Laus, honor et omne decus

Još je jedna godina na izmaku. I umjesto svojevrsne sistematizacije raznih događaja i zbivanja, umjesto isticanja osoba koje su obilježile 2013. godinu, odstupit ću od te ustaljene prakse i zahvaliti Svemogućem i Trojedinom Bogu na svim primljenim milostima u protekloj godini. Želim Mu zahvaliti na svakom trenutku ovozemaljskoga života, na svakom danu u kojeg je On sama sebe unosio na ovaj ili onaj način. Želim Mu zahvaliti na svakom susretu koji obogaćuje, na svakoj novoj prilici što se ukazivala kroz situacije ili ljude. Hvala Mu na bolnim i teškim križevima koji pročišćavaju pogled srca i pokazuju koliko smo bez Njega ništavni. Kamo sreće da nam u srcu uvijek gori živa vatra Križa Kristova i duboka vjera da smo upravo po Križu najsličniji Njemu, kojeg odabrasmo za uzor i model življenja! Hvala Mu za svaku kap radosti u suhoći, za svaku ustrajnost u borbi, za utjehu u žalosti i za mir na uzburkanim valima života.

Hvala njoj, Presvetoj Djevici, čuvarici naših duša, našega duhovnoga blaga i svega što smo po njoj primili od njezina Sina. Hvala joj što hoda s nama na putu do Domovine.

A vama, dragi čitatelji ovoga bloga, poručujem: uvijek se opredjeljujte za put svetosti. Nije lako niti će biti lako. Ali s Kristom kao Kormilarom našega broda zvanog život ne možemo potonuti. Budimo sveti, budimo uronjeni u Boga kroz Presvetu Djevicu. Ako tako činimo, možemo biti sigurni kako će nam nadolazeća godina u mnogočemu biti plodonosnija, a plodovi što ćemo ih ubirati, Bogu ugodni.

Završit ću dijelom jedne pohvalne pjesme pjesnika o kojem sam ponešto pisala par postova niže.

Laus, honor summo et decus omne Patri,

Qui Throno Coeli sedet eleuato,

Quo fluunt nobis bona cuncta Christi

Fonte beato.

Hvala, čast i svaka slava Višnjemu Ocu,

koji sjedi na uzvišenom Prijestolju nebeskom,

od kojeg nam po blaženom izvoru Kristovu

sva dobra potječu.

(Jakov Bunić, De vita et gestis Christi)

I dalje zajedno u molitvi :)

Discipula Domini

Božić - blagdan koji nije za svakoga

Kako se ovaj tjedan bliži kraju, čovjekov um obuzimaju mnogobrojna pitanja: kada će se obaviti generalno čišćenje kuća, kakvi će se kolači peći i koliko će ih se vrsta peći, hoće li biti pečenoga i pohanoga mesa ili samo pečenoga ili pohanoga mesa, hoće li se za francusku salatu koristiti neka domaća majoneza ili ona koja bude na akciji... Teško li je čovjeku koji se ovakvo što pita! Neki se pak pitaju je li pošteno da mnogi ovoga Božića, u arkadijskoj idili svoga doma, blagdane dočekaju u zagrljaju svojih najmilijih, dok će oni, opterećeni samo tim pitanjem, blagdane dočekati sami, bez svog voljenog/svoje voljene. Naime, Božić je! Taj netko mora biti tu! U tom se trenutku rado spominjemo one iz Knjige Postanka: "Nije dobro da čovjek bude sam!" "Bože?! Halo? Gdje sam Ti ja u cijeloj toj priči!?" Poznato?

Ipak, jedno od daleko najtežih i najmukotrpnijih pitanja koje čovjek iz godine u godinu samom sebi postavlja, a nikako da sazna odgovor je ovo: hoće li ovoga Božića pasti snijeg ili će biti suho? Jer, zna se, Božić bez snijega nije Božić! U filmu "Sam u kući" snijeg uvijek pada i uz snijeg ugođaj je potpuno drukčiji! Ne znam zašto, ali ovo potonje, krajnje apsurdno i najsebičnije ljudsko pitanje podsjeća me na jedan artefakt zvan "Amerika". 

I dok se preispitujemo o tolikim ispraznim i trivijalnim stvarima koje nama, po svemu sudeći, čine Božić, a koje nam u pitanje dovode našu esencijalnost na planeti Zemlji, zanima me što se pitaju ovi ljudi:

Ma koga briga! Ovi ljudi nisu dio moje svakodnevice. To su ljudi koje ja ne poznajem, niti ih uočavam u svojoj bešćutnoj i sebičnoj okolini. Moja je sredina odviše sebična, bezosjećajna i lišena socijalne empatije da bi se osvrtala na životne situacije ljudi koje moje oči nikada nisu vidjele niti su mi znani. Ako ti ljudi već gladuju, neka prodaju Vatikan i neka nahrane te bijednike!

