Poziv na pojačanu molitvu...

Dragi ljudi, draga Crkvo Katolička,

vjerujem kako ste upoznati s najnovijim, u najmanju ruku skandaloznim, sablasnim, zgražanja  i osude vrijednim zbivanjima u našoj Crkvi (osobito u Americi). Ne znam jesmo li svi skupa svjesni što ovo znači ne samo za svakoga tko iole poznaje crkvenu stvarnost, budući da se u njoj kreće, već i za cijelu Katoličku Crkvu (jednako za nas u Hrvatskoj, Japanu i na Havajima).

Stoga koristim ovu priliku da vas sve pozovem na pojačanu molitvu (i post, fakultativno) za cijelu Kristovu Crkvu. Molim za Crkvu zaštitu Predragocijene Krvi Kristove i zaštitu Bezgrešna Srca Marijina. Neka nas sve blagoslovi dobri Bog.

Discipula D.

Ponovni dolazak...

Dragi čitatelji ovoga bloga, 

mnogi od vas pisali su mi što u komentarima, što na blogovski mail pitajući me kada će novi post. Ima tomu već ohoho vremena, no vjerujem kako ćete mi oprostiti na podužoj pauzi. Razlozi su, dakako, objektivni: u međuvremenu sam se udala, a kako je Bog muškarce lišio jednog rebra (moj suprug nije ni po čemu izuzet od toga...hehehe), taj figurativni nedostatak uglavnom moraju nadoknaditi žene svojim multitaskanjem :D.

Malo šale za početak nije na odmet...

...no prijeđimo mi radije na ozbiljne, da ne kažem duhovne stvari :)

Mogu li za pisanje već uobičajenih "povratničkih" postova odabrati bolji trenutak od ove prve nedjelje došašća? Meni se čini da čovjek uvijek može odabrati bolje, no budući da je ovaj trenutak neponovljiv, on je potpuno savršen za pisanje nekog posta u adventskoj maniri.

Jutros zornica. Susrećem svoje dvije susjede u liftu. Jedna živi iza jednih, a druga iza drugih vrata na trećem katu zgrade. "Valjda mi susjede isto idu na zornicu. Pa sigurno. Gdje bi inače išle u 5:50?" Razmišljam ja tako i na kraju zaključujem: "Ajde divno! Susjede isto idu u crkvu." Klasika, znate.

Ulazim u crkvu. Sve je ljubičasto. Počinje novo razdoblje za ovu Tvoju Crkvu, Bože. A gle, i za mene je ovo nova prilika, nova mogućnost, nova nada, nova šansa. Sjednem u klupu, vrtim par sekundi u glavi što Ti mogu predavati u ovom došašću. Joj, toliko je toga. Odakle krenuti? Znam samo da bih voljela da mi dušu obaviješ tim istim ljubičastim detaljima iščekivanja u zahvalnosti i potpunoj vjernosti Tebi.

Prvo čitanje. Prorok Izaija izgovara valjda neke od najdivnijih redaka u povijesti moga srca. "Ti si, Gospodine, naš otac, otkupitelj naš... Zašto si dopustio da odlutamo s tvojih putova?... O da razdereš nebesa i siđeš... Pritječeš onomu što pravdu čini radosno... Pa ipak, Gospodine, ti si naš otac: mi smo glina, a ti naš lončar - svi smo mi djelo ruku tvojih." Gle, stvarno, Ti si moj Otac i Otac svih ovih bakica i dedeka i mladih i teta i stričeka u srednjih godinama koji su sad ovdje. Svi smo mi glina u Tvojim rukama. Prikazujem Ti onda ovaj strah od toga da se prepustim biti ta glina jer Ti znaš da ponekad volim sama "glinirati" i da Ti to nećeš napraviti tako dobro kao ja. 

Evanđelje. Bdijte! Bdijte, bdijte, bdijte! Čovjek odlazi na put, svojima u kući povjerava vođenje kuće, poslove koje su dužni obavljati. A najveću ulogu ima jedan obični vratar. Bdij, vrataru, nad vratima svoga srca, bdij na tim svetim vratima kroz koja sve ulazi i izlazi. On može doći svaki čas. A kada dođe, hoće li moći ući u svoju kuću (srce)? Hoćeš li, autorice ovoga teksta, spavati ili ćeš bdjeti? Želim biti ciča, budna, razbuđena, spremna Ti otvoriti ta vrata jer ipak, to je Tvoja kuća.

