srijeda, 27. kolovoza 2014.

Postati i ostati unutrašnji čovjek

Giovanni Battista Salvi da Sassoferrato, Djevica u molitvi
  1640 - 1650

Gospodin je jednom, svakoga od nas, pozvao u život. Dajući nam život (jer nas je uistinu htio), dao nam je samoga Sebe. Ono najsavršenije, najsvetije, najizvrsnije, nemjerljivo i neizrecivo dobro - Sebe - usadio je u najdublji, najintimniji kutak našega bića. Učinivši nas bićima, On je postao naša bit. Tada i mi, u svom ništavilu, prepoznasmo smislenost. U trenutku stvaranja u majčinoj utrobi, Tvorac nas je toliko ljubio i toliko nas je htio da nam nije mogao uskratiti samoga Sebe. Samoga je Sebe u nas upisao, utkao, naše su žile protkane jezikom Svevišnjega. I On, u nama, cijela naša prožetost Njime čini nas unutrašnjim ljudima. Ti i ja, u život od Tvorca pozvani, postadosmo ljudi "unutrašnjosti". A i imena su Mu naša do kraja znana.

Tamo, u toj unutrašnjosti u nama, zamišljam ovo: blagom luči osvjetljnu tamu (zbog grešne ljudske naravi), mjesto susreta, mjesto gdje se sastajemo ti i On, ja i On, svatko u svojoj unutrašnjosti. I svakodnevno smo pozvani tamo se susretati s Tvorcem. U unutrašnjosti. U unutrašnjosti koju jedino poniznost pred Njim može održati, a predanost Njemu osvijetliti. Tamo, u unutrašnjosti, sve prolazimo s Njim, ali i On s nama. Tamo, u unutrašnjosti, saznajemo istinu o sebi, o Njemu, o svijetu u kojem živimo... Tamo bivamo do kraja ogoljeni pred Tvorcem. Tamo rastemo kao unutrašnji ljudi, Duhom živim zaliveni, tamo bivamo čišćeni, umireni, ohrabreni, potaknuti... Tamo ostavljamo same sebe pred Njegovom svetom voljom, tamo se ponovno rađamo, primamo pomazanja, prepoznajemo svoje ranjenosti i pronalazimo lijeka za njih. Tamo nam je dopušteno jecati i plakati do mile volje, jer gledamo u Istinu i ta je Istina dio nas. Tamo ubiremo plodove, skupljamo opremu za duhovni boj. U unutrašnjosti, u tom kutku susreta s našim Tvorcem, ništa nije skriveno i sve je istina. Brinući o tome da ostanemo unutrašnji ljudi, naša srca postaju kuće molitve. I te molitve nikad dosta! I u suhoćama, kada su zalasci u unutrašnjost bića rijetki i neredoviti, znamo da smo stvoreni kao ljudi nutrine. Onako romantičarski, prisjećamo se dana kada smo redovito zalazili u svoju nutrinu razgovarati sa Svevišnjim. I želimo se iznova vratiti, i čeznemo za tim, i srca nam gore od želje za Njegovom blizinom...baš u nama, baš u toj nutrini čiji su zidovi ispisani Njegovom ljubavlju. 

Zato potičem, dragi čitatelji ovoga bloga, i sebe i vas da s novim jutrom, u ovim zaista tjeskobnim i bremenitim vremenima, u novi dan krenemo šetajući s Gospodinom, držeći Ga za ruku, ne skidajući pogled s Njega. Budimo postojani u svojoj nutrini... Ali povrh svega: "Gospodine, ni za čim toliko ne čeznem nego za tim da te budem dostojna!"

Discipula Domini


A svete duše, unutrašnji ljudi, što ne daju se vanjskim zavarati, razlikuju vrijedno od nevrijedna, žive skromno i puštaju sve što ionako pripada propasti. Od sveg na svijetu oni su slobodni. Ne muče ih brige nikakve. Ne umiru od tuge. Kroz sve dane mudro vode unutrašnji rat pa su zato uvijek puni svetog mira. Vode bitke vjere i ljubavi, ne da bližnje sebi podrede, već da srce Bogu podlože pa zavrijede njegov blagoslov pod kojim zloća ne može opstati. Znaju da od spasa nema prečeg cilja. Zato Spasitelja slave dan i noć. Kako u dva svijeta istodobno žive, Spasitelj im revno dolazi na molitve i svako djelo. Zavide im stoga smrtnici i zubima škripe na njihova Boga dok im đavli krive obrazine i nabijaju sačmom poglede i riječi. "Ali oni su u miru. Ako su u očima ljudskim bili kažnjeni, nada im je puna besmrtnosti. Za malo muke zadobili su dobra velika jer Bog ih je stavio na kušnju i našao da su ga dostojni."
Rajko Bundalo, Život biraj, 2014., 79


četvrtak, 21. kolovoza 2014.