Hm...čini se da će Božić i ove godine zaobići ove ljude kojima je broj lampica i kuglica na boru, količina i vrsta mesa na blagdanskom stolu, snijeg ili ne-snijeg zadnja briga u životu. Ali znate što? Isus ove godine neće doći na naša vrata i neće tražiti utočište u našim upeglanim i farizejštinom okićenim domovima. Ne! On će ove godine svoje skrovište tražiti upravo kod ovih ljudi koje gledate na slikama. Da, k njima će CILJANO ići. I kod njih će ostati, s njima blagovati, kod njih se nastaniti, kod njih će se dogoditi toliko žuđeni Božić, dok ćemo se mi preispitivati pokazuje li naša vaga točan broj novopridošlih, a nepoželjnih kilograma.

Discipula Domini

P. s. Slike nisu moje autorske. Preuzete su s Gugla, heh!

Turbata est in sermone ejus...

Et ingressus angelus ad eam dixit: Ave gratia plena: Dominus tecum: benedicta tu in mulieribus. Quae cum audisset, turbata est in sermone ejus, et cogitabat qualis esset ista salutatio. Et ait angelus ei: Ne timeas, Maria: invenisti enim gratiam apud Deum. (Lk 1, 28-30)

 

Jan van Eyck, Anđeo Gabrijel u posjetu Djevici, 15. st.

S jutrom, u misao mi dođe poviše navedeni redak iz Lukina evanđelja: "...na tu se riječ ona smete..." S obzirom na to da Crkva danas slavi svetkovinu Bezgrešnog začeća Marijina, postade mi jasno odakle poticaj za promišljanje o tom retku. 

Marija, Majka Spasiteljeva, Bogorodica, Djevica, ona koja je u Bog našla puninu Njegove milosti, na anđelov se posjet i pozdrav - smela. Što znači da se smela? Latinski prijevod, koji u mnogočemu biva jezično konkretniji, koristi particip glagola turbare, tj. turbata est. To u prijevodu znači 'smesti se', 'zbuniti se'. Zamislite, anđeo Gabrijel dolazi nazaretskoj Djevici i pozdravlja ju: "Zdravo milosti puna! Gospodin s tobom. Blagoslovljena ti među ženama!" Pokušavam si predočiti taj prizor susreta Gabrijela i Marije. Zamišljam Mariju kojoj nije jasno što se sada to događa i što Gabrijelu znači to "milosti puna". To je bio trenutak Marijine smetenosti. Ali...zanimljivo je kako je to jedan jedini trenutak da se Marija zbunila, tj. smela. Nakon te iznenadne smetenosti, uslijedio je onaj ključni "fiat" - neka mi bude. Potpuno predanje, potpuno prihvaćanje Volje Božje. I iako se o Mariji malo toga iščitava iz evanđelja, ona tako ustrajno i postojano, tako sigurno i predano hoda putem vršenja Njegove volje...pa čak i do Kalvarije. I na Kalvariji je  mogla postavljati bezbroj pitanja koja se rađaju u ljudskom srcu. A što je ona činila? Šutjela je. I prihvaćala.

Marija se našla jedina dostojna u svoje krilo primiti Gospodina Isusa, Spasitelja svijeta. Marija je bila predodređena postati "zemaljski raj" za Spasitelja. Marija je odabrana postati Roditeljicom Krista, Roditeljicom Boga Sina. Koliko li joj je samo toga povjereno! Kolika li je to milost, da stvorenje postane raj u kojem Bog boravi 9 mjeseci! Neopisiva milost! Neizreciva milost!

Utecimo se Mariji...

Utecimo se njezinoj otvorenosti,

njezinoj predanosti,

njezinoj poniznosti,

njezinoj šutnji,

njezinoj brizi za duše,

njezinoj majčinskoj ljubavi prema čovjeku.

Discipula Domini

P.s. http://vimeo.com/80604285

Non serviam!

"Non serviam!" "Neću služiti!" Riječi su to oca laži, ubojice ljudskoga roda od samoga početka, riječi koje su značile jednu radikalnu i kobnu promjenu. Riječi su to koje su u potpunosti preusmjerile povijest svijeta u nekom drugom smjeru. Te su riječi postale otvoreni poziv na tešku i mukotrpnu borbu. Ali dok Zli čovjeka potiče na borbu "ognjem i mačem" (kako se to nekad radilo), na borbu protiv svega što je Božje, Tvorac neba i zemlje, svega vidljivoga i nevidljivoga poziva i potiče na jednu drugu borbu - duhovnu borbu.

