petak, 15. siječnja 2016.

Tradicionalni ispit savjesti na kraju dana

Na stranici Traditional Catholic Priest (koju ujedno navodim kao izvor i za tekst i za slike) pronašla sam vrlo jednostavan, ni po čemu spektakularan, ali vrlo dobar i konkretan ispit savjesti (s natruhama tradicionalizma ;)) koji je dobro napraviti na kraju dana. Iako je ovaj podijeljen u deset točaka, svatko mu može dodati nešto svoje, tj. ono na što njegova vlastita savjest reagira. Pa eto, neka se nađe. Nadam se da će nam svima dobro doći. :)
 


Katolička je tradicija da se svećenici, redovnici i laici koji mole Povečerje (lat. Completorium) na početku zaustave i naprave ispit savjesti. Smisao je toga osvrnuti se na protekli dan i uvidjeti na kojim smo životnim područjima griješili, te kako to možemo sutra popraviti.

Evo nekoliko korisnih prijedloga koji mogu pomoći u obavljanju ispita savjesti:

1) Slijediti Isusa. Valja razmotriti jesmo li svoje poslanje živjeli u nasljedovanju Isusa. Koliko sam danas dosljedno slijedio Isusa u svom osobnom pozivu kao biskup, svećenik, redovnik, samac, supružnik, majka, otac, dijete, učitelj, liječnik, poslovni čovjek itd. Jesam li na bilo koji način bio lošim primjerom ili uzrokom sablazni bilo komu tko zna da sam katolik?

2) Korištenje vremena. Kako sam danas koristio vrijeme: dobro i disciplinirano ili pak u besposličarenju (neizvršavanju svojih obveza, nap. prev.) i trateći ga? Jesam li gubio vrijeme gledajući televizor, prateći sportove, igrajući igrice, trateći ga na internetu...?

3) Božja volja. Na kojim sam životnim područjima danas ispunio Božju volju? Jesam li izvršavao Božju volju? Što me spriječilo u tomu da ju izvršavam?

4) Milosrđe (ljubav). Jesam li danas ljubio Boga iznad svega i iznad svakoga? Jesam li iskazivao milosrđe (ljubav) prema svojoj obitelji, prijateljima, kolegama ili siromašnima? Jesam li danas prema bilo komu bio nestrpljiv?

5) Molitva. Jesam li danas izmolio molitve za koje sam se obvezao da ću ih moliti? Jesam li ih izmolio žurno? Molim li srcem? Imam li vremena za molitvu? Jesam li Svetu Misu služio s dubokom pobožnošću / dubokim predanjem (ovo vrijedi za svećenike, nap. prev.)? Jesam li danas mogao prisustvovati latinskoj Misi? Jesam li molio na primjerenom mjestu (pretpostavljam da se ovo također odnosi na svećenike, odnosno slavljenje Mise na primjerenom mjestu, nap. prev.)? Jesam li dopustio da me [u molitvi] ometaju izvanjski čimbenici?

6) Strah. Jesam li danas imao dovoljno straha Božjega kako ne bih prema Bogu bio neposlušan ili Ga uvrijedio? Jesam li dopustio da me strah od povrijeđivanja drugih spriječi u prakticiranju (promicanju) katoličke vjere? Jesam li dopustio da me strah od drugih spriječi u činjenju onoga na što me Bog u životu poziva? Je li me strah na bilo koji način omeo da živim potpun i smislen život?

7) Tjelesnost. Jesam li se danas zdravo hranio? Jesam li primjereno odmarao? Jesam li se danas prepustio lijenosti? Jesam li danas svjesno prionuo uz grešna spolna djela ili misli? Jesam li gledao pornografiju ili ju pokazivao drugima? Jesam li pazio na čistoću pogleda? Jesam li se nečestito odjenuo i tako druge poticao na grijeh?

8) Jezik. Jesam li danas ogovarao? Jesam li sudjelovao u beskorisnim razgovorima (eng. chatter, brbljanjima, tlapnjama, nap. prev.)? Jesam li koga loše savjetovao? Jesam li koristio dar govora da drugima dijelim Isusa? Jesam li loše govorio?

9) Povjerenje. Jesam li živio svoj život vjerujući da je Bog sa mnom i da me štiti? Jesam li pretjerano brinuo o svom zdravlju, novcu, obitelji ili poslu?

