utorak, 19. srpnja 2016.

Unutarnja evangelizacija

Nameću mi se neka razmišljanja. 

Evangelizacija. Što je to zapravo? Što evangelizacija podrazumijeva? Na koje je "ciljane skupine" evangelizacija zapravo usmjerena?

Ja to vidim otprilike ovako.
Neki vjernik (katolik, i to ne neki "ofrlje" katolik) prima poticaje za evangelizaciju (širenje Radosne vijesti) među onima koji s Viješću nemaju veze (ili ju ne prihvaćaju, koliko god "radosna" bila). Ukoliko ima aktivni molitveni i sakramentalni život, njegov poziv na evangelizaciju, kao i sama evangelizacija, imaju predznak autentičnosti. Jedinstveno svjedočenje žive vjere tamo gdje vjere nema. No, NAČIN na koji je taj vjernik pozvan evangelizirati, tu mi se nameću pitanja i razmišljanja. 

Ima onih koji će izaći na ulicu i evangelizirati. Ima onih koji radikalno, na misionarski način, svjedoče živoga Boga. Često to budu grupe za koje pretpostavljamo da nemaju nikakav odnos s Crkvom. Kao vjernici katolici smatramo da o svojoj vjeri znamo sve, pa se samim time postavljamo kao svojevrsni autoritet u evangelizaciji "sotoniziranih" skupina (oprostite, braćo, ali bez molitvenog života ništa!). I to, dakako, nije loše. Dapače, ako netko osjeti poticaj Duha Svetoga na takvu vrstu svjedočenja, ja se tomu ne mogu niti želim suprotstavljati. Na kraju krajeva, u nama se krije istina o tome pa svatko prosuđuje ono što je u njemu.

Međutim, smatram da plodovi takve evangelizacije ne daju dugoročne "učinke". Zašto to mislim? Pa evo zašto. 

To me nerijetko podsjeća na onaj tipični protestantski modus operandi: "Želiš li prihvatiti Isusa Krista kao svog osobnog Spasitelja?" Dovoljno je reći "želim" ili "ne želim". Oni koji prihvate Isusa kao svog Spasitelja, čudom su ubrojeni u jednu od mnogobrojnih zajednica. Oni, pak, koji Ga ne prihvate, "više sreće drugi put".

Papa Franjo svojevremeno nas je pozvao da izađemo na periferije društva u kojem živimo i da se na ulicama ne bojimo svjedočiti Krista. No, je li ta periferija 50 000 ljudi na nekom svjetski poznatom partiju ili neko afrično pleme, to neka svatko sam prosudi. 

Za mene, ta su periferija naši domovi. Moja periferija moja je obitelj i pojedini članovi obitelji koji me - nesvjesno, doduše - posvećuju do trenutka izluđivanja, a to često traži maksimalno "umiranje samomu sebi". Tu periferiju ne vidim isključivo na masovnom heavy metal koncertu ili rave partiju, već - vjerovali ili ne - u svojoj vlastitoj župi. U Crkvi. U susretu s ljudima koji dolaze u ckrvu. Ljudi lutaju poput izgubljenih ovaca, ne znaju ni tko su ni gdje su, ne poznaju nauk Katoličke Crkve kojoj pripadaju, žive u neznanju čije opasnosti ni sami nisu svjesni. Srca ljudi - vjernika, katolika - praznija su više nego ikad. Skupljamo ljude po ulicama nekom evangelizacijom, a srca su prazna. Površnost i prosječnost.

Tu periferiju vidim u "feminiziranim" crkvama gdje 90% ljudi u klupama čine žene koje na mise dolaze BEZ svojih muževa. Tona feminizirane, sladunjave i površne pobožnosti koja današnjem MUŠKARCU ne nudi ama baš nikakvu konkretnu formaciju. Iskreno, ne čudi me ta pojava. S propovjedaonica rijetko čujem poziv muškarcima na bitku, na borbu, na predvodništvo duhovnoga boja za svoje obitelji i zajednicu. Rijetko čujem ohrabranje, poticaje na odvažnost, konkretnost, odlučnost... Nitko (izuzev nekih) im ne postavlja izazove, nitko im ne pomaže da formiraju svoju muževnost i od Boga usađeni poziv - da budu muškarci - proroci, svećenici i kraljevi. 