Evo prigodna molitva:

Gospodine,

ne dopusti da naredna četiri tjedan provedem u spavanju i ljenčarnju nad sobom i drugima. 

Ne dopusti da me strah od predanja sputava u tomu da ti prepustim lončarenje.

Sve je Tvoje, sve u Tebi počinje i završava, sve je zbog Tebe.

Neka tako bude i na dan pljenja prve svijeće pa i sutra i uvijek i dovijeka.

Discipula Domini

Kad se dojmovi slegnu...

Sada kada su se dojmovi koliko-toliko slegli, odlučih napisati pokoji redak o danima što ću ih doživotno pamtiti, što zbog lijepih, što zbog onih manje lijepih iskustava. Ipak, nemam namjeru ovdje iznositi one zaista teške i neugodne situacije koje su se dogodile jer procjenjujem da je tako mudrije. Možda ne bi bilo loše da prije mojih redaka prvo pročitate retke koje je napisao sam organizator posjeta kard. Burkea Hrvatskoj.

Uglavnom...

Da mi je netko prije nekoliko godina rekao da ću osobno upoznati kardinala Raymonda Lea Burkea, rekla bih mu da je lud i blesav i da nema pojma što priča. Ipak, pobrinula se Providnost da prošle godine preko jedne osobe upoznam divne ljude koji su - u suradnji s tom Providnošću - preveli i objavili knjigu I Božja ljubav Tijelom postala, te mi tako ipak omogućili da se osobno susretnem s uzoritim kardinalom, da ga osobno upoznam i da s njim provedem nekoliko sati na zajedničkoj večeri. Osim toga, Providnost se probinula da nakon tog susreta ne ostanem ista. I u tome je bit. Deo gratias!

Svjedočanstva radi, pred sam kardinalov dolazak, čak i par dana prije nego će kardinal stići u Zagreb, mislim da se protiv organizacije okrenulo sve što se moglo okrenuti. Taman se nešto dogovori, stigne "ne može". Osiguraj zbor - "ne može". Pronađi svećenike i ministrante - "ne može". Ponizno zovi sve moguće i nemoguće svećenike Zagrebačke nadbiskupije da uskoče - "e ne može". Neka Misa bude u 11:30 - "ne može". Ok, neka onda bude u 10h - "ne može". Ok, kad može? "U 9h." Ok, bit će onda u 9h. "Čekaj, ne može ni tad." Snađi se kako znaš i umiješ. Eto. (E da, za one koji nisu bili, a tobože su se mjerodavno našli izjašnjavati  po društvenim mrežama, Misa je nakon nove ture pregovora na kraju ipak bila u 9h.) U svakom slučaju, vrlo tužno i neugodno iskustvo. I samo Bog zna zašto je tako moralo biti. 

Prelazim sada na bit ovoga posta.

Susret s kard. Burkeom na mene je ostavio zaista dubok utisak. S obzirom na cjelokupnu situaciju koja ga je zatekla ovdje u Zagrebu, taj čovjek ni u jednom trenutku nije pokleknuo niti je iz njegovih usta izašla ikakva ružna riječ. Nikada neću zaboraviti prizor koji mi se za vrijeme nedjeljne Mise urezao u pamćenje. U crkvi sv. Katarine pored ulaza u sakristiju sjedi svećenik u kolaru, obavlja svoju "dužnost" (čemu to i zašto, još uvijek mi nije skroz jasno), dok na kardinalovu licu koji služi Misu istovremeno vidim tugu i žalost, ali i ponizno služenje i svetu šutnju. Bila sam jako tužna i razočarana jer kardinal to nije zaslužio. Također, neću zaboraviti vrlo lijep trenutak kada ga susrećem u subotu navečer, ljubim mu prsten, predstavim se, a on iz džepa vadi kutijicu s krunicom i daje mi ju. Na kutijici se nalazi slika Presvetog Srca Isusova, a ispod je naljepnica na kojoj piše "Blessed by His Eminence, Raymond Leo Cardinal Burke on 24 May 2016". Pamtit ću njegovu očinsku brigu, riječi podrške, obećanje da će moliti za mene i moga zaručnika i za naš brak. Ma puno se još slika vrti pred mojim očima. Svakodnevno. I istovremeno sam radosna i žalosna.

