nedjelja, 28. lipnja 2015.

Nedjeljne preporuke

Mislim da je došlo vrijeme da i ja, u pravoj blogovskoj maniri, objavim neke svoje uglavnom youtube preporuke idealne za ovo nedjeljno poslijepodne. Pa ukoliko imate vremena, volje i želje, pogledajte nešto od navedenog. Za početak, donosim tri preporuke:

Quaerere Deum (trajanje 40:34) - odličan kraći film o benediktinskoj zajednici u Nursiji, u rodnom gradu sv. Benedikta. Film prikazuje benediktinske monahe i jedan njihov dan u kojem se isprepliće benediktinsko geslo ora et labora. Ova je zajednica posebna jer njeguje tradicionalni obred i smatraju se vjernim čuvarima Tradicije općenito. Stoga, toplo preporučam!

Veličanstvena tišina (trajanje 2:42:25) - poznati film iz 2005. godine. Prikazuje život kartuzijanaca u francuskim Alpama. Skoro tri sata imate što gledati, pa čak i razmatrati za vrijeme trajanja filma. Uistinu oduševljava način na koji ovi redovnici žive svoj samostanski život. Ovdje možete pročitati kratki prikaz filma i filmske nagrade.

Sluga Božji Fulton Sheen o značenju sv. Mise (trajanje 29:09) - nešto najsnažnije i najbolje što sam u zadnje vrijeme pogledala / poslušala. Odvojite 30 minuta svoga vremena i u miru poslušajte kako Fulton Sheen, zaista jednostavnim jezikom, tumači značenje Mise.

Blagoslovljena nedjelja! +

Discipula Domini

srijeda, 24. lipnja 2015.

Marci Maruli "De institutione bene vivendi" - De sacrosancta commvnione

Marko Marulić Splićanin
(Marcus Marulus Spalatensis)
1450 - 1523

Ne znam koliko je vas upoznato s ovim Marulićevim djelom (puni naslov lat. De institutione bene vivendi per exempla sanctorum, hrv. Upućivanje u čestit život po primjeru svetaca, objavljeno 1496. godine) i jeste li ikada imali mogućnost čitati ga. Mogu samo reći da su Marulićeve Institucije, kako ih se skraćeno naziva, pravo blago u kojemu možete pronaći odgovore na mnoga, čak i danas vrlo aktualna pitanja. Lijepa su i korisna sinteza katoličke misli u vrijeme hrvatske renesanse. Osim Institucija, digitaliziran je oveći Marulićev korpus na latinskom. Također, za one koji možda nisu znali: Marko Marulić na hrvatski je s latinskoga preveo poznato djelo Tome Kempenca De imitatione Christi (hrv. Nasljeduj Krista).


No, prelazim na stvar.

Pokušat ću s vremena na vrijeme na blogu objaviti samo pojedine, po mom mišljenju, zanimljive dijelove iz odabranih poglavlja Marulićevih Institucija. Lani sam na Interliberu kupila knjigu ovećeg formata (latinsko-hrvatsko izdanje), a sve zasluge za objavljivanje Institucija na hrvatskom idu prevoditelju, komentatoru i priređivaču Branimiru Glavičiću. Requiescat in pace! 

Napominjem usput: podebljani su dijelovi teksta osobito vrijedni pozornosti.


DE SACROSANCTA COMMVNIONE - O presvetoj pričesti 
(Lib. IV, cap. XII)

Nakon pokajanja i ispovijedanja grijeha ostaje da pristupimo k stolu Gospodnjem i pričestimo se tijelom i krvlju onoga koji je naša glava, bez koga mi koji smo udovi ne možemo uopće živjeti.

(...)

A o Kristovu tijelu sumnjaš zato što u sebi čuva osobine kruha i vina, a ne mesa i krvi premda je ipak meso i krv? Štoviše, to je onaj isti koji se rodio od Djevice, koji je visio na križu, koji je uskrsnuo iz groba, koji sjedi zdesna Bogu na nebu. Ukratko, nemoj vjerovati svojim osjetilima koja se mogu prevariti i biti obmanuta, nego vjeruj onomu tko ne može biti prevaren ni varati drugoga, od koga nema ništa istinitije, ništa pouzdanije, od koga se i najmanje razlikovati u mišljenju predstavlja najpogibeljniju zabludu.

(...)

