S. Augustinus Gazottus

Bl. Augustin Kažotić (Augustinus Gazottus

(izvor: veritas.hr)

Katolički kalendar 3. kolovoza pred nas stavlja jednog, po mom mišljenju, poprilično zanemarenog i današnjem vjerničkom puku nepoznatog hrvatskog blaženika. Kažu, naime, da je otvarao tamo neke katedralne škole i knjižnice te da je htio poučiti neobrazovani puk o koječemu. Hm... Rekoh samoj sebi "pa što ne bih išla malo pročitati o tom biskupu neka stara vrela pa da vidimo..." Dakle, riječ je o bl. Augustinu Kažotiću. Ruku na srce, nisam ni ja o njem' odveć toga znala, ali baš zato što mi se čini da je zapostavljen, odlučih malo "prozujati" po literaturi i vidjeti što se o njemu pisalo...naglašavam, PISALO. A šta reć'! Historia magistra vitae (est). A i više vjerujem davnim piscima nego današnjim.

I tako, sjetih se jednog našeg zagrebačkog povjesničara, isusovca, dakle, svećenika (nota bene), lijepo pozicionirane ličnosti davnih vremena, odmjerenog naučnjaka (nota bene) "latinaša" i kajkavca k tomu iz okolice Zagreba, koji je o tom blaženiku ponešto i zapisao u više navrata. Sjetih se, naime, Baltazara Adama Krčelića.

 Baltazar Adam Krčelić

Ne znam koliko je ovaj gospodin, inače rođen 1715. godine, među ljudima uopće i (pre)poznat, ali on je jedan od onih koji su pisali o današnjem blaženiku. Pisao je, pogađate, na latinskom jeziku (između ostalog), koji u 18. st. poprima već neke druge neolatinističke iliti poslijerenesansne jezične karakteristike. No, da ne časim časa...

Djelo u kojem Krčelić čak 22 stranice posvećuje bl. Augustinu Kažotiću naziva se Historiarum cathedralis ecclesiae Zagrabiensis ili, po naški, "Povijesti Stolne crkve zagrebačke" (1770.). Dio je uistinu bogate hrvatske latinističke baštine. S obzirom na to da tiskano izdanje imam u pdf formatu, odlučih vam dobro znanom "print-screen" metodom pokazati kako to izgleda:

 

U tom djelu Krčelić daje pregled zagrebačkih biskupa, služeći se pritom raznim izvorima (uglavnom sekundarnim), a svoju kronologiju Krčelić započinje prvim zagrebačkim biskupom Duhom (1094.). U trinaestom poglavlju konačno se pojavljuje ime Augustina Kažotića. S obzirom na količinu latinskoga teksta koji k tomu pokazuje "blagodati" historiografskoga diskursa onoga vremena, neću se upuštati u avanturu njegova prenošenja. Spomenut ću samo kako većina Krčelićevih rečenica ukazuje na njegovu osobnu želju da i sam upozna svoje čitatelje s biskupom Kažotićem (a u nekoliko rečenica to i sam daje čitatelju do znanja). No, ono što je mene, na neki način, privuklo i potaknulo da ovaj nedjeljni post posvetim Kažotiću, nije sam Kažotićev život, već jedan himan pisan njemu u čast. Da, baš tako! Himan! Krčelić je, naime, uz Kažotićevu iscrpnu biografiju priložio i dijelove za oficij. Kako sam se svojevremeno intenzivno bavila latinskim himnima u svrhu diplomskoga rada, nisam mogla odoljeti a da ga, dragi čitatelji, ne prezentiram i vama, tim više što taj himan, koliko mi je poznato, nije preveden (izuzmemo li hrvatski prijevod Krčelićevih Povijesti iz 1994., ali koji mi u ovom trenutku nije dostupan, odnosno dostupan mi je samo djelomično). Evo spomenutog himna na latinskom (opet "print-screen"):

 A za one koje nervira moje neurotično inzistiranje na izvornicima, evo i prijevoda na hrvatski:

O slavni biskupe,
Augustine preblagi,
poslušaj sluge koji mole,
u nevolji vapeći.

Odagnaj smrti štetu,

a života danak donesi,

da poslije progona tjelesnoga

u slavi s tobom budemo.

Tebe odjekuju pjesme naše

kao i anđela čete:

Podzemnik tebi viče

i pučina morska odzvanja.

O zvijezdo mora sjajna,

razriješi spone djela opakih,

a plač također poniznih

preobrazi radost dajući.

 Hvala budi Gospodu očinskomu,

zapjevajmo hvalu Jedincatomu,

nek je hvala Duhu njihovu,

hvale dostojnomu dovijeka. Amen.

