nedjelja, 14. lipnja 2015.

Ezekiel i Pavao

Evo, čujem danas ove riječi koje su mi u ključnom trenutku došle kao "budali šamar". Tragovi tog "šamara" još se uvijek vide.

...et scient omnia ligna regionis quia ego Dominus humiliavi lignum sublime, et exaltavi lignum humile; et siccavi lignum viride, et frondere feci lignum aridum. Ego Dominus locutus sum, et feci.
I sve će poljsko drveće znati da ja sam Jahve, 
koji visoko drvo ponizujem, a nisko uzvisujem; 
zeleno drvo sušim, a drvu suhu dajem da rodi.
Ja, Jahve, rekoh i učinit ću!
(Ez 17, 24)


Jan van Eyck (detalj)


Ezekiel je danas zadužen čovjeku povratiti nadu. I to nadu da je samo Bogu, sukladno otvorenosti čovječjeg srca, moguće drvu suhu dati da rodi. Svako slomljeno srce, ako uvidi razloge svoje slomljenosti, ako spozna grijehe koji su doveli do slomljenosti i ako ih se svim svojim bićem zauvijek odrekne, po Božjoj intervenciji može dati roda, a isto tako ponovno postati obradivo zemljište koje Gospod sa svom brižljivošću obrađuje. S druge strane, zeleno drvo (kao paradigma nekih iluzija i zabludi, ali i gordosti srca) u taj čas može postati suho. Nije li zapravo čudesna ta Božja moć i snaga Njegove riječi, koja je ujedno i odraz ljubavi prema čovjeku? Nije li, na koncu, zanimljiva ta Božja ponekad i "obrnuta psihologija", ako se smijem tako izraziti, kojom očituje svoju slavu u našim životima?! Nije li, konačno, teška spoznaja da je Bogu važno svako srce, kako i koliko god ranjeno bilo? O, kako Njemu trebaju naša srca!
Također, Ezekiel je danas zadužen ohrabriti čovjeka da ustraje u povjerenju u Njegovu pravednost i pravdu koja nadilazi sva ljudska mjerila. S Bogom se ne može manipulirati niti Ga se može ismijavati. U tom smislu, treba Njemu dopustiti i pustiti da On svoju namisao i božanski plan, srcu čovječjem pomalo skriven, ostvaruje u svoje vrijeme. Na kraju ipak ostaje: možeš koliko hoćeš, ali ne dokle hoćeš.

 Jan van Eyck (detalj)


Audemus autem, et bonam voluntatem habemus magis peregrinari a corpore,
et praesentes esse ad Dominum.

Da, puni smo pouzdanja i najradije bismo se iselili iza tijela i naselili se kod Gospodina.
(2 Kor 5, 8)

A Pavao? Oduševljava me ta Pavlova suvremenost. Kako li samo njegove riječi bivaju aktualne! Kako li samo Duh Božji po Pavlu odražava stanja duha i onoga, ali i današnjega vremena. Vjerujem kako mnogi od vas mogu i sada - pošto pročitaju napisane retke više puta - osjetiti dubinu i težinu riječi: ...i najradije bismo se iselili iz tijela i naselili se kod Gospodina. Budući da naša duša od trenutka začeća poznaje svoga Tvorca, ne čudi njezina silna čežnja da se Njemu i vrati. A zapravo najviše boli činjenica da moramo na ovoj zemlji propješačiti po kojekakvim puteljcima da bismo na kraju toga puta bili dostojni stati pred "sudište Kristovo". 
Na tragu ovih Pavlovih riječi bio je i papa emeritus, Benedikt XVI. On to kretanje kroz prostor i vrijeme, odnosno tijek povijesti spasenja, opisuje kroz tri dimenzije: dimenziju sjene, dimenziju slike i dimenziju stvarnosti, tj. zbiljnosti. Mi se trenutno nalazimo u ovoj srednjoj dimenziji, koja je ujedno i najteža i prožeta je silnom mukom kojoj su podvrgnuti sveci Božji. Dimenzija sjene bila je ostvarena u Starom Zavjetu, dimenzija slike u Novom Zavjetu (a toj dimenziji pripadamo i mi), dok nas u vječnosti čeka dimenzija zbiljnosti kao 3. stupanj povijesti spasenja, kako su to objašnjavali crkveni oci. 

Na kraju svega ostaje onaj poziv: razderimo srca, a ne haljine svoje. Ne budimo narod koji Boga ispovijeda ustima, a srca su nam daleko od Njega. Uzvjerujmo u Krista Spasitelja koji svojom žrvom na križu čini sve novo.


Nema komentara:

Objavi komentar

Ako želite ostaviti komentar na post, svakako se potpišite radi lakšeg snalaženja u komentarima.