Razlikovanje duhova u vremenu

Nije lako biti pozvan na svetost. Nije lako na Tvorčevu "budi!" kasnije odgovoriti autentičnim, dosljednim i uvijek entuzijastičnim kršćanskim životom. Nije lako ni u tišini svoje sobe pred očima gledati prizore svakodnevice opetovano proživljavane u ovoj "suznoj dolini", a opet jutrom u srcu buditi molitvu "sve će biti dobro...Ti sve znaš...vodi me radosno u novi dan..." Ako netko misli da je lako biti kršćanin, onda taj netko nije nimalo realan. Iako, i o tome bi se dalo raspravljati...

Ne znam gdje ni kako ni s kim adekvatno progovarati o tome kako razlikovati vrijeme u kojem živimo, kako ispravno, duhovnim bićem, detektirati što je prožeto Duhom Božjim, a što zloduhom. I kad god si postavljam ovakve duhovno-misaone izazove, vraća mi se sintagma "plod Duha". No, je li plod ono što se mora dogoditi ili tomu prethodi neki čin koji zatim rađa neki plod, bilo Duha, bilo tijela? Na kraju, čovjeku je nekako dano prosuđivati prema plodovima. No, što je s činom koji rađa taj plod? 

Većina ljudi s kojima sam razgovarala o toj temi, na moje pitanje kako prepoznati što je od Duha, a što "od tijela" odgovara uglavnom isto: čovjek u srcu osjeti ili osjeća mir. Nema one neke uzburkanosti duha, nekog neobičnog treperanja unutarnjega bića koje, kada treperi, očito nešto signalizira našoj savjesti. Ako nešto činiš, a ne znaš činiš li dobro, onda je potrebno sva svoja čula snagom Duha preobraziti u "unutarnjeg čovjeka". Drugim riječima, pokušati svoju opterećenost važnim i nevažnim stvarima i brigama ostaviti po strani i - osluškivati. Bog odgovara mirom, pa čak i kada ti se čini da ono što činiš ne izgleda nimalo dobro i da neće dobro završiti. Bog također odgovara i pozitivnim "nemirom" (o tome sam već ponešto pisala) onda kada ti se čini da je ono što činiš naprosto fantastično i da će uroditi dobrim plodovima. Ali sotona je lukaviji više no ikad.

Živimo u vremenu kada je čovjek nemjerljivo zbunjen. Sve mu je dano, sve mu se nudi na pladnju (od pametnih telefona do ljudi s kojima bi se trebao družiti). Ni sam više ne zna što valja, a što ne valja. Ali baš u tim trenucima imamo sve – pokrenuti vapaj unutarnjega čovjeka Duhu Svetomu da nam On ukaže za što se odlučiti. Nismo li pomalo oholi ako u sebi zaustavljamo taj poriv, tj. tražiti od Duha da nas usmjerava i da nas, ako treba, opominje i mirom i „nemirom“? Nismo li, također, oholi ako ne dopuštamo samima sebi prihvatiti činjenicu da smo bez Duha bespomoćni i da snagom svoje volje ne možemo čitati znakove vremena? Zapravo, potrebno je biti sam i slušati. Samo to. Ostalo je izvan našega dometa. Ostalo je na Njemu. 

Nekako vjerujem da je molitva za dar razlikovanja duhova (ili, kako volim reći, opismenjavanje za čitanje znakova vremena) toliko nužna i neophodna za onoga tko zna da nije lako gledati prizore svakodnevice opetovano proživljavane u ovoj "suznoj dolini", a opet jutrom u srcu buditi molitvu "sve će biti dobro...Ti sve znaš...vodi me radosno u novi dan..."

 

Crtež na zidu iznad moga radnog stola.

Svrha mu je jednostavna - podsjećati me na opasnost zaborava.

Podsjećati me svaki dan! 

Nešto osobnije nego inače

Dragi čitatelji ovoga bloga,

ako ste možda pomislili da sam odustala od pisanja (da, prošlo je nešto više od mjesec dana od zadnjega posta), onda vam moram reći da nisam. Razlog mog nepisanja kroz tako dugo vrijeme vrlo je jednostavan - "pretrpanost" silnim obvezama i nedostatak vremena. Iako sam vjerovala da će Gospod umnožiti moje vrijeme ili mi barem omogućiti jedan slobodan dan predviđen za mali predah od svega, uvijek bi se nešto izjalovilo i otvorila bi se neka nova priča u čijoj bi fabuli aktivno sudjelovala :) Ipak, jedno je veliko razdoblje konačno stavljeno ad acta i nadam se da ću se kroz naredno vrijeme aktivnije posvetiti pisanju.

Približavamo se Duhovima. Danas će mnogi započeti moliti devetnicu Duhu Svetomu. Bogu hvala, imala sam priliku u svojoj zajednici osjetiti snagu i svemoć Duha Svetoga, kojega, da budem iskrena, nikada nisam ozbiljno doživljavala. Ali učini Bog da se i taj dio životne priče preoblikuje, Njemu na slavu. Učini Bog da ljudsko srce osjeti komadić onoga što Duh Sveti doista jest. Mogu slobodno reći kako smo On i ja danas jako dobri prijatelji :) I kako reče jedan svećenik prilikom jedne duhovne obnove kojoj sam prisustvovala prije mjesec dana: Duh Sveti jest lahor, on jest i "nebeski dragi gost". Ali isto tako, ponekad pokreće valove koji nama nisu odviše ugodni. Duh Sveti ponekad smeta ljudskom srcu. Drugim riječima, kako nas Duh potiče ili nadahnjuje da nešto učinimo, isto nas tako potiče ili nadahnjuje da nešto NE učinimo (a tako bismo rado to učinili). Ah, taj Duh! Ruah! Paraklitos! :)

U svakom slučaju, puno je planova zacrtano u mojoj glavi. Neke od njih nastojat ću realizirati preko ovoga bloga (o tome ćete biti pravovremeno obaviješteni). Jedan od tih planova tiče se i moje struke, pa se nadam da će plod tih napora biti i nekima od vas na korist. Također, možda će mi u nekom trenutku biti potrebna i vaša pomoć. No, otom-potom. Bilo kako bilo, idemo dalje uz Božju i Marijinu pomoć. Otvorimo se Duhu Božjemu, osluškujmo Ga ma gdje god bili.

Ostajte dobro!

Zajedno u molitvi! :)

Discipula Domini

Duhovski teaser ;)

Bona Pascha, popule!

 

Dragi narode,

prvo križ pa onda Uskrs.

Tako je bilo s Njim, tako neka bude i s nama,

da se s Njim što više suobličimo.

To želimo, zar ne? :)

Sretan vam Uskrs! :)

Evo i današnje posljednice na latinskom (lat. Victimae paschali laudes; hrv. Žrtvi uskrsnici slavu), meni osobno jedna od najdojmljivijih izvedbi.

