utorak, 12. kolovoza 2014.

Quo vadis, homo?


Prije nekoliko godina u rukama sam po prvi put imala danas mi najdraži roman: Quo vadis (1901.). Odgovorno tvrdim: do dana današnjeg nisam pročitala roman koji bi, po mom mišljenju, nadmašio ovaj. Pročitala sam ga u tri dana i dvije noći. Nisam prestajala čitati dok nisam došla do posljednje riječi u romanu. Ako se dobro sjećam, jednom nisam otišla na jutarnje predavanje na faks jer sam do ne znam koje noćne ure čitala knjigu poljskoga autora. Jednostavno nisam mogla otvoriti oči, ustati iz kreveta i oteturati do faksa. 


Za one koji knjigu nisu čitali, evo ukratko par riječi: ljubavna je priča okosnica romana. Rimljanin Marko Vinicije, poganin, zaljubljuje se u Ligiju, prikrivenu kršćanku. Radnja se odvija u Rimu, u vrijeme Neronova carevanja. Apostoli Petar i Pavao pronositelji su Radosne vijesti među ondašnjim kršćanima koji se potajno sastaju i slušaju apostole. Vinicije za Ligiju čini sve - odriče se i svoje poganštine te se konačno i pokrsti. Kako je autor romana vrhunski poznavao svaki ugao Grada, zorno je to prikazao, a riječi nije štedio ni kod opisivanja Neronova neurotičnog i luđačkog čina - paljenje Rima. Tada zapravo sve počinje. Treba pronaći krivce za požar. Krivci su, pogađate, rimski kršćani. Iskoristio je Neron palež Rima kako bi se riješio društevnih nametnika, ili današnjim žargonom liberarnih krugova rečeno, tih fundamentalnih katolibanskih ekstemističkih i klerofaštističkih društvenih nametnika. U posljednjem (i najteže probavljivom) dijelu romana, Sienkiewicz zaista realistično prikazuje scene mučenja kršćana. Dok sam iščitavala te retke i zamišljala scene mučenja, plakala sam kao malo dijete. Bez zezancije i bez pretjerivanja. Pa čak i u prvim kršćanskim vremenima, tadašnji kršćani u Rimu nisu Krista osobno susreli niti su Ga poznavali, ali su se bez dodatnih pitanja predavali lavljim raljama u arenama u kojima se ni pijesak više nije razabirao od krvi. Mogao bi netko reći da se radi o romanu, dakle, književnoumjetničkom, dakle, fiktivnom ostvarenju, ali ipak...to se događalo. Neovisno o Sienkiewiczu i njegovu romanu.

I tako...tada sam vjerovala da su ta događanja obilježila neka davna vremena. Neron, lavovi, tigrovi, arene, tamnice, za stupove zavezani i zapaljeni kršćani koji su osvjetljavali perivoj Neronove palače... A onda se dogodi 21. stoljeće. A onda se dogodi baš ovo:


Gospode Svemogući! Gdje mi je srce zapelo, gdje je ostalo? Zar ne vidim da se ovo događa OVDJE, na planeti koju dijelim s milijardama drugih živih bića? Zar ne vidim da se ovo događa baš ovdje, možda kilometrima daleko, ali baš ovdje, a ne negdje na Marsu? Kamo ideš, čovječe? Quo vadis, homo? Ma kamo ideš!?

Ljudi šute, mediji pogotovo. Zatvaraju se oči, uši, usta, i još gore, srca pred ovom stravičnom ljudskom zlobom. I sve u ime vjere...zapravo, sve u ime RELIGIJE! Pitam se: koje vjere, koje religije? O čemu mi pričamo!? Ipak...istovremeno me hvata i jeza, ali i divljenje toj hrabrosti mučenih ljudi, toj njihovoj vjeri u Onoga koji daje život i koji jest Život. Istovremeno se bojim, sramim se svoje površnosti, a opet...iz prolivene će krvi izrasti nove mladice. Iako ne razumijem, iako ne mogu shvatiti, iako mi je teško povjerovati u ono što svakodnevno gledam, Ti, Gospode, sve znaš! 

Ponavlja se Neronov scenarij. Jedina je razlika što nam ne trebaju Rim, Neron, požar, lavovi, pijesak i arene da bismo prepoznali zločin koji nam se pred očima događa. Zapravo, usudit ću se reći ovo: pred očima nam se događa pravo kršćanstvo. Gledamo u Krista uhvaćenog, bičevanog, razapetog i ubijenog. Promatramo baš toga Krista koji je bio pribijen na drvo križa. Gledamo u Presvetu Djevicu podno križa, gledamo u Majku svih majki. Gledamo i u onu rulju koja je u trenucima najveće Kristove patnje i ostavljenosti zurila u Njega, dok su Ga njihova srca još uvijek osuđivala i pogrđivala, govoreći Mu: "Ako si Sin Božji, spasi samoga sebe!" Eto, nemojmo mi biti ta rulja. 


Discipula Domini

P. S. Obavezno pogledajte video!

P. P. S. Iako sam svjesna da ne možemo učiniti puno, potrudimo se moliti za progonjene kršćane u Iraku. Bog može učiniti više nego mislimo.

P. P. P. S. Isječak iz knjige Krešimira Nemca koji me se nekako čudesno dojmio:

Nema komentara:

Objavi komentar

Ako želite ostaviti komentar na post, svakako se potpišite radi lakšeg snalaženja u komentarima.