Odlučih se za ponešto slobodniji prijevod (izazov je prevoditi stihove i adaptirati ih na narodni jezik :)), pogotovo u završnoj doksologiji (posljednja strofa himna), a izostalo je i poštivanje metričkih zakonitosti u prevođenju himana. Ipak, nadam se da je poruka jasno prenesena ovim prijevodom. Eto, imamo lijep, stilski ukrašen, jezično jednostavan himan o Kažotiću :)

Također, možda nije zgorega spomenuti jedan Krčelićev pomalo u srednjovjekovnoj maniri humorističan (meni osobno) zapis o tome kako je i zašto baš Kažotić trebao biti imenovan za zagrebačkog biskupa. Nema imenovanja bez čudesa! Evo što Krčelić piše:

Službeni hrvatski prijevod iz '94. glasi ovako:

Tomko i Ferrari pišu da je njegov izbor Bog odobrio dvama čudesima, to jest čudesnim ozdravljenjem pape Benedikta od uloga dok ga je Augustin ponizno pozdravljao ljubeći mu ruku te čudesnom pretvorbom ptica što ih je papa ponudio za jelo u ribe. O tome treba pogledati prije spomenute pisce. Za njima sam se poveo i ja godine 1747., kada sam na narodnom jeziku izdao pobožan životopis ovoga svetog biskupa radi poticanja sugrađana da ga štuju.

Mislim da je u ovih nekoliko rečenica sažeto sve. Usput saznajemo da je Krčelić još jedno svoje djelo posvetio Kažotićevu životu. 

I tako...uistinu je zanimljivo koliki su doprinos sveopćem povijesnom napretku dali baš svećenici. Stvarno je zanimljivo! Nije li? :)

Discipula Domini

 

O svećeniku i znanstveniku?

Po povratku s dvotjednog (i zasluženog!) ljetovanja, konačno sjedam za svoje osobno računalo i latim se digitaliziranog "pera" - tipkovnice. Moram priznati da me svaki put nakon podužeg "pauziranja" od pisanja počinje loviti neko čudno stanje, neki nemir, nešto, nešto. A to valjda tako bude kada čovjek, vođen mnogim vlastitim ambicijama, na se natovari štošta. Ipak, ništa zato. Volim trenutke kada se mogu povući u svoj radni sobičak i "tipkarati" (opet nova riječ!) o onome što me zaista ispunjava i zbog čega, na koncu, osjećam veliko zadovoljstvo. Znate ono, kao kad ste svoj na svome. Eto tako!

Ovaj srpanjski post posvećujem svojoj neopisivoj i neobjašnjivoj ljubavi - hrvatskom latinitetu (usput budi rečeno, ovdje imate i službenu facebook stranicu Hrvatskih latinista koja je u nekoj fazi stagnacije, ali plan je revitalizirati ju u skorašnje vrijeme). Zapravo, srpanjski post posvećujem jednom velikom hrvatskom intelektualcu (svećeniku!) koji je umro baš na današnji dan, 29. srpnja 1934. godine. Riječ je o hrvatskom arheologu, povjesničaru i klasičnom filologu, don Frani Buliću.

Ovaj svećenik, i znanstvenik k tomu, rođen je na sv. Franju Asiškog, dakle, 4. listopada 1846. godine u Vranjicu pokraj Splita. Kako bih izbjegla zamornu faktografiju koju o njemu možete pronaći, primjerice, ovdje, navest ću samo nekoliko činjenica važnih za hrvatsko nacionalno biće, što uključuje i hrvatski latinitet, ali i za sam lik don Frane Bulića. 

Vidite, ovaj je čovjek dao izniman doprinos hrvatskoj arheologiji. Njegova su arheološka otkrića, kojih je bilo mnogo, bacila jedno novo svjetlo na ono što zovemo srednjovjekovni hrvatski latinitet. Latinitet srednjega vijeka na hrvatskom povijesnom prostoru promatra se uglavnom kroz prizmu epigrafije (natpisi na kamenu ili nekom drugom tvrdom materijalu). Latinskih ostvarenja u književnom smislu u to vrijeme baš i nema, pa je o povijesti hrvatskoga naroda, između ostalog, progovarao i kamen (npr. Baščanska ploča). No, što se tiče samog don Frane Bulića i njegovog doprinosa, istaknut ću samo dva njegova važna otkrića.

