utorak, 18. kolovoza 2015.

Zamislite situaciju...

Nedjelja je. Kao i svaki katolik dolazite na svetu Misu. Stojite negdje na začelju crkve jer ne volite biti viđeni (ovo se tiče samo onih koji zaista vole stajati ispod kora). Prijepodnevna Misa, puno je ljudi, većinu ih mahom poznajete (kasnije shvaćate da to i nije neka prednost). Počinje Misa. Zauzimate pobožan stav (iako stojite skroz iza) što će reći da i tijelom iskazujete spremnost za prisustvovanju tom Otajstvu. Služba čitanja. Fino je to pročitano, ali ćete čitanja za svaki slučaj pročitati i kod kuće. Evanđelje. Homilija. Za vrijeme homilije ulazi osoba koja - slučajno ili neslučajno - živi u vašem susjedstvu, no uopće ne komunicirate s njom jer ju skoro nikad ni ne viđate. Samo ste na "bok - bok". Ta osoba na misu uvijek dolazi za vrijeme homilije. Znači uvijek. No, to nije sve. Nažalost, o toj osobi znate još štošta što pripada kategoriji smrtnoga grijeha. Žalosni ste što to znate. Ne želite to znati! Zašto ste uopće to ikada morali saznati?! No, kako god. Osoba vršcima prstiju dotiče blagoslovljenu vodu. Znamenuje se znakom križa te kroz mnoštvo poklekne tek toliko da malo savije koljena. U tom trenutku počinjete razmišljati o gravitaciji. Uhvatite se da razmišljate o gravitaciji. Nakon 2 minute uočavate uzročno-posljedične veze (mislim na razmišljanje o gravitaciji). Propustili ste 5 minuta od homilije. Ništa zato. Ipak se vraćate na slušanje homilije s mjestimičnim misaonim lutanjima.

Sad preskačem ostale dijelove mise. Nisu relevantni za razumijevanje ove neimaginarne situacije.

Dolazi pričešćivanje. Imate običaj ići među zadnjima. Ne znate razlog tomu. Ovog se puta ipak pričestite među prvima. Ne znate razlog tomu. Ljudi se pričešćuju. Većina se pričešćuje. Pričešćuje se i osoba koja uvijek kasni i o kojoj (napominjem nažalost) znate štošta. Pričešćuje se svaki put. Stajali vi naprijed ili ispod kora, nosili rubac ili obični škarnicl na glavi, ona se pričešćuje. I vi ju vidite. Ona prima Tijelo Gospodina Isusa Krista. U vama nešto uskipi. Žalosni ste. Ljuti ste! Dođe vam da vlastitim rukama izvlačite Isusa iz nje. I zbog Njega, ali i zbog nje. Žalost! Pitanja! Je li to neznanje? Ignorancija težeg kalibra? Je li to otupjela savjest? Je li to nečiji propust? Što je to? Prožima vas duboka tuga. Što vam je činiti? Netom ste se pričestili. A prožima vas tuga pomiješana s ljutnjom. Strelovita molitva. Predanje. Gospodine, smiluj mi se. Što mi je sad činiti? Odluka je pala.

Odlazite župniku po savjet. Osjećaj nelagode. Zamišljate kao da vam na čelu stoje natpisi poput "tračibaba" i "tužibaba". Skupljate hrabrosti. Skupite hrabrost! Sve za spasenje duša! Proći će i ta nelagoda. Konačno! Iznosite problematiku (jedva!). Vidno se potreseni. Očekujete poticaj. Pastir, ovce i te spike. Dobivate odgovor. "A što ću joj ja." Pomislite da ste krivo čuli. Razrogačene oči. Nevjerica. Jadniji ste nego ikad. Gore vam je nego što vam je bilo. Odlazite kući. Tuga. Muka. Bol. Vapaj. Gospodine, smiluj se.

Quotiescumque enim manducabitis panem hunc, et calicem bibetis, mortem Domini annuntiabitis donec veniat. Itaque quicumque manducaverit panem hunc, vel biberit calicem Domini indigne, reus erit corporis et sanguinis Domini. Probet autem seipsum homo: et sic de pane illo edat, et de calice bibat. Qui enim manducat et bibit indigne, judicium sibi manducat et bibit, non dijudicans corpus Domini.

Doista, kad god jedete ovaj kruh i pijete čašu, smrt Gospodnju navješćujete dok on ne dođe. Stoga, tko god jede kruh ili pije čašu Gospodnju nedostojno, bit će krivac tijela i krvi Gospodnje. Neka se dakle svatko ispita pa tada od kruha jede i iz čaše pije. Jer tko jede i pije, sud sebi jede i pije ako ne razlikuje Tijela.

(1 Kor 11, 26-29) 

Klik ...
 Discipula D.

subota, 15. kolovoza 2015.

