utorak, 19. srpnja 2016.

Unutarnja evangelizacija

Nameću mi se neka razmišljanja. 

Evangelizacija. Što je to zapravo? Što evangelizacija podrazumijeva? Na koje je "ciljane skupine" evangelizacija zapravo usmjerena?

Ja to vidim otprilike ovako.
Neki vjernik (katolik, i to ne neki "ofrlje" katolik) prima poticaje za evangelizaciju (širenje Radosne vijesti) među onima koji s Viješću nemaju veze (ili ju ne prihvaćaju, koliko god "radosna" bila). Ukoliko ima aktivni molitveni i sakramentalni život, njegov poziv na evangelizaciju, kao i sama evangelizacija, imaju predznak autentičnosti. Jedinstveno svjedočenje žive vjere tamo gdje vjere nema. No, NAČIN na koji je taj vjernik pozvan evangelizirati, tu mi se nameću pitanja i razmišljanja. 

Ima onih koji će izaći na ulicu i evangelizirati. Ima onih koji radikalno, na misionarski način, svjedoče živoga Boga. Često to budu grupe za koje pretpostavljamo da nemaju nikakav odnos s Crkvom. Kao vjernici katolici smatramo da o svojoj vjeri znamo sve, pa se samim time postavljamo kao svojevrsni autoritet u evangelizaciji "sotoniziranih" skupina (oprostite, braćo, ali bez molitvenog života ništa!). I to, dakako, nije loše. Dapače, ako netko osjeti poticaj Duha Svetoga na takvu vrstu svjedočenja, ja se tomu ne mogu niti želim suprotstavljati. Na kraju krajeva, u nama se krije istina o tome pa svatko prosuđuje ono što je u njemu.

Međutim, smatram da plodovi takve evangelizacije ne daju dugoročne "učinke". Zašto to mislim? Pa evo zašto. 

To me nerijetko podsjeća na onaj tipični protestantski modus operandi: "Želiš li prihvatiti Isusa Krista kao svog osobnog Spasitelja?" Dovoljno je reći "želim" ili "ne želim". Oni koji prihvate Isusa kao svog Spasitelja, čudom su ubrojeni u jednu od mnogobrojnih zajednica. Oni, pak, koji Ga ne prihvate, "više sreće drugi put".

Papa Franjo svojevremeno nas je pozvao da izađemo na periferije društva u kojem živimo i da se na ulicama ne bojimo svjedočiti Krista. No, je li ta periferija 50 000 ljudi na nekom svjetski poznatom partiju ili neko afrično pleme, to neka svatko sam prosudi. 

Za mene, ta su periferija naši domovi. Moja periferija moja je obitelj i pojedini članovi obitelji koji me - nesvjesno, doduše - posvećuju do trenutka izluđivanja, a to često traži maksimalno "umiranje samomu sebi". Tu periferiju ne vidim isključivo na masovnom heavy metal koncertu ili rave partiju, već - vjerovali ili ne - u svojoj vlastitoj župi. U Crkvi. U susretu s ljudima koji dolaze u ckrvu. Ljudi lutaju poput izgubljenih ovaca, ne znaju ni tko su ni gdje su, ne poznaju nauk Katoličke Crkve kojoj pripadaju, žive u neznanju čije opasnosti ni sami nisu svjesni. Srca ljudi - vjernika, katolika - praznija su više nego ikad. Skupljamo ljude po ulicama nekom evangelizacijom, a srca su prazna. Površnost i prosječnost.

Tu periferiju vidim u "feminiziranim" crkvama gdje 90% ljudi u klupama čine žene koje na mise dolaze BEZ svojih muževa. Tona feminizirane, sladunjave i površne pobožnosti koja današnjem MUŠKARCU ne nudi ama baš nikakvu konkretnu formaciju. Iskreno, ne čudi me ta pojava. S propovjedaonica rijetko čujem poziv muškarcima na bitku, na borbu, na predvodništvo duhovnoga boja za svoje obitelji i zajednicu. Rijetko čujem ohrabranje, poticaje na odvažnost, konkretnost, odlučnost... Nitko (izuzev nekih) im ne postavlja izazove, nitko im ne pomaže da formiraju svoju muževnost i od Boga usađeni poziv - da budu muškarci - proroci, svećenici i kraljevi. 

Tu periferiju vidim u mnogim katoličkim mladim parovima koji osjećaju kompleks "manje vrijednosti" jer se bore u svojim vezama da očuvaju kreposni život. Katolička Crkva kao čuvarica ima vlast to mladima dati, a padaju jer im se nude otrcane fraze i kratkoročne duhovne upute...bez životne proživljenosti i "prokrvljenosti" rečenoga. Obeshrabreni su, nerijetko tjeskobni, ne znaju kako se nositi s izazovima hodanja, kako izgraditi molitveni život i kako uopće biti autentičan u tom hodanju. Puni su idealiziranih paradigmi onoga što TREBAJU BITI, pa kad to ne mogu postići, boje se govoriti o onome što JESU.

Tu periferiju vidim u mnogim katolicima koji su se otuđili i "mir" za svoje duše traže u jogama i ostalim demonskim nasladama. A svi mi znamo da se spavašamo samo po Kristu. I žalosno je što to znamo, a o tome ne govorimo. I da, crkve nam vrve takvima.