No, zašto se ne mijenja ni lik kruha i vina ni ostale osobine koje pripadaju tome liku? Zato, naravno, da nas ne bi spopala groza jesti to i piti. Jer kad bismo vidjeli njihov izgled tako izmijenjena u meso i krv kao što to i jesu, ispljunuli bismo sve, jamačno, te s ljutnjom i odvratnošću rekli možda isto što i oni koji nisu htjeli vjerovati: Smučilo se duši mojoj to bijedno jelo. Stoga je onaj koji je htio da ga jedemo i pijemo, htio također da ima takav okus onima koji ga uzimaju da im oduzme baš svaku priliku za izgovor zbog kojega bi tko mogao reći da mu je bilo grozno primaknuti ustima i zubima živo tijelo Kristovo i da se zato nije htio s njime združiti, tj. njime se pričestiti. Dajući nam se dakle tako, mudro je učinio ustupak našoj slabosti i ujedno se milostivo pobrinuo za naše spasenje kako se ne bismo bojali uzimati hranu kojom, jedući je, postižemo besmrtnost, nepropadljivost i vječno blaženstvo.

(...)

A kako to da je Krist i na nebu s anđelima i na zemlji s nama, kako to da je u mnogobrojnim hostijama kao i u svakoj pojedinoj od njih jedan... Krist je, dakle, u isto doba na nebu i na oltaru tako kao što se zrake sunčane, kad se Sunce rađa, pojave na istoku jednako kao i na zapadu. Pa ipak, ona svjetlost ne predstavlja Sunčevu bit, dok je kod žrtve na oltaru ona ista Kristova bit koja je i na nebu.

(...)

Ostaje da kažemo štogod o samoj koristi koju iz njega [tog svetotajstva] crpimo i o plodotvornosti njegovoj, iako se o njemu ne može reći ništa što bi bilo na razini njegova dostojanstva. Jer sve što je božansko nadilazi shvaćanje ljudskoga uma. (...) Donosi, prvo, očištećenje grijeha. (...) Daje, nadalje, izobila snage da težimo za duhovnim dobrima i sposobnost da ih njegujemo kako bi naš duh, pošto se iz njega iskorijene poroci, obilovao krjepostima. (...) Daje također jakosti za odupiranje nedopuštenim željama srca, tako da onaj tko se nasiti jeduć nebesku hranu postaje snažnijim od sebe samoga. (...) Podaruje nam također i namiče nade i snage za pobjedu u neprekidnim borbama protiv najpokvarenijeg neprijatelja... (...) Osim toga, to najodličnije svetotajstvo raspršuje tminu neznanja i ulijeva nam svjetlo dubljeg razumijevanja. (...) Dakle, budući da je tako plodonosno, pristupajmo mu gorljivo, a budući da je tako potrebno, nikada ga ne zanemarujmo.

(...)

Ukratko, sve može onaj koji je stvorio sve. :)

Discipula Domini

ponedjeljak, 22. lipnja 2015.

Thomas More - aut Catholicus aut nihil

(aut Catholicus aut nihil - ili katolik ili ništa)
 
Engleski pisac. Pravnik. Kraljev tajnik. Teolog. Političar. Govornik. Intelektualac. Prijatelj Erazma Roterdamskog. Vjerni katolik. Borac protiv heretika. I čovjek kojeg je odanost Katoličkoj Crkvi i njenom nauku doslovce stajala glave.

Sv. Thomas More (1478 - 1535) triput je davao ostavku na mjestu tajnika kralja Henrika VIII. I svaki je put odbijen. Njegova je ostavka konačno prihvaćena 1532. godine, dakle, 3 godine prije smrti. Zašto? Zato što je tada i sam kralj Henrik VIII shvatio kakvog je čovjeka sebi odabrao za tajnika.

Henrik VIII, tadašnji engleski kralj, čak i današnjoj javnosti poznat po svojim brojnim "brakovima" i preljubništvima, bio je najzaslužnija osoba što je Thomas More 1935. godine službeno ubrojen među svece Katoličke Crkve. Učinio je to papa Pio XI. No, o čemu je zapravo riječ i zašto je More uopće osuđen na smrt?

