subota, 10. listopada 2015.

Mržnja prema svetom jeziku Crkve

Kako nekomu objasniti zašto je latinski jezik važan? Kako to objasniti jednom katoliku? Kako izreći da bi svaki katolik trebao znati barem osnove latinskoga, a da pritom kao odgovor ne dobiješ izjavu "latinski je mrtav jezik", "tko će učiti sve te nastavke"? Ako spomeneš latinski kao jezik liturgije, statistike pokazuju kako više od 90% ljudi odgovori da to nema smisla jer "svećenika ama baš ništa ne razumijem" ili "glupo mi je stajati tamo kad ga ništa ne kužim"... Iskreno, pomalo me zabrinjavaju izjave tih katolika.

Sasvim sam "slučajno" nedavno naišla na jedan fantastičan tekst iz liturgijske instrukcije Prospera Guérangera, francuskog benediktinca iz 19. stoljeća. Razmišljanje me uvelike oduševilo, obogatilo. Prevedoh ga na hrvatski, u nadi da će u mnogima pobuditi ljubav prema jeziku koji povezuje cijelu Kristovu Crkvu.

Mržnja prema latinskom jeziku usađena je u srcima svih neprijatelja Rima. Oni ga prepoznaju kao sponu koja povezuje katolike diljem svijeta, kao arsenal pravovjerja usmjeren protiv podmuklosti raskolničkoga duha... Duh pobune koji ih potiče da univerzalnu molitvu prilagode govoru svakoga čovjeka, svake regije, svake zemlje, za mnoge je iznjedrio plodove, dok sami reformatori neprestano uviđaju kako katolici, unatoč svojim latinskim molitvama, uživaju bolje i s više gorljivosti izvršavaju svoje dužnosti čašćenja nego što to čine protestanti. Svakoga sata u danu, božansko slavlje prisutno je u katoličkim crkvama. Vjerni katolik koji u njemu sudjeluje svoj materinski jezik ostavlja pred vratima [crkve]. Izuzev homilije, on ne čuje ništa doli otajstvene riječi koje se ne mogu čuti čak ni u najsvečanijem dijelu Kanona Mise. Nadalje, to ga otajstvo toliko zanosi da nimalo ne zavidi mnogim protestantima... Moramo priznati da je glavni udarac protestanizma objava rata protiv svetoga jezika. Ako bi protestantizam ikada i uspio uništiti [latinski jezik], dobrim bi dijelom bio na putu pobjede. Izlažući ju profanizaciji, poput djevice koja je oskvrnuta, Liturgija bi od toga trenutka nadalje izgubila glavninu svoga sakralnoga karaktera, i ljudi bi vrlo brzo shvatili kako nije vrijedno zapostavljati svoj rad i zadovoljstva radi toga da se ode i posluša ono što se govori na isti način na koji se govori i na tržnicama...

Mislim da ovomu ne treba ništa dodavati.
U redu, možda još samo ovo:


Kad god možete, kad vam se god ukaže prilika, kad god vas pitaju, uvijek u drugima nastojte zapaliti ljubav prema latinskom jeziku. Pazite da kod onih kod kojih ta vatra tinja ne postanete oni koji će tu vatru potpuno ugasiti.

Deus vos benedicat et custodiat!

Discipula D.