10) Zahvalnost. Jesam li danas bio zahvalan na svojoj katoličkoj vjeri, na svom životu, obitelji, prijateljima, domu, poslu, odjeći, prijevozu, zdravlju i hrani?


Ovo je jednostavan popis kroz kojeg možemo proći na kraju dana. Može mu se pridodati bilo što.

Nakon toga, valja se pokajati za grijehe koje smo počinili kroz taj dan te donijeti odluku da ćemo sutra biti bolji. Vrlo je važno zapamtiti da s Božjom milošću i našom raspoloživošću možemo svakodnevno živjeti svoju svetost na koju nas Bog poziva.

Ispit savjesti treba završiti s Confiteor.

Confiteor Deo omnipotenti, beatae Mariae semper Virgini, beato Michaeli Archangelo, beato Ioanni Baptistae, sanctis Apostolis Petro et Paulo, et omnibus Sanctis, quia peccavi nimis cogitatione, verbo et opere: mea culpa, mea culpa, mea maxima culpa. Ideo precor beatam Mariam semper Virginem, beatum Michaelem Archangelum, beatum Ioannem Baptistam, sanctos Apostolos Petrum et Paulum, et omnes Sanctos, orare pro me ad Dominum Deum nostrum. Amen.


DD

srijeda, 23. prosinca 2015.

Želim i danas, Gospodine...


Želim i danas, Gospodine, svojim nespretnim korakom prošetati Tvojim Betlehemom.
Znam da se tu krije Tvoja škola.
Tek si rođen, a već poučavaš.
Zato i ja - danas - ponovno - želim nogama kročiti na to tlo.

Želim Ti i danas, Gospodine, reći da su moje nesigurnosti teške.
Duboke su, Isuse.
I ne znam zašto uvijek mislim da se sigurnost od tih varljivih nesigurnosti krije negdje
izvan Tvoga Betlehema.
A tamo sve počinje...onako...za ozbiljno.
Pa dopusti mi, stoga, moj Gospodine, da kleknem pred Tebe
i samo promatram Tvoj pogled u kojem se zrcale i svi moji početci.
Moji i Tvoji zajedno.
 
Ovdje više ništa nije sigurno, Isuse.
Čak ni Ti ovdje nisi siguran.
Ali...vidim da se neka odlučnost, odvažnost i hrabrost,
pa i sigurnost,
kriju u ovo dvoje ljudi Ljubavi pored Tebe.
U Josipovim se očima istovremeno naziru neko čudesno divljenje
i duboka želja da Te čuva samom svojom otvorenošću Očevoj Volji,
ali i strepnja hoće li njegova čovječnost to biti kadra.
A onda ga ona - Majka - pogleda i...on osjeti smiraj. Otpočine na trenutak.
Koja li je to otvorenost!
Koja li je to snaga!
Kojeg li povjerenja u Mudrost!

A ja?
Što ja mogu učiniti da Tvoj Betlehem postane i moj?
Gdje sam ja, moj Gospodine?
U silnoj neznatnosti moje ljubavi prema Tebi, tek rođenom,
želim Te gledati pogledom Josipa,
pogledom Majke,
pogledom koji Ti govori o Betlehemu moga srca...
ili ako ništa drugo, o srcu koje želi postati Tvojim Betlehemom.
Moje srce - Tvoj Betlehem.
To želim.

Kralju,
osposobi me za ljubav.
Osposobi moje postojanje za ljubav koja se rađa u Betlehemu.
Svaku ranu,
svaku slabost,
svaki pad,
svako malodušje,
svako odustajanje,
svako postustajanje,
svako nepovjerenje,
svako previranje -
učini pogodnim mjestom na kojem ćeš se roditi.
Jer to srce želi postati Tvojim Betlehemom.
Moje srce - Tvoj Betlehem.
To želim.


DD

subota, 10. listopada 2015.

Mržnja prema svetom jeziku Crkve

Kako nekomu objasniti zašto je latinski jezik važan? Kako to objasniti jednom katoliku? Kako izreći da bi svaki katolik trebao znati barem osnove latinskoga, a da pritom kao odgovor ne dobiješ izjavu "latinski je mrtav jezik", "tko će učiti sve te nastavke"? Ako spomeneš latinski kao jezik liturgije, statistike pokazuju kako više od 90% ljudi odgovori da to nema smisla jer "svećenika ama baš ništa ne razumijem" ili "glupo mi je stajati tamo kad ga ništa ne kužim"... Iskreno, pomalo me zabrinjavaju izjave tih katolika.

