srijeda, 27. kolovoza 2014.

Postati i ostati unutrašnji čovjek

Giovanni Battista Salvi da Sassoferrato, Djevica u molitvi
  1640 - 1650

Gospodin je jednom, svakoga od nas, pozvao u život. Dajući nam život (jer nas je uistinu htio), dao nam je samoga Sebe. Ono najsavršenije, najsvetije, najizvrsnije, nemjerljivo i neizrecivo dobro - Sebe - usadio je u najdublji, najintimniji kutak našega bića. Učinivši nas bićima, On je postao naša bit. Tada i mi, u svom ništavilu, prepoznasmo smislenost. U trenutku stvaranja u majčinoj utrobi, Tvorac nas je toliko ljubio i toliko nas je htio da nam nije mogao uskratiti samoga Sebe. Samoga je Sebe u nas upisao, utkao, naše su žile protkane jezikom Svevišnjega. I On, u nama, cijela naša prožetost Njime čini nas unutrašnjim ljudima. Ti i ja, u život od Tvorca pozvani, postadosmo ljudi "unutrašnjosti". A i imena su Mu naša do kraja znana.

Tamo, u toj unutrašnjosti u nama, zamišljam ovo: blagom luči osvjetljnu tamu (zbog grešne ljudske naravi), mjesto susreta, mjesto gdje se sastajemo ti i On, ja i On, svatko u svojoj unutrašnjosti. I svakodnevno smo pozvani tamo se susretati s Tvorcem. U unutrašnjosti. U unutrašnjosti koju jedino poniznost pred Njim može održati, a predanost Njemu osvijetliti. Tamo, u unutrašnjosti, sve prolazimo s Njim, ali i On s nama. Tamo, u unutrašnjosti, saznajemo istinu o sebi, o Njemu, o svijetu u kojem živimo... Tamo bivamo do kraja ogoljeni pred Tvorcem. Tamo rastemo kao unutrašnji ljudi, Duhom živim zaliveni, tamo bivamo čišćeni, umireni, ohrabreni, potaknuti... Tamo ostavljamo same sebe pred Njegovom svetom voljom, tamo se ponovno rađamo, primamo pomazanja, prepoznajemo svoje ranjenosti i pronalazimo lijeka za njih. Tamo nam je dopušteno jecati i plakati do mile volje, jer gledamo u Istinu i ta je Istina dio nas. Tamo ubiremo plodove, skupljamo opremu za duhovni boj. U unutrašnjosti, u tom kutku susreta s našim Tvorcem, ništa nije skriveno i sve je istina. Brinući o tome da ostanemo unutrašnji ljudi, naša srca postaju kuće molitve. I te molitve nikad dosta! I u suhoćama, kada su zalasci u unutrašnjost bića rijetki i neredoviti, znamo da smo stvoreni kao ljudi nutrine. Onako romantičarski, prisjećamo se dana kada smo redovito zalazili u svoju nutrinu razgovarati sa Svevišnjim. I želimo se iznova vratiti, i čeznemo za tim, i srca nam gore od želje za Njegovom blizinom...baš u nama, baš u toj nutrini čiji su zidovi ispisani Njegovom ljubavlju. 

Zato potičem, dragi čitatelji ovoga bloga, i sebe i vas da s novim jutrom, u ovim zaista tjeskobnim i bremenitim vremenima, u novi dan krenemo šetajući s Gospodinom, držeći Ga za ruku, ne skidajući pogled s Njega. Budimo postojani u svojoj nutrini... Ali povrh svega: "Gospodine, ni za čim toliko ne čeznem nego za tim da te budem dostojna!"

Discipula Domini


A svete duše, unutrašnji ljudi, što ne daju se vanjskim zavarati, razlikuju vrijedno od nevrijedna, žive skromno i puštaju sve što ionako pripada propasti. Od sveg na svijetu oni su slobodni. Ne muče ih brige nikakve. Ne umiru od tuge. Kroz sve dane mudro vode unutrašnji rat pa su zato uvijek puni svetog mira. Vode bitke vjere i ljubavi, ne da bližnje sebi podrede, već da srce Bogu podlože pa zavrijede njegov blagoslov pod kojim zloća ne može opstati. Znaju da od spasa nema prečeg cilja. Zato Spasitelja slave dan i noć. Kako u dva svijeta istodobno žive, Spasitelj im revno dolazi na molitve i svako djelo. Zavide im stoga smrtnici i zubima škripe na njihova Boga dok im đavli krive obrazine i nabijaju sačmom poglede i riječi. "Ali oni su u miru. Ako su u očima ljudskim bili kažnjeni, nada im je puna besmrtnosti. Za malo muke zadobili su dobra velika jer Bog ih je stavio na kušnju i našao da su ga dostojni."
Rajko Bundalo, Život biraj, 2014., 79


Nema komentara:

Objavi komentar

Ako želite ostaviti komentar na post, svakako se potpišite radi lakšeg snalaženja u komentarima.