utorak, 29. srpnja 2014.

O svećeniku i znanstveniku?

Po povratku s dvotjednog (i zasluženog!) ljetovanja, konačno sjedam za svoje osobno računalo i latim se digitaliziranog "pera" - tipkovnice. Moram priznati da me svaki put nakon podužeg "pauziranja" od pisanja počinje loviti neko čudno stanje, neki nemir, nešto, nešto. A to valjda tako bude kada čovjek, vođen mnogim vlastitim ambicijama, na se natovari štošta. Ipak, ništa zato. Volim trenutke kada se mogu povući u svoj radni sobičak i "tipkarati" (opet nova riječ!) o onome što me zaista ispunjava i zbog čega, na koncu, osjećam veliko zadovoljstvo. Znate ono, kao kad ste svoj na svome. Eto tako!

Ovaj srpanjski post posvećujem svojoj neopisivoj i neobjašnjivoj ljubavi - hrvatskom latinitetu (usput budi rečeno, ovdje imate i službenu facebook stranicu Hrvatskih latinista koja je u nekoj fazi stagnacije, ali plan je revitalizirati ju u skorašnje vrijeme). Zapravo, srpanjski post posvećujem jednom velikom hrvatskom intelektualcu (svećeniku!) koji je umro baš na današnji dan, 29. srpnja 1934. godine. Riječ je o hrvatskom arheologu, povjesničaru i klasičnom filologu, don Frani Buliću.





Ovaj svećenik, i znanstvenik k tomu, rođen je na sv. Franju Asiškog, dakle, 4. listopada 1846. godine u Vranjicu pokraj Splita. Kako bih izbjegla zamornu faktografiju koju o njemu možete pronaći, primjerice, ovdje, navest ću samo nekoliko činjenica važnih za hrvatsko nacionalno biće, što uključuje i hrvatski latinitet, ali i za sam lik don Frane Bulića. 

Vidite, ovaj je čovjek dao izniman doprinos hrvatskoj arheologiji. Njegova su arheološka otkrića, kojih je bilo mnogo, bacila jedno novo svjetlo na ono što zovemo srednjovjekovni hrvatski latinitet. Latinitet srednjega vijeka na hrvatskom povijesnom prostoru promatra se uglavnom kroz prizmu epigrafije (natpisi na kamenu ili nekom drugom tvrdom materijalu). Latinskih ostvarenja u književnom smislu u to vrijeme baš i nema, pa je o povijesti hrvatskoga naroda, između ostalog, progovarao i kamen (npr. Baščanska ploča). No, što se tiče samog don Frane Bulića i njegovog doprinosa, istaknut ću samo dva njegova važna otkrića.

Prvo, to je natpis (epitaf) na sarkofagu kraljice Jelene. Literatura kaže kako je don Frane 28. kolovoza (negdje se navode 25. i 26. kolovoza) 1898. godine "u 11 sati ujutro" otkrio sarkofag kraljice Jelene na Gospinoj livadi u Solinu. On je zapravo među ostacima i u dokumentima često spominjane crkvice BDM od Otoka, u kojoj bijaše pokopana kraljica Jelena, iskopao dvadesetak fragmenata. E sad, trebalo je te fragmente posložiti i pospajati te, konačno, datirati natpis. Kad je naš don Frane, uz nezamisliv napor, trud i stručno poznavanje latinštine uopće, posložio fragmente, dobio je ovo:


In hoc tumulo quiescit Helena famosa, quae fuit uxor Mihaeli regi materque Stefani regis habenasque tenuit regni. VIII. Idus mensis Octobris obiit in pace. Hic ordinata fuit anno ab incarnatione Domini DCCCCLXXVI... Istaque vivens fuit regni mater, fit pupillorum tutorque viduarum.

U ovoj grobnici počiva slavna Jelena, koja je bila žena kralju Mihajlu i majka kralja Stjepana i držala uzde kraljevstva. Dana 8. listopada u miru je otišla. Ovdje je pokopana godine od utjelovljenja Gospodinova 976...Ona je za života bila majka kraljevstva te je postala zaštitnicom siročadi i udovica. (moj prijevod)

Ovaj je natpis jako važan za hrvatsku povijest! Zašto? Zato što saznajemo imena triju hrvatskih vladara: Jelene, njenog muža Mihajla i sina joj Stjepana. Također, ovaj je spomenik važan zbog egzaktne, dakle, točne datacije: 8. listopad 976.

Drugo važno otkriće don Frane Bulića bio je i ovaj, svima nama dobro znani fragment natpisa:

Pro duce Trepim(ero)

(Molite) za kneza Trpimira

Ovaj nepotpuni natpis don Frane otkriva 1891. godine u Rižinicama. Natpis se nalazio u crkvici koju je knez Trpimir sam dao izgraditi, a da bi ju opremio adekvatnim liturgijskim posuđem, zamolio je svoga kuma, tj. nadbiskupa Petra, za novac kojim bi to i realizirao. Ipak, nadbiskup je tražio protuuslugu unatoč kumstvu. A kao rezultat te protuusluge nastade poznata Trpimirova darovnica iz 852. godine. Original te darovnice nije sačuvan, ali zato jest sačuvan prijepis, i to najstariji, iz 1568. godine (iz župnog ureda u Kaštel Sućurcu). Ova je darovnica važna zato što se u njoj po prvi put u povijesti spominje hrvatsko ime (...Trpimirus, dux Chroatorum...). Tekst je darovnice poduži, nema ga smisla prenositi, pa prilažem, stoga, samo fotografiju.

 Trpimirova darovnica


Hm...možda se sada pitate čemu ovaj post? Koga uopće zanimaju ovakve "dosadnoće" i što netko ima od toga? Pa evo zašto: osim što sam samoj sebi priuštila zadovoljstvo kroz pisanje o ovakvoj temi, ovime sam htjela ukazati na još nekoliko stvari: lik jednog svećenika-znanstvenika postaviti kao paradigmu za mnoge druge svećenike-znanstvenike koji su ono besmrtno u povijesti ljudskoga roda unaprijedili, a ne unazadili, zatim pokazati kako Crkva, unatoč svojim nedostacima, aktivno sudjeluje u STVARANJU, a ne razaranju povijesti, te konačno, ukazati na ljepotu i dugovječnost hrvatske nacionalne povijesti nerijetko stvarane i tumačene upravo kroz latinski jezik (evo jednog od razloga zašto se latinski uči u školama!). Pa ako tkogod i ne razumije jednu od brojih uloga Katoličke crkve, neka mu noga posjeti knjižnicu, a ruka posegne za poviješću...preporučam poviješću vlastitoga naroda ;)

Discipula Domini

P. S. Ako nekoga zanima hrvatsko srednjovjekovlje, evo izvrsne, a adekvatne preporuke: Litterarum studia