Odbivši služiti jedinomu Bogu i pobunivši se protiv Njega, serafin Lucifer postao je Njegov najveći mrzitelj i neprijatelj. No, to nije dovoljno. Potrebno je i krunu Božjega stvaranja, čovjeka, potaknuti da se pobuni protiv Boga i tako njegovu dušu strovali u bezdan beznađa. Ne treba, dakako, spominjati kako se taj isti serafin uvijek služi jednim iznimno mnoćnim oružjem - LAŽIMA. Događaji koji se u posljednje vrijeme odigravaju u našoj Domovini uvelike me podsjećaju na taj sudbonosni "non serviam". 

Referendum. Riječ koja se kroz posljednjih nekoliko tjedana izgovorila toliko puta da čovjek liježe s tom riječju u mislima i s njom ustaje. Društvene mreže vrište o referendumu. Mediji također. I na kraju se događa da čovjek ostaje zbunjen, osjeća strašan pritisak i gušenje. No, što se zapravo događa? Događa se da su ustale dvije vojske: jedna ratuje za Sotonu, a druga ratuje za Boga. Prva ratuje agresivnošću, uvredama, degradiranjima najniže vrste, svetogrđem i psihičkim vampirizmom, želeći obezvrijediti nešto što je stvorio BOG i nešto u čemu Bog iskazuje svoju stvarateljsku moć uopće - obitelj. S druge strane, ova potonja, Božja vojska, ratuje molitvom, krunicom, blagoslivljanjem, prikazanjima, a nerijetko i šutnjom. Na čelu te vojske korača cijelo Nebo. Stoga nimalo ne čudi da će svaka duša, koja je uronjena u samoga Boga i koja hodi u Duhu Istine, osjetiti kako se ta borba prelama na njegovim leđima. Ne guši čovjeka zapravo sama riječ "referendum"; guši ga sraz duhova, silina borbe koja se odvija. No, unatoč tomu, to nam je siguran znak da hodimo dobrim putem.

Vukovar. Kolona sjećanja i "Milanovićeva kolona". Koliko god ja nastojala svoje srce čuvati od navala nemira, a jezik od nerazboritih i Bogu nemilih riječi, teško mi se oteti dojmu kako trenutne vladajuće strukture, unatoč jasnim pokazateljima da NE RADE dobro, i dalje govore: "Non serviam"! Teško mi je povjerovati kako ti ljudi kolonu od 150 000 ljudi nazivaju "grupom ljudi", a da pritom mirna srca liježu u krevet. Teško mi je povjerovati u činjenicu da ti ljudi ustraju u svojoj oholosti, iako su plodovi njihova rada toliko jasni i toliko nejestivi...ma toliko truli.

No, u vrtlogu tih trvenja i mukotrpnih previranja, svatko je od nas stavljen u situaciju odabrati svoje "oružje". Uvijek je lakše i jednostavnije posegnuti za istim metodama borbe kojima se koriste mrzitelji Boga, čovjeka i Crkve, svi oni koji robuju vlastitoj oholosti. Uvijek je jednostavnije boriti se zlim jezikom. Ali Bog...koji vidi ono što mi ne vidimo, čiji pogled seže beskonačno dalje od naših pogleda, nudi nam sigurno oružje u borbi ne protiv krvi i mesa, već protiv duhova koji obitavaju u duhovnoj stvarnosti. Sigurna su oružja: molitva, Sveto Pismo, post, Euharistija, mrtvljenje samoga sebe, "ubijanje" vlastite oholosti, tišina, razmatranja, blagoslivljanja i ljubav prema neprijateljima. Ljubav slična onoj Ljubavi koja nije ljubljena.

Ne zaboravite, dragi čitatelji ovih redaka: Sotona je lažac. Ne želi da grijeh gledamo kao grijeh, ne želi da laž gledamo kao laž, već želi da u grijehu vidimo nasladu i ljepotu i da u toj laži vidimo istinu. Ne želi pokazati odvratnost svoga lica, pa se prikazuje kao anđeo svjetla. Ne želi da pred Bogom savijamo svoja koljena, već da se klanjamu duhu ovoga svijeta. Sotona ne može podnijeti da Bog PONOVNO pobjeđuje, on ne može gledati Njegovu pobjedu. I to je razlog zašto sve ovo čini. Ali...Bog pobjeđuje. I TO je jedina Istina.