Ukratko, Henrik VIII bio u zakonitom braku sa svojom zakonitom ženom, Katarinom Aragonskom, koja je bila kći španjolske kraljice Izabele. No, upala je u njegov život nova žena po imenu Ann Boleyn. Jadan kralj nije ni slutio da je dotična ciljano skakutala oko njega, tim više što je imala izrazite, ali pred kraljem skrivene namjere tada još donekle katoličku Englesku pretvoriti u rasadište hereza. No, kako god, odlučio se kralj njome oženiti. Međutim, kako će se oženiti za drugu ženu kad je već u zakonitom braku s prvom (i jedinom) ženom. Razvod se učinio kao zgodno rješenje. Ali kako doći do razvoda, budući da mu papa nikada ne bi za to dao svoju suglasnost. U tom slučaju, valja se riješiti pape. Kako? Tako što će kralj odlučno iskazati neposluh papi i samoga sebe postaviti kao poglavara svoje crkve, poznate kasnije kao anglikanske. No, što je s predstavnicima Katoličke Crkve u Engleskoj, tj. s biskupima koji papin autoritet nisu dovodili u pitanje, niti će ikada priznati Henrika VIII kao poglavara te iste Crkve? I njih se valja riješiti, ali na nešto perfidniji način. Stoga 1534. godine kralj od njih (ali i od svih svojih podanika) traži da potpišu tzv. zakletvu (Act of Succession) kojom kralja priznaju kao vrhovnog poglavara Katoličke Crkve u Engleskoj i kojom kao zakonitu nasljednicu prihvaćaju princezu Elizabetu koju mu je rodila upravo Ann Boleyn. Naravno, oni su to odbili, nazivajući kraljev čin heretičnim i protivnim svakom moralnom i crkvenom zakonu. Time, dakako, padaju u kraljevu nemilost (zajedno sa cijelom Katoličkom Crkvom u Engleskoj), jer eto, kraljevoj savjesti ti otpori nikako nisu bili mili pa je stvar preuzeo u svoje ruke. Tako svi oni koji bi se suprotstavli kralju i njegovoj zakletvi bili bi optuženi za tešku izdaju, a samim time i osuđeni na smrt. Pustoš krivovjerja zavladala je od tog trenutka gotovo cijelom Engleskom.

A onda je nastupio i Thomas More.


Henrik VIII bio je vezan za Thomasa Morea, tim više što mu je More, još u kraljevoj pravovjernoj fazi, pomagao sastavljati razne pamflete i invektive usmjerene protiv ondašnjih heretika (reformatora vođenih Lutherom). No, kako je, baš kao i kod kralja Davida, jedan grijeh (požuda) urodio novim i većim zlima, vrlo se sličan starozavjetni scenarij odigravao i na dvoru engleskoga kralja. Kralj je i Thomasa Morea tražio da potpiše zakletvu, što je ovaj, naravno, odbio. More nije podržavao niti kraljevu namjeru da se razvede od Katarine Aragonske (čak je intenzivno i prijateljevao s njom u tim teškim trenucima), niti ga je htio priznati kao "papu" Crkve u Engleskoj, a odbio je i princezi Elizabeti dati pravo prvenstva nad princezom Mary koja je bila zakonito dijete Katarine Aragonske i samoga kralja. Štoviše, samog je kralja nazvao heretikom. Dakle, iako nije potpisao zakletvu, potpisao je samome sebi smrtnu presudu. 

Bačen je u tamnicu, strogo mu se sudilo, ali ni u jednom trenutku nije u pitanje doveo svoju vjernost, ili točnije, poslušnost papi, odanost moralnim i crkvenim zakonima. Ipak, za samog je sebe govorio da je "odani kraljev sluga, ali prije svega Božji sluga". Božja je vlast iznad svjetovne vlasti. I podrediti svjetovnu vlast Božjoj nije odraz neposluha, već odraz vjernosti i podređenosti višem zakonu - Božjem zakonu. No, kad realno pogledate, ovaj je čovjek u svemu slijedio nauk svete Katoličke Crkve. Borio se protiv heretika, zagovarao je ekumenizam u pravom smislu te riječi (sve se kršćanske crkve trebaju vratiti u okrilje Katoličke Crkve), bio je čovjek savjesti i odgovornosti, hrabar u svojim nastupima u obrani Božjega zakona. I što mu se dogodilo? Odrubili su mu glavu.