Victimae Paschali
laudes immolent Christiani.

Agnus redemit oves:
Christus innocens Patri
reconciliavit
peccatores.  

Mors et vita duello
conflixere mirando:
dux vitae mortuus,
regnat vivus. 

Dic nobis Maria,
Quid vidisti in via? 

Sepulcrum Christi viventis,
et gloriam vidi resurgentis: 

Angelicos testes,
sudarium et vestes.

Surrexit Christus spes mea:
praecedet suos in Galilaeam.

Scimus Christum surrexisse
a mortuis vere:
Tu nobis, victor Rex miserere.
Amen. Alleluia.      

Discipula Domini

Pustiti sve...

Toma Kempenac piše: Pusti sve i naći ćeš sve!

Da. Pusti sve što jesi, što si bio i što ćeš biti. Pusti to što čvrsto držiš u svojim rukama, misleći da je to jedino na što se možeš osloniti, da je to jedino što imaš i da ćeš izgubiti sve ako bez toga ostaneš. Pusti svoje misli, brige, ljude, zabrinutosti, agresivno traženje odgovora...ma sve! Pusti ono za što misliš da ti je neophodno.

Kada pustiš, tada prePUSTI svoja vesla Onomu koji vidi ono što ti ne vidiš. U Njegovim su očima naša obzorja drukčija. Prepusti se Dobromu da te uči, poučava, blagoslivlje, opominje, tješi, vodi, snaži...ma sve! U Njemu je sve. U Njemu je ono što ti treba i bez čega doista ne možeš. Odvaži se pustiti sve da nađeš sve!

Jer unatoč tvojoj čovječnosti i čestim obeshrabrenjima zbog suočavanja sa slabostima, On ne prestaje raditi na tebi i pozivati te na svetost.

Pusti sve i naći ćeš sve! :)

DD

Quid est veritas?

Već mi kroz neko vrijeme  u srce nekako često dolazi sljedeća misao: zašto se hod s Isusom ponekad čini tako teškim? Zašto se mnogi ne odlučuju za Gospodina? Zašto je "obećanje" svijeta privlačnije od Isusova obećanja?

U tom propitkivanju i pokušaju da spoznam odgovor, prije nekoliko sam nedjelja prisustvovala na jednoj nedjeljnoj svetoj Misi u župi ili, kako ja to volim reći, "u crkvi na kvartu". I sjećam se da je župnik par nedjelja prije toga najavljivao neku duhovnu obnovu za župu. Međutim, te sam nedjelje na tu duhovnu obnovu u potpunosti zaboravila. Tek kada sam za oltarom ugledala svećenika koji očito nije bio župnik, sjetih se: "Da, danas je u župi duhovna obnova!" Crkva je bila dupkom puna.

Misu je služio svećenik Gospodinov čija su usta bila doslovce puna Istine. Prepoznala sam u njemu snažno djelovanje Duha Božjega. Ipak, nezaboravan je trenutak bio kada je taj svećenik, iz svega glasa propovjedajuć' za ambonom,  rekao: "Ako netko od vas smatra da ovo što ja govorim nije nešto što vi želite slušati od jednog svećenika, niste dužni ovdje ostati..." Koju minutu kasnije, dvoje ljudi koji su sjedili sa mnom u klupi ustaje i napušta crkvu. Moram priznati da me taj prizor uistinu potresao. Pomislih: "Gospodine moj, Ti si Put, ISTINA i Život! I znam da jedino Ti znaš onu pravu istinu o nama ljudima, o svakom ovdje prisutnom čovjeku. Znam da znaš da nismo uvijek spremni tu istinu čuti jer nam je srce otvrdnulo. Pa hajde, osposobi nas, Gospodine, da samo od Tebe slušamo tu istinu i da nas ta istina mijenja! Znaš da bez Tebe ne možemo ništa!"

Međutim, ključan je trenutak bio kada je taj svećenik, valjda ni ne znajuć što govori, odgovorio na moje pitanje s početka posta. Prvo je pitao: "Znate li zašto je danas tako malo pravih Isusovih prijatelja, zašto se tako malo ljudi istinski odlučuje za Isusa? Znate li zašto je teško biti s Isusom?" A onda je, nakon kratke stanke, rekao: "Zato što je to pitanje života ili smrti! Razmislite o tome! Amen!" 

Vrativši se s mise, te sam riječi odmah zapisala. Nisam o tome prestajala razmišljati. Pitanje života ili smrti! Pitanje vječnoga života ili vječne smrti, propasti. Bog je jedini svet. I nas poziva na tu svetost. Zove nas da budemo sveti kao što je i On svet. Ali biti svet kao što je On svet iziskuje hod po oštrom kamenju koje ranjava naša stopala. Biti svet kao On znači svaki dan umirati sebi, a živjeti Njemu. Isusove su riječi riječi koje daju život. To su riječi koje utažuju žeđ i koje čine, ako ih čovjek iskreno uzljubi i primi u svoje srce, da više nikada ne ožednimo. Ljubeći te riječi, mi dopuštamo Bogu da nas u svemu podučava, pa čak i da nas kažnjava samo zato da bismo spoznali svoju zloću, svoj grijeh koji vodi u propast. 

Gospodin nam nudi život. Ali život po križu. Isus je jedini Put. Svi drugi putevi vode u propast. Isus je Istina. Niti jedna druga "istina" nije Istina. Isus je Život. Ništa više ne daje život kao što ga Isus daje. I jedina je istina da je Isus Put, Istina i Život. Stoga, kada vam nije jasno zašto je hod s Isusom težak i često bolan, onda se sjetite odgovora ovoga svećenika: "Zato što je to pitanje života ili smrti!" Zagledani u Život, hodimo prema Životu. To je istina!

Discipula Domini

 

Sv. Thomas More, čovjek koji je zbog Istine pogubljen, ali ga je ljubav prema Istini odvela u Život.

Initium temporis quadragesimae

Zato opašite bokove pameti svoje, trijezni budite i savršeno se pouzdajte u milost koju vam donosi Objavljenje Isusa Krista. Kao poslušna djeca ne supriličujte se prijašnjim požudama iz doba neznanja. Naprotiv, kao što je svet Onaj koji vas pozva, i vi budite sveti u svem življenju. Ta pisano je: Budite sveti jer sam ja svet.

