Dragi čitatelji ovoga bloga,
mnogi od vas pisali su mi što u komentarima, što na blogovski mail pitajući me kada će novi post. Ima tomu već ohoho vremena, no vjerujem kako ćete mi oprostiti na podužoj pauzi. Razlozi su, dakako, objektivni: u međuvremenu sam se udala, a kako je Bog muškarce lišio jednog rebra (moj suprug nije ni po čemu izuzet od toga...hehehe), taj figurativni nedostatak uglavnom moraju nadoknaditi žene svojim multitaskanjem :D.
Malo šale za početak nije na odmet...
...no prijeđimo mi radije na ozbiljne, da ne kažem duhovne stvari :)
Mogu li za pisanje već uobičajenih "povratničkih" postova odabrati bolji trenutak od ove prve nedjelje došašća? Meni se čini da čovjek uvijek može odabrati bolje, no budući da je ovaj trenutak neponovljiv, on je potpuno savršen za pisanje nekog posta u adventskoj maniri.
Jutros zornica. Susrećem svoje dvije susjede u liftu. Jedna živi iza jednih, a druga iza drugih vrata na trećem katu zgrade. "Valjda mi susjede isto idu na zornicu. Pa sigurno. Gdje bi inače išle u 5:50?" Razmišljam ja tako i na kraju zaključujem: "Ajde divno! Susjede isto idu u crkvu." Klasika, znate.
Ulazim u crkvu. Sve je ljubičasto. Počinje novo razdoblje za ovu Tvoju Crkvu, Bože. A gle, i za mene je ovo nova prilika, nova mogućnost, nova nada, nova šansa. Sjednem u klupu, vrtim par sekundi u glavi što Ti mogu predavati u ovom došašću. Joj, toliko je toga. Odakle krenuti? Znam samo da bih voljela da mi dušu obaviješ tim istim ljubičastim detaljima iščekivanja u zahvalnosti i potpunoj vjernosti Tebi.
Prvo čitanje. Prorok Izaija izgovara valjda neke od najdivnijih redaka u povijesti moga srca. "Ti si, Gospodine, naš otac, otkupitelj naš... Zašto si dopustio da odlutamo s tvojih putova?... O da razdereš nebesa i siđeš... Pritječeš onomu što pravdu čini radosno... Pa ipak, Gospodine, ti si naš otac: mi smo glina, a ti naš lončar - svi smo mi djelo ruku tvojih." Gle, stvarno, Ti si moj Otac i Otac svih ovih bakica i dedeka i mladih i teta i stričeka u srednjih godinama koji su sad ovdje. Svi smo mi glina u Tvojim rukama. Prikazujem Ti onda ovaj strah od toga da se prepustim biti ta glina jer Ti znaš da ponekad volim sama "glinirati" i da Ti to nećeš napraviti tako dobro kao ja.
Evanđelje. Bdijte! Bdijte, bdijte, bdijte! Čovjek odlazi na put, svojima u kući povjerava vođenje kuće, poslove koje su dužni obavljati. A najveću ulogu ima jedan obični vratar. Bdij, vrataru, nad vratima svoga srca, bdij na tim svetim vratima kroz koja sve ulazi i izlazi. On može doći svaki čas. A kada dođe, hoće li moći ući u svoju kuću (srce)? Hoćeš li, autorice ovoga teksta, spavati ili ćeš bdjeti? Želim biti ciča, budna, razbuđena, spremna Ti otvoriti ta vrata jer ipak, to je Tvoja kuća.
Evo prigodna molitva:
Gospodine,
ne dopusti da naredna četiri tjedan provedem u spavanju i ljenčarnju nad sobom i drugima.
Ne dopusti da me strah od predanja sputava u tomu da ti prepustim lončarenje.
Sve je Tvoje, sve u Tebi počinje i završava, sve je zbog Tebe.
Neka tako bude i na dan pljenja prve svijeće pa i sutra i uvijek i dovijeka.
Discipula Domini
