ponedjeljak, 29. rujna 2014.

Hymnus archangelis sanctis - Himan svetim arkanđelima

Arkanđeli Rafael, Mihael i Gabriel (izvor)

Nešto me u srcu veže za ovu svima nama dobro znanu trojicu. Ono "neobjašnjivo" nešto. Pogotovo mi molitve srca lete sv. Rafaelu, a često se sjetim i onih njegovih divnih riječi iz Knjige o Tobiji (usp. 12, 6-21). Općenito, pomisao na anđele Božje, o kojima čitamo u Svetom Pismu, rađa mir, budi strahopoštovanje i još više razotkriva razmjere ljubavi Božje prema nama. Posebno me raduje činjenica da se Katolička Crkva uzastopce, dakle, dan za danom, spominje dviju svetkovina: prva je 29. rujna, kada slavimo arkanđele Gabriela, Rafaela i Mihaela, a druga je 30. rujna, kada se s posebnom radošću i u zajedništvu s cijelom Crkvom, spominjem sv. Jeronima, ujedno i zaštitnika ovoga bloga. No, o njemu ću pisati posebno jerbo, ruku na srce, on to i zaslužuje :)

No, Gospodinu na slavu, a svima nama na posvećenje i duhovnu izgradnju, prevedoh s latinskog na hrvatski jedan himan svetim arkanđelima u čast. Ne znam postoji li već hrvatski prijevod ovoga himna (uputite me ako postoji), ali bilo kako bilo, neka se ovdje nađe moj prijevod. Na internetu ima puno molitava upućenih svetim arkanđelima, ali baš mi je nekako "po guštu" napisati/prevesti nešto što se i ne nalazi baš svaki dan (vjerujem da se ne nalazi svakodnevice). Himan na latinskom jeziku i u engleskom prijevodu možete čitati na stranici Preces Latinae, koju svima toplo preporučam.

(Inače, ovaj se himan pripisuje Hrabanu Mauru, Alkuinovu učeniku (8./9. st.). O njemu više čitajte ovdje.)

Latine:
Christe, sanctorum decus Angelorum
Rector humani generis et auctor,
nobis aeternum tribue benigne
scandere caelum. 

Angelum pacis, Michael ad istam
caelitus mitte, rogitamus aulam:
nobis ut crebro veniente crescant
prospera cuncta.  

Angelus fortis Gabriel, ut hostem
pellat antiquum, volitet ab alto,
saepius templum veniat ad istud
visere nostrum. 

Angelum nobis medicum salutis
mitte de caelis Raphael, ut omnes
sanet aegrotos, pariterque nostros
dirigat actus. 

Hinc Dei nostri Genetrix Maria,
totus et nobis chorus Angelorum
semper assistat, simul et beata
concio tota.

Praestet hoc nobis Deitas beata
Patris ac Nati pariterque Sancti
Spiritus, cuius resonat per omnem
gloria mundum. Amen.
    


Croatice:

Kriste, svetih anđela uresu,
upravitelju i ljudskog roda stvaratelju,
brižno nam podaj da dospijemo
u nebesa vječita.

Mihaela s nebesa, anđela mira,
molimo te, našoj Crkvi šalji,
da nam, zbog čestih mu dolazaka,
jačaju blaga sva.

Anđeo jaki Gabriel, 
s nebesa nek' poleti da drevnog satre neprijatelja,
i neka češće u naš hram sami
pohodit' nas dođe.

Poradi zdravlja našega, anđela nam Rafaela
s nebesa što liječi pošalji,
da bolesne sve ozdravi, a istom nam
i putove upravlja.

Stog i Marija, Majka Boga našega,
i cijeli nam kor anđeoski,
pa i uvijek sav blaženi zbor
nek u pomoć hitaju.

To nek' ispuni blagoslovljeni Bog,
Otac nam i Sin i s njima Sveti Duh,
čija slava odzvanja
po svem svijetu. Amen.

Kao što i sami možete vidjeti, nisam u prijevodu bila dosljedna metričkim zakonitostima koje su specifične za himne, ma koliko god se trudila. Stoga apeliram na vašu blagu kritiku. 

Discipula Domini

četvrtak, 25. rujna 2014.

Umbra crucis

Girolamo Romano, Krist nosi križ (16. st.)

U želji za susretom s višnjom Ljubavlju, susret se zbiva tu...u susretu dvaju lica: lica stvorenja i lica višnje Boli. Neobičan je to susret dviju istih, a opet različitih stvarnosti. Beskonačno i prolazno gledaju se međusobno. Skriveni u sjeni križa, ti pogledi govore o boli. Teret pritišće ramena i leđa, ruke drhte, cijelo tijelo savija se pod težinom, srce kao da će iskočiti iz grudi, a čini se kao da kraja tomu nema...ne nazire se. Dvije boli, ona vječna i ona prolazna, ona božanska i ona ljudska, osjećaju užeta svezana oko ruku, čuju zveket lanaca i okova. I dok jedna bol trpi, trpi i druga. Obje boli traže odmor u sjeni križa. Sklanjaju se tamo zajedno. I znaju da je put još dug, ali...zajedno su. Jer...to je cijena slobode srca. To je cijena koju božanska Bol mora platiti, ne bi li ova ljudska bol u vječnosti uživala vječnu slobodu. Zapravo, neizbježan je to susret: susret ostvaren samo u sjeni križa, susret Ljubavi koja trpi za čovjeka i čovjeka koji trpi radi Ljubavi, za konačan susret dviju boli u Vječnosti.

