Totus tuus, Maria!

Jan van Eyck, Djevica Marija, 1432.

Na današnji dan, kada Crkva slavi uznesenje Blažene Djevice Marije na nebo, odlučila sam na svom blogu objaviti jedno svjedočanstvo (dosta je bilo učitelja, sada nam trebaju svjedoci). Riječ je o svjedočanstvu mog dragog prijatelja. Zamolila sam ga da svima nama kroz pisanu riječ posvjedoči kako je to hoditi s Marijom. Zaustavljam sada svoje digitalne "tlapnje" i prenosim vam njegovo zaista divno i, što je najvažnije, iskreno svjedočanstvo. A njemu još jednom zahvaljujem na trudu i vremenu uloženom u sastavljanje ovoga svjedočanstva, Bogu na slavu!

Bio sam siguran da bez Marije mogu biti dobar vjernik 

Pomisao na Djevicu Mariju uvijek me podsjeća na moju majku i njene nježne ruke koje su sada već naborane i nose tim kožnim vijugama životne radosti i patnje; nadanja i brige; težinu fizičkog rada i spokoj odmora. Zapravo, to me razmišljanje uvijek vodi samo jednom i jednom smiraju: Bogu.

Postoji jedna Rembrandtova slika koju volim i često ju promatram. Riječ je o „Povratku izgubljenog sina“. Ako ne znate koja je, nađite ju i divite se. Autor je inspiraciju našao u divnoj Isusovoj paraboli o izgubljenom sinu. Slika ne bi bila toliko životna da sam Rembrandt nije u svom životu bio izgubljeni sin koji se toliko srozao da je počeo jesti sa svinjama, tj. otišao daleko od Boga. Dio slike koji me gane jest otac koji grli svog sina dok kleči.

 

Rembrandt van Rijn, Povratak razmetnoga sina, 1669.

Diplomirao sam teologiju. Volio sam fazu petogodišnjeg studija, dok bijah student. Teologiju volim i dalje, svim srcem. I dalje ju studiram, čitam, razmišljam … i molim. Bio sam izvrstan student. Svako područje sam temeljito prostudirao. Od semitskih jezika do egzegeza; od duboke ali često oštre metafizike do dogmatike; od morala i bioetike do pastorala i još puno divnih područja. Primao sam pohvale, mislio sam: „Pa ipak sam ja izvrstan student! … i znam sve o Bogu. Ta ipak sam sve o Njemu naučio i sada sam spoznao sve tajne života.“

No, stvari nisu tako dugo išle bajno. Bog me napustio. Oholost moga razuma je bila velika i Boga sam sveo na skup znanja koje imam; tj. Bog je postao moja igračka. Nije mi bilo jasno gdje griješim: učim redovito, polažem ispite najboljim ocjenama; shvatio sam Rahnera, Aristotela, Heideggera itd. U meni je vladala velika suhoća, velika praznina. Dani su mi se pretvorili u dosadu, bratska ljubav se ugasila u mojem srcu, neprestano su se javljali osjećaji tuge, razočaranja … i najgore: osjećaji napuštenosti i samoće. To nije trajalo kratko. Trajalo je mjesecima. Nisam shvaćao gdje je problem. Sve sam radio po Božjim pravilima. Barem sam tako mislio. 

Jednog dana, razgovarajući na predavanjima o pitanju Marije i njenih ukazanja, jasno sam izrazio svoje protivljenje o tomu (prihvaćao sam Lurd, Fatimu). Međutim,  tvrdio sam da su daljnja Marijina ukazanja po meni besmislena i često djetinjasta. Kolega me upitao: „Moliš li se Mariji? Moliš li krunicu?“ Rekoh: „Rijetko.“ Tu je razgovor završio.