(1 Pt 1, 13-16) 

Ulazimo u vrijeme liturgijske godine koje nije samo obično vrijeme liturgijske godine. Ulazimo u vrijeme koje je otvoreni poziv svakomu od nas da se u susretu sa samima sobom susretnemo s Bogom i Čovjekom, te da nam na taj način Gospodine kaže istinu kako o Sebi, tako i o nama samima. Riječ je o susretu koji se ne ostvaruje s opadanjem tjelesne težine koju mnogi uzimaju kao glavni motiv za post, već se ostvaruje kroz posvješćivanje važnosti svakoga korizmenoga trenutka kao svojevrsnog poziva na svetost. Iako smo pozvani na svetost i u vrijeme kroz godinu, i u došašću, i u božićno vrijeme, vrijeme korizme posebno je milosno za svaku dušu. Kroz osobna odricanja, znana samo njoj (duši), uranja u Boga i Njegovu neprekidnu prisutnost. Ipak, duša koja s Bogom hodi proživljava korizmu svaki dan. I zbog toga je radosna :) 

Stoga svima vama, dragi čitatelji, želim korizmu u kojoj će vaša duša biti prijatelj Isusu u pustinji, korizmu u kojoj ćete SPOZNATI veličinu i svrhovitost svake Isusove izgovorene riječi i poduzete geste, korizmu u kojoj ćete upoznati Ljubav i SPOZNATI zašto sud, zašto Kalvarija, zašto Golgota, zašto križ, zašto smrt. Od srca vam želim dušu gladnu i žednu Boga...svakim danom sve više i više.

Ovo je post koji mi je po volji, riječ je Gospodina Boga: 

Kidati okove nepravedne, razvezivat spone jarmene, 

puštati na slobodu potlačene, slomiti sve jarmove; 

podijeliti kruh svoj s gladnima, uvesti pod krov svoj beskućnike, 

odjenuti onog koga vidiš gola, i ne kriti se od onog tko je tvoje krvi.

Tad će sinut poput zore tvoja svjetlost, i zdravlje će tvoje brzo procvasti. 

Pred tobom će ići tvoja pravda, a Slava Gospodnja bit će ti zalaznicom. 

Vikneš li, Gospodin će ti odgovoriti, kad zavapiš, reći će: 'Evo me!'

(Iz 58, 6-9)

In unitate orationis!

Discipula Domini

Molitva trenutka...

Asperges me hyssopo, et mundabor; lavabis me, et super nivem dealbabor.

(Ps 50, 9)

Dobri i uzvišeni Tvorče!

Za Tobom mi biće čezne.

Srce podiže ruke svoje želeći Te dotaknuti,

srce podiže oči svoje želeći Te vidjeti.

Baš sada...u ovom trenutku.

Osjećam snažnu čežnju za Tvojoj blizinom

i više od svega želim uroniti nju,

želim potpuno uroniti u Tebe, Dobri!

Ne skrivaj lica svoga od mene!

Uroni me u otajstvo Tvoje ljubavi,

Tvoga milosrđa,

Tvoje istinitosti,

Tvoga očinstva.

Sve ono što jesam, sada, u ovom trenutku,

Ti, neizreciva Ljubavi, prožmi.

Sve praznine, sva ispunjenja

Ti prožmi.

Duhom me Istine vodi,

rasvjetljuj tmine moga srca,

učini me slugom dostojnim.

Budi moja odluka,

Bog moj i sve moje!

DD

Gratias vobis plurimas ago!

Dopustite mi da ovaj moj post bude malčice drugačiji od dosadašnjih :)

Htjela bih iskoristiti prednosti ovoga čudesnoga virtualnoga svijeta i iskazati pisanom riječju neopisivu zahvalnost svima vama koji čitate moj blog. Naime, primila sam na svoju "blogovsku" mail adresu mailove s lijepim i zaista motivirajućim porukama. Svima koji ste se javili, od srca vam hvala! 

Ponekad mi je malo žao što nisam u mogućnosti češće pisati. Ipak, kada malo bolje razmislim, nema mi zašto biti žao, budući da uvijek nastojim biti otvorena djelovanju Duha...ali onako kako On to želi i kada On to želi. S druge strane, moje mi svakodnevne obveze ponekad nadomjeste toliko žuđenu tišinu u kojoj pišem svoje postove (radim, naime, u školi pa često i vičem za tom tišinom :) ). To je drugi razlog zašto ne pišem toliko često. No, bilo kako bilo, nastojim izbjegavati neka isforsirana piskaranja samo zato da se, eto, nešto piše i samo zato da ljudi imaju što za čitati. Moj je primarni cilj svakomu tko čita moj blog samo na trenutak dati do znanja koliko je Gospodin zaista velik i čudesan ne samo u mom životu, već i u životima svih vas, a pogotovo svoju veličinu i blizinu iskazuje po Presvetoj nam Djevici preko koje primamo beskrajne milosti. Vjerujte mi ;)

Također, jedan me čitatelj svojim mailom potaknuo da svoju struku iskoristim na sveopću dobrobit i korist. Nisam nimalo očekivala da će mi se podosta vas mailom javljati radi, vjerovali ili ne, latinskoga jezika. To me zaista obradovalo i samo saznanje da mnoge zanima taj, kako ga nazivaju, "mrtvi jezik", iznimno me raduje. Stoga sada i javno pozivam sve zainteresirane: ukoliko vas zanima bilo što vezano za latinski jezik, neki prijevod, molitve, nedoumice oko prijevoda i sl., slobodni ste javiti mi se na mail adresu koja piše tu s desne strane. Rado ću pomoći ako ću znati. Ako neću znati, saznat ću ;)

A do tada, dragi svi...

Slavite Dobroga u svakodnevnim i malim stvarima, situacijama, prilikama, trenucima, ljudima...

Ne gledajte u neke daleke, nadobudne i pomalo nedostižne ciljeve...

Jedan je Cilj, a to je Nebo...

Gledajte u to Nebo preko svega što svakodnevno činite.

Svoje živote i svoje dane prepustite sigurnoj ruci Presvete Djevice...

Ona će vam pokazati kako, zašto, kuda, gdje i KADA!

Discipula Domini

http://www.youtube.com/watch?v=n9BYQmxqf_I

Psalam 131 (130)

Papa Franjo i Kotrljajući Kamen

Od početka pontifikata pape Franje uzburkaše se duhovi na sve četiri strane svijeta, u ovoj našoj vidljivoj, ali i u onoj nevidljivoj stvarnosti. Uzburkaše se poprilično. O papi Franji govori se u tolikoj mjeri da čovjek više ni ne stigne pratiti silne deklamacije o njegovoj ličnosti, o njegovu djelovanju i tomu slično. Brzo smo zaboravili ostavku pape Benedikta XVI. koji je Katoličkoj Crkvi u nasljeđe ostavio veliko, ali premalo spominjano blago. Pojavio se papa Franjo i eto nas, krenusmo od njega raditi, da se tako izrazim, kult ličnosti.

