"Ja" ispred "On"

A toga dana kad Isus načini kal i otvori njegove oči, bijaše subota. Farizeji ga počeše iznova ispitivati kako je progledao. On im reče: „Stavio mi kal na oči i ja se oprah – i evo vidim.“ Nato neki između farizeja rekoše: „Nije taj čovjek od Boga: ne pazi na subotu.“ Drugi su pak govorili: „A kako bi jedan grešnik mogao činiti takva znamenja?“ I nastade među njima podvojenost. (Iv 9, 14-16)

Otkako sam, vjerujem po nadahnuću Duha Božjega, donijela odluku o pokretanju bloga na kojem bih progovarala o ponekim kretnjama svoga srca, svojih vanjskih i unutarnjih doživljaja, o svemu što primam s visina, prije pisanja svakog svog posta srcem sam čeznula progovarati o Istini. Riječ je o Istini koju sam nekoć razumski upoznala, a kasnije kroz razna životna iskustva i u nutrini kroz tu Istinu spoznala kolika je Božja ljubav prema meni. Molila sam Istinu da me liši svake oholosti, da me Duh opomene ako pišem o nečemu što ne dolazi od Njega, a povrh svega, da me, pošto me i ako me opomene ili upozori, zaista poslušam što mi u nutrini bića govori. Drugim riječima, svim sam se bićem trudila ne pisati isključivo za sebe, već za drugoga i na veću slavu Božju.

S vremenom, prepoznah i potrebu da u središte ovoga bloga povremeno stavim i svoje osobne oglede o latinštini. Oni nisu ništa senzacionalno, ali su mali doprinos i odraz ljubavi prema tom jeziku. Bavljenje jezikom Crkve djelo je čiste Božje providnosti u mom životu. Pomislih: ono što mi je dano, nije mi dano samo radi mene i za mene, već i za druge. Pa zašto onda, u tom kontekstu, ne davati drugima ono što s visina primih, te tako doprinijeti stvaranju većeg senzibiliteta o važnosti klasičnih jezika (npr., ima nekih roditelja koji su mi slali upite kako djetetu objasniti zašto je dobro učiti latinski u školi), a možda povremeno i prevesti neki tekst – opet radi mog osobnog posvećenja, a zatim i radi posvećenja onih koji te moje prijevode čitaju.

Nadalje, treća vrlo važna osobina ovoga bloga jest i pisanje o mom viđenju onoga što se zove tradicija. Srećom, nekoć nisam znala što je tradicija, nisam o njoj imala od koga slušati, ali vrijeme je učinilo to da, obogaćena prijašnjim iskustvima, upoznam tradiciju i jednostavno ju uzljubim...baš onakvu kakva jest – uzvišenu i svetu. Oduševila me njezina snaga, njezina otajstvenost u svakom smislu. U njoj sam prepoznala veličanstvenost Božju, silinu i realnost Kristove žrtve, sigurnu čuvaricu onoga što nam je Krist ostavio u baštinu. U njoj sam prepoznala snagu milosrđa, ali i obraćenja; i samu me pozvala na još dublje obraćenje. Zato kažem „srećom“...jer da sam ju otpočetka poznavala, danas ju možda ne bih toliko cijenila.

 A onda...počelo se događati nešto zbog čega sam u srcu osjećala nemir. Bivao je taj nemir sve češći i češći. Naime, u ovim virtualnim bespućima počeli su mi virtualno „prilaziti“ nepoznati ljudi, ljudi koji niti me znaju, niti imaju pojam o tome tko sam, što sam, zašto sam i odakle sam. I ti nepoznati ljudi, ne znajući o meni baš ništa, počeli su mi, u ime neke tradicije koja mi nije poznata, govoriti o nekom mom „kvazitradicionalizmu“, o sjedenju na dvije stolice. Čak su mi, štoviše, upućivali kritiku na račun moje poslušnosti vrhovnom poglavaru Katoličke Crkve, pa su zbog toga mene i još neke kolege blogere optuživali za neautentičnost i afektiranost naših tradicionalnih uvjerenja. Iako se u nekoliko navrata nisam suzdržavala  javno iznijeti osobno viđenje nekih stvarnosti i situacija unutar Crkve, što uključuje i djelovanje aktualnog Pape, oni su mi počeli deklamirati o, ponavljam, sjedenju na dvije stolice jer sam, eto, poslušna svom Poglavaru i samim time moj „tradicionalizam“ nije vjerodostojan.