Gospodine, dok me sapinju lanci i leđa mi pritišću svakojaki tereti, moji i Tvoji, želim Ti se u duhu i istini pokloniti i reći ti: neka ništa ne bude moje ako nije Tvoje. Ili ako hoćeš da budem u tmini, Gospodine, budi blagoslovljen, ako hoćeš da budem u svjetlu, opet budi blagoslovljen, ako se udostojiš utješiti me, budi blagoslovljen, a ako hoćeš da budem u tuzi, onda isto tako budi blagoslovljen. Neka susret Tebe i mene rađa ugodne plodove, neka svaka Tvoja skrovitost mom srcu bude odraz Tvoje očinske ljubavi, a ne odraz Tvoje odsutnosti. Želim Te uvijek susretati na mjestu koje nikada ne napuštaš: u sjeni Tvoga križa. 

Sub tuum praesidium confugimus, Sancta Dei Genitrix;
nostras deprecationes ne despicias in necessitatibus nostris,
sed a periculis cunctis libera nos semper,
Virgo gloriosa et benedicta.

ponedjeljak, 8. rujna 2014.

Magistra vitae


Počelo je. S današnjim danom krenula je još jedna školska godina. I dok pokušavam samu sebe prisiliti na izvršavanje "papirološkog" dijela posla, misli letaju na sve strane, samo ne tamo gdje bi trebale - u godišnje, mjesečne, dnevne, minutne, sekundne i ine druge planove (dva su potonja izmišljenja, je l'). Uf, kako me samo umara taj dio moga posla (Parce mihi, Domine, sed hoc non est meum crimen). I konačno, u kolopletu tih sukoba između onoga što želim i onoga što moram, nastaju višeminutna promišljanja (ujedno i ovaj post) kao protuodgovor mojim osobnim demoraliziranjima ("ne mogu", "ne znam", "ne da mi se"). Ergo...

Biti učitelj/profesor u školi ili u nekoj drugoj obrazovnoj ustanovi nije, ili barem ne bi trebalo biti, prisilno odgajanje budućih generacija na kojima svijet ostaje. To je svojevrsni poziv, kao što je i poziv na roditeljstvo. Kada nas Gospodin poziva da budemo sustvaratelji i sudionici Njegova Kraljevstva, povjerava nam jednako odgovornu zadaću koju povjerava i roditeljima - odgoj kroz obrazovanje, pa čak i brigu o dušama te djece. Sjećam se, još sam za vrijeme studiranja spoznala na što me Bog poziva. Baš sam nekako jasno u srcu osluhnula i prepoznala da me poziva na služenje djeci, tj. onima koje nam je postavio kao uzor (..."jer takvih je Kraljevstvo nebesko"). Zbog te spoznaje, nikada nisam strahovala za svoj posao. Ali nikada. S tolikim sam povjerenjem Njemu prepuštala svoje životno kormilo da ni u jednom trenutku nisam posumnjala u pronalazak posla. Vjerujem da je to povjerenje i urodilo plodom; dobila sam posao...posao u struci...u školi. Dobila sam posao, a s tim i kolektiv, dakle kolege, koji se po školama ne mogu naći ni mikroskopom. Ne pretjerujem. Do kraja sam iskrena. I realna.

Sačuvaj me, Bože, ovakvih prizora!

Ipak, biti učitelj/profesor latinskoga jezika u (osnovnoj) školi izrazito je nezahvalno. Na sam spomen latinskoga jezika, ljudima opada tlak, šećer, u šoku i nevjerici ispuštaju neartikulirane zvukove, love se glavu, gledaju u latinistu kao nekog troglavog Kerbera, padaju na koljena ili im se očituju upitnici iznad glave. Ipak, najdraže mi je kad ostanu bez riječi :) Zatim, ima situacija kada vam na predmetne informacije dolaze roditelji s pitanjima poput: "A zašto moje dijete mora učiti taj latinski? Čemu učenje mrtvog jezika? On/ona ima glavobolje od tih nastavaka!" Ima situacija kada ste prisiljeni opetovano obrazlagati zašto djeca moraju učiti latinski, tj. zašto je DOBRO da ga uče. Također, ima situacija kada vas poistovjećuju s nemilosrdnim mučiteljem, a učenici dobivaju status mučenika. I sve to zbog jedne III. deklinacije obiju osnova, III. konjugacije ili, ne daj Bože, tradicionalnog ili klasičnog izgovora. O sintaksi da i ne govorim. Kaos, braćo, kaos!

Biti učitelj/profesor (latinskoga jezika) iziskuje puno kreativnosti, osobnog rada, uviđanja vlastitih pogrešaka i trud da se one isprave. Biti učitelj/profesor znači biti ponizan. Ponekad je neopisivo teško u učenicima susretati Krista i poniziti se pred Njim, u njima. Jako je teško. Događa se da sam nadomak odustajanju od svega i da se pitam je li to posao za mene, jesam li dobra u tome što radim. Suzdržat ću se od pisanja o g. Obrazovnom Sustavu U RH koji nemilosrdno uništava onu iskonsku i čistu čežnju za služenjem i poučavanjem. No, baš danas, na blagdan Male Gospe, Gospodinu predajem svakog učenika pred kojeg ću ovih dana stati. Predajem Mu i njihove roditelje. Predajem Mu svoje kolege. I najviše od svega, predajem Mu svoj poziv - biti učiteljem Života i za Život. S tom spoznajom, sve ostalo postaje manje važno.


DiŠipula Domini ;)