Papa Franjo pojavio se na naslovnici popularnog američkog magazina Rolling Stone (ubrzo nakon što ga je Times proglasio osobom godine). Postupak uredištva časopisa Rolling Stone izazvao je u nekih očekivane reakcije - pisanje članaka na raznim portalima o tom činu. Eto i mene s mojim reakcijama i pisarijama. Osim toga, pokrenula se i rasprava po društvenim mrežama o opravdanosti objavljivanja naslovnice s papinim likom u časopisu od kojeg se to nije nimalo očekivalo. Međutim, iako načelno nisam protiv takvih stvari, ne mogu se oteti dojmu kako tu nešto ne štima. Možete se, ali i ne morate uopće složiti sa mnom. Ali dok se Benediktu i njegovu radu posvećivalo tako sramotno malo pozornosti (morao je "abdicirati" da se to popravi ;) ), papa Franjo odjednom postaje dosad neviđeni heroj Katoličke Crkve i ličnost koju hvale mali i veliki, vjerni i nevjerni, političari i apolitičari, ovi i oni... 

Međutim, evo zašto me obuzima neka čudnjikava skepsa i svojevrsna "rezerviranost" u bjesomučnom hvaljenju i "lajkanju" ovih postupaka:

1. Teško se mirim s činjenicom da se od pape kao poglavara Katoličke Crkve, čiji sam punopravni član, pokušava napraviti slika kakvog cirkusanta, nekog super cool lika u bijeloj oblekici koji samo izgleda kao poglavar Katoličke crkve. Za takav društveni image dio "odgovornosti" snosi i sam Sveti Otac.

2. Teško se mirim s činjenicom da se o Katoličkoj Crkvi, čiji sam punopravni član, pokušava stvoriti slika neke "organizacije" koja uspješno odgovara na zahtjeve suvremenoga, ali izuzetno podmuklog, relativizirajućeg i laži sklonog svijeta. Štoviše, vrijeđa me kada ljudi, tobože slobodna uma i liberalnih stavova, svojataju određene papine izjave, tumačene na potpuno krive načine, samo zato što, eto, u tom trenutku to njima tako odgovara.

3. Teško mi je povjerovati u toliku pozitivnu "frapiranost" i oduševljenost ovoga svijeta i svakojakih medija novim poglavarom Katoličke Crkve. Govorim o frapiranosti koja dovodi do toga da papin lik završi na naslovnoj stranici časopisa kao što je Rolling Stone. Teško mi je povjerovati da su Svijetu usta puna hvale za čovjeka koji se nalazi na čelu tom Svijetu još nedavno toliko omražene, srednovjekovne i nazadne "organizacije" - Katoličke Crkve.

4. Teško se mirim s činjenicom da se papu Franju, koji je poglavar Katoličke Crkve, Petrov nasljednik i Kristov namjesnik na zemlji, nastoji prikazati na sve moguće načine, samo ne kao poglavara Katoličke Crkve, Petrovog nasljednika i Kristovog namjesnika na zemlji. U tomu se, dragi svi, krije velika opasnost. Iskreno, ne želim da poglavar Crkve, čiji sam punopravni član, gubi na svom autoritetu na ovakav način (bilo da to radi on sam ili da to rade drugi, npr. mediji), a uz to da se relativizira i sve blago Crkve koje nam je ostavljeno, počevši od sakramenata preko Svetoga pisma pa do svećenika, redovnika i redovnica.

5. Teško ću se pomiriti s trenutkom kada se Katolička Crkva, unica et apostolica, pretvori u roba pomodarstva koji govori jezikom Svijeta, a ne Duha i Istine.

Rekoše neki da je ovaj čin samo odraz pada "popularnosti" Katoličke Crkve, pa Vatikan pribjegava ovakvom PR-u, ne bi li dovukao ljude u crkvu i tako povećao svoje "članstvo". Odmah moram reći kako je modus operandi Crkve čiji sam punopravni član daleko od ovakvog PR-a. Vjerujem da papi ni ne treba ovakav PR, budući da je i sam, kao što vidimo, u tome odličan!

Sve poviše napisano moj je osobni stav kojeg sam, nakon intenzivnog razmišljanja, odlučila javno iznijeti, iako nisam tomu sklona. I sukladno tomu, mogućnost da sam potpuno u krivu ostavljam još potpunije otvorenom.

I na kraju...ne negiram papine principe, načela papinstva i sl., niti sam protiv toga da Crkva bude otvorena svakom čovjeku koji žeđa za živim Bogom i da ta Crkva bude bliska svakom stvorenju Božjemu. Ali...ne ovisi li otvorenost Crkve o nama samima? O nama koji jesmo ta Crkva? Ne ovisi li o tebi i meni hoćemo li za drugoga biti otvorena ili zatvorena Crkva, Crkva koja se uvijek iznova vraća na izvor sakramentalnosti i učiteljstva ili Crkva kojoj je svejedno? Nismo li pozvani biti Kristova Crkva, živa i duhovna, sada i ovdje, ti i ja? 

U svijetu imate muku,

ali hrabri budite -

ja sam pobijedio svijet!

Iv 16, 33

DD

Diarium spirituale

Prije mnogo godina, iz nekih mladenačkih pobuda, počela sam pisati vlastiti dnevnik. Doduše, događalo se da moj "dnevnik" zapravo poprima obilježja mjesečnika, budući da se događalo da ništa ne zapisujem i po mjesec dana. No, s godinama, kako čitam stara bilježenja, uočavam koliko sam se kao ličnost profilirala i koliko sam u nekim stvarima odrasla. Međutim, kada sam se upustila u avanturu vođenja dnevnika, s vremenom sam uvidjela kako je on postepeno poprimao karakteristiku duhovnoga dnevnika. Tako više nije bilo potrebe zapisivati što se kada dogodilo i kako se to na mene odrazilo, već koliko me i kako Bog kroz određene trenutke života oblikovao i izgrađivao po svojoj mjeri. I znate što? Na kraju osjetite veliku zahvalnost na darovanim danima koji su iza vas.

Konačno, dogodilo se to da posljednjih mjeseci aktivno vodim samo diarium spirituale (kako sam ga sama prozvala), tj. duhovni dnevnik. Riječ je o vrsti dnevnika koji razbija sve predrasude o vođenju dnevnika uopće. Pisanje duhovnoga dnevnika ne sastoji se u zapisivanju svakodnevnih događaja kronološkim redoslijedom (tada bismo zapravo govorili o pisanju kronike). Smisao duhovnoga dnevnika jest bilježenje onih događaja i situacija koji su u nama pokrenuli ili potaknuli neku duhovnu misao ili su pak rezultirale ponekom duhovnom mišlju ili spoznajom na našu osobnu duhovnu izgradnju. Duhovni dnevnik "pamti" sva naša nadahnuća, spoznaje srca, dileme, rasprave s Bogom, osjećaje, blagoslove, primljene milosti i molitve Bogu upućene. Između ostalog, mnogi su sveci kroz povijest vodili duhovne dnevnike. I da ih nisu vodili, pitanje je bismo li danas o tim svecima i o duhovnostima koje su njegovali imali tolika saznanja. Nadalje, dnevnik je koristan i kod razmatranja svetopisamskih tekstova; nerijetko se, naime, događa da kroz meditaciju nad nekim biblijskim tekstom otkrivamo tko smo mi i tko je zapravo naš Tvorac. Zanimljivo je nakon nekog vremena, iščitavajući napisane retke, uočavati tu Božju nit koja se neprekidno proteže kroz naše dane.