U nedjelju, na promociji knjige, bilo je vrlo lijepo. Dvorana "Vijenac" nije bila dupkom puna, ali je sama promocija bila zaista lijepa i poticajna. Došli su oni koji su zaista htjeli doći (čak i novinar s HRT-a koji je došao po nešto što nije dobio), bilo je vrlo zanimljivih pitanja iz publike, kardinal je nakon promocije potpisivao knjige skoro sat vremena (ako ne i duže)... Sjećam se da mi je srce bilo zaista veliko i puno. Ponos, radost, milina, tuga, žalost, razočaranje - sve se pomiješalo. Žao mi je samo što u publici nije bilo više onih koji predstavljaju Zagrebačku nadbiskupiju. Mislim da je bio samo jedan svećenik iz Nadbiskupije, eventualno dvojica. 

Na kraju, sigurna sam da ću jednog dana svojoj djeci prepričavati o tom zaista plodonosnom susretu s uzoritim kardinalom Burkeom. Jedan je novinar dobro napisao, ako ništa drugo, ovaj nam je kardinalov posjet jedno veliko svjedočanstvo poniznosti. Iskrena srca izražavam svoje žaljenje zbog svega što je kardinal doživio za svoga posjeta, od nesrdačne dobrodošlice iz vlastitih redova (za razliku od Splita) do korištenja kardinala u promidžbene svrhe. Ipak, svi koji su se susreli s njim otvorena srca mogli su osjetiti jednu dozu nadnaravnoga pogleda u njemu, neki duhovni naboj koji potiče na istu tu poniznost i koji govori "samo poslušnost". A sigurna sam da je uzoriti kardinal i u našim srcima prepoznao otvorenost i iskrenost, te da je našao svoje mjesto u našim molitvama, osobito Presvetom Srcu Isusovu koje toliko štuje.

Molimo za kardinala. Molimo za njegovu službu. Molimo i za ostale kardinale, osobito našega, za sve svećenike, znane nam i neznane. Molimo za našu Katoličku Crkvu, kako u svijetu, tako i Hrvatskoj.

Kard. Burkea neka na njegovu putu prati zagovor Presvete Djevice Marije i neka nam ga Providnost ponovno dovede u Hrvatsku. 

Secundum cor Tuum.

Discipula Domini

Kardinal Raymond Leo Burke u Zagrebu - poziv!

Iako znam da je većina vas upoznata s činjenicom da kard. Raymond Leo Burke ovaj vikend dolazi u Zagreb, iskoristit ću ovaj prostor i sve vas pozvati na sljedeća događanja.

U nedjelju 23. listopada 2016. kardinal Burke održat će Svetu misu u crkvi sv. Katarine na Gornjem gradu. Misno slavlje počinje u 9h.

Istoga dana navečer u 18h održat će se predstavljanje njegove knjige "I Božja ljubav Tijelom postala" u dvorani "Vijenac" Nadbiskupijskog pastoralnog instituta na Kaptolu 29a. Hrvatsko izdanje priredili su moji prijatelji iz Quo Vadisa koji su se mukotrpno potrudili da se ova knjiga može naći i u vašim rukama.

Osim ovih relevantnih informacija, želim spomenuti još nekoliko stvari.

Ovo nije samo poziv na Svetu misu i na predstavljanje knjige, već i poziv da podržite kardinala Burkea čiji je dolazak u Hrvatsku uzburkao mnoge duhovne i razotkrio namisli mnogih srdaca. Nerado to kažem, ali otkazivanje TLM-a koji se trebao održati u ponedjeljak, kao i ostale peripetije oko gotovo nadljudske organizacije kardinalova dolaska svima nama mogu biti dovoljan poticaj da kardinalu osiguramo koliko-toliko srdačnu dobrodošlicu i koliko-toliko ugodan posjet Crkvi u Hrvatskoj / Zagrebačkoj nadbiskupiji. Naime, što god netko rekao, ovo je privilegija za sve nas.