Dobroto vječna...


Quisquis eum digne mandet, ne morte peribit,
Sed uita superum foelici luce fruetur...
Hac in carne cibus uere est, et sanguine potus.

(Iacobus Bonus, De vita et gestis Christi, IX 446-7; 463)

"Tkogod da dostojno njega blaguje, smrću uništen biti neće,
Već će životom nebeskim blaženu uživati svjetlost...
U tom je tijelu jelo pravo, pilo istiniti u toj je krvi." 
(Jakov Bunić, O životu i djelima Krista, IX 446-7; 463)


Dobroto vječna, Milosrđe neiscrpno, Milino neopisiva, Snago postojana, Isuse živi, Isuse prisutni!
Tebi se klanjam, Tebi živim, Tebi umirem.
Nemoći mojoj pomozi, grijehe mi oprosti, vjeru umnoži, a ljubav prema Tebi i bližnjemu ustostruči i usavrši.
Dostojna Te nisam ni jučer, ni danas, ni sutra.
Ali zbog Tvoje pregorke muke želim Te ljubiti jer znam da Ti ne možeš ne ljubiti mene.
Srce mi obnovi da, Duhom Tvojim vođena, 
sve od Tebe primam i sve po Tebi dajem, da ništa ne zadržavam za sebe.
Tvoja sam, ovakva kakva jesam, do kraja čovjek, stvorenje...
I samo po Tebi, u Tebi, s Tobom i za Tebe živeći mogu zauvijek živjeti.

petak, 15. kolovoza 2014.

Totus tuus, Maria!



Jan van Eyck, Djevica Marija, 1432.

Na današnji dan, kada Crkva slavi uznesenje Blažene Djevice Marije na nebo, odlučila sam na svom blogu objaviti jedno svjedočanstvo (dosta je bilo učitelja, sada nam trebaju svjedoci). Riječ je o svjedočanstvu mog dragog prijatelja. Zamolila sam ga da svima nama kroz pisanu riječ posvjedoči kako je to hoditi s Marijom. Zaustavljam sada svoje digitalne "tlapnje" i prenosim vam njegovo zaista divno i, što je najvažnije, iskreno svjedočanstvo. A njemu još jednom zahvaljujem na trudu i vremenu uloženom u sastavljanje ovoga svjedočanstva, Bogu na slavu!


Bio sam siguran da bez Marije mogu biti dobar vjernik 


Pomisao na Djevicu Mariju uvijek me podsjeća na moju majku i njene nježne ruke koje su sada već naborane i nose tim kožnim vijugama životne radosti i patnje; nadanja i brige; težinu fizičkog rada i spokoj odmora. Zapravo, to me razmišljanje uvijek vodi samo jednom i jednom smiraju: Bogu.


Postoji jedna Rembrandtova slika koju volim i često ju promatram. Riječ je o „Povratku izgubljenog sina“. Ako ne znate koja je, nađite ju i divite se. Autor je inspiraciju našao u divnoj Isusovoj paraboli o izgubljenom sinu. Slika ne bi bila toliko životna da sam Rembrandt nije u svom životu bio izgubljeni sin koji se toliko srozao da je počeo jesti sa svinjama, tj. otišao daleko od Boga. Dio slike koji me gane jest otac koji grli svog sina dok kleči.
 
Rembrandt van Rijn, Povratak razmetnoga sina, 1669.