Gostujući autor: "Časoslovne" modifikacije


Svom dragom prijatelju i velikom zaljubljeniku u časoslove želim zahvaliti na trudu i vremenu koje je uložio u sastavljanje ovog svog članka. Neka i to bude na veću slavu Božju i na spasenje duša.
DD

U prošlosti je razlika između "običnog" (rimskog) časoslova jednog dijecezanskog svećenika i monaškog časoslova benediktinaca bila puno manja nego što je to slučaj danas. Premda su i tada postojale razlike, dosta je toga ipak bilo jednako. Obvezni kanonski časovi bili su jednaki: noćna, jutarnja, prima, terca, seksta, nona, večernja i povečerje. Tjedno se molio cijeli psaltir, svih 150 psalama, s ponavljanjima određenih psalama. Ovo ćete najbolje shvatiti ako pogledate ove dvije sheme, jedna je rimski psaltir prije reforme sv. Pija X., a druga se odnosi na benediktinski. Kao što vidite, psalmi se većinski mijenjaju kroz noćnu (Matins) i večernju (Vespers). Povečerje je u oba časoslova isto svaki dan, barem glede psalama, dok rimski u odnosu na benediktinski ima dodan 30. psalam i kantik Nunc dimittis ("Sad otpuštaš..."), kojeg, po onome što sam pročitao, benediktinski ima samo par puta u cijeloj godini. Srednji časovi, ne uključujući primu, svaki su dan više-manje isti (s tim da nisu isti u rimskom i benediktinskom časoslovu).

Ovakav postav psalama u rimskom je časoslovu promijenjen reformom sv. Pija X., kada se psalmi počinju izmjenjivati kroz sve časove, za što je najbolje pogledati ovu tablicu. Koliko ja znam, to je napravljeno zato što se zbog svetačkih slavlja znalo zapinjati u Commune (zajednička slavlja), pa su se lako mogli ne moliti svi psalmi. Neki će ovu reformu uspoređivati s reformom časoslova nakon Drugoga vatikanskog sabora. No, ne bih se složio. Ovo zaista jest bila velika promjena, ali kad se usporedi s promjenama nakon Sabora, ne vidim kako se mogu stavljati na istu razinu.

Oba su časoslova imala galikanski psaltir, no došlo je do promjena sredinom 20. stoljeća, kad je uveden neobvezni pijanski ili beanski psaltir. Ako se ne varam, benediktinci ga nisu prihvatili, dok su dijecezanski svećenici mogli koristiti bilo koji. Ima jedna zanimljivost, a to je da je pozivni psalam za noćnu (94.) u oba časoslova bio po rimskome psaltiru (stariji od galikanskoga). Koga zanima, razliku može vidjeti ovdje. Mislim da to danas ne vrijedi (odnosno, mislim da se koristi neovulgatski psalam u latinskoj verziji).

Ovo smatram najznatnijim promjenama do kojih je došlo nakon Sabora. Ima, doduše, još jedna. Nakon Sabora došlo je do nečeg vrlo čudnog u povijesti latinskog, tj. rimskog obreda (ako izuzmemo našu crkvenoslavenštinu). Širom svijeta, a ovisno o tome kad su lokalni časoslovi bili izdani, svećenici počinju umjesto Deus in adiutorium meum intende... govoriti razne stvari poput "Bože, u pomoć mi priteci" ili "O God, come to my aid". Ako nekoga detaljnije zanima, neka pogleda 101. paragraf konstitucije o svetoj liturgiji Sacrosanctum Concilium. Tipsko izdanje postkoncilskog časoslova, Liturgia horarum, na latinskom je jeziku, a njeno je prvo izdanje koristilo svećenicima jako poznat galikanski psaltir. Kasnije je on zamijenjen neovulgatskim psaltirom koji možete pogledati na vatikanskim internetskim stranicama. On je sličniji galikanskom nego što mu je to pijanski. No, koliko je to važno? Koliko uopće svećenika moli novi časoslov na latinskom? Vjerujem da većina onih koji mole na latinskom, mole dokoncilski časoslov čije je zadnje izdanje promulgirao sv. Ivan XXIII. motuproprijem iz 1960. Rubricarum Instructum. Također pretpostavljam da hrvatsko izdanje časoslova prevodi psalme s hebrejskoga, a ne latinskoga.



Promjene i razlike
 
Vratimo se na gore spomenute stvari. Prvo smo spomenuli kanonske časove. Dijecezanski svećenik koji se drži novoga časoslova ima po zakonu za izmoliti jutarnju, večernju, jedan od tri srednja časa (prima je ukinuta), povečerje i službu čitanja (koja je zamijenila noćnu). Jedan benediktinac će imati noćnu (ili bdjenje), jutarnju, tercu, sekstu, nonu, večernju i povečerje. Pročitao sam da su neki samostani zadržali primu, ali lako je moguće da oni jednostavno koriste dokoncilski časoslov, odnosno da su staroobredni samostan.