Prvo, to je natpis (epitaf) na sarkofagu kraljice Jelene. Literatura kaže kako je don Frane 28. kolovoza (negdje se navode 25. i 26. kolovoza) 1898. godine "u 11 sati ujutro" otkrio sarkofag kraljice Jelene na Gospinoj livadi u Solinu. On je zapravo među ostacima i u dokumentima često spominjane crkvice BDM od Otoka, u kojoj bijaše pokopana kraljica Jelena, iskopao dvadesetak fragmenata. E sad, trebalo je te fragmente posložiti i pospajati te, konačno, datirati natpis. Kad je naš don Frane, uz nezamisliv napor, trud i stručno poznavanje latinštine uopće, posložio fragmente, dobio je ovo:

 

In hoc tumulo quiescit Helena famosa, quae fuit uxor Mihaeli regi materque Stefani regis habenasque tenuit regni. VIII. Idus mensis Octobris obiit in pace. Hic ordinata fuit anno ab incarnatione Domini DCCCCLXXVI... Istaque vivens fuit regni mater, fit pupillorum tutorque viduarum.

U ovoj grobnici počiva slavna Jelena, koja je bila žena kralju Mihajlu i majka kralja Stjepana i držala uzde kraljevstva. Dana 8. listopada u miru je otišla. Ovdje je pokopana godine od utjelovljenja Gospodinova 976...Ona je za života bila majka kraljevstva te je postala zaštitnicom siročadi i udovica. (moj prijevod)

Ovaj je natpis jako važan za hrvatsku povijest! Zašto? Zato što saznajemo imena triju hrvatskih vladara: Jelene, njenog muža Mihajla i sina joj Stjepana. Također, ovaj je spomenik važan zbog egzaktne, dakle, točne datacije: 8. listopad 976.

Drugo važno otkriće don Frane Bulića bio je i ovaj, svima nama dobro znani fragment natpisa:

Pro duce Trepim(ero)

(Molite) za kneza Trpimira

Ovaj nepotpuni natpis don Frane otkriva 1891. godine u Rižinicama. Natpis se nalazio u crkvici koju je knez Trpimir sam dao izgraditi, a da bi ju opremio adekvatnim liturgijskim posuđem, zamolio je svoga kuma, tj. nadbiskupa Petra, za novac kojim bi to i realizirao. Ipak, nadbiskup je tražio protuuslugu unatoč kumstvu. A kao rezultat te protuusluge nastade poznata Trpimirova darovnica iz 852. godine. Original te darovnice nije sačuvan, ali zato jest sačuvan prijepis, i to najstariji, iz 1568. godine (iz župnog ureda u Kaštel Sućurcu). Ova je darovnica važna zato što se u njoj po prvi put u povijesti spominje hrvatsko ime (...Trpimirus, dux Chroatorum...). Tekst je darovnice poduži, nema ga smisla prenositi, pa prilažem, stoga, samo fotografiju.

 

 Trpimirova darovnica

Hm...možda se sada pitate čemu ovaj post? Koga uopće zanimaju ovakve "dosadnoće" i što netko ima od toga? Pa evo zašto: osim što sam samoj sebi priuštila zadovoljstvo kroz pisanje o ovakvoj temi, ovime sam htjela ukazati na još nekoliko stvari: lik jednog svećenika-znanstvenika postaviti kao paradigmu za mnoge druge svećenike-znanstvenike koji su ono besmrtno u povijesti ljudskoga roda unaprijedili, a ne unazadili, zatim pokazati kako Crkva, unatoč svojim nedostacima, aktivno sudjeluje u STVARANJU, a ne razaranju povijesti, te konačno, ukazati na ljepotu i dugovječnost hrvatske nacionalne povijesti nerijetko stvarane i tumačene upravo kroz latinski jezik (evo jednog od razloga zašto se latinski uči u školama!). Pa ako tkogod i ne razumije jednu od brojih uloga Katoličke crkve, neka mu noga posjeti knjižnicu, a ruka posegne za poviješću...preporučam poviješću vlastitoga naroda ;)

Discipula Domini

P. S. Ako nekoga zanima hrvatsko srednjovjekovlje, evo izvrsne, a adekvatne preporuke: Litterarum studia

Što je to "istinska ljubav"?

 

Vjerujem kako mnogi koji osjećaju u srcu poziv na ostvarivanje bračne ljubavi često promišljaju o tome kako je za ostvarivanje samoga sebe u braku potrebna ona prava, istinska ljubav. Tako smo bar čuli, pa i naučili od ljudi koji o tome govore. I sama se o tome preispitujem. Kakva je to istinska ljubav? Kako ju prepoznati? Kako ju razlikovati od silnih "profaniziranih ljubavi"? Vrlo zanimljiv odgovor pronašla sam u knjizi koju trenutno čitam, "Ljubav i odgovornost" sv. Ivana Pavla II., tj. Karola Wojtyle. Evo što on o tome kaže u 2. poglavlju koje nosi naslov "Metafizička analiza ljubavi". 

Napomena: podebljani dijelovi teksta mojih su ruku djelo, čisto radi isticanja onoga što se mene osobno najviše dojmilo kod čitanja.

