utorak, 9. prosinca 2014.

Traktati: Kako se "naživcirati" i malo o grijehu...

Za početak, evo dviju kratih jadikovki: baš kada pomislih kako ću s ulaskom u Došašće ubirati plodove toga milosnoga vremena, baš kad sam odlučila kako ću se više posvetiti brizi za svoju nutrinu i manje se živcirati oko nepotrebnih stvari/situacija (da, baš sam tako odlučila), ma baš tada uspijem se posvema naživcirati. Prvo sam svoju uznemirenost (a možda i temperament) morala stavljati pod uzde na jednoj nedjeljnoj svetoj Misi, na kojoj doslovce pomislih: "Liturgijo sveta, kako da ti pomognem!? Zašto te tako jako preziru?!" Božemiprosti, jako sam se naživcirala. Bilo je to nepropisno masakriranje čak i liturgijski neprimjerenih pjesama. Neću u detalje, ali... vapim na Misi ponovno čuti: a) liturgijski primjerene pjesme, b) katoličke pjesme. Vapim tako ne zato što se meni to tako hoće ili zato što sam ja to tako postavila ili zato što neki smatraju da nemam osjećaj "za estetiku" ili zato što "isfuravam" neku kvazi-neo-agresivnu tradi-spiku (moje složenice-novotvorenice, op. a.), već zato što sam član Katoličke Crkve, pa i imam pravo vapiti za povratkom izvornog katoliciteta u Katoličku Crkvu kojoj pripadam. S novim se poimanjem "katoličkoga" nimalo ne slažem, naime... No, dobro...da skratim; prešutjela sam glazbeni dio cijele gore spominjane Mise.

Nadalje, u školi, bilo u prolazu, bilo na nastavi, čujem izraze poput "boc, boc" i "nisi ti balon", pa vođena vlastitom intelektualnom znatiželjom priupitam nekolicinu o čemu se radi. A onda me djeca informiraju o novoj pjesmi jedne naše estradne zvijezde koju neću imenovati. No, kako s izrazitim gnušanjem ne pratim naša estradna gibanja, zapamtih samo da pjeva o kaktusima, a da je nekoć pjevala velike kršćanske hitove kao što su hit 1 i hit 2. Potom mi u misao dođu riječi sv. Pavla: ...često sam vam govorio, a sada i plačući govorim: mnogi žive kao neprijatelji križa Kristova. Svršetak im je propast, bog im je trbuh, slava u sramoti - jer misle na zemaljsko (Fil 3, 18-19).

Uglavnom, ovih se dana u više navrata naživcirah.

No, što zapravo htjedoh reći...

Neki sam dan vodila vrlo zanimljv i nadasve plodonosan razgovor s našim svima dobro znanim autorom bloga Caritas et Veritas. Na duboko promišljanje naveo me video genijalnoga Vorisa, a kojega je Caritas s najvećom brigom i marljivošću preveo i postavio na svoju stranicu. E pa prijatelju, hvala ti! :)

Želite li danas govoriti o grijehu, o pravim principima i realnim učincima grijeha, morate biti spremni na rizik. Ljudi će vam govoriti da osuđujete, mislit će da ste grozni, govorit će vam da ne možete tako razgovarati, da ste ovakvi ili onakvi - bit ćete, dakle, luđaci, oholice i "babe" koje se upliću u tuđa posla. U tom slučaju, osobe koje vam tako govore žrtve su nečega što osobno prozvah diskurs/jezik prividnoga milosrđa. O čemu se zapravo radi? Postulati ovoga diskursa jesu sljedeći: nikada ne imenovati grijeh o kojem se radi, uvijek se služiti jezikom patetike i sladunjavosti (Isus je dobar, Isus ne osuđuje, Isus te voli itd.), nikako ne spominjati težinu grijeha ili grešnoga stanja kako se osoba ne bi osjetila napadnutom ili osuđenom, te se što više koristiti negativnim vrijednosnim sudovima (mislim/smatram/vjerujem/čini mi se da to i nije... itd.), čime izbjegavate govoriti o konkretnom nauku ne vašem, nego nauku Katoličke Crkve. 

A što dovodi čak i do nesvjesnoga korištenja tog jezika prividnoga milosrđa? Pa upravo to što se o odvratnosti grijeha uopće ne govori, a ako se i govori, govori se kroz korištenje poviše navedenih postulata. Sjetite se: kada ste zadnji put čuli da grijeh ljudsku dušu vodi u pakao, ako se ne pokaje? Kada se nama ljudima prestane govoriti o opasnosti grijeha, čak štoviše, o odvratnosti grijeha koji ljudsku dušu, ako se ona istinski ne pokaje i obrati, može osuditi na muke paklene, onda mi ljudi taj grijeh ili grešno stanje prestanemo percipirati kao grijeh. Neprestanim i kontinuiranim naglašavanjem samo milosrdnoga Boga, a izbjegavanjem Boga pravednoga, Boga koji prezire grijeh, otupljuje savjest i nema nikakva ploda za spasenje. Baš suprotno. 

Govorim ovako jer sam u jednom trenutku svoga života i sama primila nekoliko verbalnih "šamara" od prijateljice koja je u tom trenutku brinula za moje spasenje. Našamarala me do krajnjih granica. I njezini su šamari boljeli do kostiju. Ali zahvaljujući tomu što nije bila žrtvom jezika prividnoga milosrđa, već joj je Istina bila važnija od toga da me poštedi loših osjećaja ako mi kaže tada trenutnu istinu o meni, danas su mnoge stvari drukčije. Danas sam slobodna... i zahvalna Duhu Svetom koji me tada, kroz moju prijateljicu, pozivao na put obraćenja i spasenja.

Smatram, stoga, sljedeće: govoriti o odvratnosti grijeha koji vodi u pakao mora postati ustaljena metoda i poučavanja i odgajanja u vjeri. O grijehu treba govoriti bez uljepšavanja, bez eufemiziranja. S naših bi propovjedaonica trebao hučati snažan poziv na obraćenje, na pokajanje i na sigurnost Gospodinova milosrđa tek kada osjetimo duboko kajanje. Govoriti o odvratnosti grijeha, ili ako hoćete, govoriti ISTINU o grijehu, jedini je način da uvijek ostanemo budni, trijezni, pa da i sami počnemo osjećati gađenje prema grijehu. Tada se oslobađamo svih navezanosti na grijehe kojima posebno robujemo. Gospod ne želi našu propast; On želi naše spasenje...On želi da se svi spasimo. Ali moramo dopustiti Istini da nas oslobodi. Makar boljelo...
Discipula Domini

2 komentara:

Ako želite ostaviti komentar na post, svakako se potpišite radi lakšeg snalaženja u komentarima.