A mi, sinovi i kćeri svjetla, služitelji jednoga i jedinoga Boga Trojedinoga, tražimo snagu u Gospodinu, u neprestanom sjedinjenju s Njim kroz Euharistiju i kroz neprekidnu molitvu. Tražimo oslonac i zaštitu u našoj nebeskoj Majci, Blaženoj Djevici Mariji, koja nas najbolje uči kako ljubiti Isusa, a ljubeći Isusa kako ljubiti i neprijatelja. Pouzdajmo se u zbor nebeskih anđela koji u ovom trenutku ratuju za nas, za spas naših duša. Recimo Gospodinu svaki dan: "Servio et serviam tibi, Domine...semper!" "Služim Ti i služit ću Ti, Gospodine...zauvijek!" 

In unitate orationis!

Discipula Domini 

Salue sancta Ceres

1526. godine jedan dubrovački pjesnik po imenu Jakov Bunić (Iacobus Bonus) u Rimu objavljuje maestralno djelo, točnije ep De vita et gestis Christi (O Kristovom životu i djelima).

Riječ je zapravo o epu koji u antičkoj maniri (forma epa, daktilski heksametar) donosi prepjev svih četiriju Evanđelja. Riječ je o djelu koje "pjeva" o Kristu, Njegovom životu i naučavanju, a povrh svega, donosi impozantan doktrinalni okvir Katoličke Crkve. Organiziran je u 16 pjevanja (riječ je o brojci od nešto više od 10 000 stihova); prvi dio sadrži 9 pjevanja nazvanih Chori (Korovi, prema 9 korova anđeoskih), a drugi dio sadrži 7 pjevanja nazvanih Dona (Darovi, prema 7 darova Duha Svetoga). Naravno, cijeli je ep pisan na latinskom jeziku :) i nije preveden na hrvatski jezik, izuzev nekoliko odabranih ulomaka čiji se prijevodi mogu pronaći u ciklusu Pet stoljeća hrvatske književnosti, točnije u svescima koji donose pregled najvažnijih hrvatskih latinista.

Ipak, ono što mene, čitajući spomenuti ep, ne ostavlja nimalo ravnodušnom jesu tzv. posvetne pjesme kojih ima zaista mnogo. Te su pjesme prožete dubokom katoličkom teologijom koju je, prema svemu sudeći, autor epa jako dobro poznavao. Ima pjesama posvećenih npr. Blaženoj Djevici Mariji, kao i Trojedinom Bogu. Međutim, posebno je lijepa pjesma posvećena svetoj Euharistiji. Zanimljivo je kako je inkorporirana u sam tekst epa, dok druge posvetne pjesme bivaju nekako odjeljenje od ostatka epskog teksta.

Donosim ovdje izvorni latinski tekst uz koliko-toliko uspješan slobodniji prijevod (moj osobni, dakako), iako je na hrvatski jezik teško pretočiti ljepotu latinskoga sadržaja. Stoga, ukoliko se među vama koji čitate ovaj blog, nalazi duša koja razumije latinski (pogotovo latinštinu kasnijih stoljeća), svakako preporučam čitanje na izvorniku.

Salue sancta Ceres, uno qua semina grano

Multa fluunt, aliis in terrae uentre peremptis,

Vna farina uenit gemino contrita molari

Vna fit alma Ceres, huius farragine grana

Multa uigent, unusque coit per uiscera sanguis,

Spiritus unus inest hoc magno in corpore Christi. 

Viuimus hoc omnes, hoc uno pascimur omnes.

Coniungit quot pacis amor, quot roborat artus,

Mutua tot sancto capiti sua membra cohaerent. 

Adsis, o, sacrosancta mihi communio uitae, 

Vniar hac tecum, tecum flagrantius urar.

Zdravo, Kruše sveti, kojem iz jednog zrna mnoga sjemenja
potječu, dok druga propadoše u utrobi zemlje.
Jedno brašno dvaput mljeveno kamenom biva,
i nastaje jedan uzvišeni Kruh; njegovim miješanjem
mnoga snažna niču sjemenja, i jedna se krv po utrobama združuje.
Jedan je duh prisutan u tom velikom tijelu Kristovu!
Po njem' svi živimo, po njem' se jednom svi hranimo.
Koliko se poveže ljubav prema miru, koliko tijelo snažnim biva,
toliko se u svetoj Glavi združi njenih zajedničkih udova.
Priteci mi, o presveta Pričesti života,
daj da se po njoj s tobom združim, da s tobom žarče izgaram.

Nije loše priupitati se malo "što je pjesnik htio reći". O komu ili čemu zapravo Bunić govori? Što se nalazi u pozadini ove pohvalnice presvetoj Euharistiji? 

Svakome od vas ostavljam na slobodu iz ovog, ponavljam, koliko-toliko uspješnog prijevoda iščitati smisao ili poruku :)

 Discipula Domini

Mediator Dei i danas govori

Jedno me prošlotjedno iskustvo u jednoj zagrebačkoj crkvi potaknulo da ovdje iznesem nekoliko prigodnih riječi sadržanih u enciklici Mediator Dei pape Pija XII (1939. - 1958.). Iako je enciklika svjetlo dana ugledala 1947. godine, ne mogu se oteti dojmu kako je u mnogočemu sadržaj enciklike zapravo - suvremen i aktualan...usudila bih se reći - proročki.

8. I evo, ako se s jedne strane vrlo žalostimo što su u nekim krajevima smisao, poznavanje i nastojanje oko svete liturgije katkada manjkavi i gotovo nikakvi, s druge strane s velikom brigom, koja nije bez bojazni, opažamo da se neki zanose za novostima više nego treba te da se udaljavaju s puta zdrave nauke i razboritosti. Oni, naime, svojemu nastojanju i želji za obnovom svete liturgije više puta miješaju načela koja teoretski ili stvarno dovode u opasnost ovaj sveti posao, a katkada ga i kaljaju zabludama koje zadiru u katoličku vjeru i asketske nauke.

Što je liturgija?

Zato je u svakom liturgijskom činu zajedno s Crkvom prisutan i njezini božanski Utemeljitelj. Prisutan je Krist u uzvišenoj žrtvi oltara i u osobi svoga službenika, i osobito pod Euharistijskim prilikama; prisutan je u sakramentima svojom snagom, koju u njih izlijeva kao u djelotvorna sredstva posvećenja; prisutan je napokon kod molitava i hvala upravljenih Bogu po onoj riječi: »Gdje su dvoje ili troje udruženi u moje ime, ondje sam ja među njima« (Mt 18, 20). Sveta je liturgija, dakle, javno bogoštovlje, što ga naš Otkupitelj, glava Crkve, iskazuje nebeskome Ocu, i što ga društvo kršćanskih vjernika prinosi svome utemeljitelju i po njemu vječnome Ocu; da kažemo ukratko, ona je zajedničko javno bogoštovlje otajstvenoga Tijela Kristova, to jest Glave i njegovih udova.

Pretjeranost vanjskog štovanja

25. Radi toga se sasvim udaljavaju od pravoga i točnog pojma svete liturgije oni koji je shvaćaju samo kao vanjsku i osjetnu stranu bogoslužja ili kao neki ukrasni skup ceremonija. A nisu u manjoj zabludi ni oni koji je smatraju kao neku običnu zbirku zakona i propisa kojima crkvena hijerarhija zapovijeda kako će se vršiti sveti obredi.

39. Crkva je društvo, pa zato treba da ima svoju vlast i hijerarhiju. Premda svi udovi otajstvenoga tijela imaju ista dobra i teže k istome cilju, ipak nemaju svi istu vlast niti svi mogu vršiti iste čine. Božanski je Otkupitelj htio da njegovo kraljevstvo bude čvrsto oslonjeno na svetome redu kao na stalnome temelju...

K tome, kako već rekosmo, samo su oni (svećenici) označeni onim neizbrisivim pečatom po kojemu postaju slični Isusu Svećeniku; i samo su njihove ruke posvećene, da »što god blagoslove bude blagoslovljeno, i što posvete bude posvećeno i sveto, u ime Gospodina našega Isusa Krista«...

Nepromišljene zloporabe

59. Crkva je, o tome nema sumnje, živi sklop udova. I u onim stvarima koje se tiču svete liturgije Crkva raste, razvija se i napreduje, pa se upriličuje i prilagođuje potrebama i prilikama vremena, ali uvijek tako da njezina nauka ostane netaknuta i čitava. No svakako se mora osuditi nepromišljena smionost onih koji namjerno uvode nove liturgijske običaje ili opet oživljavaju već napuštene obrede koji se ne slažu s postojećim zakonima i rubrikama. A da se to i događa, časna braćo, to znamo i silno žalimo, i to ne samo u  neznatnim stvarima, nego i u vrlo važnima.

I za kraj...

66. Najveće blago i središte kršćanske vjere jest otajstvo presvete Euharistije, koju je ustanovio vrhovni svećenik Isus Krist, i koju zapovijeda da njegovi službenici u Crkvi neprestano obnavljaju.

Stoga...

...treba ponovno istaknuti, da svećenik zastupa narod samo utoliko što on predstavlja osobu Gospodina našega Isusa Krista, ukoliko je Glava svih udova i za njih se prikazuje; pa stoga pristupa k oltaru kao Kristov službenik, manji od Krista, ali veći od naroda (usp. sv. Robert Bellarmino, O Misi,II, 4). A narod, koji nikako ne predstavlja osobu božanskoga Otkupitelja, niti je posrednik — pomiritelj između sebe i Boga, ne može niti u jednome času imati svećenička prava.

A to znači da...

85. ...vjernici također prikazuju božansku žrtvu, samo na drugi način...

Ako malo pomnije pročitamo kako Pijo XII odgovara na pitanje što je liturgija, tada bi nam trebalo pred očima kao dan jasno sinuti da središte Euharistije nije ono što se danas nameće kao središte (čak potpuno suprotno "načelima" liturgije), već da je to središte sadržano u Isusu Kristu, Otkupitelju svijeta, Spasitelju čovjeka, Mesiji, Pomazaniku, Bogu Sinu, koji će i sutra biti prikazan na oltaru u tvojoj i mojoj najbližoj crkvi.

Discipula Domini

 

Susret

Često razmišljam o čovjeku zvanom Današnji Čovjek. Često ga promatram. Promatram ga u dućanu, na cesti, u tramvaju, na poslu, u kafiću; gdje god imam priliku promatrati, ja ga promatram...a ubrzo zatim i o njemu razmišljam. Nerijetko se dogodi (osobito u posljednjih nekoliko mjeseci) da s tim Današnjim Čovjekom malo i popričam. I moram priznati da Današnji Čovjek, ma gdje god on bio, uvijek o sebi odašilje istu poruku. Ta je poruka sadržana u snažnoj i dubokoj želji za Susretom. Ipak, Današnji ga Čovjek rijetko ostvaruje, budući da ga progone i sustižu mnoge ispraznosti: obveze, posao, mlakost, lijenost, u konačnici, nedostatak ljubavi za taj Susret.

Postoji jedan Susret koji u vremenu kada se događa postaje potpuno bezvremenski. U tom Susretu zastaje vrijeme, nestaje prostor, na trenutak jenjavaju sve ljudske muke i trpljenja, a otvara se jedna veličanstvena spoznaja - taj se Susret uistinu zbiva, a jedan od sudionika toga Susreta jesam i ja, neznatan i tako ništavan čovjek. Ipak, i u tom Susretu taj dio ljudskosti postaje sasvim nevažan. Taj se Susret zove Euharistija.

Da. Euharistija. Vidite, to je Susret za kojim Današnji Čovjek (to smo svi mi) jednostavno vapi. I taj se vapaj probija kroz svaki atom čovjekova bića. On tako silovito, a opet tako tiho kida sve spone čovjekova ponosa i oholosti, i viče: "Žudim za Susretom!" Ljudska duša doslovno vrišti...jer gladuje, a Susreta nema. Čovjek u tolikim situacijama svjedoči svojoj "preobilnoj praznini" da čak i sama praznina vapi za tim Susretom, za susretom sa Živim Bogom. Ponavljam, susret sa ŽIVIM BOGOM. A kada se taj Susret čovjeka i Boga zaista i dogodi, tada i ljudskom srcu biva obznanjeno da Gospodinova ljubav ne poznaje granice. Bog ide do kraja! Ako ste pomislili da je drvo križa ono posljednje, ono krajnje, nešto iznad čega se više ne ide, moram vam reći da Bog pomiče granice do te mjere da sama sebe čovjeku daje u, pazite sad, malom, bijelom, tako često obescjenjenom, nedostojno primanom i nepoštivanom euharistijskom kruhu! Bog te granice pomiče svaki dan. Zašto? Zato što nas ljubi...a Bog kad ljubi, on ljubi do kraja.

Stoga...

Idi i susretni se s Njim.

Idi i budi pred Njim čovjek.

Idi i reci Mu: "Gospodine, samo sam čovjek!"

Idi i posveti Mu se do kraja.

Idi i gledaj u Njega.

Idi i primi Ga u dubokoj poniznosti,

strahopoštovanju

i dostojanstvu.

Discipula Domini

Ecce nova facio omnia!

"Evo, sve činim novo!" 

(Otk 21, 5)

Ako čovjek nije u Duhu Božjemu, ako ne hodi s Bogom kroz život, tada ne može ni vjerovati da Bog doista i u naše vrijeme čini sve novo!

Čovjek je sklon svoj pogled upirati u zla ovoga svijeta. O da, često čovjek tako čini. Zaokupljenost zlom i zloćom čini da oči čovjekova srca ne zapažaju veličanstvena djela Tvorca, koji se svakodnevno, nama na očigled, obznanjuje. Nerijetko čovjek samoga sebe degradira kao biće, kao vrhunac Božjega stvaranja. Razlozi tomu bivaju raznovrsni. Jedan je od tih razloga i čovjeka prošlost, čije teške lance vuče iz dana u dan i teško ih se oslobađa. Ali poznaje čovjekova duša svoga Tvorca još od trenutka stvaranja i uvijek nas potiče da se duhom uzdižemo k Njemu. Poslušati vapaj svoje duše znači početak hoda Božjim stazama koje nisu lake, ali je lijepo hoditi njima. Tvorcu pripada naša prošlost, naša sadašnjost i naša budućnost. On jedini čini sve novo. Ne kaže On da je činio ili da će činiti, već da čini. On to čini sada, u ovom trenutku. Prepoznati Boga kao stvarnost, čak i kao našu ljudsku stvarnost, ne neku daleku i nedostižnu, čini nas novima i vodi nas putem svetosti...do naše jedine, vječne Domovine.

In unitate orationis!

Discipula Domini

Musica sacra - Thomas Tallis

Učinilo mi se nekako dobrim i lakomožebitno korisnim s vremena na vrijeme upoznati sveopće čitateljstvo s pojedinim genijalnim umovima koji su svojevremeno stvarali na području sakralne, tj. crkvene glazbe i tako učinili da ta glazba postane doista bezvremenska. Osobno sam veliki ljubitelj sakralne glazbe prožete dubokom gracioznošću tonova, nota, vokalnih interpretacija i sl. Uza sve to, svaka izvedba na težini dobiva ako biva obojana i vremenom u kojem je nastala. No, bilo kako bilo...

Započela bih ovaj mali "ciklus" kratkim prikazom života i djela meni osobno najdražega skladatelja iz vremena kada je renesansa u Europi postepeno doživljavala svoj vrhunac. Njegovo je ime Thomas Tallis (1505 - 1585). Bio je značajni engleski skladatelj. Ma zapravo...usudila bih se reći da je uz Williama Byrda (s kojim je Tallis bio prijatelj, ali o kojem će biti više riječi u nekom drugom postu) jedan od najvećih i najkvalitetnijih skladatelja polifone crkvene glazbe u Engleskoj, ali i izvan nje.

Thomas Tallis, kao iznimno talentirani glazbenik i orguljaš (i "prikriveni katolik"), našao se na dvoru kralja Henrika VII, inače oca svima dobro znanoga kralja Henrika VIII (1491 - 1547), čovjeka koji je samoga sebe postavio za poglavara Engleske Crkve, budući da od Rima nije mogao dobiti tzv. crkveno poništenje braka sa svojom tadašnjom ženom Katarinom Aragonskom.

 

Kralj Henrik VIII iz dinastije Tudor

U pozadini svih tih dvorskih malverzacija, Thomas je skladao i pisao, uglazbljujući uglavnom pojedine biblijske "fragmente" ili pak cjelovite biblijske tekstove, gotovo sve na latinskom jeziku (pozamašan dio i na engleskom jeziku). Pogledate li njegovu "diskografiju" (današnjim jezikom rečeno), vidjet ćete kako je većina tih skladbi prigodničarskoga karaktera ili su pak tendenciozno pisane u čast kralju ili kraljici. Tako njegov opus čine primjerice skladbe pisane za kralja Henrika VIII, za kraljicu Mariju i kraljicu Elizabetu, zatim za Reformiranu crkvu i za bogoslužje (eng. Music for Henry VIII, Music At The Reformation, Music For Queen Mary, Music For Divine Office, Music For Queen Elizabeth, Music For The Reformed Church...) Naravno, ova je kategorizacija novije datacije, a njome se slušatelju želi omogućiti, prije svega, bolja i pravilnija povijesna kontekstualizacija nastanka pojedine skladbe, a potom i lakše snalaženje.

Tendenciozno skladanje za ono vrijeme ne predstavlja nikakve novitete. Naime, glazbenici su od toga živjeli. A da bi glazbenici na dvoru svoga kralja ili kraljice uopće i preživjeli, morali su ih naprosto voljeti, pa makar se radilo o tek "afektiranoj privrženosti". Stoga su njihove skladbe bile pokazatelj "ljubavi" prema svom vladaru.

Ipak, razlog zbog kojeg me Tallis osvojio već na prvo slušanje nalazi se u njegovoj fantastičnoj sposobnosti da, uz evidentne utjecaje gregorijanskoga pjevanja, uglazbi poduže biblijske "komade" (uglavnom na latinskom). Tako je, primjerice, uglazbio I i II Jeremijinu tužaljku: http://www.youtube.com/watch?v=dbczcKGgcwM (preporučam (ukoliko imate mogućnost) slušati preko malo kvalitetnijih zvučnika); tu je i uglazbljeni Dekalog: http://www.youtube.com/watch?v=3SmwW5fK70s (na engleskom jeziku). Osim toga, njegov istančani senzibilitet za sklad harmonija i poigravanje doživljajima, atmosferama, durovima i molovima najviše me zaintrigirao. Ta je virtuoznost izrazito snažna u Jereminijim tužaljkama, ali i u sljedećoj Tallisovoj skladbi: http://www.youtube.com/watch?v=6HFvgjCOo70 . 