4. Ljubav kao "dobrohotnost"

Valja sada istaknuti kako je ljubav najpotpunije ostvarenje onih mogućnosti koje se nalaze u čovjeku. Potencijalnost (od latinske riječi potentia - mogućnost, moćnost, moć) vlastita osobi najpotpunije se aktualizira putem ljubavi (riječ "aktualizira" izvodi se o latinske riječi actus - čin, savršenost). Osoba u ljubavi pronalazi najveću puninu svojega življenja, svojega objektivnoga postojanja. Ljubav je takvo djelovanje, takav akt koji najpotpunije razvija postojanje osobe. Mora to, naravno, biti istinska ljubav. Što znači: istinska ljubav? To označava ljubav u kojoj se ostvaruje istinska bit ljubavi, koja se okreće istinskomu (a ne samo prividnomu) dobru, i to na istinski način, odnosno na način koji odgovara njegovoj naravi. Treba to primijeniti i na ljubav između muškarca i žene. I na tomu području istinska ljubav usavršava biće osobe i razvija njezino postojanje. Kriva ljubav, međutim, izaziva posve suprotne učinke. Kriva je ljubav ona koja se okreće prividnomu dobru ili - što je najčešće - istinskomu dobru, ali na način koji ne odgovara njegovoj naravi, koji mu je protivan. Upravo takvom biva nerijetko ljubav između muškarca i žene, bilo u svojim osnovama, bilo - čak mimo (prividno) dobrih osnova - u svojim pojedinačnim očitovanjima, u svome ostvarenju. Kriva je ljubav pak zla ljubav.

Zla, ili u svakomu slučaju nepotpuna, bila bi i ljubav žene i muškarca kada ne bi nadilazila požudu. No, ni sama ljubav požude ne iscrpljuje u potpunosti bit ljubavi između osoba. Nije dovoljno samo žudjeti osobu kao dobro za sebe, treba povrh svega - i prije svega - njoj željeti dobro. Taj do u srž altruistički obrat volje i osjećaja zove se jezikom sv. Tome amor benevolentiae ili kraće, benevolentia, čemu u našemu jeziku, uostalom prilično netočno, odgovara pojam dobrohotnosti. Ljubav osobe prema osobi mora biti dobrohotna, inače ne će biti istinska ljubav. I više - ne će uopće biti ljubav, bit će samo egoizam. U naravi ljubavi ne samo da ne postoji protivnost između požude i dobrohotnosti, nego među njima čak postoji i povezanost. Recimo da osoba y hoće osobu x kao dobro za sebe. U tome slučaju, ipak, mora htjeti da osoba x bude dobro, jer bez toga ne može biti dobro za nju. Na taj se način ističe povezanost između požude i dobrohotnosti.

(...) Dobrohotnost se otkida od svake sebičnosti, čiji elementi još izrazito postoje u ljubavi požude. Dobrohotnost je isto što i nesebičnost u ljubavi; ne: "Želim tebe kao dobro", nego "želim tvoje dobro", "želim ono što je dobro za tebe". Dobrohotna osoba želi to bez ikakve misli o samoj sebi, bez ikakva obaziranja na samu sebe. Stoga je dobrohotna ljubav, amor benevolentiae, ljubav koja je u najvećoj mjeri čista. Dobrohotnošću se u najvećoj mjeri približavamo onome što predstavlja "čistu bit" ljubavi. Takva ljubav u najvećoj mjeri usavršava svoj subjekt, najpotpunije razvija kako njegovo postojanje, tako i postojanje osobe prema kojoj se okreće.

(...) Jer istinska ljubav dobrohotnosti može ići u paru s ljubavlju požude, čak i sa samom požudom, samo da požuda ne nadjača sve ostalo što je sadržano u ljubavi muškarca i žene ili da ne postane njezin isključivi sadržaj i smisao.

Karol Wojtyla, Ljubav i odgovornost, Verbum, Split, 2009., 77-79

"Ad finem", dijalog jednog mornara i još ponešto...

Ova nastavna godina za sve nas prosvjetne djelatnike završila je s nekoliko dobrih vijesti: 1. samom činjenicom da je nastavna godina završila (i to na sv. Antuna Padovanskog) i 2. Milanovićevim neočekivanim "micanjem" Željka Jovanovića s mjesta ministra znanosti, obrazovanja i sporta. Sjećam se, na putu od škole do kuće jedna me osoba nazvala i rekla: "Čestitam ti! Otiš'o ti je šef iz Vlade!" Šok i nevjerica s moje strane! Pa zar je Milanoviću trebalo tako dugo, tih 6 "ustavnih rušenja" klimavih odluka tadašnjeg ministra!? U svakom slučaju, bila je to vijest koja je uvelike odredila daljnji (pozitivni) tijek moje radne srijede.

 Izvor: Klik!