Tu periferiju vidim u mnogim katoličkim mladim parovima koji osjećaju kompleks "manje vrijednosti" jer se bore u svojim vezama da očuvaju kreposni život. Katolička Crkva kao čuvarica ima vlast to mladima dati, a padaju jer im se nude otrcane fraze i kratkoročne duhovne upute...bez životne proživljenosti i "prokrvljenosti" rečenoga. Obeshrabreni su, nerijetko tjeskobni, ne znaju kako se nositi s izazovima hodanja, kako izgraditi molitveni život i kako uopće biti autentičan u tom hodanju. Puni su idealiziranih paradigmi onoga što TREBAJU BITI, pa kad to ne mogu postići, boje se govoriti o onome što JESU.

Tu periferiju vidim u mnogim katolicima koji su se otuđili i "mir" za svoje duše traže u jogama i ostalim demonskim nasladama. A svi mi znamo da se spavašamo samo po Kristu. I žalosno je što to znamo, a o tome ne govorimo. I da, crkve nam vrve takvima.

Tu periferiju vidim u velikom broju katoličkih brakova koji padaju pod iskušenjima i napastima pa im se razvodi čine kao jedina opcija. Izuzev nekih organiziranih zajednica unutar Katoličke Crkve koje djeluju u bračnom pastoralu, tko brine o tim brakovima? Gdje oni pronalaze predbračnu, a zatim i bračnu formaciju? U brak ulaze s idealiziranim slikama brakova, brak im je predstavljen kao cilj, a ne kao početak. Gdje mogu čuti o bračnim iskušenjima i kako se s njima nositi? A kad se oženiš / udaš, snađi se. U jednom ćeš trenutku osjetiti kako te tvoja žena / tvoj muž više ne zanima, pa se vrati svom individualizmu i otuđi se. U biti, snađi se kako znaš. Vani nas čeka masa koju treba evangelizirati...ti ćeš pričekati...ako uopće i dođeš na red.

Periferija je naša Katolička Crkva, koju je zadnjih godina zadesila neviđena polovičnost, prosječnost, kukavičluk, beskorisna sentimentalnost, masovna protestantizacija. Katolička Crkva periferija je puna izgubljenih kojima treba evangelizacija. I to OPASNA evangelizacija. Ona unutarnja. A ta evangelizacija kreće od nas samih. Osobna unutarnja evangelizacija posvećivanjem kroz svakodnevne dužnost, kvalitetan, aktivan i iskren molitveni život, apostolat... Možda je upravo to ono što druge evangelizira, bez da išta značajnoga činimo. Čovjek u susretu s čovjekom koji TO živi TO i osjeti. Vidi. Zna.

Eto, razmišljam na glas.

In oratione.

Discipula D.


subota, 16. srpnja 2016.

Srednjovjekovna žena - sv. Hildegarda iz Bingena

Posljednji objavljeni post prije točno šest mjeseci i jednog dana. 
Ništa strašno. 
Pa da me ne bi neki blogeri skinuli s popisa redovito čitanih blogova, odlučih sastaviti jedan post, nimalo jednostavan za sastaviti.

Glavni lik mog, nazovimo, povratničkoga posta jest jedna žena. Sv. Hildegarda iz Bingena (1098 - 1179) prije nekoliko je dana bila tema jednog razgovora, pa sam odlučila "prošetati" internetskim bespućima i izdvojiti nešto iz njezina pera. 


Kažu: opatica (benediktinka), mističarka, prava srednjovjekovna žena izuzetne inteligencije i intelektualne oštrine, skladateljica nekih od najljepših himana, "izumiteljica" vlastitoga jezika, medicinska stručnjakinja i tako dalje, i tako dalje. Nedugo sam imala priliku pročitati knjigu "Hildegardina medicina" koju su priredili Wighard Strehlow i Gottfried Hertzka. Iskreno, nije me oduševila onako kako sam očekivala, budući da knjiga sadrži, po mom mišljenju, podosta new age elemenata. A možda ja baš i ne razumijem srednjovjekovni diskurs :/. Kako god, prije čak šest godina Glas Koncila objavio je intervju sa spomenutim autorom Strehlowom. Pa koga zanima, evo. No, radije bih vam preporučila katehezu pape Benedikta XVI. o spomenutoj svetici, nedugo zatim uvršenoj u red naučiteljica.