Ukoliko još niste, svakako prionite uz slušanje Tallisove glazbe. Za kraj, preporučam poslušati orkestralnu skladbu engleskoga skladatelja Ralpha Vaughana Williamsa (1872 - 1958): http://www.youtube.com/watch?v=IbzxhZT6akk. Riječ je zapravo o "osuvremenjivanju" ove Tallisove skladbe: http://www.youtube.com/watch?v=TVVRHjQ5Vd4 . Nije li fantastično? :)

Uživajte u slušanju!

Discipula Domini

De titulo paginae "Ex alto omnia"

Ex alto omnia!

S visina sve!

Prije nepunih mjesec dana pročitala sam istoimenu knjigu (na hrvatskom, naravno). Pročitavši naslov knjige, zaista nisam znala kakvo me štivo čeka. Ipak, ostala sam ugodno iznenađena. Riječ je o književnoj biografiji s vrlo naglašenim historiografskim diskursom. Književno-umjetničko oblikovanje usmjereno je na jednog od najvećih hrvatskih latinista - na Antuna Vrančića (Antonivs Verantivs, 1503 - 1573), Šibenčanina, jegarskog biskupa, a kasnije i primasa Ugarske.

U jednom dijelu knjige stoji zapisano kako je Ex alto omnia bilo Vrančićevo geslo u koje je sažeo temeljnu misao: sve što primamo, siue merito siue immerito, primamo od Boga, qui  in caelis est. I doista, kada biste detaljno čitali njegov životopis (ili još bolje, njegova osobna pisma koja su uistinu mnogobrojna), uočili biste snažnu opterećenost duha, razapetost između službe koju je kao dvorski službenik bio primoran obavljati i između onoga što je doista htio - pisati, istraživati, afirmirati se kao književnih, ukratko, biti pravi renesansni čovjek. Ponekad se stječe dojam da je bio poprilično nezadovoljan svojim životom zbog mnogih nevolja koje su ga snašle. Ipak, služba je služba - donosi osobni prosperitet, sigurnost i korist. No, pomalo je nevjerojatno kako je Vrančić, unatoč silnom nezadovoljstvu, i dalje ostao doljedan svom geslu - sve prima od Trojedinoga Boga, sve prima s visine. U tomu sam i ja pronašla svojevrsno nadahnuće. Stoga, zahvaljujući Vrančiću, odlučih ovaj blog nasloviti njegovim geslom.

 

Slika preuzeta s: http://www.virtuelles-kupferstichkabinett.de/

Discipula Domini

Život u slici...

Ovaj sam vikend (od 4. do 6. listopada) imala priliku boraviti u Karmelu sv. Ilije (http://zidine.karmel.hr/) u neposrednoj blizini Buškog jezera u Bosni i Hercegovini. Pravo mjesto za duhovni i tjelesni odmor. Donosim nekoliko svojih fotografija (ne tako vrhunske kvalitete) u nadi da će čitatelji osjetiti barem dio ozračja.

 Ulaz u crkvu

 Uslikano u svetištu Vepric blizu Makarske

 Pogled na Buško jezero

 Duhovni centar Karmel sv. Ilije

 "Mali Lurd" - svetište Majke Božje Lurdske u Vepricu

 Križ. Uskrsli Krist. Ostao je Kristov trag.

 Leptir slomljenoga krila

 Zanimljiv prikaz karmelićanskoga grba

 Jutro

 Sv. Ilija

 Prozori

 Uslikano u Vepricu

Ispovjedaonice od kamena u Vepricu

Discipula Domini

Za početak

Laudetur Jesus Christus!

Lutajući internetskim bespućima, ali isto tako i ovom "suznom dolinom" prepunom raznih životnih izazova, u meni se stvorila ideja (ili još bolje, neko nagnuće) o pokretanju bloga koji bi se bavio raznolikom tematikom, ali ipak s posebnim naglaskom na ono što je katoličko, duhovno, tradicionalno i, konačno, pravovjerno. Dosadašnja iskustva pokazuju kako slične blogove (koje redovito pratim) uređuju više-manje muškarci. Stoga se javila potreba pisati o važnim svakodnevnim pitanjima katoličkoga predznaka, ali iz perspektive jedne žene. Vjerujem da mi moja braća blogeri to neće zamjeriti, već da će me, štoviše, podržati i uvijek upotpunjavati raznim sugestijama :)

Do idućeg posta, in unitate orationis!

Discipula Domini