I čujem ja ubrzo da dobivamo novog ministra vrlo mističnoga šarma (mea opinione), dr. Vedrana Mornara (lat. Serenus Nauta ili Clarus Nauta) koji, kako kažu živi i neživi izvori informacija, pokazuje solidnu spremnost na dijalog. Predmet na kojem bi se taj dijalog imao temeljiti jest svima nama dobro znani Zdravstveni, odnosno Građanski odgoj (namjerno pišem velikim početnim slovom jer se radi o vrlo ozbiljnoj stvari, o gotovo humanoidnom fenomenu). I tako bi prvi potez novoga ministra trebao biti odlazak Bozaniću i Puljiću radi razgovora o tome što je sporno u kurikulumu navedenih modela odgoja. Super mi je to! Podržavam jednu takvu samoinicijativnu gestu. Plauzibilno, dakako.

Međutim, odabirem opreznost. Bojim se pretjerane početne euforije koju je Milanović, pomno strateški i taktički planirano izazvao kod naroda. Nisam neki "bogznakakav" politički analitičar, ali ne bih voljela nakon kojih mjeseci samu sebe udarat po čelu jer sam bila zavedena svojim tada trenutnim oduševljenjem, a sad sam prisiljena samoj sebi skakat u usta, kako to narod voli kazat'. Ipak, kao profa u jednoj zagrebačkoj školi, dajem novomu ministru priliku da se pokaže i da, po mogućnosti, ne šalje dopise "upozorenja" na sve osnovne i srednje škole kada se spremaju neki novi referendumi koji bitno utječu na onu odgojnu komponentu. Eto tako! :) Ali da...simpa je novi ministar.

A sada...jedna mala poslastica za kraj. Naime, svoje učenike svakoga mjeseca podvrgavam malim provjerama usvojenosti latinskoga vokabulara. I jednom prilikom, ispravljajući testove, ta su mi djeca namamila potoke suza na oči (od smijeha). Da stvar bude još bolja, njih nekoliko napisalo je identičan odgovor. Slika je loše kvalitete, ali to je zbog mog mobitela :) Nadam se samo da su od mene naučili "ispoljavati" ovakav smisao za humor ;)

rex, regis, m. kralj :)

profa DD

"Codex iuris canonici" i slobodni zidari

 Izvor

Prije nekog vremena naiđoh na jedan znanstveni članak Jure Brkana (Split, 2002.), koji govori o problemu (ne)spomena slobodnih zidara (masona) u Zakoniku kanonskog prava iz 1983. godine. Sam je naslov članka pobudio moje zanimanje o stavu Katoličke Crkve prema masonskim društvima (za koji sam mislila da mi je potpuno poznat pa ga nisam ni dovodila u pitanje). Za one kojima se ne da čitati ovih 20 stranica članka, evo o čemu se, ukratko, radi.

Dakle, Zakonik kanonskog prava iz 1917., kan. 2335., ističe stav KC-a o masonskim društvima, točnije, o "upisivanju" katolika u masonska društva. U spomenutom kanonu stoji:

Latinski: 

Can. 2335. Nomen dantes sectae massonicae aliisve eiusdem generis associationibus quae conta Ecclesiam vel legitimas civiles potestates machinantur, contrahunt ipso facto excommunicationem Sedi Apostolicae simpliciter reservatam.

Hrvatski:

Kan. 2335. Koji se upisuju u slobodnozidarsku sljedbu ili slična društva, koja rovare protiv Crkve i zakonitih svjetovnih oblasti, istoga časa upadaju u izopćenje, jednostavno pridržano Sv. Stolici.

Nadalje, dokument pape Pija IX. (Apostolska konstitucija) iz 1869. još je konkretniji. U njemu stoji:

Latinski:

Nomen dantes sectae Massonicae, aut Carbonariae, aut aliis eiusdem generis sectis quae contra Ecclesiam vel legitimas potestates seu palam, seu clandestine machinantur....

Hrvatski:

Koji se upisuju u masonsku ili karbonarsku sektu ili druge slične sekte koje, bilo otvoreno, bilo tajno, rovare protiv Crkve ili zakonitih oblasti...

Međutim, problem se javlja u pojednostavljivanju, tj. izostavljanju poviše spomenutog "nazivlja" u Zakoniku kanonskog prava iz 1983. (dakle, postkoncilsko razdoblje), kan. 1374., koji glasi:

Latinski: 

Can. 1374. Qui nomen dat consociationi, quae contra Ecclesiam machinatur, iusta poena puniatur; qui autem eiusmodi consociationem promovet vel moderatur, interdicto puniatur.

Hrvatski:

Kan. 1374. Tko se upiše u društvo koje rovari protiv Crkve, neka se kazni pravednom kaznom; tko pak takvo društvo promiče ili vodi, neka se kazni zabranom bogoslužja.

