htjeti da osoba x bude dobro, jer bez toga ne može biti dobro za nju. Na taj se način ističe povezanost između požude i dobrohotnosti.

(...) Dobrohotnost se otkida od svake sebičnosti, čiji elementi još izrazito postoje u ljubavi požude. Dobrohotnost je isto što i nesebičnost u ljubavi; ne: "Želim tebe kao dobro", nego "želim tvoje dobro", "želim ono što je dobro za tebe". Dobrohotna osoba želi to bez ikakve misli o samoj sebi, bez ikakva obaziranja na samu sebe. Stoga je dobrohotna ljubav, amor benevolentiae, ljubav koja je u najvećoj mjeri čista. Dobrohotnošću se u najvećoj mjeri približavamo onome što predstavlja "čistu bit" ljubavi. Takva ljubav u najvećoj mjeri usavršava svoj subjekt, najpotpunije razvija kako njegovo postojanje, tako i postojanje osobe prema kojoj se okreće.

(...) Jer istinska ljubav dobrohotnosti može ići u paru s ljubavlju požude, čak i sa samom požudom, samo da požuda ne nadjača sve ostalo što je sadržano u ljubavi muškarca i žene ili da ne postane njezin isključivi sadržaj i smisao.

Karol Wojtyla, Ljubav i odgovornost, Verbum, Split, 2009., 77-79

2 komentara:

  1. Mnogo toga se u bračnoj ljubavi otkrije kroz vrijeme koje je dano bračnome paru. I kada dođu razočaravajući trenuci, nastat će dobro samo po ljubavi, pravoj, istinskoj, onakvoj kakvu Bog ima prema nama.
    Lako nam je prepoznati kakva ona treba biti, uvijek je to samo za dobro drugoga, a nikad za vlastito jer nam to ni ne smije biti važno.
    A kad dođu djeca, onda skoro svi shvatimo što je prava ljubav, nesebična, beskrajna, požrtvovna i ponizna.
    Nevolje života, bolesti i druge muke vježbaju nas da nasljedujemo Krista po kome je jedini spas.
    Mislim da bez zajedničke obiteljske molitve ide jako teško, no i to je moguće, samo nam je teže ječati vjeru samima kad nismo podržavani i motivirani zajedništvom obitelji.
    I na kraju, naš subjekt ljubavi je Bog, odnosno Božje Stvorenje, naš muž ili žena koji su ovozemaljsko utjelovljenje Božje ljubavi.
    Hm, nije jednostavno, no uz Božju pomoć ide, molimo za milost da u ljubavi, bračnom životu i rađanju i odgoju djece idemo slijedeći Spasitelja jer je on jedini Put, Istina i Život.
    Zaključujem: križ koji nam dolazi kroz teškoće obuzdavanja, kontrole i usredotočenosti vlastitog tjelesnog odnosa prema ženi ili mužu daje nam veću snagu i povezuje nas s voljenom osobom, ali i Bogom. Jer kad ljubim muža/ženu, onda mi je samo njegovo/njeno dobro bitno. To jest prava ljubav, a sve je drugo šarena laž i prevara.
    I u ljubavi i obitelji smo uvijek mi, a nikada ja!

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Reče jednom jedan moj prijatelj: "Mnogi mladi brak shvaćaju kao cilj. Ali brak je tek početak."

      Dakle, potpisujem sve što si napisao/la :)
      BiMbl +

      Izbriši

Ako želite ostaviti komentar na post, svakako se potpišite radi lakšeg snalaženja u komentarima.