srijeda, 23. prosinca 2015.

Želim i danas, Gospodine...


Želim i danas, Gospodine, svojim nespretnim korakom prošetati Tvojim Betlehemom.
Znam da se tu krije Tvoja škola.
Tek si rođen, a već poučavaš.
Zato i ja - danas - ponovno - želim nogama kročiti na to tlo.

Želim Ti i danas, Gospodine, reći da su moje nesigurnosti teške.
Duboke su, Isuse.
I ne znam zašto uvijek mislim da se sigurnost od tih varljivih nesigurnosti krije negdje
izvan Tvoga Betlehema.
A tamo sve počinje...onako...za ozbiljno.
Pa dopusti mi, stoga, moj Gospodine, da kleknem pred Tebe
i samo promatram Tvoj pogled u kojem se zrcale i svi moji početci.
Moji i Tvoji zajedno.
 
Ovdje više ništa nije sigurno, Isuse.
Čak ni Ti ovdje nisi siguran.
Ali...vidim da se neka odlučnost, odvažnost i hrabrost,
pa i sigurnost,
kriju u ovo dvoje ljudi Ljubavi pored Tebe.
U Josipovim se očima istovremeno naziru neko čudesno divljenje
i duboka želja da Te čuva samom svojom otvorenošću Očevoj Volji,
ali i strepnja hoće li njegova čovječnost to biti kadra.
A onda ga ona - Majka - pogleda i...on osjeti smiraj. Otpočine na trenutak.
Koja li je to otvorenost!
Koja li je to snaga!
Kojeg li povjerenja u Mudrost!

A ja?
Što ja mogu učiniti da Tvoj Betlehem postane i moj?
Gdje sam ja, moj Gospodine?
U silnoj neznatnosti moje ljubavi prema Tebi, tek rođenom,
želim Te gledati pogledom Josipa,
pogledom Majke,
pogledom koji Ti govori o Betlehemu moga srca...
ili ako ništa drugo, o srcu koje želi postati Tvojim Betlehemom.
Moje srce - Tvoj Betlehem.
To želim.

Kralju,
osposobi me za ljubav.
Osposobi moje postojanje za ljubav koja se rađa u Betlehemu.
Svaku ranu,
svaku slabost,
svaki pad,
svako malodušje,
svako odustajanje,
svako postustajanje,
svako nepovjerenje,
svako previranje -
učini pogodnim mjestom na kojem ćeš se roditi.
Jer to srce želi postati Tvojim Betlehemom.
Moje srce - Tvoj Betlehem.
To želim.


DD