Sasvim sam "slučajno" nedavno naišla na jedan fantastičan tekst iz liturgijske instrukcije Prospera Guérangera, francuskog benediktinca iz 19. stoljeća. Razmišljanje me uvelike oduševilo, obogatilo. Prevedoh ga na hrvatski, u nadi da će u mnogima pobuditi ljubav prema jeziku koji povezuje cijelu Kristovu Crkvu.

Mržnja prema latinskom jeziku usađena je u srcima svih neprijatelja Rima. Oni ga prepoznaju kao sponu koja povezuje katolike diljem svijeta, kao arsenal pravovjerja usmjeren protiv podmuklosti raskolničkoga duha... Duh pobune koji ih potiče da univerzalnu molitvu prilagode govoru svakoga čovjeka, svake regije, svake zemlje, za mnoge je iznjedrio plodove, dok sami reformatori neprestano uviđaju kako katolici, unatoč svojim latinskim molitvama, uživaju bolje i s više gorljivosti izvršavaju svoje dužnosti čašćenja nego što to čine protestanti. Svakoga sata u danu, božansko slavlje prisutno je u katoličkim crkvama. Vjerni katolik koji u njemu sudjeluje svoj materinski jezik ostavlja pred vratima [crkve]. Izuzev homilije, on ne čuje ništa doli otajstvene riječi koje se ne mogu čuti čak ni u najsvečanijem dijelu Kanona Mise. Nadalje, to ga otajstvo toliko zanosi da nimalo ne zavidi mnogim protestantima... Moramo priznati da je glavni udarac protestanizma objava rata protiv svetoga jezika. Ako bi protestantizam ikada i uspio uništiti [latinski jezik], dobrim bi dijelom bio na putu pobjede. Izlažući ju profanizaciji, poput djevice koja je oskvrnuta, Liturgija bi od toga trenutka nadalje izgubila glavninu svoga sakralnoga karaktera, i ljudi bi vrlo brzo shvatili kako nije vrijedno zapostavljati svoj rad i zadovoljstva radi toga da se ode i posluša ono što se govori na isti način na koji se govori i na tržnicama...

Mislim da ovomu ne treba ništa dodavati.
U redu, možda još samo ovo:


Kad god možete, kad vam se god ukaže prilika, kad god vas pitaju, uvijek u drugima nastojte zapaliti ljubav prema latinskom jeziku. Pazite da kod onih kod kojih ta vatra tinja ne postanete oni koji će tu vatru potpuno ugasiti.

Deus vos benedicat et custodiat!

Discipula D.

nedjelja, 6. rujna 2015.

Nedjeljne preporuke vol. II

Lijepo je nedjeljno poslijepodne. Idealan dan za napisati novi post, uz ispijanje tradicionalne poslijepodnevne kave i nešto niže temperature nego prijašnjih dana. Inače, nedjelje su mi dosta teške i, usuđujem se reći, naporne jer negdje u podsvijesti živi misao da dolazi ponedjeljak i da kreće novotjedna bitka neizvjesna ishoda. Nerijetko ta bitka bude iscrpljujuća. Ali kad se rade "petkovske statistike", shvatiš da si zaista "dobar boj bio"; dobre plodove predaješ Gospodinu, loše plodove saniraš uz odluku da ćeš drugi put bit' pametniji. Usput budi rečeno, sutra počinje nova školska godina. Meni službeno počinje 3. godina rada u obrazovnom sustavu (da, vjerovali ili ne, zaposlila sam se odmah po završetku fakulteta...ah, lijepo je imati deficitarno zanimanje!). Nadam se da će ta 3. godina biti puno pametnija i mudrija nego prijašnje dvije. No, kako god...

S obzirom na to da sam prije koju nedjelju započela s nekim nedjeljnim preporukama, isto ću učiniti i ove nedjelje. Preoporučam jedan youtube kanal i tri knjige. Nadam se da ćete pronaći nešto za sebe. Pa krenimo redom.