Tu periferiju vidim u velikom broju katoličkih brakova koji padaju pod iskušenjima i napastima pa im se razvodi čine kao jedina opcija. Izuzev nekih organiziranih zajednica unutar Katoličke Crkve koje djeluju u bračnom pastoralu, tko brine o tim brakovima? Gdje oni pronalaze predbračnu, a zatim i bračnu formaciju? U brak ulaze s idealiziranim slikama brakova, brak im je predstavljen kao cilj, a ne kao početak. Gdje mogu čuti o bračnim iskušenjima i kako se s njima nositi? A kad se oženiš / udaš, snađi se. U jednom ćeš trenutku osjetiti kako te tvoja žena / tvoj muž više ne zanima, pa se vrati svom individualizmu i otuđi se. U biti, snađi se kako znaš. Vani nas čeka masa koju treba evangelizirati...ti ćeš pričekati...ako uopće i dođeš na red.

Periferija je naša Katolička Crkva, koju je zadnjih godina zadesila neviđena polovičnost, prosječnost, kukavičluk, beskorisna sentimentalnost, masovna protestantizacija. Katolička Crkva periferija je puna izgubljenih kojima treba evangelizacija. I to OPASNA evangelizacija. Ona unutarnja. A ta evangelizacija kreće od nas samih. Osobna unutarnja evangelizacija posvećivanjem kroz svakodnevne dužnost, kvalitetan, aktivan i iskren molitveni život, apostolat... Možda je upravo to ono što druge evangelizira, bez da išta značajnoga činimo. Čovjek u susretu s čovjekom koji TO živi TO i osjeti. Vidi. Zna.

Eto, razmišljam na glas.

In oratione.

Discipula D.


Broj komentara: 6:

  1. Sviđa mi se razmišljanje. Često i sam razmišljam o tome kako najbolje svjedočiti i "evangelizirati", pogotovo kad se svako malo spominje nova evangelizacija, i zaključak uvijek bude da se treba raditi na sebi i svome spasenju, tj., kako ti kažeš, na unutarnjoj evangelizaciji. Iako na prvu može zvučati sebično, raditi na svom spasu znači slijediti Kristove zapovijedi, što znači i odricati se vlastite ugode kao i spremnost na žrtvu, iz čega na kraju i dolaze najveći plodovi. Tako da se apsolutno slažem, periferije koje treba posjećivati započinju u vlastitoj duši i šire se dalje, zato i evangelizirati treba početi i stalno činiti prvo u sebi, a potom i dalje.
    Drago mi je da nakon duge suše imamo dva odlična posta u dva dana :)
    Bb

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. O Uporni Prijatelju,
      drago mi je da dijelimo misljenje.

      Bit ce jos postova :)
      Bb +

      Izbriši
  2. Hvala na lijepom tekstu.
    Dobro ste primjetili kako je na Svetim Misama pogotovo radnim danom većina žena a vrlo malo muškaraca, posebno mlađih.
    Često čujem na propovijedima o hodu a premalo o borbi. Meni osobno svaki dan je borba koja započinje čim se ustanem i traje dok ne idem spavati.

    OdgovoriIzbriši
  3. Pitanje je tko damas od laika može uspješno evangelizirati? Od ovih bakica koje su svaki dan na misi niti jedna to ni ne pokušava jar su se primile Crkve i krunice tek pod stare dane. Gledaju samo na sebe i nisu sigurne jesu li i one same na ispravnom putu. Nemojmo potcjenjivati molitvu osobnog predanja svog života Isusu Kristu koju mole protestanti a koju mnogi ne mogu ponoviti upravo zato jer žele živjeti po svom i ne mogu izgovoriti Gospodine Isuse Kriste...Evangelizirati može samo onaj tko je upoznao živoga Boga i onaj koji ima osobni odnos sa Njim kroz molitvu.Takvi trebaju moliti da im Gospodin pošalje na put one kojima će On pripremiti srce. Sjetimo se Filipa i Etiopljanina koji kaže pa kako bih mogao razumjeti ako me tko ne uputi? Ili samog Gospodina kad je evangelizirao samarijanku ili ono dvoje učenika na putu u Emaus. Lk24.27 ,,I poče od Mojsija te , slijedeći sve proroke , protumači im što se na njega odnosilo u svim pismima." Dalje oni kažu nije li nam srce gorjelo dok je govorio? Koliko smo mi sposobni govoriti drugima o Bogu a da im srce gori? Jesmo li uopće i pokušali i koliko smo duša doveli Kristu? A znamo da je neizmjerno veselje na nebu ako se i jedan obrati i da ćemo time pokriti mnoštvo svojih grijeha. Pogledajte samo koliko dnevno prođe pogana kroz katedralu kao turisti i nitko ni da prstom makne. Bakice i dalje sjede u klupama a mladi tamburaju i već su ih protestanti evangelizirali. Nova evangelizacija hitno treba promjenu u Novu Novu Evangelizaciju ili povratak na staru , predkoncilsku. Robelar

    OdgovoriIzbriši
  4. Draga Discipula Domini, hajde se lijepo zbroji i prekriži prije nego nešto napišeš.

    Tzv. Tradicionalizam postoji u Hrvatskoj zadnjih desetak godina s brojnim stranicama i blogovima na internetu. Rezultat? Pedesetak tradicionalista u cijeloj Hrvatskoj koji kad se svi skupe zajedno jedva ispune kapelicu, pardon, crkvicu sv. Marka. Sudeći prema njihovim upisima na internetu, bez sumnje - vrlo slikovita družina.

    Kako bi bilo, Discipula, da se ti držiš svog "plota" pa kad sazrije prva "smokvica" (plod) o tome nas (za nekoliko godina ili desetljeća) zdušno izvijestiš?

    Puer Bonum

    OdgovoriIzbriši
  5. Predlažem temu: papina izjava kako se Islam ne može poistovjetiti s nasiljem.

    OdgovoriIzbriši

Ako želite ostaviti komentar na post, svakako se potpišite radi lakšeg snalaženja u komentarima.