Konačno, zaključno, posuvremenimo malo lik ovoga sveca. Zamislite što bi se dogodilo da sv. Thomas More pristustvuje, npr. skorašnjoj Sinodi koja se ima održati ujesen. Možete li zamisliti njegov nastup, njegov "obračun" s pojedinim biskupima? Bi li More i tada bio osuđen? I konačno, bi li ostao bez glave?

izvor


Discipula Domini

nedjelja, 14. lipnja 2015.

Ezekiel i Pavao

Evo, čujem danas ove riječi koje su mi u ključnom trenutku došle kao "budali šamar". Tragovi tog "šamara" još se uvijek vide.

...et scient omnia ligna regionis quia ego Dominus humiliavi lignum sublime, et exaltavi lignum humile; et siccavi lignum viride, et frondere feci lignum aridum. Ego Dominus locutus sum, et feci.
I sve će poljsko drveće znati da ja sam Jahve, 
koji visoko drvo ponizujem, a nisko uzvisujem; 
zeleno drvo sušim, a drvu suhu dajem da rodi.
Ja, Jahve, rekoh i učinit ću!
(Ez 17, 24)


Jan van Eyck (detalj)


Ezekiel je danas zadužen čovjeku povratiti nadu. I to nadu da je samo Bogu, sukladno otvorenosti čovječjeg srca, moguće drvu suhu dati da rodi. Svako slomljeno srce, ako uvidi razloge svoje slomljenosti, ako spozna grijehe koji su doveli do slomljenosti i ako ih se svim svojim bićem zauvijek odrekne, po Božjoj intervenciji može dati roda, a isto tako ponovno postati obradivo zemljište koje Gospod sa svom brižljivošću obrađuje. S druge strane, zeleno drvo (kao paradigma nekih iluzija i zabludi, ali i gordosti srca) u taj čas može postati suho. Nije li zapravo čudesna ta Božja moć i snaga Njegove riječi, koja je ujedno i odraz ljubavi prema čovjeku? Nije li, na koncu, zanimljiva ta Božja ponekad i "obrnuta psihologija", ako se smijem tako izraziti, kojom očituje svoju slavu u našim životima?! Nije li, konačno, teška spoznaja da je Bogu važno svako srce, kako i koliko god ranjeno bilo? O, kako Njemu trebaju naša srca!
Također, Ezekiel je danas zadužen ohrabriti čovjeka da ustraje u povjerenju u Njegovu pravednost i pravdu koja nadilazi sva ljudska mjerila. S Bogom se ne može manipulirati niti Ga se može ismijavati. U tom smislu, treba Njemu dopustiti i pustiti da On svoju namisao i božanski plan, srcu čovječjem pomalo skriven, ostvaruje u svoje vrijeme. Na kraju ipak ostaje: možeš koliko hoćeš, ali ne dokle hoćeš.

 Jan van Eyck (detalj)


Audemus autem, et bonam voluntatem habemus magis peregrinari a corpore,
et praesentes esse ad Dominum.

Da, puni smo pouzdanja i najradije bismo se iselili iza tijela i naselili se kod Gospodina.
(2 Kor 5, 8)

A Pavao? Oduševljava me ta Pavlova suvremenost. Kako li samo njegove riječi bivaju aktualne! Kako li samo Duh Božji po Pavlu odražava stanja duha i onoga, ali i današnjega vremena. Vjerujem kako mnogi od vas mogu i sada - pošto pročitaju napisane retke više puta - osjetiti dubinu i težinu riječi: ...i najradije bismo se iselili iz tijela i naselili se kod Gospodina. Budući da naša duša od trenutka začeća poznaje svoga Tvorca, ne čudi njezina silna čežnja da se Njemu i vrati. A zapravo najviše boli činjenica da moramo na ovoj zemlji propješačiti po kojekakvim puteljcima da bismo na kraju toga puta bili dostojni stati pred "sudište Kristovo". 
Na tragu ovih Pavlovih riječi bio je i papa emeritus, Benedikt XVI. On to kretanje kroz prostor i vrijeme, odnosno tijek povijesti spasenja, opisuje kroz tri dimenzije: dimenziju sjene, dimenziju slike i dimenziju stvarnosti, tj. zbiljnosti. Mi se trenutno nalazimo u ovoj srednjoj dimenziji, koja je ujedno i najteža i prožeta je silnom mukom kojoj su podvrgnuti sveci Božji. Dimenzija sjene bila je ostvarena u Starom Zavjetu, dimenzija slike u Novom Zavjetu (a toj dimenziji pripadamo i mi), dok nas u vječnosti čeka dimenzija zbiljnosti kao 3. stupanj povijesti spasenja, kako su to objašnjavali crkveni oci. 