I na kraju, iako će možda neki od vas pomisliti kako je vođenje (duhovnoga) dnevnika pomalo "ženska" stvar, upućujem vam svoj poticaj (neovisno o tome jeste li muškarac ili žena) da kupite (ili još bolje, da sami napravite) neku bilježnicu i da krenete bilježiti sve ono što je dio vašega duhovnoga života, tim više ako želite sustavno pratiti svoj put hoda s Gospodinom. Nije loše aktivnost vođenja duhovnoga dnevnika posvetiti nekom svecu s kojim ste posebno duhovno povezani (svoj sam osobno posvetila Presvetoj Djevici). Možda će upravo taj svetac biti vaš vjerni pratitelj na putu za Nebo.

Discipula Domini

Oštroumlje i mudrost na tečnom engleskom

Prije nekoliko mjeseci (ni sama ne znam koliko je zapravo vremena prošlo) preslušala sam ovaj intervju s tada kardinalom Josephom Ratzingerom, danas "papom u miru", Benediktom XVI. Ovih me dana nešto tjeralo da ga ponovno pogledam. Naravno, na taj sam se poticaj spremno odazvala. 

Stoga, ovom prilikom dijelim intervju sa svima vama, u nadi da ćete odvojiti nešto manje od sat vremena i preslušati ga (osim ako ga  niste već preslušali...iako...nije na odmet prisjetiti se njegovih zaista pomno odabranih riječi vezanih i za danas aktualnu problematiku). Inače, intervju je održan 2003. godine u kardinalovom uredu, a ponovno je emitiran 23. veljače 2013. godine, nakon što je Benedikt najavio svoj odlazak s mjesta Petrova nasljednika.

Ako dvoumite oko toga poslušati li ovaj intervju ili ne, onda evo nekoliko hintova (hrv. nagovještaj, aluzija): naime, kardinal Ratzinger dotiče se raznih pitanja kao što su pitanje II. vatikanskog koncila i njegovog utjecaja na liturgiju, zatim pitanje načina služenja mise, latinskoga jezika u liturgiji, problem katolika koji katolicima ostaju na deklarativnoj razini, pitanje adekvatne katehizacije i sl. Kardinal Ratzinger govori i o svojoj službi prefekta Kongregacije za nauk vjere. Ali kako vam ne mogu baš sve otkriti, morat ćete sami uložiti određeni napor ;) Sva sreća pa su pitanja novinara vrlo izravna i, po mom mišljenju, izrazito elegantno i kompetentno postavljena. No, ako vam i dalje sve gore navedeno nije dovoljan poticaj da ga poslušate, onda barem poslušajte kako naš Papa u miru govori tečnim engleskim jezikom (s izraženim njemačkim izgovorom, naravno :))

Discipula Domini

Laus, honor et omne decus

Još je jedna godina na izmaku. I umjesto svojevrsne sistematizacije raznih događaja i zbivanja, umjesto isticanja osoba koje su obilježile 2013. godinu, odstupit ću od te ustaljene prakse i zahvaliti Svemogućem i Trojedinom Bogu na svim primljenim milostima u protekloj godini. Želim Mu zahvaliti na svakom trenutku ovozemaljskoga života, na svakom danu u kojeg je On sama sebe unosio na ovaj ili onaj način. Želim Mu zahvaliti na svakom susretu koji obogaćuje, na svakoj novoj prilici što se ukazivala kroz situacije ili ljude. Hvala Mu na bolnim i teškim križevima koji pročišćavaju pogled srca i pokazuju koliko smo bez Njega ništavni. Kamo sreće da nam u srcu uvijek gori živa vatra Križa Kristova i duboka vjera da smo upravo po Križu najsličniji Njemu, kojeg odabrasmo za uzor i model življenja! Hvala Mu za svaku kap radosti u suhoći, za svaku ustrajnost u borbi, za utjehu u žalosti i za mir na uzburkanim valima života.

Hvala njoj, Presvetoj Djevici, čuvarici naših duša, našega duhovnoga blaga i svega što smo po njoj primili od njezina Sina. Hvala joj što hoda s nama na putu do Domovine.

A vama, dragi čitatelji ovoga bloga, poručujem: uvijek se opredjeljujte za put svetosti. Nije lako niti će biti lako. Ali s Kristom kao Kormilarom našega broda zvanog život ne možemo potonuti. Budimo sveti, budimo uronjeni u Boga kroz Presvetu Djevicu. Ako tako činimo, možemo biti sigurni kako će nam nadolazeća godina u mnogočemu biti plodonosnija, a plodovi što ćemo ih ubirati, Bogu ugodni.

Završit ću dijelom jedne pohvalne pjesme pjesnika o kojem sam ponešto pisala par postova niže.

Laus, honor summo et decus omne Patri,

Qui Throno Coeli sedet eleuato,

Quo fluunt nobis bona cuncta Christi

Fonte beato.

Hvala, čast i svaka slava Višnjemu Ocu,

koji sjedi na uzvišenom Prijestolju nebeskom,

od kojeg nam po blaženom izvoru Kristovu

sva dobra potječu.

(Jakov Bunić, De vita et gestis Christi)

I dalje zajedno u molitvi :)

Discipula Domini

Božić - blagdan koji nije za svakoga

Kako se ovaj tjedan bliži kraju, čovjekov um obuzimaju mnogobrojna pitanja: kada će se obaviti generalno čišćenje kuća, kakvi će se kolači peći i koliko će ih se vrsta peći, hoće li biti pečenoga i pohanoga mesa ili samo pečenoga ili pohanoga mesa, hoće li se za francusku salatu koristiti neka domaća majoneza ili ona koja bude na akciji... Teško li je čovjeku koji se ovakvo što pita! Neki se pak pitaju je li pošteno da mnogi ovoga Božića, u arkadijskoj idili svoga doma, blagdane dočekaju u zagrljaju svojih najmilijih, dok će oni, opterećeni samo tim pitanjem, blagdane dočekati sami, bez svog voljenog/svoje voljene. Naime, Božić je! Taj netko mora biti tu! U tom se trenutku rado spominjemo one iz Knjige Postanka: "Nije dobro da čovjek bude sam!" "Bože?! Halo? Gdje sam Ti ja u cijeloj toj priči!?" Poznato?

Ipak, jedno od daleko najtežih i najmukotrpnijih pitanja koje čovjek iz godine u godinu samom sebi postavlja, a nikako da sazna odgovor je ovo: hoće li ovoga Božića pasti snijeg ili će biti suho? Jer, zna se, Božić bez snijega nije Božić! U filmu "Sam u kući" snijeg uvijek pada i uz snijeg ugođaj je potpuno drukčiji! Ne znam zašto, ali ovo potonje, krajnje apsurdno i najsebičnije ljudsko pitanje podsjeća me na jedan artefakt zvan "Amerika". 

I dok se preispitujemo o tolikim ispraznim i trivijalnim stvarima koje nama, po svemu sudeći, čine Božić, a koje nam u pitanje dovode našu esencijalnost na planeti Zemlji, zanima me što se pitaju ovi ljudi:

Ma koga briga! Ovi ljudi nisu dio moje svakodnevice. To su ljudi koje ja ne poznajem, niti ih uočavam u svojoj bešćutnoj i sebičnoj okolini. Moja je sredina odviše sebična, bezosjećajna i lišena socijalne empatije da bi se osvrtala na životne situacije ljudi koje moje oči nikada nisu vidjele niti su mi znani. Ako ti ljudi već gladuju, neka prodaju Vatikan i neka nahrane te bijednike!

Hm...čini se da će Božić i ove godine zaobići ove ljude kojima je broj lampica i kuglica na boru, količina i vrsta mesa na blagdanskom stolu, snijeg ili ne-snijeg zadnja briga u životu. Ali znate što? Isus ove godine neće doći na naša vrata i neće tražiti utočište u našim upeglanim i farizejštinom okićenim domovima. Ne! On će ove godine svoje skrovište tražiti upravo kod ovih ljudi koje gledate na slikama. Da, k njima će CILJANO ići. I kod njih će ostati, s njima blagovati, kod njih se nastaniti, kod njih će se dogoditi toliko žuđeni Božić, dok ćemo se mi preispitivati pokazuje li naša vaga točan broj novopridošlih, a nepoželjnih kilograma.

Discipula Domini

P. s. Slike nisu moje autorske. Preuzete su s Gugla, heh!

Turbata est in sermone ejus...

Et ingressus angelus ad eam dixit: Ave gratia plena: Dominus tecum: benedicta tu in mulieribus. Quae cum audisset, turbata est in sermone ejus, et cogitabat qualis esset ista salutatio. Et ait angelus ei: Ne timeas, Maria: invenisti enim gratiam apud Deum. (Lk 1, 28-30)

 

Jan van Eyck, Anđeo Gabrijel u posjetu Djevici, 15. st.

S jutrom, u misao mi dođe poviše navedeni redak iz Lukina evanđelja: "...na tu se riječ ona smete..." S obzirom na to da Crkva danas slavi svetkovinu Bezgrešnog začeća Marijina, postade mi jasno odakle poticaj za promišljanje o tom retku. 

Marija, Majka Spasiteljeva, Bogorodica, Djevica, ona koja je u Bog našla puninu Njegove milosti, na anđelov se posjet i pozdrav - smela. Što znači da se smela? Latinski prijevod, koji u mnogočemu biva jezično konkretniji, koristi particip glagola turbare, tj. turbata est. To u prijevodu znači 'smesti se', 'zbuniti se'. Zamislite, anđeo Gabrijel dolazi nazaretskoj Djevici i pozdravlja ju: "Zdravo milosti puna! Gospodin s tobom. Blagoslovljena ti među ženama!" Pokušavam si predočiti taj prizor susreta Gabrijela i Marije. Zamišljam Mariju kojoj nije jasno što se sada to događa i što Gabrijelu znači to "milosti puna". To je bio trenutak Marijine smetenosti. Ali...zanimljivo je kako je to jedan jedini trenutak da se Marija zbunila, tj. smela. Nakon te iznenadne smetenosti, uslijedio je onaj ključni "fiat" - neka mi bude. Potpuno predanje, potpuno prihvaćanje Volje Božje. I iako se o Mariji malo toga iščitava iz evanđelja, ona tako ustrajno i postojano, tako sigurno i predano hoda putem vršenja Njegove volje...pa čak i do Kalvarije. I na Kalvariji je  mogla postavljati bezbroj pitanja koja se rađaju u ljudskom srcu. A što je ona činila? Šutjela je. I prihvaćala.

Marija se našla jedina dostojna u svoje krilo primiti Gospodina Isusa, Spasitelja svijeta. Marija je bila predodređena postati "zemaljski raj" za Spasitelja. Marija je odabrana postati Roditeljicom Krista, Roditeljicom Boga Sina. Koliko li joj je samo toga povjereno! Kolika li je to milost, da stvorenje postane raj u kojem Bog boravi 9 mjeseci! Neopisiva milost! Neizreciva milost!

Utecimo se Mariji...

Utecimo se njezinoj otvorenosti,

njezinoj predanosti,

njezinoj poniznosti,

njezinoj šutnji,

njezinoj brizi za duše,

njezinoj majčinskoj ljubavi prema čovjeku.

Discipula Domini

P.s. http://vimeo.com/80604285

Non serviam!

"Non serviam!" "Neću služiti!" Riječi su to oca laži, ubojice ljudskoga roda od samoga početka, riječi koje su značile jednu radikalnu i kobnu promjenu. Riječi su to koje su u potpunosti preusmjerile povijest svijeta u nekom drugom smjeru. Te su riječi postale otvoreni poziv na tešku i mukotrpnu borbu. Ali dok Zli čovjeka potiče na borbu "ognjem i mačem" (kako se to nekad radilo), na borbu protiv svega što je Božje, Tvorac neba i zemlje, svega vidljivoga i nevidljivoga poziva i potiče na jednu drugu borbu - duhovnu borbu.

Odbivši služiti jedinomu Bogu i pobunivši se protiv Njega, serafin Lucifer postao je Njegov najveći mrzitelj i neprijatelj. No, to nije dovoljno. Potrebno je i krunu Božjega stvaranja, čovjeka, potaknuti da se pobuni protiv Boga i tako njegovu dušu strovali u bezdan beznađa. Ne treba, dakako, spominjati kako se taj isti serafin uvijek služi jednim iznimno mnoćnim oružjem - LAŽIMA. Događaji koji se u posljednje vrijeme odigravaju u našoj Domovini uvelike me podsjećaju na taj sudbonosni "non serviam". 