 

Jan van Eyck

Nisam se Mariji često molio, uvijek sam upućivao molitve Bogu (mislio sam bolje direktno, bez posrednice). Ovdje je počela jedna čežnja u srcu za Bogom kojeg sam sveo na apstraktno mišljenje („Bog filozofa“). Shvatio sam: zanemario sam molitvu, a posebno Majku Božju! Bog je svoju Majku nama dao da mu se dublje približimo. Sjetio sam se ljubavi svoje majke. Kakva li je tek Marijina, razmišljao sam, koja je rodila, dojila, nosila i odgajala Isusa!? Tu se dogodio zaokret jer se srce okrenulo Mariji, čija je slava poput zrcala koje odražava Bogu slavu. Marija me čekala. Ona je strpljivo molila. Bila je cijelo vrijeme uz mene, ali moja oholost nije vidjela niti čula.

Danas sam Marijin sin. Molim redovito divnu posvetu „Isusu Kristu, utjelovljenoj Mudrosti, po Marijinim rukama“ svetog Ljudevita Marije G. Montfortskog, kao i svetu krunicu. Moj život je izmijenjen u srcu. Imam ponovno srce od mesa. Nema više negativnih misli, nema svađa, nema loših dana… Marija mi je pomogla svojim molitvama i sad znam: nikad me nije ni napustila. Ja sam napustio Boga i našu dragu, lijepu Gospu.

 

Naš život prolazi i jedino što ostaje jesu naša duša i geste koje smo uputili drugima, bile male ili velike. Ne znam što me čeka sutra, no s Marijom nemam straha jer nam ju je Gospodin dao kao utjehu i snagu, kao zagovornicu i pratiteljicu dok hodočastimo u ovom životu. Sve dok ne zasjamo pred Ocem poput zvijezda na nebu. 

 

Rembrandtov izgubljeni sin ipak se vratio ocu. Sebe vidim kao tog sina. Svaki put kad se vratim, Otac me čeka, svaki je povratak dizanje s puta i odlazak Ocu. Put još nije dovršen, ali upravo ti povratci čine cestu života čišćom, a Marija ju molitvama i prisutnošću obasjava.

  

Slika prikazuje dvije Očeve ruke. Ja ih tako i zamišljam da me grle kad čitam spomenutu Isusovu parabolu i ovako tumačim: sveti Irenej Lionski je rekao da su „Sin i Duh Sveti dvije ruke Očeve, s kojima nas dotiče, grli i oblikuje na svoju sliku i priliku.“ Divna misao koju osjećam samo jer je Marija bila i jest tu. Da njene divne ruke nisu radile za mene, možda se ne bih vratio Ocu, ne bih kleknuo pred Njim te me ne bi zagrlio svojim dvjema rukama. „To je Žena koju ja ljubim, Žena o kojoj je Bog sanjao, Prva ljubav svijeta“ (Fulton Sheen).

"Sav sam tvoj i sve moje tebi pripada, moj ljubezni Isuse, po Mariji, tvojoj presvetoj Majci!"

Totus tuus ego sum et omnia mea tua sunt.

Accipio te in mea omnia.

Praebe mihi cor tuum, Maria.

(s. Joannes Paulus II)

Quo vadis, homo?

Prije nekoliko godina u rukama sam po prvi put imala danas mi najdraži roman: Quo vadis (1901.). Odgovorno tvrdim: do dana današnjeg nisam pročitala roman koji bi, po mom mišljenju, nadmašio ovaj. Pročitala sam ga u tri dana i dvije noći. Nisam prestajala čitati dok nisam došla do posljednje riječi u romanu. Ako se dobro sjećam, jednom nisam otišla na jutarnje predavanje na faks jer sam do ne znam koje noćne ure čitala knjigu poljskoga autora. Jednostavno nisam mogla otvoriti oči, ustati iz kreveta i oteturati do faksa. 