Na kraju svega ostaje onaj poziv: razderimo srca, a ne haljine svoje. Ne budimo narod koji Boga ispovijeda ustima, a srca su nam daleko od Njega. Uzvjerujmo u Krista Spasitelja koji svojom žrvom na križu čini sve novo.


četvrtak, 11. lipnja 2015.

Visitatio Romae et Obligatio cotidiana ad SS Cor Iesu

Eto, što reći? Prošla su, ni više ni manje nego točno dva mjeseca kad sam zadnji put stigla nešto napisati na blogu. No, kažu ljudi, nikad nije kasno. Pa eto, donosim u nastavku nekoliko lijepih stvari.

Prošli sam tjedan na nekoliko dana boravila u Rimu. Bio je to moj treći posjet Vječnom gradu, a osim što je bio treći posjet, bilo je to vjerojatno i najbolje hodočašće na kojem sam bila. Hodočašće u pravom smislu te riječi (ad litteram - doslovno). Na blagdan Tijelova prisustvovala sam svetoj Misi ispred Lateranske bazilike koju je predvodio papa Franjo, a nakon toga, djelomično doduše, i u najljepšoj tijelovskoj procesiji koju sam dosad vidjela. Rijeka ljudi potekla je s Presvetim na čelu. Zaista je bilo jako svečano i veličanstveno. Na svetoj Misi pjevao je poznati zbor Coro della Diocesi di Roma pod vodstvom mons. Marca Frisine. Ako niste imali priliku slušati neke njegove uratke, poslušajte skladbu Anima Christi, meni jednu od dražih njegovih ostvarenja. Pjevanje je bilo isključivo koralno i zaista divno.

Obišla sam zaista puno lokacija, vidjela nešto što nisam imala priliku vidjeti kod prva dva posjeta Rimu (npr. Hrvatski zavod Sv. Jeronima gdje sam, u istoimenoj crkvi duge tradicije, bila i na svetoj Misi, a usput sam posjetila i svog sveca zaštitnika), a neka sam mjesta ponovno posjetila jer me za njih vežu draga sjećanja. Volim Rim. Volim to kamenje koje govori. Volim naljepšu umjetnost sabranu na jednom mjestu. Volim rimsku monumentalnost i neku tajanstvenu romantiku kojom taj grad odiše. Volim taj Rim i opet ću mu se vratiti. 

Evo nekih fotografija s različitih strana Rima. Ovo je samo 10% od onoga što sam slikala. Ove odabirem jer na njima uglavnom nema ljudi :)












 Originalna Caravaggiova slika Matejev poziv









Posjetila sam svog drugog omiljenog sveca, sv. Benedikta, u bazilici sv. Pavla izvan Zidina,
te s njim (u praznoj kapeli) provela neko vrijeme u razgovoru.

A sutra? Sutra je blagdan Presvetoga Srca Isusova. Tom prigodom prevedoh kratku molitvu kojom se možete svakodnevno predavati Njegovu Srcu. Kratka je i možete ju čuvati u novčaniku.

Domine Iesu Christe, in unione illius divinae intentionis, qua in terris per sanctissimum Cor tuum laudes Deo persolvisti et nunc in Eucharistiae Sacramento ubique terrarum persolvis usque ad consummationem saeculi, ego per hanc diem integram, ad imitationem sanctissimi Cordis beatae Mariae semper Virginis immaculatae, tibi libentissime offero omnes meas intentiones et cogitationes, omnes meos affectus et desideria, omnia mea opera et verba. Amen.

Gospodine Isuse Kriste, u jedinstvu one božanske namjere, kojom si na zemlji po svom presvetom Srcu Bogu dao hvale, a i sada ih u sakramentu Euharistije po cijelom svijetu daješ sve do kraja vremena, i ja kroz ovaj cijeli dan, po nasljedovanju presvetoga Srca blažene Marije vazda bezgrešne Djevice, Tebi prikazujem sve svoje namjere i misli, sve svoje osjećaje i želje, sva svoja djela i riječi. Amen.


Neka nam to presveto Srce uvijek bude sigurno utočište.

In unitate orationis!

Discipula Domini