Dođite na Svetu misu. Dođite na promociju knjige.

Pozovite svoje prijatelje, susjede, braću, sestre...

Jednostavno dođite i podržite kardinala.

DD

Srednjovjekovna žena - sv. Hildegarda iz Bingena

Posljednji objavljeni post prije točno šest mjeseci i jednog dana. 

Ništa strašno. 

Pa da me ne bi neki blogeri skinuli s popisa redovito čitanih blogova, odlučih sastaviti jedan post, nimalo jednostavan za sastaviti.

Glavni lik mog, nazovimo, povratničkoga posta jest jedna žena. Sv. Hildegarda iz Bingena (1098 - 1179) prije nekoliko je dana bila tema jednog razgovora, pa sam odlučila "prošetati" internetskim bespućima i izdvojiti nešto iz njezina pera. 

Kažu: opatica (benediktinka), mističarka, prava srednjovjekovna žena izuzetne inteligencije i intelektualne oštrine, skladateljica nekih od najljepših himana, "izumiteljica" vlastitoga jezika, medicinska stručnjakinja i tako dalje, i tako dalje. Nedugo sam imala priliku pročitati knjigu "Hildegardina medicina" koju su priredili Wighard Strehlow i Gottfried Hertzka. Iskreno, nije me oduševila onako kako sam očekivala, budući da knjiga sadrži, po mom mišljenju, podosta new age elemenata. A možda ja baš i ne razumijem srednjovjekovni diskurs :/. Kako god, prije čak šest godina Glas Koncila objavio je intervju sa spomenutim autorom Strehlowom. Pa koga zanima, evo. No, radije bih vam preporučila katehezu pape Benedikta XVI. o spomenutoj svetici, nedugo zatim uvršenoj u red naučiteljica.

Osim medicine i himana po kojima je ova svetica poznata u katoličkom svijetu, Hildegarda se bavila i teologijom. Naišla sam na njezino kratko djelo Triginta octo quaestionum solutiones (hrv. Rješenja na tridesetosam pitanja), od kojih sam izdvojila samo četiri meni najzanimljivijih. Prijevod slijedi u nastavku.

Pitanje XIV.

Što znače Pavlove riječi: "Kad bih sve jezike ljudske govorio i anđeoske?" Što su anđeoski jezici?

Odgovor

Anđeli, koji su duhovi, ne govore umu razumljivim riječima, osim [ako njima govore] zbog čovjeka. Njihovi su jezici (po)hvala što odzvanja. Čovjek, pak, koji sve što zvuči prepoznaje po zvuku, ugodu svoga srca očituje u zvuku glasa što ga oslobađa uzdisajem duha.

******

 

 Pitanje XV.

Što znače Dužina i Širina, Visina i Dubina za koje Pavao želi da Efežani (3, 17-18) shvate sa svima svetima?

Odgovor

Pod spomenutom Dužinom podrazumjeva se božanska punina koja nema ni kraja ni početka, budući da se ona po svom djelovanju koje ima početak, ne može razumjeti ni u kakvom napretku ikakvog znanja. Širina, nadalje, označava beskonačnu Božju moć koja nema početka, koja ne raste do ispunjenja niti se umanjuje do nestanka. Pod Visinom, pak, treba prihvatiti jasnoću svetoga božanstva koje se nikada nije očitovalo i čiji sjaj nikada neće proći. Dubina, s druge strane, označava kada se Bog u tim trima prethodno spomenutim silama koje opstoje u svojoj moći i koje mu se nipošto ne mogu oduprijeti, bori protiv mračnoga bezdana, dok se pod Njegovom jasnoćom podrazumjevaju svi sveti koji Njega bijahu ljubili, te koji su s Njim, po vjeri i djelima, zadržali čvrstoću u dobroj postojanosti svoga služenja.

********

  

Pitanje XIX.

Što znače riječi: "Svaki grijeh koji učini čovjek, izvan tijela je; tko pak bludniči, protiv svoga tijela griješi"? (1 Kor 6, 18)

Odgovor

Svaki grijeh koji čovjek u putenosti po svom uznositom znanju, a po đavlovom uvjeravanju, učini protiv drugoga čovjeka, čini ga đavolskom vještinom koja među ljude sije neslogu, te ih potiče na srdžbu i mržnju. Zbog toga je [taj grijeh] izvan tijela. No, tko je pohotom svoga tijela s grešnom željom u žilama i svojoj srži potaknut na blud, samoga sebe toliko uzbuđuje i ranjava sve dok ne oslabi. Taj griješi protiv svoga tijela.

***********

Pitanje XX.

Od dana uskrnuća sve do dana uzašašća, dok Gospodin ne bijaše među učenicima, što treba vjerovati gdje se nalazio?

Odgovor

Bog, koji je među nama na vidljiv način prebivao u svojoj ljudskoj naravi, cijelu je zemlju ispunio svojim čudesima. Poslije svoga uskrsnuća kroz četrdeset je dana u toj svojoj ljudskosti, koju je po Duhu Svetom na se preuzeo po Mariji Djevici, pročistio je sva počela / sva tijela koja su prijestupom prvoga čovjeka okaljana. Također, duše svetih i onih koji trebaju biti spašeni, a koje je pod pobjedničkim stijegom svoje moći zarobljene od pakla otkupio mnogobrojnom vojskom anđela, s Njim su prebivale u nebesima gdje je sve posvetio. 

************

Za sve oni koji će preskočiti čitanje teksta, evo jedne lijepe glazbene numere, također sv. Hildegarde :)

Discipula D.

Tradicionalni ispit savjesti na kraju dana

Na stranici Traditional Catholic Priest (koju ujedno navodim kao izvor i za tekst i za slike) pronašla sam vrlo jednostavan, ni po čemu spektakularan, ali vrlo dobar i konkretan ispit savjesti (s natruhama tradicionalizma ;)) koji je dobro napraviti na kraju dana. Iako je ovaj podijeljen u deset točaka, svatko mu može dodati nešto svoje, tj. ono na što njegova vlastita savjest reagira. Pa eto, neka se nađe. Nadam se da će nam svima dobro doći. :)

 

Katolička je tradicija da se svećenici, redovnici i laici koji mole Povečerje (lat. Completorium) na početku zaustave i naprave ispit savjesti. Smisao je toga osvrnuti se na protekli dan i uvidjeti na kojim smo životnim područjima griješili, te kako to možemo sutra popraviti.

Evo nekoliko korisnih prijedloga koji mogu pomoći u obavljanju ispita savjesti:

1) Slijediti Isusa. Valja razmotriti jesmo li svoje poslanje živjeli u nasljedovanju Isusa. Koliko sam danas dosljedno slijedio Isusa u svom osobnom pozivu kao biskup, svećenik, redovnik, samac, supružnik, majka, otac, dijete, učitelj, liječnik, poslovni čovjek itd. Jesam li na bilo koji način bio lošim primjerom ili uzrokom sablazni bilo komu tko zna da sam katolik?

2) Korištenje vremena. Kako sam danas koristio vrijeme: dobro i disciplinirano ili pak u besposličarenju (neizvršavanju svojih obveza, nap. prev.) i trateći ga? Jesam li gubio vrijeme gledajući televizor, prateći sportove, igrajući igrice, trateći ga na internetu...?

3) Božja volja. Na kojim sam životnim područjima danas ispunio Božju volju? Jesam li izvršavao Božju volju? Što me spriječilo u tomu da ju izvršavam?

4) Milosrđe (ljubav). Jesam li danas ljubio Boga iznad svega i iznad svakoga? Jesam li iskazivao milosrđe (ljubav) prema svojoj obitelji, prijateljima, kolegama ili siromašnima? Jesam li danas prema bilo komu bio nestrpljiv?

5) Molitva. Jesam li danas izmolio molitve za koje sam se obvezao da ću ih moliti? Jesam li ih izmolio žurno? Molim li srcem? Imam li vremena za molitvu? Jesam li Svetu Misu služio s dubokom pobožnošću / dubokim predanjem (ovo vrijedi za svećenike, nap. prev.)? Jesam li danas mogao prisustvovati latinskoj Misi? Jesam li molio na primjerenom mjestu (pretpostavljam da se ovo također odnosi na svećenike, odnosno slavljenje Mise na primjerenom mjestu, nap. prev.)? Jesam li dopustio da me [u molitvi] ometaju izvanjski čimbenici?

6) Strah. Jesam li danas imao dovoljno straha Božjega kako ne bih prema Bogu bio neposlušan ili Ga uvrijedio? Jesam li dopustio da me strah od povrijeđivanja drugih spriječi u prakticiranju (promicanju) katoličke vjere? Jesam li dopustio da me strah od drugih spriječi u činjenju onoga na što me Bog u životu poziva? Je li me strah na bilo koji način omeo da živim potpun i smislen život?

7) Tjelesnost. Jesam li se danas zdravo hranio? Jesam li primjereno odmarao? Jesam li se danas prepustio lijenosti? Jesam li danas svjesno prionuo uz grešna spolna djela ili misli? Jesam li gledao pornografiju ili ju pokazivao drugima? Jesam li pazio na čistoću pogleda? Jesam li se nečestito odjenuo i tako druge poticao na grijeh?

8) Jezik. Jesam li danas ogovarao? Jesam li sudjelovao u beskorisnim razgovorima (eng. chatter, brbljanjima, tlapnjama, nap. prev.)? Jesam li koga loše savjetovao? Jesam li koristio dar govora da drugima dijelim Isusa? Jesam li loše govorio?

9) Povjerenje. Jesam li živio svoj život vjerujući da je Bog sa mnom i da me štiti? Jesam li pretjerano brinuo o svom zdravlju, novcu, obitelji ili poslu?

10) Zahvalnost. Jesam li danas bio zahvalan na svojoj katoličkoj vjeri, na svom životu, obitelji, prijateljima, domu, poslu, odjeći, prijevozu, zdravlju i hrani?

Ovo je jednostavan popis kroz kojeg možemo proći na kraju dana. Može mu se pridodati bilo što.

Nakon toga, valja se pokajati za grijehe koje smo počinili kroz taj dan te donijeti odluku da ćemo sutra biti bolji. Vrlo je važno zapamtiti da s Božjom milošću i našom raspoloživošću možemo svakodnevno živjeti svoju svetost na koju nas Bog poziva.

Ispit savjesti treba završiti s Confiteor.

Confiteor Deo omnipotenti, beatae Mariae semper Virgini, beato Michaeli Archangelo, beato Ioanni Baptistae, sanctis Apostolis Petro et Paulo, et omnibus Sanctis, quia peccavi nimis cogitatione, verbo et opere: mea culpa, mea culpa, mea maxima culpa. Ideo precor beatam Mariam semper Virginem, beatum Michaelem Archangelum, beatum Ioannem Baptistam, sanctos Apostolos Petrum et Paulum, et omnes Sanctos, orare pro me ad Dominum Deum nostrum. Amen.

DD

Želim i danas, Gospodine...

izvor

Želim i danas, Gospodine, svojim nespretnim korakom prošetati Tvojim Betlehemom.

Znam da se tu krije Tvoja škola.

Tek si rođen, a već poučavaš.

Zato i ja - danas - ponovno - želim nogama kročiti na to tlo.

Želim Ti i danas, Gospodine, reći da su moje nesigurnosti teške.

Duboke su, Isuse.

I ne znam zašto uvijek mislim da se sigurnost od tih varljivih nesigurnosti krije negdje

izvan Tvoga Betlehema.

A tamo sve počinje...onako...za ozbiljno.

Pa dopusti mi, stoga, moj Gospodine, da kleknem pred Tebe

i samo promatram Tvoj pogled u kojem se zrcale i svi moji početci.

Moji i Tvoji zajedno.

 

Ovdje više ništa nije sigurno, Isuse.

Čak ni Ti ovdje nisi siguran.

Ali...vidim da se neka odlučnost, odvažnost i hrabrost,

pa i sigurnost,

kriju u ovo dvoje ljudi Ljubavi pored Tebe.

U Josipovim se očima istovremeno naziru neko čudesno divljenje

i duboka želja da Te čuva samom svojom otvorenošću Očevoj Volji,

ali i strepnja hoće li njegova čovječnost to biti kadra.

A onda ga ona - Majka - pogleda i...on osjeti smiraj. Otpočine na trenutak.

Koja li je to otvorenost!

Koja li je to snaga!

