Što je to "istinska ljubav"?

 

Vjerujem kako mnogi koji osjećaju u srcu poziv na ostvarivanje bračne ljubavi često promišljaju o tome kako je za ostvarivanje samoga sebe u braku potrebna ona prava, istinska ljubav. Tako smo bar čuli, pa i naučili od ljudi koji o tome govore. I sama se o tome preispitujem. Kakva je to istinska ljubav? Kako ju prepoznati? Kako ju razlikovati od silnih "profaniziranih ljubavi"? Vrlo zanimljiv odgovor pronašla sam u knjizi koju trenutno čitam, "Ljubav i odgovornost" sv. Ivana Pavla II., tj. Karola Wojtyle. Evo što on o tome kaže u 2. poglavlju koje nosi naslov "Metafizička analiza ljubavi". 

Napomena: podebljani dijelovi teksta mojih su ruku djelo, čisto radi isticanja onoga što se mene osobno najviše dojmilo kod čitanja.

4. Ljubav kao "dobrohotnost"

Valja sada istaknuti kako je ljubav najpotpunije ostvarenje onih mogućnosti koje se nalaze u čovjeku. Potencijalnost (od latinske riječi potentia - mogućnost, moćnost, moć) vlastita osobi najpotpunije se aktualizira putem ljubavi (riječ "aktualizira" izvodi se o latinske riječi actus - čin, savršenost). Osoba u ljubavi pronalazi najveću puninu svojega življenja, svojega objektivnoga postojanja. Ljubav je takvo djelovanje, takav akt koji najpotpunije razvija postojanje osobe. Mora to, naravno, biti istinska ljubav. Što znači: istinska ljubav? To označava ljubav u kojoj se ostvaruje istinska bit ljubavi, koja se okreće istinskomu (a ne samo prividnomu) dobru, i to na istinski način, odnosno na način koji odgovara njegovoj naravi. Treba to primijeniti i na ljubav između muškarca i žene. I na tomu području istinska ljubav usavršava biće osobe i razvija njezino postojanje. Kriva ljubav, međutim, izaziva posve suprotne učinke. Kriva je ljubav ona koja se okreće prividnomu dobru ili - što je najčešće - istinskomu dobru, ali na način koji ne odgovara njegovoj naravi, koji mu je protivan. Upravo takvom biva nerijetko ljubav između muškarca i žene, bilo u svojim osnovama, bilo - čak mimo (prividno) dobrih osnova - u svojim pojedinačnim očitovanjima, u svome ostvarenju. Kriva je ljubav pak zla ljubav.

Zla, ili u svakomu slučaju nepotpuna, bila bi i ljubav žene i muškarca kada ne bi nadilazila požudu. No, ni sama ljubav požude ne iscrpljuje u potpunosti bit ljubavi između osoba. Nije dovoljno samo žudjeti osobu kao dobro za sebe, treba povrh svega - i prije svega - njoj željeti dobro. Taj do u srž altruistički obrat volje i osjećaja zove se jezikom sv. Tome amor benevolentiae ili kraće, benevolentia, čemu u našemu jeziku, uostalom prilično netočno, odgovara pojam dobrohotnosti. Ljubav osobe prema osobi mora biti dobrohotna, inače ne će biti istinska ljubav. I više - ne će uopće biti ljubav, bit će samo egoizam. U naravi ljubavi ne samo da ne postoji protivnost između požude i dobrohotnosti, nego među njima čak postoji i povezanost. Recimo da osoba y hoće osobu x kao dobro za sebe. U tome slučaju, ipak, mora htjeti da osoba x bude dobro, jer bez toga ne može biti dobro za nju. Na taj se način ističe povezanost između požude i dobrohotnosti.

(...) Dobrohotnost se otkida od svake sebičnosti, čiji elementi još izrazito postoje u ljubavi požude. Dobrohotnost je isto što i nesebičnost u ljubavi; ne: "Želim tebe kao dobro", nego "želim tvoje dobro", "želim ono što je dobro za tebe". Dobrohotna osoba želi to bez ikakve misli o samoj sebi, bez ikakva obaziranja na samu sebe. Stoga je dobrohotna ljubav, amor benevolentiae, ljubav koja je u najvećoj mjeri čista. Dobrohotnošću se u najvećoj mjeri približavamo onome što predstavlja "čistu bit" ljubavi. Takva ljubav u najvećoj mjeri usavršava svoj subjekt, najpotpunije razvija kako njegovo postojanje, tako i postojanje osobe prema kojoj se okreće.

