ponedjeljak, 8. rujna 2014.

Magistra vitae


Počelo je. S današnjim danom krenula je još jedna školska godina. I dok pokušavam samu sebe prisiliti na izvršavanje "papirološkog" dijela posla, misli letaju na sve strane, samo ne tamo gdje bi trebale - u godišnje, mjesečne, dnevne, minutne, sekundne i ine druge planove (dva su potonja izmišljenja, je l'). Uf, kako me samo umara taj dio moga posla (Parce mihi, Domine, sed hoc non est meum crimen). I konačno, u kolopletu tih sukoba između onoga što želim i onoga što moram, nastaju višeminutna promišljanja (ujedno i ovaj post) kao protuodgovor mojim osobnim demoraliziranjima ("ne mogu", "ne znam", "ne da mi se"). Ergo...

Biti učitelj/profesor u školi ili u nekoj drugoj obrazovnoj ustanovi nije, ili barem ne bi trebalo biti, prisilno odgajanje budućih generacija na kojima svijet ostaje. To je svojevrsni poziv, kao što je i poziv na roditeljstvo. Kada nas Gospodin poziva da budemo sustvaratelji i sudionici Njegova Kraljevstva, povjerava nam jednako odgovornu zadaću koju povjerava i roditeljima - odgoj kroz obrazovanje, pa čak i brigu o dušama te djece. Sjećam se, još sam za vrijeme studiranja spoznala na što me Bog poziva. Baš sam nekako jasno u srcu osluhnula i prepoznala da me poziva na služenje djeci, tj. onima koje nam je postavio kao uzor (..."jer takvih je Kraljevstvo nebesko"). Zbog te spoznaje, nikada nisam strahovala za svoj posao. Ali nikada. S tolikim sam povjerenjem Njemu prepuštala svoje životno kormilo da ni u jednom trenutku nisam posumnjala u pronalazak posla. Vjerujem da je to povjerenje i urodilo plodom; dobila sam posao...posao u struci...u školi. Dobila sam posao, a s tim i kolektiv, dakle kolege, koji se po školama ne mogu naći ni mikroskopom. Ne pretjerujem. Do kraja sam iskrena. I realna.

Sačuvaj me, Bože, ovakvih prizora!

Ipak, biti učitelj/profesor latinskoga jezika u (osnovnoj) školi izrazito je nezahvalno. Na sam spomen latinskoga jezika, ljudima opada tlak, šećer, u šoku i nevjerici ispuštaju neartikulirane zvukove, love se glavu, gledaju u latinistu kao nekog troglavog Kerbera, padaju na koljena ili im se očituju upitnici iznad glave. Ipak, najdraže mi je kad ostanu bez riječi :) Zatim, ima situacija kada vam na predmetne informacije dolaze roditelji s pitanjima poput: "A zašto moje dijete mora učiti taj latinski? Čemu učenje mrtvog jezika? On/ona ima glavobolje od tih nastavaka!" Ima situacija kada ste prisiljeni opetovano obrazlagati zašto djeca moraju učiti latinski, tj. zašto je DOBRO da ga uče. Također, ima situacija kada vas poistovjećuju s nemilosrdnim mučiteljem, a učenici dobivaju status mučenika. I sve to zbog jedne III. deklinacije obiju osnova, III. konjugacije ili, ne daj Bože, tradicionalnog ili klasičnog izgovora. O sintaksi da i ne govorim. Kaos, braćo, kaos!

Biti učitelj/profesor (latinskoga jezika) iziskuje puno kreativnosti, osobnog rada, uviđanja vlastitih pogrešaka i trud da se one isprave. Biti učitelj/profesor znači biti ponizan. Ponekad je neopisivo teško u učenicima susretati Krista i poniziti se pred Njim, u njima. Jako je teško. Događa se da sam nadomak odustajanju od svega i da se pitam je li to posao za mene, jesam li dobra u tome što radim. Suzdržat ću se od pisanja o g. Obrazovnom Sustavu U RH koji nemilosrdno uništava onu iskonsku i čistu čežnju za služenjem i poučavanjem. No, baš danas, na blagdan Male Gospe, Gospodinu predajem svakog učenika pred kojeg ću ovih dana stati. Predajem Mu i njihove roditelje. Predajem Mu svoje kolege. I najviše od svega, predajem Mu svoj poziv - biti učiteljem Života i za Život. S tom spoznajom, sve ostalo postaje manje važno.


DiŠipula Domini ;)

Broj komentara: 5:

  1. Haha ma sve je dobro dok ne izgovaraju latinski kao francuzi. Ono je pokora slusati kamoli izgovarati ☺

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Hm...zanimljivo! ;)
      To je iz iskustva ili? :)

      Izbriši
  2. Da iz iskustva, jako ruzno za slusati, mislim da je to jedan od (bar meni) najruznijih izgovora latinskog uz onaj američki naravno. Mi imamo veliku sreću ako ništa drugo da imamo koliko toliko slične jezike bar u tom glasovnom pogledu pa ako ne pokupimo talijanski izgovor jako fino govorimo latinski :) Ako nista to bi trebao biti poticaj za učenje haha

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Da, moram se složiti za američki izgovor koji je, da budem iskrena, katastrofalan. Teško za slušati.

      A mi imamo lijep izgovor zbog vokala u gotovo svakom slogu...a i pjevnost jezika igra svoju ulogu :)

      Izbriši
  3. Dobro je da Vi, mladi profesori, na nekakov način želite olakšati djeci, a ne kao neki stari što nas muče.
    Potreban je trud, a on iziskuje mnogo vremena

    OdgovoriIzbriši

Ako želite ostaviti komentar na post, svakako se potpišite radi lakšeg snalaženja u komentarima.