Shvatih tada da postoje očito neke dvije tradicije. Shvatih tada da je tradicija očito nešto privatizirano, nešto na što imaju pravo samo „odabrani“. I ti „odabrani“ postali su sinonim za tradiciju u današnjim crkvenim krugovima. I oni su jedini mjerodavni druge nazivati kvazitradicionalistima i upućivati im kritiku na svaku napisanu riječ, jer tradicija pripada samo njima i jedini mogu prosuđivati o njoj. Onako, farizejski. Najgore od svega je to što sam uočila kako ljudi na spomen riječi „tradicija“ ili „tradicionalizam“ okreću očima, pa čak postaju i agresivniji u nastupu prema njoj. Počela sam ulaziti u razna rječoborstva i praznorječja čak i sa svojim prijateljima (ljudima koji me poznaju i koji su mi bliski), što bi, kako i Pavao kaže Timoteju, rađalo svađama i razdorima. I ti moji prijatelji počeli su moja tradicionalna uvjerenja poistovjećivati s načinom uvjeravanja onih „odabranih“ jer, eto, oni imaju monopol nad tradicijom. I love se za svaku riječ, kritiziraju i agresivno tobože evangeliziraju, što li već, ne birajući način, mjesto ni vrijeme. Pošto vidjeh da razmjeri toga postaju sve veći, postavih si tada pitanje: čekaj malo, o kojoj je ovdje tradiciji riječ?! Ovo nije ona tradicija koja me svojom uzvišenošću osvojila. Ovo nije ona stvarnost u koju sam se zaljubila. Ovo je neka druga „tradicija“. I ne sviđa mi se kako ju predstavljaju, ne sviđa mi se kako upravo tradiciju koriste za svoja naduta nadmetanja. O kojoj je tradiciji zapravo riječ, to znaju samo „odabrani“. Ono što sam konačno shvatila: ovo je neka igra...a ja u toj igri ne želim sudjelovati. Ne želim biti dionikom onoga što je jedan moj prijatelj nazvao „ja“ ispred „On“ fenomenom.

No, Bogu hvala i slava, otkako pišem ovaj blog, imala sam priliku upoznati neke divne kolege blogere. Veliko su bogatstvo, od njih dolaze i podrške i poticaji, ali i bratske opomene. Duhovni posvetitelji i molitveni prijatelji. Na tome im zahvaljujem jer me samo utvrđuju u vjeri i održavanju one vatre ljubavi prema Nebu.

A onima koji su toliko važnu tradiciju prisvojili svojim zaslugama i požudama svoje vlastite uznositosti i samodopadnosti, i koji su u srca mnogih koji nisu upoznali Božju ljubav ili ju žele susresti usadili sablazan  i prijezir prema nečemu tako važnom želim poručiti: Gospodin Bog Svevladar iznad svakog je stvorenja. Njegova je veličina nepojmljiva oholu srcu, ali poniznom srcu On danju i noću progovara o Sebi. Bog je iznad svakog zakona, iznad svakog slova. Krist je na križ bio pribijen za svakog čovjeka; nitko nije izuzet. Taj je križ svima nama poziv na milosrđe i duboko obraćenje srca. Na križ su Ga pribili Njegovi – čuvari zakona. No, bio nam svima Gospodin Isus milostiv u dan našeg odlaska, u dan kad ćemo samo Njemu polagati račune – nikomu više.

Tada Isus reče: „Radi suda dođoh na ovaj svijet: da progledaju koji ne vide, a koji vide, da oslijepe!“ Čuli to neki od farizeja koji su bili s njime pa ga upitaju: „Zar smo i mi slijepi?“ Isus im odgovori: „Da ste slijepi, ne biste imali grijeha. No vi govorite: 'Vidimo' pa grijeh vaš ostaje.“ (Iv 9, 39-41)