TheMarianCatholic - youtube kanal jednog mladog momka, katolika odanog Blaženoj Djevici Mariji, na čiji sam kanal naišla preko Facebooka. Ako pogledate njegove video uratke, vidjet ćete kako njegov "modus operandi" uvelike podsjeća na neponovljivog Michaela Vorisa i njegovu emisiju "Vortex". Meni to osobno ne predstavlja nikakav problem niti imam dojam da tek nevješto "kopira" Vorisa. Naprotiv, jako mu dobro ide, zanimljivo mi je pratiti njegove objave i način na koji govori o aktualnim temama (ili o nekim temama koje su aktulane već neko duže vrijeme), koliko god očit bio Vorisov utjecaj. Rekla bih da čovjek ima između 25 i 30 godina, i s obzirom na tu moju pretpostavku, dečko zaslužuje veću pozornost. Osim toga, već je sama ideja muškarca katolika odanog Mariji sama po sebi interesantna (zamislite, ne moraju muškarci biti obični "krkani" i "siladžije" da ženama budu interesantni, kako je u narodu već dugo uvriježeno).

Posljednjih tjedana intenzivno sam se bavila čitanjem djela sada već poznatoga p. Jacquesa Philippea. Prošle sam godine za rođendan od kolegice na dar dobila njegovu knjigu Traži mir i idi za njim. Knjigu sam tada započela čitati, ali ju nikako nisam stigla pročitati do kraja. Tek sam ju prije dva tjedna pročitala do kraja. I tada mi je postalo jasno kako su upravo ti dani trebali doći da bih ju pročitala. Baš mi je tada trebala. I moram priznati: ovo je knjiga koju bi SVATKO trebao imati u svojoj osobnoj knjižnici duhovnog štiva. Lišena je pretjerane patetike (koju ni u slobodno vrijeme ne volim), vrlo je realna, ali ohrabrujuća. Knjigu možete kupiti u Verbumu i nije skupa. Toplo preporučam šetnju do Verbuma. Još ovoga tjedna :)

A onda je na red došao i ovaj naslov istoga autora: Vrijeme za Boga - vodič molitve srca. Knjigu sam kupila u Verbumu prije više od pola godine, a da ni nisam znala što zapravo kupujem. Kupila sam ju onako...zapravo, otišla sam u "šoping" zbog nekoliko drugih knjiga koje sam već unaprijed isplanirala kupiti, a onda sam ugledala dotičnu knjigu. Rekoh, ma neću umrijeti za još 45 kn. No, da ne duljim... Odlično štivo, jednostavno, poticajno, ohrabrujuće, pogotovo za one duše koje gaje posebnu privrženost tzv. unutarnjoj molitvi, koje su sklone stvaranju intimnijeg i mističnijeg odnosa s Gospodinom. Budući da sam osobno privržena tom "monaškom" pogledu na duhovnost, ova mi je knjiga uvelike pomogla u shvaćanju molitve i načina molitve. Također toplo preporučam šetnju do Verbuma ovoga tjedna. 

Što se ovih dviju knjiga tiče, ne morate strahovati; nemaju apsolutno nikakve sličnosti s tzv. selfhelp literaturom niti otkrivaju tajne tehnike za postizanje savršene molitve, kao i njenih nuspojava poput levitacije, bilokacije i sl. :)

I posljednja preporuka. Jedna od najboljih knjiga koje sam ikada u životu pročitala i koju ću zasigurno još jednom pročitati. Riječ je o knjizi 47 godina života, autora Wladyslawa Kluza. Autor paralelno opisuje život sv. Maksimilijana Kolbea i zapovjednika logora u Auschwitzu, Rudolfa Hossa. Paralelno čitate njihove živote, od ranog djetinjstva pa do smrti. Knjigu mi je preporučio prijatelj, a kupila sam ju ovo ljeto u Splitu. Nisam ni slutila da me u tih 400-tinjak stranica očekuje takav raspon osjećaja i duhovnih stanja. Kad knjigu primite u ruke, nećete ju ispuštati naredna 3 dana unatoč povećem broju stranica. Posljednje sam stranice čitala do 3 sata iza ponoći. No, kao plodove čitanja ove knjige mogu izdvojiti sljedeće: neopisivno povjerenje i još veću ljubav prema Mariji. Razmatrajući život o. Maksimilijana počinjete uviđati vlastitu bijedu, a razmatrajući život Rudolfa Hossa uviđate bijedu života bez Boga. Sigurna sam da nećete požaliti ako pročitate knjigu. Ma garantiram da nećete!

Neka vam naredni tjedan blagoslovi dobri Bog. 
Budite ustrajni Marijini učenici - vjerni i poslušni.
Pax vobiscum!

Discipula Domini