Kojeg li povjerenja u Mudrost!

A ja?

Što ja mogu učiniti da Tvoj Betlehem postane i moj?

Gdje sam ja, moj Gospodine?

U silnoj neznatnosti moje ljubavi prema Tebi, tek rođenom,

želim Te gledati pogledom Josipa,

pogledom Majke,

pogledom koji Ti govori o Betlehemu moga srca...

ili ako ništa drugo, o srcu koje želi postati Tvojim Betlehemom.

Moje srce - Tvoj Betlehem.

To želim.

Kralju,

osposobi me za ljubav.

Osposobi moje postojanje za ljubav koja se rađa u Betlehemu.

Svaku ranu,

svaku slabost,

svaki pad,

svako malodušje,

svako odustajanje,

svako postustajanje,

svako nepovjerenje,

svako previranje -

učini pogodnim mjestom na kojem ćeš se roditi.

Jer to srce želi postati Tvojim Betlehemom.

Moje srce - Tvoj Betlehem.

To želim.

DD

Mržnja prema svetom jeziku Crkve

Kako nekomu objasniti zašto je latinski jezik važan? Kako to objasniti jednom katoliku? Kako izreći da bi svaki katolik trebao znati barem osnove latinskoga, a da pritom kao odgovor ne dobiješ izjavu "latinski je mrtav jezik", "tko će učiti sve te nastavke"? Ako spomeneš latinski kao jezik liturgije, statistike pokazuju kako više od 90% ljudi odgovori da to nema smisla jer "svećenika ama baš ništa ne razumijem" ili "glupo mi je stajati tamo kad ga ništa ne kužim"... Iskreno, pomalo me zabrinjavaju izjave tih katolika.

Sasvim sam "slučajno" nedavno naišla na jedan fantastičan tekst iz liturgijske instrukcije Prospera Guérangera, francuskog benediktinca iz 19. stoljeća. Razmišljanje me uvelike oduševilo, obogatilo. Prevedoh ga na hrvatski, u nadi da će u mnogima pobuditi ljubav prema jeziku koji povezuje cijelu Kristovu Crkvu.

Mržnja prema latinskom jeziku usađena je u srcima svih neprijatelja Rima. Oni ga prepoznaju kao sponu koja povezuje katolike diljem svijeta, kao arsenal pravovjerja usmjeren protiv podmuklosti raskolničkoga duha... Duh pobune koji ih potiče da univerzalnu molitvu prilagode govoru svakoga čovjeka, svake regije, svake zemlje, za mnoge je iznjedrio plodove, dok sami reformatori neprestano uviđaju kako katolici, unatoč svojim latinskim molitvama, uživaju bolje i s više gorljivosti izvršavaju svoje dužnosti čašćenja nego što to čine protestanti. Svakoga sata u danu, božansko slavlje prisutno je u katoličkim crkvama. Vjerni katolik koji u njemu sudjeluje svoj materinski jezik ostavlja pred vratima [crkve]. Izuzev homilije, on ne čuje ništa doli otajstvene riječi koje se ne mogu čuti čak ni u najsvečanijem dijelu Kanona Mise. Nadalje, to ga otajstvo toliko zanosi da nimalo ne zavidi mnogim protestantima... Moramo priznati da je glavni udarac protestanizma objava rata protiv svetoga jezika. Ako bi protestantizam ikada i uspio uništiti [latinski jezik], dobrim bi dijelom bio na putu pobjede. Izlažući ju profanizaciji, poput djevice koja je oskvrnuta, Liturgija bi od toga trenutka nadalje izgubila glavninu svoga sakralnoga karaktera, i ljudi bi vrlo brzo shvatili kako nije vrijedno zapostavljati svoj rad i zadovoljstva radi toga da se ode i posluša ono što se govori na isti način na koji se govori i na tržnicama...

Mislim da ovomu ne treba ništa dodavati.
U redu, možda još samo ovo:

Kad god možete, kad vam se god ukaže prilika, kad god vas pitaju, uvijek u drugima nastojte zapaliti ljubav prema latinskom jeziku. Pazite da kod onih kod kojih ta vatra tinja ne postanete oni koji će tu vatru potpuno ugasiti.

Deus vos benedicat et custodiat!

Discipula D.