Ili kako sam autor članka zaključuje:

U dokumentu iz 1869. godine poimence su spomenute dvije sekte "sectae Massonicae aut Carbonariae", a u Zakoniku iz 1917. izrjekom se spominje samo jedna sekta "Sectae masonicae (...)", dok u Zakoniku iz 1983., u kan. 1374, nema ni spomena o sektama. Umjesto riječi "sekta", sada stoji "društvo", i to posve općenito: "društvo koje rovari protiv Crkve", tako da se uopće ne spominju "sectae masonicae aut Carbonariae". (str. 430.)

Uz to bih samo nadodala kako ni dokumenti II. vatikanskog koncila nigdje ne spominju masonska društva. Da.

Potonji kanon, kako je vidljivo, vrlo je općenit. Na crkvenom je ordinariju ili sucu da prosuđuje o kojem se to društvu radi i da, utvrdivši o kojem je društvu riječ, kazni katolika-tuženika "pravednom kaznom". Opravdana je zabrinutost biskupa diljem Crkve iznjedrila tzv. očitovanje Quaesitum est (cijeli tekst na hrv. v. str. 442. članka), koje pojašnjava i dodatno potvrđuje negativan stav Katoličke Crkve o masonima i drugim udruženjima koje "rovare protiv Crkve". To je, dakako, samo po sebi razumljivo, budući da se radi o dvama potpuno suprotstavljenim i nepomirljivim svjetonazorima.

Dakle, iz svega proizlazi sljedeće: katolicima NIJE dopušteno uključivati se u masonska društva / sekte, voditi ih ili ih promicati. U protivnom, slijede sankcije. Međutim, pomalo su me zaprepastili neki navodi o dijalogu između Crkve i masona. Evo:

Takvim stavom, Katolička crkva ne prekida dijalog ni s masonima, ali se ne može odreći vjerske činjenice da je ona s Kristom i u Kristu jedincata i jedinstvena uza sve pogreške i nedostatke nekih njezinih članova. Istini za volju, slobodni zidari također posjeduju "svoju istinu" i s njima je potrebno voditi dijalog, posebno o humanitarnoj zauzetosti i dobrotvornosti; no iako se i u masonskom nauku nalaze tragovi i znakovi "dobra", njihov relativizam, nijekanje objektivne spoznaje istine, deistički tip vjere, njihov "Graditelj Svemira" nije osobno biće u smislu osobnog Boga kojemu se katolik obraća kao Stvoritelju i Ocu. (str. 440.)

Ili:

Katolička crkva ne prekida dijalog s "društvima koja rovare protiv Crkve" - konkretno, s masonima - nego nastavlja dijalog sa svima: unutar Crkve i s onima čiji je nauk nespojiv s naukom Crkve i s onima koji uopće ne vjeruju u Boga Oca, u Gospodina Isusa Krista i Katoličku crkvu, u kojoj se čovjek, kao humanist i vjernik, može u potpunosti ostvariti. (str. 446.)

E sad...vjerujem u dijalog. Vjerujem u zdrav i konstruktivan dijalog između svjetonazorski različitih sastavnica. Ali! Ako među vama ima neka dobra duša voljna pojašnjavanja, neka mi pokuša objasniti sljedeće: kako to da Kristova Crkva "ne prekida dijalog s društvima koja rovare protiv Crkve", dakle, s masonima, koji svojim okultizmom, luciferofilijom (moja nova riječ!!), zatim velikom izmišljotinom kao što je globalizacija (čitaj: novi svjetski poredak) i sl. imaju jedan i više nego konkretan cilj - uništiti Kristovu Crkvu?! Dakle, objasnite mi: kako? Ili sam ja sve to naprosto krivo shvatila. Unaprijed hvala!

Discipula Domini

P. s. Bila mi je nekako zanimljiva ikonica gmaila koja mi se, kad stigne novi mail, pojavljuje u gornjem lijevom kutku moga mobitela. A onda sam shvatila zašto mi je bila zanimljiva ;) Nije li?

Razlikovanje duhova u vremenu

Nije lako biti pozvan na svetost. Nije lako na Tvorčevu "budi!" kasnije odgovoriti autentičnim, dosljednim i uvijek entuzijastičnim kršćanskim životom. Nije lako ni u tišini svoje sobe pred očima gledati prizore svakodnevice opetovano proživljavane u ovoj "suznoj dolini", a opet jutrom u srcu buditi molitvu "sve će biti dobro...Ti sve znaš...vodi me radosno u novi dan..." Ako netko misli da je lako biti kršćanin, onda taj netko nije nimalo realan. Iako, i o tome bi se dalo raspravljati...

