Spasenje. Vječno spasenje. Spasenje duša.
To vam je ono, znate, što stoji u temelju svakog apostolata na koji nas pozva Krist i Njegova Crkva. To je fundamentum cjelokupne Objave, apostolskih djelovanja, pisanja kroz povijest, fundamentum svih povijesnih (ali istovremeno i posadašnjenih, stvarnih, sveprisutnih, realnih) poslanja Katoličke Crkve i Božje djece u njoj. To je kratki opis stvarnosti u kojoj živimo i koja je zapravo u svojoj biti istovremeno i lijepa, misteriozna, nadahnujuća, ali i teška, ponekad gorka i često zahtjevna.
Spasenje duša duhovna je realnost koja nikomu od nas ne bi trebala postati tek puka imaginacija nečega dalekog, nazadnog, srednjovjekovnog, neaktualnog, već nam mora uvijek pred očima sijevati kao imperativ. Kao jedini imperativ. Da, kao zapovijed, nalog, mandatum, kako god hoćete. Ukratko, spasenje duša mora biti jedini jedincati kriterij svakog našeg djelovanja, privatnog ili javnog, malog ili velikog, neovisno o staleškoj pripadnosti, neovisno o tome živimo li u selu ili u gradu, na moru ili na kopnu, u Njemačkoj ili u Zanzibaru (nastavni niz). Nema nikakve razlike. Spasenje duša. I točka.
Ipak, budući da je ovdje riječ o ratnom području, stvari ne mogu teći glatko niti možemo očekivati ugodu, komociju i bezbrižnost, niti svoju niti tuđu. Postoje, međutim, oni koji se neće složiti s mojim tvrdnjama jer je suprotstavljeno trenutnim duhovnim kretanjima na koja smo se već odavno navikli, a čiji je cilj nikoga ne izbaciti iz duhovne komocije te nevidljivo "ratno stanje" predstaviti kao neku prividnu hipijevsku karavanu koja u "duhovne puške"
umeće buketiće cvijeća i poziva na govor u "kršćanskoj ljubavi". No, vremena su takva da to više ne prolazi samo tako.
Kako god...
Briga o vječnom spasenju duša ima svoju opoziciju. Njezina se opozicija naziva vječna propast duša. To je ono kad duše Božje djece koja umiru u smrtnome grijehu odlaze u pakao, ili kako ga još Isus naziva, u vječnu tamu, u oganj vječni, u pakao ognjeni. To nije nešto maločas izmišljeno za potrebe ovoga teksta niti je dio mitoloških egzibicionističkih manevara po uzoru na stare Rimljane ili pak Grke. Pitanje vječne propasti jednako je tako stvarna i realna mogućnost kao i spasenje i nitko od te stvarnosti nije izuzet. Krist na ovu duhovnu opstojnost svako malo upozorava nazivajući stvari pravim imenom. No, očito je kako bismo najradnije samoga Boga opomenuli: "Oh, Kriste, kako si okrutan bio! Kako li si samo okrutan i drzak bio kad si izgovorio ove riječi: "Odlazite od mene, prokleti, u oganj vječni, pripravljen đavlu i anđelima njegovim." (Mt 25, 41) Ili kad si svog prijatelja Petra nazvao sotonom jer mu na pameti nije bilo što je Božje nego što je ljudsko. Kriste, zar nisi mogao biti maaaalčice blaži, pazeći da ne povrijediš Petrove osjećaje? Zar nisi mogao nekako upozoriti Ivana da pazi kako razgovara s Herodom kad se radilo o Herodijadi (usp. Lk 3, 19; Mk 6, 17-20)? Da si ga barem nekako uputio na govor u ljubavi i dao mu neke konkretne upute kako izgraditi most između istine i laži, da si ga možda nekako podsjetio da je zajedništvo, solidarnost, dijalog, prihvaćanje, razumijevanje i pronalazak sličnosti u različitosti (može se tu spomenuti i zajednička briga za planet) smisao Tvoga dolaska, Tvoje brutalne muke i smrti, možda ga ne bi skratili za glavu. Šteta!"