Referendum. Riječ koja se kroz posljednjih nekoliko tjedana izgovorila toliko puta da čovjek liježe s tom riječju u mislima i s njom ustaje. Društvene mreže vrište o referendumu. Mediji također. I na kraju se događa da čovjek ostaje zbunjen, osjeća strašan pritisak i gušenje. No, što se zapravo događa? Događa se da su ustale dvije vojske: jedna ratuje za Sotonu, a druga ratuje za Boga. Prva ratuje agresivnošću, uvredama, degradiranjima najniže vrste, svetogrđem i psihičkim vampirizmom, želeći obezvrijediti nešto što je stvorio BOG i nešto u čemu Bog iskazuje svoju stvarateljsku moć uopće - obitelj. S druge strane, ova potonja, Božja vojska, ratuje molitvom, krunicom, blagoslivljanjem, prikazanjima, a nerijetko i šutnjom. Na čelu te vojske korača cijelo Nebo. Stoga nimalo ne čudi da će svaka duša, koja je uronjena u samoga Boga i koja hodi u Duhu Istine, osjetiti kako se ta borba prelama na njegovim leđima. Ne guši čovjeka zapravo sama riječ "referendum"; guši ga sraz duhova, silina borbe koja se odvija. No, unatoč tomu, to nam je siguran znak da hodimo dobrim putem.

Vukovar. Kolona sjećanja i "Milanovićeva kolona". Koliko god ja nastojala svoje srce čuvati od navala nemira, a jezik od nerazboritih i Bogu nemilih riječi, teško mi se oteti dojmu kako trenutne vladajuće strukture, unatoč jasnim pokazateljima da NE RADE dobro, i dalje govore: "Non serviam"! Teško mi je povjerovati kako ti ljudi kolonu od 150 000 ljudi nazivaju "grupom ljudi", a da pritom mirna srca liježu u krevet. Teško mi je povjerovati u činjenicu da ti ljudi ustraju u svojoj oholosti, iako su plodovi njihova rada toliko jasni i toliko nejestivi...ma toliko truli.

No, u vrtlogu tih trvenja i mukotrpnih previranja, svatko je od nas stavljen u situaciju odabrati svoje "oružje". Uvijek je lakše i jednostavnije posegnuti za istim metodama borbe kojima se koriste mrzitelji Boga, čovjeka i Crkve, svi oni koji robuju vlastitoj oholosti. Uvijek je jednostavnije boriti se zlim jezikom. Ali Bog...koji vidi ono što mi ne vidimo, čiji pogled seže beskonačno dalje od naših pogleda, nudi nam sigurno oružje u borbi ne protiv krvi i mesa, već protiv duhova koji obitavaju u duhovnoj stvarnosti. Sigurna su oružja: molitva, Sveto Pismo, post, Euharistija, mrtvljenje samoga sebe, "ubijanje" vlastite oholosti, tišina, razmatranja, blagoslivljanja i ljubav prema neprijateljima. Ljubav slična onoj Ljubavi koja nije ljubljena.

Ne zaboravite, dragi čitatelji ovih redaka: Sotona je lažac. Ne želi da grijeh gledamo kao grijeh, ne želi da laž gledamo kao laž, već želi da u grijehu vidimo nasladu i ljepotu i da u toj laži vidimo istinu. Ne želi pokazati odvratnost svoga lica, pa se prikazuje kao anđeo svjetla. Ne želi da pred Bogom savijamo svoja koljena, već da se klanjamu duhu ovoga svijeta. Sotona ne može podnijeti da Bog PONOVNO pobjeđuje, on ne može gledati Njegovu pobjedu. I to je razlog zašto sve ovo čini. Ali...Bog pobjeđuje. I TO je jedina Istina.

A mi, sinovi i kćeri svjetla, služitelji jednoga i jedinoga Boga Trojedinoga, tražimo snagu u Gospodinu, u neprestanom sjedinjenju s Njim kroz Euharistiju i kroz neprekidnu molitvu. Tražimo oslonac i zaštitu u našoj nebeskoj Majci, Blaženoj Djevici Mariji, koja nas najbolje uči kako ljubiti Isusa, a ljubeći Isusa kako ljubiti i neprijatelja. Pouzdajmo se u zbor nebeskih anđela koji u ovom trenutku ratuju za nas, za spas naših duša. Recimo Gospodinu svaki dan: "Servio et serviam tibi, Domine...semper!" "Služim Ti i služit ću Ti, Gospodine...zauvijek!" 

In unitate orationis!

Discipula Domini 

Salue sancta Ceres

1526. godine jedan dubrovački pjesnik po imenu Jakov Bunić (Iacobus Bonus) u Rimu objavljuje maestralno djelo, točnije ep De vita et gestis Christi (O Kristovom životu i djelima).

Riječ je zapravo o epu koji u antičkoj maniri (forma epa, daktilski heksametar) donosi prepjev svih četiriju Evanđelja. Riječ je o djelu koje "pjeva" o Kristu, Njegovom životu i naučavanju, a povrh svega, donosi impozantan doktrinalni okvir Katoličke Crkve. Organiziran je u 16 pjevanja (riječ je o brojci od nešto više od 10 000 stihova); prvi dio sadrži 9 pjevanja nazvanih Chori (Korovi, prema 9 korova anđeoskih), a drugi dio sadrži 7 pjevanja nazvanih Dona (Darovi, prema 7 darova Duha Svetoga). Naravno, cijeli je ep pisan na latinskom jeziku :) i nije preveden na hrvatski jezik, izuzev nekoliko odabranih ulomaka čiji se prijevodi mogu pronaći u ciklusu Pet stoljeća hrvatske književnosti, točnije u svescima koji donose pregled najvažnijih hrvatskih latinista.

Ipak, ono što mene, čitajući spomenuti ep, ne ostavlja nimalo ravnodušnom jesu tzv. posvetne pjesme kojih ima zaista mnogo. Te su pjesme prožete dubokom katoličkom teologijom koju je, prema svemu sudeći, autor epa jako dobro poznavao. Ima pjesama posvećenih npr. Blaženoj Djevici Mariji, kao i Trojedinom Bogu. Međutim, posebno je lijepa pjesma posvećena svetoj Euharistiji. Zanimljivo je kako je inkorporirana u sam tekst epa, dok druge posvetne pjesme bivaju nekako odjeljenje od ostatka epskog teksta.

Donosim ovdje izvorni latinski tekst uz koliko-toliko uspješan slobodniji prijevod (moj osobni, dakako), iako je na hrvatski jezik teško pretočiti ljepotu latinskoga sadržaja. Stoga, ukoliko se među vama koji čitate ovaj blog, nalazi duša koja razumije latinski (pogotovo latinštinu kasnijih stoljeća), svakako preporučam čitanje na izvorniku.

Salue sancta Ceres, uno qua semina grano

Multa fluunt, aliis in terrae uentre peremptis,

Vna farina uenit gemino contrita molari

Vna fit alma Ceres, huius farragine grana

Multa uigent, unusque coit per uiscera sanguis,

Spiritus unus inest hoc magno in corpore Christi. 

Viuimus hoc omnes, hoc uno pascimur omnes.