Ne znam gdje ni kako ni s kim adekvatno progovarati o tome kako razlikovati vrijeme u kojem živimo, kako ispravno, duhovnim bićem, detektirati što je prožeto Duhom Božjim, a što zloduhom. I kad god si postavljam ovakve duhovno-misaone izazove, vraća mi se sintagma "plod Duha". No, je li plod ono što se mora dogoditi ili tomu prethodi neki čin koji zatim rađa neki plod, bilo Duha, bilo tijela? Na kraju, čovjeku je nekako dano prosuđivati prema plodovima. No, što je s činom koji rađa taj plod? 

Većina ljudi s kojima sam razgovarala o toj temi, na moje pitanje kako prepoznati što je od Duha, a što "od tijela" odgovara uglavnom isto: čovjek u srcu osjeti ili osjeća mir. Nema one neke uzburkanosti duha, nekog neobičnog treperanja unutarnjega bića koje, kada treperi, očito nešto signalizira našoj savjesti. Ako nešto činiš, a ne znaš činiš li dobro, onda je potrebno sva svoja čula snagom Duha preobraziti u "unutarnjeg čovjeka". Drugim riječima, pokušati svoju opterećenost važnim i nevažnim stvarima i brigama ostaviti po strani i - osluškivati. Bog odgovara mirom, pa čak i kada ti se čini da ono što činiš ne izgleda nimalo dobro i da neće dobro završiti. Bog također odgovara i pozitivnim "nemirom" (o tome sam već ponešto pisala) onda kada ti se čini da je ono što činiš naprosto fantastično i da će uroditi dobrim plodovima. Ali sotona je lukaviji više no ikad.

Živimo u vremenu kada je čovjek nemjerljivo zbunjen. Sve mu je dano, sve mu se nudi na pladnju (od pametnih telefona do ljudi s kojima bi se trebao družiti). Ni sam više ne zna što valja, a što ne valja. Ali baš u tim trenucima imamo sve – pokrenuti vapaj unutarnjega čovjeka Duhu Svetomu da nam On ukaže za što se odlučiti. Nismo li pomalo oholi ako u sebi zaustavljamo taj poriv, tj. tražiti od Duha da nas usmjerava i da nas, ako treba, opominje i mirom i „nemirom“? Nismo li, također, oholi ako ne dopuštamo samima sebi prihvatiti činjenicu da smo bez Duha bespomoćni i da snagom svoje volje ne možemo čitati znakove vremena? Zapravo, potrebno je biti sam i slušati. Samo to. Ostalo je izvan našega dometa. Ostalo je na Njemu. 

Nekako vjerujem da je molitva za dar razlikovanja duhova (ili, kako volim reći, opismenjavanje za čitanje znakova vremena) toliko nužna i neophodna za onoga tko zna da nije lako gledati prizore svakodnevice opetovano proživljavane u ovoj "suznoj dolini", a opet jutrom u srcu buditi molitvu "sve će biti dobro...Ti sve znaš...vodi me radosno u novi dan..."

 

Crtež na zidu iznad moga radnog stola.

Svrha mu je jednostavna - podsjećati me na opasnost zaborava.

Podsjećati me svaki dan! 

Nešto osobnije nego inače

Dragi čitatelji ovoga bloga,

ako ste možda pomislili da sam odustala od pisanja (da, prošlo je nešto više od mjesec dana od zadnjega posta), onda vam moram reći da nisam. Razlog mog nepisanja kroz tako dugo vrijeme vrlo je jednostavan - "pretrpanost" silnim obvezama i nedostatak vremena. Iako sam vjerovala da će Gospod umnožiti moje vrijeme ili mi barem omogućiti jedan slobodan dan predviđen za mali predah od svega, uvijek bi se nešto izjalovilo i otvorila bi se neka nova priča u čijoj bi fabuli aktivno sudjelovala :) Ipak, jedno je veliko razdoblje konačno stavljeno ad acta i nadam se da ću se kroz naredno vrijeme aktivnije posvetiti pisanju.

Približavamo se Duhovima. Danas će mnogi započeti moliti devetnicu Duhu Svetomu. Bogu hvala, imala sam priliku u svojoj zajednici osjetiti snagu i svemoć Duha Svetoga, kojega, da budem iskrena, nikada nisam ozbiljno doživljavala. Ali učini Bog da se i taj dio životne priče preoblikuje, Njemu na slavu. Učini Bog da ljudsko srce osjeti komadić onoga što Duh Sveti doista jest. Mogu slobodno reći kako smo On i ja danas jako dobri prijatelji :) I kako reče jedan svećenik prilikom jedne duhovne obnove kojoj sam prisustvovala prije mjesec dana: Duh Sveti jest lahor, on jest i "nebeski dragi gost". Ali isto tako, ponekad pokreće valove koji nama nisu odviše ugodni. Duh Sveti ponekad smeta ljudskom srcu. Drugim riječima, kako nas Duh potiče ili nadahnjuje da nešto učinimo, isto nas tako potiče ili nadahnjuje da nešto NE učinimo (a tako bismo rado to učinili). Ah, taj Duh! Ruah! Paraklitos! :)