Kad razmišljam o borbi između spasenja i propasti duša, ono što me najviše zabrinjava u cijeloj toj priči jest to što se sve otvorenije i eksplicitnije pokazuje ogromna nebriga za spasenje duša. Štoviše, čine se teški kompromisi s grijehom. Ono, spasenje nije važno, a o propasti se ne govori jer to ljude plaši! Svi trebamo vjerovati da ćemo biti spašeni! Bog nas ljubi takve kakvi jesmo! Sve je, dakle, obavijeno nekim prividnim "kršćanskim govorom u ljubavi". Osobno, ovo smatram manipulacijama.
Dakle, čitam, slušam i gledam stvarne primjere ljudi - i klera i laika (spominjem i laike da mi se ne bi spočitnulo kako kritiziram samo svećenike) - koji potpuno nefiltrirano, potpuno otvoreno i bez ikakvih bojazni od dovođenja duša u zabludu (ili njihovu zadržavanju u zabludama), bez ikakve zadrške ili barem pokušaja da se prikriju, relativiziraju i jednu i drugu stvarnost.
Evo nekoliko primjera:
1. Nedavno sam pisala o poznatom "graditelju mostova" između istine i laži, o
isusovcu Jamesu Martinu, koji je na tzv.
pre-pride Mass krajem lipnja (uopće mi je neugodno pisati konstrukcije poput
pre-pride Mass) izjavio kako papa Franjo na pozicije postavlja biskupe, nadbiskupe i kardinale koji su snažno otvoreni LGBTQ pokretu. Taj isti isusovac na svom Twitter profilu objavljuje izjave kardinala Marxa, inače poznatoga po heretičnim izjavama, kako laicima treba dopustiti propovijedanje na misama. Svakako savjetujem pročitati
cijeli članak u kojem su navedene i druge Marxove nebuloze. Čudim se samo u svemu tome zašto crkvene vlasti ne poduzimaju ništa i ne sankcioniraju ovakve istupe.
2. Neki dan ostala sam zaprepaštena izjavama belgijskoga kardinala
Jozefa de Kesela koji otvoreno zastupa sekularizirano društvo te se zalaže za društvo u kojem "građani imaju pravo vjerovati ili ne". Dotični kardinal tvrdi kako je misija Crkve "očuvanje međureligijske solidarnosti" i da je sekularizam nešto što kao kršćani moramo prihvatiti. Ipak, evo mog favorita:
Možda najveći izazov za Crkvu u Europi - a to je ujedno i prilika jer nam pomaže otkriti
naše korijene i poslanje - jest svesrdno prihvatiti sekularizirano društvo. Moramo shvatiti kako je kršćanstvo dugo u Europi bila kulturalna religija. Danas to više nije tako. I bilo bi opasno vraćati se jer je uvijek opasno imati jednu religijsku tradiciju koja drži monopol. To vrijedi za kršćanstvo, za islam...za bilo koju religiju.
Katolička Crkva mora prihvatiti te nove kulturalne okolnosti. To zahtijeva određeni zaokret od Crkve. Za mene osobno, a vjerujem da je to slučaj i kod mnogih biskupa u našoj Crkvi, to je prilika koja nas prisiljava otkriti sebe i upoznati druge. (izvor)
3. Prije nekoliko dana digla se nemala bura oko izjave p. Ike Mandurića o prakticiranju istočnjačkih metoda "spasenja" među visokim političkim dužnosnicima, a što je kasnije dovelo do različitih reakcija (
Paterovo brisanje Facebook profila,
opservacije riječkoga vjeroučitelja). Ovaj slučaj navodim kao jedan sasvim legitimni pokušaj da se ukaže na pogubnost nečega što se ni u kojem slučaju ne može dovesti u dijalog s kršćanstvom. Ipak, čudim se što se p. Ike tomu toliko čudi (iako mu uopće ne zamjeram), a jedino čemu se svi trebamo čuditi je što se onima koji se "spašavaju", na zapadnjački način, istočnjačkim praksama i meditacijama dozvoljava pričest.
4. Prethodni slučaj posljedično me doveo do fotografija na kojima igrom slučaja isusovački poglavar
o. Arturo Sosa sjedi među budistima i "moli" zajedno s njima (cijeli je članak na njemačkom jeziku). Isusovački poglavar, informacije radi, poznat je i po tome što đavla smatra samo
"simbolom zla", simbolom koji su ljudi u svojim glavama skovali kako bi predočili zlo.
Usporedbe radi:
U međuvremenu, u crkvi od Isusa u Rimu, inače prvoj isusovačkoj crkvi sagrađenoj u Rimu u 16. stoljeću, nalazi se prikaz pobjede Vjere nad Herezom i Mržnjom. Skulptura prikazuje ženu (Vjeru) koja munjama gađa stariju ženu (Mržnju) i muškarca (Herezu), dok malac u donjem lijevom kutu veselo kida stranice koje je ispisao švicarski heretičar Zwingli. Također, muškarac koji personificira Herezu leži na knjizi na kojoj piše "Luther".
Imam još nekoliko primjera, no ovaj bi post bio zaista odviše dugačak kad bih nabrajala sve primjere.
Što se, dakle, nameće kao zaključak nakon ovih tek nekoliko primjera?
Nakon što čovjek shvati kako je spasenje duša za vječnost jedino što na kraju vrijedi i što je vječno "isplativo", mnoge će se prepreke moći svladati. Čovjek koji tu spoznaju uvijek nosi u svom srcu ne može ju i da hoće negirati i ne djelovati u skladu s njom. Čovjek koji tu spoznaju nosi u srcu zna da je to jedino važno. Zato ga nitko i ništa nikada u tom ratu ne može pokolebati. Može izgubiti niz bitaka, ali rat nikako. Ništa nije niti može biti važnije od ovoga: prispjeti spasenju i privući duše drugih tomu spasenju. No, da bi se taj cilj postigao, neizbježno je osloniti se na nosive stupove Crkve: na Pismo, Tradiciju i Učiteljstvo. Tu su još molitveni i sakramentalni život Crkve.
Moramo jasno reći kako današnja duhovna mlakost, lijenost i klera i laika, osobni duhovni konflikti, pa čak i zloća i skriveni motivi mnoge duše odvode u propast. Mnogi teolozi, bili laici ili klerici, naivno govore o
"nadi u spasenje svih ljudi", ljudima se nude poluistine (laži koje se ponašaju kao istina), gaće se tresu kad kolegu treba upozoriti da nije u redu kohabitirati i zvati se katolikom jer što ako on to shvati kao osudu (nismo ni mi med i mlijeko pa otkud nam pravo), zbunjeni smo i ne znamo više komu vjerovati, ušutkuje se/otupljuje se savjest, važe se svaka riječ ne bi li se nekoga dovelo u stanje nelagode... S druge pak strane, posve neskrupulozno i s katoličkim predznakom otvoreno se širi nimalo katolički nauk u javnom (medijskom) prostoru, poziva se na neke neizvedive dijaloge za koje SVI ZNAMO da se nikada neće ostvariti, a koji razvodnjavaju i olabavljuju samu Istinu koja tomu nije podložna, ne sankcioniraju se potezi i odluke koje se po svim načelima moraju sankcionirati, ako se išta i kaže, opominje te se da si "krut, rigorozan i prepobožan"... I uza sve to očekuje se šutnja. "Ostani doma, šuti, ne glumi svećenicu, nisi mjerodavna...".
A duše stoje i gledaju. I izgubljene traže put.
Znate, jedino što me u svemu ovome tješi, a istovremeno i plaši je ovo: kad umrem, neće mi suditi ni James Martin ni p. Ike ni belgijski kardinali ni nitko drugi nego Onaj koji je Put, Istina i Život. To je moja jedina nada. Zato molim, i za sebe i za druge, da nas Duh što prije privede toj vrijednoj spoznaji. Jer ništa drugo nije važno. Ipak se radi o vječnosti.
Nek vas sve čuva i blagoslovi Dobri.
Molimo jedni za druge.
Discipula Domini
1579 - 1615
mučenik, isusovac
prije vješanja izgovorio je ove riječi:
"Ako među vama ima skrivenih katolika,
molite za mene.
Molitve heretika mi ne trebaju."