(...) Jer istinska ljubav dobrohotnosti može ići u paru s ljubavlju požude, čak i sa samom požudom, samo da požuda ne nadjača sve ostalo što je sadržano u ljubavi muškarca i žene ili da ne postane njezin isključivi sadržaj i smisao.

Karol Wojtyla, Ljubav i odgovornost, Verbum, Split, 2009., 77-79

"Ad finem", dijalog jednog mornara i još ponešto...

Ova nastavna godina za sve nas prosvjetne djelatnike završila je s nekoliko dobrih vijesti: 1. samom činjenicom da je nastavna godina završila (i to na sv. Antuna Padovanskog) i 2. Milanovićevim neočekivanim "micanjem" Željka Jovanovića s mjesta ministra znanosti, obrazovanja i sporta. Sjećam se, na putu od škole do kuće jedna me osoba nazvala i rekla: "Čestitam ti! Otiš'o ti je šef iz Vlade!" Šok i nevjerica s moje strane! Pa zar je Milanoviću trebalo tako dugo, tih 6 "ustavnih rušenja" klimavih odluka tadašnjeg ministra!? U svakom slučaju, bila je to vijest koja je uvelike odredila daljnji (pozitivni) tijek moje radne srijede.

 Izvor: Klik!

I čujem ja ubrzo da dobivamo novog ministra vrlo mističnoga šarma (mea opinione), dr. Vedrana Mornara (lat. Serenus Nauta ili Clarus Nauta) koji, kako kažu živi i neživi izvori informacija, pokazuje solidnu spremnost na dijalog. Predmet na kojem bi se taj dijalog imao temeljiti jest svima nama dobro znani Zdravstveni, odnosno Građanski odgoj (namjerno pišem velikim početnim slovom jer se radi o vrlo ozbiljnoj stvari, o gotovo humanoidnom fenomenu). I tako bi prvi potez novoga ministra trebao biti odlazak Bozaniću i Puljiću radi razgovora o tome što je sporno u kurikulumu navedenih modela odgoja. Super mi je to! Podržavam jednu takvu samoinicijativnu gestu. Plauzibilno, dakako.

Međutim, odabirem opreznost. Bojim se pretjerane početne euforije koju je Milanović, pomno strateški i taktički planirano izazvao kod naroda. Nisam neki "bogznakakav" politički analitičar, ali ne bih voljela nakon kojih mjeseci samu sebe udarat po čelu jer sam bila zavedena svojim tada trenutnim oduševljenjem, a sad sam prisiljena samoj sebi skakat u usta, kako to narod voli kazat'. Ipak, kao profa u jednoj zagrebačkoj školi, dajem novomu ministru priliku da se pokaže i da, po mogućnosti, ne šalje dopise "upozorenja" na sve osnovne i srednje škole kada se spremaju neki novi referendumi koji bitno utječu na onu odgojnu komponentu. Eto tako! :) Ali da...simpa je novi ministar.

A sada...jedna mala poslastica za kraj. Naime, svoje učenike svakoga mjeseca podvrgavam malim provjerama usvojenosti latinskoga vokabulara. I jednom prilikom, ispravljajući testove, ta su mi djeca namamila potoke suza na oči (od smijeha). Da stvar bude još bolja, njih nekoliko napisalo je identičan odgovor. Slika je loše kvalitete, ali to je zbog mog mobitela :) Nadam se samo da su od mene naučili "ispoljavati" ovakav smisao za humor ;)

rex, regis, m. kralj :)

profa DD

"Codex iuris canonici" i slobodni zidari

 Izvor

Prije nekog vremena naiđoh na jedan znanstveni članak Jure Brkana (Split, 2002.), koji govori o problemu (ne)spomena slobodnih zidara (masona) u Zakoniku kanonskog prava iz 1983. godine. Sam je naslov članka pobudio moje zanimanje o stavu Katoličke Crkve prema masonskim društvima (za koji sam mislila da mi je potpuno poznat pa ga nisam ni dovodila u pitanje). Za one kojima se ne da čitati ovih 20 stranica članka, evo o čemu se, ukratko, radi.

Dakle, Zakonik kanonskog prava iz 1917., kan. 2335., ističe stav KC-a o masonskim društvima, točnije, o "upisivanju" katolika u masonska društva. U spomenutom kanonu stoji:

Latinski: 

Can. 2335. Nomen dantes sectae massonicae aliisve eiusdem generis associationibus quae conta Ecclesiam vel legitimas civiles potestates machinantur, contrahunt ipso facto excommunicationem Sedi Apostolicae simpliciter reservatam.

