srijeda, 24. lipnja 2015.

Marci Maruli "De institutione bene vivendi" - De sacrosancta commvnione

Marko Marulić Splićanin
(Marcus Marulus Spalatensis)
1450 - 1523

Ne znam koliko je vas upoznato s ovim Marulićevim djelom (puni naslov lat. De institutione bene vivendi per exempla sanctorum, hrv. Upućivanje u čestit život po primjeru svetaca, objavljeno 1496. godine) i jeste li ikada imali mogućnost čitati ga. Mogu samo reći da su Marulićeve Institucije, kako ih se skraćeno naziva, pravo blago u kojemu možete pronaći odgovore na mnoga, čak i danas vrlo aktualna pitanja. Lijepa su i korisna sinteza katoličke misli u vrijeme hrvatske renesanse. Osim Institucija, digitaliziran je oveći Marulićev korpus na latinskom. Također, za one koji možda nisu znali: Marko Marulić na hrvatski je s latinskoga preveo poznato djelo Tome Kempenca De imitatione Christi (hrv. Nasljeduj Krista).


No, prelazim na stvar.

Pokušat ću s vremena na vrijeme na blogu objaviti samo pojedine, po mom mišljenju, zanimljive dijelove iz odabranih poglavlja Marulićevih Institucija. Lani sam na Interliberu kupila knjigu ovećeg formata (latinsko-hrvatsko izdanje), a sve zasluge za objavljivanje Institucija na hrvatskom idu prevoditelju, komentatoru i priređivaču Branimiru Glavičiću. Requiescat in pace! 

Napominjem usput: podebljani su dijelovi teksta osobito vrijedni pozornosti.


DE SACROSANCTA COMMVNIONE - O presvetoj pričesti 
(Lib. IV, cap. XII)

Nakon pokajanja i ispovijedanja grijeha ostaje da pristupimo k stolu Gospodnjem i pričestimo se tijelom i krvlju onoga koji je naša glava, bez koga mi koji smo udovi ne možemo uopće živjeti.

(...)

A o Kristovu tijelu sumnjaš zato što u sebi čuva osobine kruha i vina, a ne mesa i krvi premda je ipak meso i krv? Štoviše, to je onaj isti koji se rodio od Djevice, koji je visio na križu, koji je uskrsnuo iz groba, koji sjedi zdesna Bogu na nebu. Ukratko, nemoj vjerovati svojim osjetilima koja se mogu prevariti i biti obmanuta, nego vjeruj onomu tko ne može biti prevaren ni varati drugoga, od koga nema ništa istinitije, ništa pouzdanije, od koga se i najmanje razlikovati u mišljenju predstavlja najpogibeljniju zabludu.

(...)

No, zašto se ne mijenja ni lik kruha i vina ni ostale osobine koje pripadaju tome liku? Zato, naravno, da nas ne bi spopala groza jesti to i piti. Jer kad bismo vidjeli njihov izgled tako izmijenjena u meso i krv kao što to i jesu, ispljunuli bismo sve, jamačno, te s ljutnjom i odvratnošću rekli možda isto što i oni koji nisu htjeli vjerovati: Smučilo se duši mojoj to bijedno jelo. Stoga je onaj koji je htio da ga jedemo i pijemo, htio također da ima takav okus onima koji ga uzimaju da im oduzme baš svaku priliku za izgovor zbog kojega bi tko mogao reći da mu je bilo grozno primaknuti ustima i zubima živo tijelo Kristovo i da se zato nije htio s njime združiti, tj. njime se pričestiti. Dajući nam se dakle tako, mudro je učinio ustupak našoj slabosti i ujedno se milostivo pobrinuo za naše spasenje kako se ne bismo bojali uzimati hranu kojom, jedući je, postižemo besmrtnost, nepropadljivost i vječno blaženstvo.

(...)

A kako to da je Krist i na nebu s anđelima i na zemlji s nama, kako to da je u mnogobrojnim hostijama kao i u svakoj pojedinoj od njih jedan... Krist je, dakle, u isto doba na nebu i na oltaru tako kao što se zrake sunčane, kad se Sunce rađa, pojave na istoku jednako kao i na zapadu. Pa ipak, ona svjetlost ne predstavlja Sunčevu bit, dok je kod žrtve na oltaru ona ista Kristova bit koja je i na nebu.

(...)

Ostaje da kažemo štogod o samoj koristi koju iz njega [tog svetotajstva] crpimo i o plodotvornosti njegovoj, iako se o njemu ne može reći ništa što bi bilo na razini njegova dostojanstva. Jer sve što je božansko nadilazi shvaćanje ljudskoga uma. (...) Donosi, prvo, očištećenje grijeha. (...) Daje, nadalje, izobila snage da težimo za duhovnim dobrima i sposobnost da ih njegujemo kako bi naš duh, pošto se iz njega iskorijene poroci, obilovao krjepostima. (...) Daje također jakosti za odupiranje nedopuštenim željama srca, tako da onaj tko se nasiti jeduć nebesku hranu postaje snažnijim od sebe samoga. (...) Podaruje nam također i namiče nade i snage za pobjedu u neprekidnim borbama protiv najpokvarenijeg neprijatelja... (...) Osim toga, to najodličnije svetotajstvo raspršuje tminu neznanja i ulijeva nam svjetlo dubljeg razumijevanja. (...) Dakle, budući da je tako plodonosno, pristupajmo mu gorljivo, a budući da je tako potrebno, nikada ga ne zanemarujmo.

(...)

Ukratko, sve može onaj koji je stvorio sve. :)

Discipula Domini

2 komentara:

  1. Ovo mi se jako sviđa :) Radujem se novim ulomcima!

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Ne brini, bit će ih još :) Teme su različite i zanimljive.

      Izbriši

Ako želite ostaviti komentar na post, svakako se potpišite radi lakšeg snalaženja u komentarima.