Za one koji knjigu nisu čitali, evo ukratko par riječi: ljubavna je priča okosnica romana. Rimljanin Marko Vinicije, poganin, zaljubljuje se u Ligiju, prikrivenu kršćanku. Radnja se odvija u Rimu, u vrijeme Neronova carevanja. Apostoli Petar i Pavao pronositelji su Radosne vijesti među ondašnjim kršćanima koji se potajno sastaju i slušaju apostole. Vinicije za Ligiju čini sve - odriče se i svoje poganštine te se konačno i pokrsti. Kako je autor romana vrhunski poznavao svaki ugao Grada, zorno je to prikazao, a riječi nije štedio ni kod opisivanja Neronova neurotičnog i luđačkog čina - paljenje Rima. Tada zapravo sve počinje. Treba pronaći krivce za požar. Krivci su, pogađate, rimski kršćani. Iskoristio je Neron palež Rima kako bi se riješio društevnih nametnika, ili današnjim žargonom liberarnih krugova rečeno, tih fundamentalnih katolibanskih ekstemističkih i klerofaštističkih društvenih nametnika. U posljednjem (i najteže probavljivom) dijelu romana, Sienkiewicz zaista realistično prikazuje scene mučenja kršćana. Dok sam iščitavala te retke i zamišljala scene mučenja, plakala sam kao malo dijete. Bez zezancije i bez pretjerivanja. Pa čak i u prvim kršćanskim vremenima, tadašnji kršćani u Rimu nisu Krista osobno susreli niti su Ga poznavali, ali su se bez dodatnih pitanja predavali lavljim raljama u arenama u kojima se ni pijesak više nije razabirao od krvi. Mogao bi netko reći da se radi o romanu, dakle, književnoumjetničkom, dakle, fiktivnom ostvarenju, ali ipak...to se događalo. Neovisno o Sienkiewiczu i njegovu romanu.

I tako...tada sam vjerovala da su ta događanja obilježila neka davna vremena. Neron, lavovi, tigrovi, arene, tamnice, za stupove zavezani i zapaljeni kršćani koji su osvjetljavali perivoj Neronove palače... A onda se dogodi 21. stoljeće. A onda se dogodi baš ovo:

Gospode Svemogući! Gdje mi je srce zapelo, gdje je ostalo? Zar ne vidim da se ovo događa OVDJE, na planeti koju dijelim s milijardama drugih živih bića? Zar ne vidim da se ovo događa baš ovdje, možda kilometrima daleko, ali baš ovdje, a ne negdje na Marsu? Kamo ideš, čovječe? Quo vadis, homo? Ma kamo ideš!?

Ljudi šute, mediji pogotovo. Zatvaraju se oči, uši, usta, i još gore, srca pred ovom stravičnom ljudskom zlobom. I sve u ime vjere...zapravo, sve u ime RELIGIJE! Pitam se: koje vjere, koje religije? O čemu mi pričamo!? Ipak...istovremeno me hvata i jeza, ali i divljenje toj hrabrosti mučenih ljudi, toj njihovoj vjeri u Onoga koji daje život i koji jest Život. Istovremeno se bojim, sramim se svoje površnosti, a opet...iz prolivene će krvi izrasti nove mladice. Iako ne razumijem, iako ne mogu shvatiti, iako mi je teško povjerovati u ono što svakodnevno gledam, Ti, Gospode, sve znaš! 

Ponavlja se Neronov scenarij. Jedina je razlika što nam ne trebaju Rim, Neron, požar, lavovi, pijesak i arene da bismo prepoznali zločin koji nam se pred očima događa. Zapravo, usudit ću se reći ovo: pred očima nam se događa pravo kršćanstvo. Gledamo u Krista uhvaćenog, bičevanog, razapetog i ubijenog. Promatramo baš toga Krista koji je bio pribijen na drvo križa. Gledamo u Presvetu Djevicu podno križa, gledamo u Majku svih majki. Gledamo i u onu rulju koja je u trenucima najveće Kristove patnje i ostavljenosti zurila u Njega, dok su Ga njihova srca još uvijek osuđivala i pogrđivala, govoreći Mu: "Ako si Sin Božji, spasi samoga sebe!" Eto, nemojmo mi biti ta rulja. 

Discipula Domini

P. S. Obavezno pogledajte video!

P. P. S. Iako sam svjesna da ne možemo učiniti puno, potrudimo se moliti za progonjene kršćane u Iraku. Bog može učiniti više nego mislimo.

P. P. P. S. Isječak iz knjige Krešimira Nemca koji me se nekako čudesno dojmio: