četvrtak, 6. kolovoza 2015.

Iz duhovne perspektive...

Za početak. 
Htjela bih se nakratko vratiti u 9. stoljeće i u misao dozvati jednoga čovjeka i jedan vrlo zanimljiv događaj.
Čovjek kojeg vidite na ovoj slici zvao se Branimir. Svojedobno je bio hrvatski knez (od 879. do 892.). Historiografija poznaje važnu prepisku kneza Branimira s tadašnjim papom Ivanom VIII s kojim je razmijenio 11 pisama, od kojih je najvažnijih 5. Ovdje bih svakako izdvojila prvo pismo u nizu koje papa Ivan VIII knezu Branimiru šalje 7. lipnja 879. godine, a u kojem mu se obraća riječima dilecto filio Branimir ("ljubljenom sinu Branimiru").

 Pismo je pisano na beneventani

Naime, u tom pismu papa pohvaljuje Branimira što je iskazao "vjernost i poslušnost svetom Petru", tj. Rimskoj Crkvi, te mu javlja:
Naime, kad smo na dan Uzašašća Gospodinova slavili misnu žrtvu na svetom oltaru blaženoga Petra apostola, s uzdignutim rukama, blagoslovili smo tebe i sav tvoj narod, kao i cijelu tvoju zemlju, da ovdje i u vječnosti možeš tijelom i dušom zdrav sretno i sigurno vladati  zemljom koju imaš i da bi se poslije smrti na nebesima sretno s Bogom veselio i vječno upravljao. (prijevod: Mirjana Matijević Sokol, Branimirova Hrvatska u pismima pape Ivana VIII., Split, 1990., str. 51)
Neki povjesničari drže da je upravo ovim riječima Hrvatska po prvi put u povijesti priznata kao nezavisna i suverena država. No, ne može se 100% tvrditi da je baš to prvo priznanje Hrvatske, jer ipak treba sagledati širi povijesni kontekst. Ipak, sigurno je da je papin postupak bio potpuno u duhu tadašnjeg prava, te je tim riječima Hrvatska zapravo ubrojena u Zapadnu (Rimsku) Crkvu. Velika je to bila stvar za tadašnji povijesni prostor Hrvatske.

Isto tako, jednom sam prilikom čula (ili pročitala) kako se negdje u to doba ondašnja hrvatska diplomacija uputila u Rim, te su tom prilikom Gospodinu i tadašnjem papi u Lateranskoj bazilici svečano obećali da Hrvati nikada neće biti agresorski narod, tj. da nikada neće napadati tuđe zemlje i sebi ih prisvajati. I doista, ako u mislima tek letimično, pa čak i s površnim povijesnim znanjem prevrtite hrvatsku nacionalnu povijest od njezinih početaka, otkako pripadamo Rimskoj Crkvi, nikada nismo bili agresori, već uvijek meta agresora. Zanimljivo. I znakovito.


Jučerašnji je dan za nas Hrvate bio uistinu poseban dan, i više nego vrijedan pozornosti. Jučer smo obilježili 20. obljetnicu vojno-redarstvene operacije "Oluja". Gledajući vojni mimohod dan ranije, osjećala sam ponos. Gledajući svečanost u Kninu, osjećala sam još veći ponos. I ne osjećam se loše zbog toga. Zašto?

Naime, dok u Rijeci gospodin Frljić svojim već odviše degutantnim i zlobnim provokacijama izaziva drugo zlo (pritom mislim na pojedine navijače Armade, a ne na branitelje koji su se uputili na mirni prosvjed do riječkog HNK), dok svojim djelovanjem, kojim samoga sebe kalja, potiče drugo biće da iz sebe ispoljava najniže moguće gadosti koje kaljaju drugo biće, dok zatim na istočnom dijelu Europe pale hrvatske zastave i suvremenu Hrvatsku državu nazivaju "ustaškom državom priznatom jedino od Hitlera" (a što drugo i očekivati od onih koji čak i srebrenički pokolj nazivaju "mitom i izmišljotinom"), dok nas Slovenci pokušavaju obmanuti korumpiranim arbitražnim sudom oko Piranskog zaljeva, dok je Hajduku zbog tzv. "rasizma" umalo izrečena disciplinska mjera, dok kazneno terećeni glavešine hrvatske politike i nogometnoga svijeta bezbrižno hodaju Zagrebom, dok se našem blaženiku Stepincu nanovo sudi, dozivam si u misao sliku pape Ivana VIII koji blagoslivlja kneza Branimira i sav njegov narod, zamišljam i spomenute diplomate koji Bogu i Katoličkoj Crkvi obećaju vjernost i odreknuće od diranja u tuđe, i...vidim ovdje jednu duhovnu dimenziju. I zapravo, sigurna sam u sigurnost naše Domovine. Hrvatski je povijesni prostor kroz stoljeća i stoljeća prolazio razne agonije. Zašto bi, stoga, i današnje vrijeme bilo izuzetak? Razlika je jedino u tomu što se hrvatska povijesna agonija prije zrcalila u mačevima i borbama prsa o prsa, a danas se i više nego očito zrcali u enormnoj moralnoj opustošenosti. Vrlo dobar primjer jedne takve opustušenosti nedavno je održani festival Ultra u Splitu nakon kojeg se s jedne strane zbrajaju milijuni u proračunu, a s druge na tisuće duša koje se strmoglavljuju u propast. Sapienti sat.

No, nekako se ne bojim za ovu zemlju. Ne bojim se da će ju razni duhovi opustošiti. Naime, htjeli neki to priznati ili ne, naša je zemlja uistinu natopljena krvlju mučenika - i znanih i neznanih. I baš kao što je na rimskim pjeskovitim arenama mučeničkom krvlju zasađeno novo i plodno sjeme Kristove Crkve, tako je i na našem tlu zasađeno sjeme o kojem nam Bog povjerava brigu. Svi ovi vjetrovi koji pušu samo su pokazatelj da smo na dobrom putu i da mnoge molitve i blagoslovi rode plodom. Plodove toga možda ne doživimo mi. Ali buduće generacije zasigurno hoće.

Discipula Domini

Nema komentara:

Objavi komentar

Ako želite ostaviti komentar na post, svakako se potpišite radi lakšeg snalaženja u komentarima.