Hrvatski:

Kan. 2335. Koji se upisuju u slobodnozidarsku sljedbu ili slična društva, koja rovare protiv Crkve i zakonitih svjetovnih oblasti, istoga časa upadaju u izopćenje, jednostavno pridržano Sv. Stolici.

Nadalje, dokument pape Pija IX. (Apostolska konstitucija) iz 1869. još je konkretniji. U njemu stoji:

Latinski:

Nomen dantes sectae Massonicae, aut Carbonariae, aut aliis eiusdem generis sectis quae contra Ecclesiam vel legitimas potestates seu palam, seu clandestine machinantur....

Hrvatski:

Koji se upisuju u masonsku ili karbonarsku sektu ili druge slične sekte koje, bilo otvoreno, bilo tajno, rovare protiv Crkve ili zakonitih oblasti...

Međutim, problem se javlja u pojednostavljivanju, tj. izostavljanju poviše spomenutog "nazivlja" u Zakoniku kanonskog prava iz 1983. (dakle, postkoncilsko razdoblje), kan. 1374., koji glasi:

Latinski: 

Can. 1374. Qui nomen dat consociationi, quae contra Ecclesiam machinatur, iusta poena puniatur; qui autem eiusmodi consociationem promovet vel moderatur, interdicto puniatur.

Hrvatski:

Kan. 1374. Tko se upiše u društvo koje rovari protiv Crkve, neka se kazni pravednom kaznom; tko pak takvo društvo promiče ili vodi, neka se kazni zabranom bogoslužja.

Ili kako sam autor članka zaključuje:

U dokumentu iz 1869. godine poimence su spomenute dvije sekte "sectae Massonicae aut Carbonariae", a u Zakoniku iz 1917. izrjekom se spominje samo jedna sekta "Sectae masonicae (...)", dok u Zakoniku iz 1983., u kan. 1374, nema ni spomena o sektama. Umjesto riječi "sekta", sada stoji "društvo", i to posve općenito: "društvo koje rovari protiv Crkve", tako da se uopće ne spominju "sectae masonicae aut Carbonariae". (str. 430.)

Uz to bih samo nadodala kako ni dokumenti II. vatikanskog koncila nigdje ne spominju masonska društva. Da.

Potonji kanon, kako je vidljivo, vrlo je općenit. Na crkvenom je ordinariju ili sucu da prosuđuje o kojem se to društvu radi i da, utvrdivši o kojem je društvu riječ, kazni katolika-tuženika "pravednom kaznom". Opravdana je zabrinutost biskupa diljem Crkve iznjedrila tzv. očitovanje Quaesitum est (cijeli tekst na hrv. v. str. 442. članka), koje pojašnjava i dodatno potvrđuje negativan stav Katoličke Crkve o masonima i drugim udruženjima koje "rovare protiv Crkve". To je, dakako, samo po sebi razumljivo, budući da se radi o dvama potpuno suprotstavljenim i nepomirljivim svjetonazorima.

Dakle, iz svega proizlazi sljedeće: katolicima NIJE dopušteno uključivati se u masonska društva / sekte, voditi ih ili ih promicati. U protivnom, slijede sankcije. Međutim, pomalo su me zaprepastili neki navodi o dijalogu između Crkve i masona. Evo:

Takvim stavom, Katolička crkva ne prekida dijalog ni s masonima, ali se ne može odreći vjerske činjenice da je ona s Kristom i u Kristu jedincata i jedinstvena uza sve pogreške i nedostatke nekih njezinih članova. Istini za volju, slobodni zidari također posjeduju "svoju istinu" i s njima je potrebno voditi dijalog, posebno o humanitarnoj zauzetosti i dobrotvornosti; no iako se i u masonskom nauku nalaze tragovi i znakovi "dobra", njihov relativizam, nijekanje objektivne spoznaje istine, deistički tip vjere, njihov "Graditelj Svemira" nije osobno biće u smislu osobnog Boga kojemu se katolik obraća kao Stvoritelju i Ocu. (str. 440.)

Ili:

Katolička crkva ne prekida dijalog s "društvima koja rovare protiv Crkve" - konkretno, s masonima - nego nastavlja dijalog sa svima: unutar Crkve i s onima čiji je nauk nespojiv s naukom Crkve i s onima koji uopće ne vjeruju u Boga Oca, u Gospodina Isusa Krista i Katoličku crkvu, u kojoj se čovjek, kao humanist i vjernik, može u potpunosti ostvariti. (str. 446.)