Diplomirao sam teologiju. Volio sam fazu petogodišnjeg studija, dok bijah student. Teologiju volim i dalje, svim srcem. I dalje ju studiram, čitam, razmišljam … i molim. Bio sam izvrstan student. Svako područje sam temeljito prostudirao. Od semitskih jezika do egzegeza; od duboke ali često oštre metafizike do dogmatike; od morala i bioetike do pastorala i još puno divnih područja. Primao sam pohvale, mislio sam: „Pa ipak sam ja izvrstan student! … i znam sve o Bogu. Ta ipak sam sve o Njemu naučio i sada sam spoznao sve tajne života.“

No, stvari nisu tako dugo išle bajno. Bog me napustio. Oholost moga razuma je bila velika i Boga sam sveo na skup znanja koje imam; tj. Bog je postao moja igračka. Nije mi bilo jasno gdje griješim: učim redovito, polažem ispite najboljim ocjenama; shvatio sam Rahnera, Aristotela, Heideggera itd. U meni je vladala velika suhoća, velika praznina. Dani su mi se pretvorili u dosadu, bratska ljubav se ugasila u mojem srcu, neprestano su se javljali osjećaji tuge, razočaranja … i najgore: osjećaji napuštenosti i samoće. To nije trajalo kratko. Trajalo je mjesecima. Nisam shvaćao gdje je problem. Sve sam radio po Božjim pravilima. Barem sam tako mislio. 

Jednog dana, razgovarajući na predavanjima o pitanju Marije i njenih ukazanja, jasno sam izrazio svoje protivljenje o tomu (prihvaćao sam Lurd, Fatimu). Međutim,  tvrdio sam da su daljnja Marijina ukazanja po meni besmislena i često djetinjasta. Kolega me upitao: „Moliš li se Mariji? Moliš li krunicu?“ Rekoh: „Rijetko.“ Tu je razgovor završio.

Jan van Eyck

Nisam se Mariji često molio, uvijek sam upućivao molitve Bogu (mislio sam bolje direktno, bez posrednice). Ovdje je počela jedna čežnja u srcu za Bogom kojeg sam sveo na apstraktno mišljenje („Bog filozofa“). Shvatio sam: zanemario sam molitvu, a posebno Majku Božju! Bog je svoju Majku nama dao da mu se dublje približimo. Sjetio sam se ljubavi svoje majke. Kakva li je tek Marijina, razmišljao sam, koja je rodila, dojila, nosila i odgajala Isusa!? Tu se dogodio zaokret jer se srce okrenulo Mariji, čija je slava poput zrcala koje odražava Bogu slavu. Marija me čekala. Ona je strpljivo molila. Bila je cijelo vrijeme uz mene, ali moja oholost nije vidjela niti čula.

Danas sam Marijin sin. Molim redovito divnu posvetu „Isusu Kristu, utjelovljenoj Mudrosti, po Marijinim rukama“ svetog Ljudevita Marije G. Montfortskog, kao i svetu krunicu. Moj život je izmijenjen u srcu. Imam ponovno srce od mesa. Nema više negativnih misli, nema svađa, nema loših dana… Marija mi je pomogla svojim molitvama i sad znam: nikad me nije ni napustila. Ja sam napustio Boga i našu dragu, lijepu Gospu.
 

Naš život prolazi i jedino što ostaje jesu naša duša i geste koje smo uputili drugima, bile male ili velike. Ne znam što me čeka sutra, no s Marijom nemam straha jer nam ju je Gospodin dao kao utjehu i snagu, kao zagovornicu i pratiteljicu dok hodočastimo u ovom životu. Sve dok ne zasjamo pred Ocem poput zvijezda na nebu. 


Rembrandtov izgubljeni sin ipak se vratio ocu. Sebe vidim kao tog sina. Svaki put kad se vratim, Otac me čeka, svaki je povratak dizanje s puta i odlazak Ocu. Put još nije dovršen, ali upravo ti povratci čine cestu života čišćom, a Marija ju molitvama i prisutnošću obasjava.
  
Slika prikazuje dvije Očeve ruke. Ja ih tako i zamišljam da me grle kad čitam spomenutu Isusovu parabolu i ovako tumačim: sveti Irenej Lionski je rekao da su „Sin i Duh Sveti dvije ruke Očeve, s kojima nas dotiče, grli i oblikuje na svoju sliku i priliku.“ Divna misao koju osjećam samo jer je Marija bila i jest tu. Da njene divne ruke nisu radile za mene, možda se ne bih vratio Ocu, ne bih kleknuo pred Njim te me ne bi zagrlio svojim dvjema rukama. „To je Žena koju ja ljubim, Žena o kojoj je Bog sanjao, Prva ljubav svijeta“ (Fulton Sheen).

"Sav sam tvoj i sve moje tebi pripada, moj ljubezni Isuse, po Mariji, tvojoj presvetoj Majci!"

Totus tuus ego sum et omnia mea tua sunt.
Accipio te in mea omnia.
Praebe mihi cor tuum, Maria.
(s. Joannes Paulus II)