Pjesnik koji je volio Krista

Vjerujem da smo svi za života, slučajno ili neslučajno (da ne kažem, namjerno), u rukama držali nešto od opusa hrvatskoga pjesnika rođenog 1904. u Bosni, a koji je umro na današnji dan 1982. godine. Riječ je o Nikoli Šopu, poznatom pjesniku čiji su me stihovi još za srednjoškolskih dana poticali na duboka promišljana i nekonvencionalne interpretacije.

Sjećam se kako sam šetala gradskom knjižnicom. Otišla sam pronaći neku knjigu za sebe. I tako šetajući knjižnicom, zagledam se u knjigu Nikole Šopa...da budem iskrena, nemam pojma o kojoj se knjizi radilo (znam samo da je bila u pitanju proza i glavni je lik bio magarac), ali sjećam se kako sam ju izvukla s police i počela čitati. Sjela sam u obližnji naslonjač i čitala i čitala i čitala. Ne znam koliko sam ju dugo čitala. A možda i bolje da ne znam. I iako se ne sjećam što sam čitala, jako se dobro sjećam dojmova koji su me preplavljali na putu kući. Bilo je intenzivno i duboko. Baš duboko! Tada sam ga odlučila malo više upoznati.

Pamtim ovoga pjesnika kao čovjeka koji je volio Krista. Krist je u njegovim pjesmama uvijek bio čovjeku bliz, željan ljudi, a opet...običan bi čovjek osjećao snažnu posramljenost zbog zalutalosti na krive staze života. I Šop bi uvijek bio neki vjerni Kristov pratitelj koji pokušava barem malo ublažiti Njegovu bol zbog čovjekove zabludjelosti i bijede. Tješio je Krista, a opet kao da je znao da se nema što za reći...pa je šutio i malim ga, svakodnevnim stvarima podsjećao da smo samo ljudi. Bila je to Šopova djetinja blizina trpećem Kristu. Ne znam za vas, ali osvojila me ta njegova jednostavnost i unutarnja susretljivost s Bogom koji je u Šopovoj poeziji baš bliz čovjeku. Bez nekih velikih ukrasa, bez neke pretenciozne pjesničke erudicije.

A onda, na fakultetu imam priliku čitati njegove prijevode klasičnih i hrvatskih latinista. Prevodio je Tibula, Propercija, Katula, Svetonija, Marulića, Šižgorića, Panonija, Đurđevića... I imate potpuno pravo proglasiti me krajnje subjektivnom jer, eto, odabirem pisati o hrvatskom pjesniku koji ima veze s latinštinom :) Osim toga, bio je profesor latinskoga jezika u Beogradu. 

No, da se vratim na ono što me i potaknulo na pisanje ovoga posta. Možda se jednom odlučite posegnuti za pokojom pjesničkom zbirkoma Nikole Šopa: Isus i moja sjena (1934.), Pjesme siromašnog sina (1926.), Od ranih do kasnih pijetlova (1939.), Tajanstvena prela (1943.). Neke pjesme možete pročitati ovdje. A možda vas poznata Šopova pjesma u nastavku potakne na razmišljanje, baš kao što je još za srednjoškolskih dana potaknula i mene da i ja još više zavolim Krista i prijateljujem s Njim na djetinji način.

ISUS ČITA NOVINE

Znam, dobri moj Isuse, kad jedne kiše duge,
donesem ti za večeru hljeb skriven pod skut,
ulazeći u sobu, vidjet ću pun tuge,
tvoj sveti lik nad novine nagnut.

I nezapažen kraj tebe ću sjesti,
gledajuć mračenje na tvome licu čistom.
Dok pogledom prelijećeš od vijesti do vijesti.
Dok uzbuđeno prevrćeš list za listom.

Čime ću moći da te tješim u tom času,
stojeći pred tobom, sav stidom obuzet.
I da li bih imao dosta snage u svom glasu,
kada bih pred tobom branio ovaj svijet.

Na teška ta slova pao bih svojim stasom malim.
Radost čovjeka bi u oku mome zasijala.
O pusti, rekao bih ti jedva glasom uzdrhtalim,
nek se i dalje vrti naša zemlja mala.

Onda bih sasvim tiho izišo pred vrata.
I pustio da ostaneš sam u svome bolu.
Moleći pred pragom, da tvoj gnjev umiri
mirisni, blagi kruh na stolu.