E sad...vjerujem u dijalog. Vjerujem u zdrav i konstruktivan dijalog između svjetonazorski različitih sastavnica. Ali! Ako među vama ima neka dobra duša voljna pojašnjavanja, neka mi pokuša objasniti sljedeće: kako to da Kristova Crkva "ne prekida dijalog s društvima koja rovare protiv Crkve", dakle, s masonima, koji svojim okultizmom, luciferofilijom (moja nova riječ!!), zatim velikom izmišljotinom kao što je globalizacija (čitaj: novi svjetski poredak) i sl. imaju jedan i više nego konkretan cilj - uništiti Kristovu Crkvu?! Dakle, objasnite mi: kako? Ili sam ja sve to naprosto krivo shvatila. Unaprijed hvala!

Discipula Domini

P. s. Bila mi je nekako zanimljiva ikonica gmaila koja mi se, kad stigne novi mail, pojavljuje u gornjem lijevom kutku moga mobitela. A onda sam shvatila zašto mi je bila zanimljiva ;) Nije li?

Razlikovanje duhova u vremenu

Nije lako biti pozvan na svetost. Nije lako na Tvorčevu "budi!" kasnije odgovoriti autentičnim, dosljednim i uvijek entuzijastičnim kršćanskim životom. Nije lako ni u tišini svoje sobe pred očima gledati prizore svakodnevice opetovano proživljavane u ovoj "suznoj dolini", a opet jutrom u srcu buditi molitvu "sve će biti dobro...Ti sve znaš...vodi me radosno u novi dan..." Ako netko misli da je lako biti kršćanin, onda taj netko nije nimalo realan. Iako, i o tome bi se dalo raspravljati...

Ne znam gdje ni kako ni s kim adekvatno progovarati o tome kako razlikovati vrijeme u kojem živimo, kako ispravno, duhovnim bićem, detektirati što je prožeto Duhom Božjim, a što zloduhom. I kad god si postavljam ovakve duhovno-misaone izazove, vraća mi se sintagma "plod Duha". No, je li plod ono što se mora dogoditi ili tomu prethodi neki čin koji zatim rađa neki plod, bilo Duha, bilo tijela? Na kraju, čovjeku je nekako dano prosuđivati prema plodovima. No, što je s činom koji rađa taj plod? 

Većina ljudi s kojima sam razgovarala o toj temi, na moje pitanje kako prepoznati što je od Duha, a što "od tijela" odgovara uglavnom isto: čovjek u srcu osjeti ili osjeća mir. Nema one neke uzburkanosti duha, nekog neobičnog treperanja unutarnjega bića koje, kada treperi, očito nešto signalizira našoj savjesti. Ako nešto činiš, a ne znaš činiš li dobro, onda je potrebno sva svoja čula snagom Duha preobraziti u "unutarnjeg čovjeka". Drugim riječima, pokušati svoju opterećenost važnim i nevažnim stvarima i brigama ostaviti po strani i - osluškivati. Bog odgovara mirom, pa čak i kada ti se čini da ono što činiš ne izgleda nimalo dobro i da neće dobro završiti. Bog također odgovara i pozitivnim "nemirom" (o tome sam već ponešto pisala) onda kada ti se čini da je ono što činiš naprosto fantastično i da će uroditi dobrim plodovima. Ali sotona je lukaviji više no ikad.

Živimo u vremenu kada je čovjek nemjerljivo zbunjen. Sve mu je dano, sve mu se nudi na pladnju (od pametnih telefona do ljudi s kojima bi se trebao družiti). Ni sam više ne zna što valja, a što ne valja. Ali baš u tim trenucima imamo sve – pokrenuti vapaj unutarnjega čovjeka Duhu Svetomu da nam On ukaže za što se odlučiti. Nismo li pomalo oholi ako u sebi zaustavljamo taj poriv, tj. tražiti od Duha da nas usmjerava i da nas, ako treba, opominje i mirom i „nemirom“? Nismo li, također, oholi ako ne dopuštamo samima sebi prihvatiti činjenicu da smo bez Duha bespomoćni i da snagom svoje volje ne možemo čitati znakove vremena? Zapravo, potrebno je biti sam i slušati. Samo to. Ostalo je izvan našega dometa. Ostalo je na Njemu. 

Nekako vjerujem da je molitva za dar razlikovanja duhova (ili, kako volim reći, opismenjavanje za čitanje znakova vremena) toliko nužna i neophodna za onoga tko zna da nije lako gledati prizore svakodnevice opetovano proživljavane u ovoj "suznoj dolini", a opet jutrom u srcu buditi molitvu "sve će biti dobro...Ti sve znaš...vodi me radosno u novi dan..."

 

Crtež na zidu iznad moga radnog stola.

Svrha mu je jednostavna - podsjećati me na opasnost zaborava.

Podsjećati me svaki dan!