Psaltir Liturgiae horarum raspoređen je na četiri tjedna, tako da jutarnja i večernja imaju po tri psalma (odnosno dva psalma i kantik), dok biste prije imali u jutarnjoj četiri psalma i kantik, a u večernjoj pet psalama. Srednji čas ima tri psalma, kao i prije, no prije je bilo obvezno više takvih časova (s tim da prima nema strukturu kao terca, seksta i nona). Povečerje ima jedan ili dva psalma, dok je prije imao tri. Najveća je promjena, naravno u noćnoj (bdjenju), koje se sada zove "služba čitanja" i može se moliti bilo kad. Osobno je nikad nisam imao priliku odmoliti, no ima tri psalma i čitanja. Prije su to bila čitanja i uvijek devet psalama (nakon reforme sv. Pija X.), dok su prije te iste reforme bila čitanja i dvanaest ili čak osamnaest psalama. Glede benediktinaca, oni danas imaju četiri različite sheme koje mogu koristiti, ovisno o samostanu. Shema "A" najdosljednije prati Benediktovo pravilo (ovisno o tome hoće li se zadržati prima). Shema "B" također je tjedni psaltir, no s drukčijim rasporedom psalama. No, koliko ja znam, ovo je najpopularnija shema i koriste je naši benediktinci, a valjda i benediktinke. Sheme "C" i "D" imaju dvotjedni psaltir.

  
Numeracija 
 
Jedna od najzanimljivijih (i, vjerojatno, najnepotrebnijih promjena, koja zapravo čini da se ne mole svi psalmi) jest izbacivanje nekih cijelih psalama, kao i izbacivanje nekih redaka iz određenih psalama. Stavljam poveznicu na članak sa stranice Rorate gdje to možete pročitati, no prenijet ću koji su psalmi u pitanju. Ako vas čudi numeracija psalama, ovdje možete vidjeti usporedbu; naime ako piše psalam 57/58, to je 57. psalam po brojenju Vulgate, a 58. po hebrejskom. U izdanju Novoga zavjeta i psalama iz 2008. koje imam pisat će vam hebrejski broj, a u zagradama Vulgatin. Tako ćete za 57. psalam zapravo tražiti 58. u ovome izdanju (a pretpostavljam da će tako biti u svim KS-ovim izdanjima Biblije, no molio bih da me netko ispravi ako sam u krivu). Izbačena su tri psalma, 57., 82. i 108., druga tri su prisutna u Adventu, Božićnom vremenu, Korizmi i Vazmenom vremenu [valjda su ovo nama i njima ekvivalentni izrazi!], a izbačene retke možete vidjeti u spomenutom članku. Benediktinci ih nisu izbacili (cijele psalme, a vjerojatno ni retke), bar ne po službenim shemama (iako u shemi "C" ne mogu naći 57. psalam). Tako ćete, na primjer, u monaškom časoslovu naših benediktinaca vidjeti da ti psalmi imaju crveni stupac uza se (isto je i za retke, barem ja to tako shvaćam). Nadam se da to ne implicira da se može preskočiti, ali netko tko je bio u gostovanju kod njih sigurno bi znao bolje na to odgovoriti.

Sigurno postoji još detalja na kojima bi valjalo zastati i usporediti ih (na primjer, kako himan u jutarnjoj i večernjoj u novom časoslovu dođe na početku časa, dok tako nije bilo u starome), no ovdje se to neće raditi. Za one koje bi možda zanimao tradicionalni benediktinski časoslov, možete nabaviti latinsko-engleski monaški diurnal (nedostaje noćna, koja zauzima najviše mjesta). Također, imate prigodan blog koji će vjerojatno razveseliti svakoga tko bi se zanimao za navedeni diurnal.


Toplo bih preporučio svakome da moli časove jer je to tradicija koja je prisutna još od židovstva. Nemojte se previše zamarati molite li časove isto kako ih je molila ranokršćanska zajednica, svećenici u vremenu nakon Tridentskoga sabora, nakon reforme sv. Pija X. ili što već. Samo molite! Možda je novi časoslov velik odmak od prošlih vremena, no to ga ne čini lošim. Svejedno molite psalme koji su dio Svetoga Pisma. Za one koji pogotovo nemaju previše novca da bi se upuštali u ovo, postoji pučki časoslov (po novom obredu) u izdanju HILP-a za 120 kn! Mislim da se ne da opisati kolika je to vrijednost za 120 kn - molitva za svaki dan u godini. Ako kasnije budete "napredovali" na puni časoslov, novi ili stari, vaš vam duhovni život to sigurno neće zamjeriti. Možda prema toj službi osjetite ljubav koju ima jedan benediktinac ili pak kartuzijanac, a koja im zajedno sa sv. Misom ispunja dan. Kartuzijanci još uvijek imaju benediktinski raspored psalama, a uz to mole i mali časoslov BDM svaki dan, i još jednom tjedno Officium defunctorum.

Vrlo je moguće da će ovaj članak većini biti samo puno suhoparnih informacija od nekoga tko gaji nekakvu, možda i idealiziranu ljubav prema časoslovu. Ali možda i vi osjetite to nešto kad čujete tradicionalne benediktince iz Barrouxa kako mole u koru. Primijetite kako sporo ide Slava Ocu... Uočite koliko su se oni stopili, koliko te dvije strane kora zvuče isto... U njih, u gregorijanskom koralu, gubi se svaka individualnost, i u zajedništvu se daje hvala Bogu za sve što je napravio. Ili na primjer kartuzijanci, poput nama bliskih u Sloveniji, koji će ustati u ponoć i dva do tri sata u mraku moliti... Što bismo mi bez monaha?