Osim medicine i himana po kojima je ova svetica poznata u katoličkom svijetu, Hildegarda se bavila i teologijom. Naišla sam na njezino kratko djelo Triginta octo quaestionum solutiones (hrv. Rješenja na tridesetosam pitanja), od kojih sam izdvojila samo četiri meni najzanimljivijih. Prijevod slijedi u nastavku.



Pitanje XIV.
Što znače Pavlove riječi: "Kad bih sve jezike ljudske govorio i anđeoske?" Što su anđeoski jezici?

Odgovor
Anđeli, koji su duhovi, ne govore umu razumljivim riječima, osim [ako njima govore] zbog čovjeka. Njihovi su jezici (po)hvala što odzvanja. Čovjek, pak, koji sve što zvuči prepoznaje po zvuku, ugodu svoga srca očituje u zvuku glasa što ga oslobađa uzdisajem duha.

******

 
 Pitanje XV.
Što znače Dužina i Širina, Visina i Dubina za koje Pavao želi da Efežani (3, 17-18) shvate sa svima svetima?

Odgovor
Pod spomenutom Dužinom podrazumjeva se božanska punina koja nema ni kraja ni početka, budući da se ona po svom djelovanju koje ima početak, ne može razumjeti ni u kakvom napretku ikakvog znanja. Širina, nadalje, označava beskonačnu Božju moć koja nema početka, koja ne raste do ispunjenja niti se umanjuje do nestanka. Pod Visinom, pak, treba prihvatiti jasnoću svetoga božanstva koje se nikada nije očitovalo i čiji sjaj nikada neće proći. Dubina, s druge strane, označava kada se Bog u tim trima prethodno spomenutim silama koje opstoje u svojoj moći i koje mu se nipošto ne mogu oduprijeti, bori protiv mračnoga bezdana, dok se pod Njegovom jasnoćom podrazumjevaju svi sveti koji Njega bijahu ljubili, te koji su s Njim, po vjeri i djelima, zadržali čvrstoću u dobroj postojanosti svoga služenja.
********


  
Pitanje XIX.
Što znače riječi: "Svaki grijeh koji učini čovjek, izvan tijela je; tko pak bludniči, protiv svoga tijela griješi"? (1 Kor 6, 18)

Odgovor
Svaki grijeh koji čovjek u putenosti po svom uznositom znanju, a po đavlovom uvjeravanju, učini protiv drugoga čovjeka, čini ga đavolskom vještinom koja među ljude sije neslogu, te ih potiče na srdžbu i mržnju. Zbog toga je [taj grijeh] izvan tijela. No, tko je pohotom svoga tijela s grešnom željom u žilama i svojoj srži potaknut na blud, samoga sebe toliko uzbuđuje i ranjava sve dok ne oslabi. Taj griješi protiv svoga tijela.

***********


Pitanje XX.
Od dana uskrnuća sve do dana uzašašća, dok Gospodin ne bijaše među učenicima, što treba vjerovati gdje se nalazio?

Odgovor
Bog, koji je među nama na vidljiv način prebivao u svojoj ljudskoj naravi, cijelu je zemlju ispunio svojim čudesima. Poslije svoga uskrsnuća kroz četrdeset je dana u toj svojoj ljudskosti, koju je po Duhu Svetom na se preuzeo po Mariji Djevici, pročistio je sva počela / sva tijela koja su prijestupom prvoga čovjeka okaljana. Također, duše svetih i onih koji trebaju biti spašeni, a koje je pod pobjedničkim stijegom svoje moći zarobljene od pakla otkupio mnogobrojnom vojskom anđela, s Njim su prebivale u nebesima gdje je sve posvetio. 

************

Za sve oni koji će preskočiti čitanje teksta, evo jedne lijepe glazbene numere, također sv. Hildegarde :)


Discipula D.