Coniungit quot pacis amor, quot roborat artus,

Mutua tot sancto capiti sua membra cohaerent. 

Adsis, o, sacrosancta mihi communio uitae, 

Vniar hac tecum, tecum flagrantius urar.

Zdravo, Kruše sveti, kojem iz jednog zrna mnoga sjemenja
potječu, dok druga propadoše u utrobi zemlje.
Jedno brašno dvaput mljeveno kamenom biva,
i nastaje jedan uzvišeni Kruh; njegovim miješanjem
mnoga snažna niču sjemenja, i jedna se krv po utrobama združuje.
Jedan je duh prisutan u tom velikom tijelu Kristovu!
Po njem' svi živimo, po njem' se jednom svi hranimo.
Koliko se poveže ljubav prema miru, koliko tijelo snažnim biva,
toliko se u svetoj Glavi združi njenih zajedničkih udova.
Priteci mi, o presveta Pričesti života,
daj da se po njoj s tobom združim, da s tobom žarče izgaram.

Nije loše priupitati se malo "što je pjesnik htio reći". O komu ili čemu zapravo Bunić govori? Što se nalazi u pozadini ove pohvalnice presvetoj Euharistiji? 

Svakome od vas ostavljam na slobodu iz ovog, ponavljam, koliko-toliko uspješnog prijevoda iščitati smisao ili poruku :)

 Discipula Domini

Mediator Dei i danas govori

Jedno me prošlotjedno iskustvo u jednoj zagrebačkoj crkvi potaknulo da ovdje iznesem nekoliko prigodnih riječi sadržanih u enciklici Mediator Dei pape Pija XII (1939. - 1958.). Iako je enciklika svjetlo dana ugledala 1947. godine, ne mogu se oteti dojmu kako je u mnogočemu sadržaj enciklike zapravo - suvremen i aktualan...usudila bih se reći - proročki.

8. I evo, ako se s jedne strane vrlo žalostimo što su u nekim krajevima smisao, poznavanje i nastojanje oko svete liturgije katkada manjkavi i gotovo nikakvi, s druge strane s velikom brigom, koja nije bez bojazni, opažamo da se neki zanose za novostima više nego treba te da se udaljavaju s puta zdrave nauke i razboritosti. Oni, naime, svojemu nastojanju i želji za obnovom svete liturgije više puta miješaju načela koja teoretski ili stvarno dovode u opasnost ovaj sveti posao, a katkada ga i kaljaju zabludama koje zadiru u katoličku vjeru i asketske nauke.

Što je liturgija?

Zato je u svakom liturgijskom činu zajedno s Crkvom prisutan i njezini božanski Utemeljitelj. Prisutan je Krist u uzvišenoj žrtvi oltara i u osobi svoga službenika, i osobito pod Euharistijskim prilikama; prisutan je u sakramentima svojom snagom, koju u njih izlijeva kao u djelotvorna sredstva posvećenja; prisutan je napokon kod molitava i hvala upravljenih Bogu po onoj riječi: »Gdje su dvoje ili troje udruženi u moje ime, ondje sam ja među njima« (Mt 18, 20). Sveta je liturgija, dakle, javno bogoštovlje, što ga naš Otkupitelj, glava Crkve, iskazuje nebeskome Ocu, i što ga društvo kršćanskih vjernika prinosi svome utemeljitelju i po njemu vječnome Ocu; da kažemo ukratko, ona je zajedničko javno bogoštovlje otajstvenoga Tijela Kristova, to jest Glave i njegovih udova.

Pretjeranost vanjskog štovanja

25. Radi toga se sasvim udaljavaju od pravoga i točnog pojma svete liturgije oni koji je shvaćaju samo kao vanjsku i osjetnu stranu bogoslužja ili kao neki ukrasni skup ceremonija. A nisu u manjoj zabludi ni oni koji je smatraju kao neku običnu zbirku zakona i propisa kojima crkvena hijerarhija zapovijeda kako će se vršiti sveti obredi.

39. Crkva je društvo, pa zato treba da ima svoju vlast i hijerarhiju. Premda svi udovi otajstvenoga tijela imaju ista dobra i teže k istome cilju, ipak nemaju svi istu vlast niti svi mogu vršiti iste čine. Božanski je Otkupitelj htio da njegovo kraljevstvo bude čvrsto oslonjeno na svetome redu kao na stalnome temelju...

K tome, kako već rekosmo, samo su oni (svećenici) označeni onim neizbrisivim pečatom po kojemu postaju slični Isusu Svećeniku; i samo su njihove ruke posvećene, da »što god blagoslove bude blagoslovljeno, i što posvete bude posvećeno i sveto, u ime Gospodina našega Isusa Krista«...

Nepromišljene zloporabe

59. Crkva je, o tome nema sumnje, živi sklop udova. I u onim stvarima koje se tiču svete liturgije Crkva raste, razvija se i napreduje, pa se upriličuje i prilagođuje potrebama i prilikama vremena, ali uvijek tako da njezina nauka ostane netaknuta i čitava. No svakako se mora osuditi nepromišljena smionost onih koji namjerno uvode nove liturgijske običaje ili opet oživljavaju već napuštene obrede koji se ne slažu s postojećim zakonima i rubrikama. A da se to i događa, časna braćo, to znamo i silno žalimo, i to ne samo u  neznatnim stvarima, nego i u vrlo važnima.

I za kraj...

66. Najveće blago i središte kršćanske vjere jest otajstvo presvete Euharistije, koju je ustanovio vrhovni svećenik Isus Krist, i koju zapovijeda da njegovi službenici u Crkvi neprestano obnavljaju.

Stoga...

...treba ponovno istaknuti, da svećenik zastupa narod samo utoliko što on predstavlja osobu Gospodina našega Isusa Krista, ukoliko je Glava svih udova i za njih se prikazuje; pa stoga pristupa k oltaru kao Kristov službenik, manji od Krista, ali veći od naroda (usp. sv. Robert Bellarmino, O Misi,II, 4). A narod, koji nikako ne predstavlja osobu božanskoga Otkupitelja, niti je posrednik — pomiritelj između sebe i Boga, ne može niti u jednome času imati svećenička prava.

A to znači da...

85. ...vjernici također prikazuju božansku žrtvu, samo na drugi način...

Ako malo pomnije pročitamo kako Pijo XII odgovara na pitanje što je liturgija, tada bi nam trebalo pred očima kao dan jasno sinuti da središte Euharistije nije ono što se danas nameće kao središte (čak potpuno suprotno "načelima" liturgije), već da je to središte sadržano u Isusu Kristu, Otkupitelju svijeta, Spasitelju čovjeka, Mesiji, Pomazaniku, Bogu Sinu, koji će i sutra biti prikazan na oltaru u tvojoj i mojoj najbližoj crkvi.

Discipula Domini