U svakom slučaju, puno je planova zacrtano u mojoj glavi. Neke od njih nastojat ću realizirati preko ovoga bloga (o tome ćete biti pravovremeno obaviješteni). Jedan od tih planova tiče se i moje struke, pa se nadam da će plod tih napora biti i nekima od vas na korist. Također, možda će mi u nekom trenutku biti potrebna i vaša pomoć. No, otom-potom. Bilo kako bilo, idemo dalje uz Božju i Marijinu pomoć. Otvorimo se Duhu Božjemu, osluškujmo Ga ma gdje god bili.

Ostajte dobro!

Zajedno u molitvi! :)

Discipula Domini

Duhovski teaser ;)

Bona Pascha, popule!

 

Dragi narode,

prvo križ pa onda Uskrs.

Tako je bilo s Njim, tako neka bude i s nama,

da se s Njim što više suobličimo.

To želimo, zar ne? :)

Sretan vam Uskrs! :)

Evo i današnje posljednice na latinskom (lat. Victimae paschali laudes; hrv. Žrtvi uskrsnici slavu), meni osobno jedna od najdojmljivijih izvedbi.

Victimae Paschali
laudes immolent Christiani.

Agnus redemit oves:
Christus innocens Patri
reconciliavit
peccatores.  

Mors et vita duello
conflixere mirando:
dux vitae mortuus,
regnat vivus. 

Dic nobis Maria,
Quid vidisti in via? 

Sepulcrum Christi viventis,
et gloriam vidi resurgentis: 

Angelicos testes,
sudarium et vestes.

Surrexit Christus spes mea:
praecedet suos in Galilaeam.

Scimus Christum surrexisse
a mortuis vere:
Tu nobis, victor Rex miserere.
Amen. Alleluia.      

Discipula Domini

Pustiti sve...

Toma Kempenac piše: Pusti sve i naći ćeš sve!

Da. Pusti sve što jesi, što si bio i što ćeš biti. Pusti to što čvrsto držiš u svojim rukama, misleći da je to jedino na što se možeš osloniti, da je to jedino što imaš i da ćeš izgubiti sve ako bez toga ostaneš. Pusti svoje misli, brige, ljude, zabrinutosti, agresivno traženje odgovora...ma sve! Pusti ono za što misliš da ti je neophodno.

Kada pustiš, tada prePUSTI svoja vesla Onomu koji vidi ono što ti ne vidiš. U Njegovim su očima naša obzorja drukčija. Prepusti se Dobromu da te uči, poučava, blagoslivlje, opominje, tješi, vodi, snaži...ma sve! U Njemu je sve. U Njemu je ono što ti treba i bez čega doista ne možeš. Odvaži se pustiti sve da nađeš sve!

Jer unatoč tvojoj čovječnosti i čestim obeshrabrenjima zbog suočavanja sa slabostima, On ne prestaje raditi na tebi i pozivati te na svetost.

Pusti sve i naći ćeš sve! :)

DD

Quid est veritas?

Već mi kroz neko vrijeme  u srce nekako često dolazi sljedeća misao: zašto se hod s Isusom ponekad čini tako teškim? Zašto se mnogi ne odlučuju za Gospodina? Zašto je "obećanje" svijeta privlačnije od Isusova obećanja?

U tom propitkivanju i pokušaju da spoznam odgovor, prije nekoliko sam nedjelja prisustvovala na jednoj nedjeljnoj svetoj Misi u župi ili, kako ja to volim reći, "u crkvi na kvartu". I sjećam se da je župnik par nedjelja prije toga najavljivao neku duhovnu obnovu za župu. Međutim, te sam nedjelje na tu duhovnu obnovu u potpunosti zaboravila. Tek kada sam za oltarom ugledala svećenika koji očito nije bio župnik, sjetih se: "Da, danas je u župi duhovna obnova!" Crkva je bila dupkom puna.

Misu je služio svećenik Gospodinov čija su usta bila doslovce puna Istine. Prepoznala sam u njemu snažno djelovanje Duha Božjega. Ipak, nezaboravan je trenutak bio kada je taj svećenik, iz svega glasa propovjedajuć' za ambonom,  rekao: "Ako netko od vas smatra da ovo što ja govorim nije nešto što vi želite slušati od jednog svećenika, niste dužni ovdje ostati..." Koju minutu kasnije, dvoje ljudi koji su sjedili sa mnom u klupi ustaje i napušta crkvu. Moram priznati da me taj prizor uistinu potresao. Pomislih: "Gospodine moj, Ti si Put, ISTINA i Život! I znam da jedino Ti znaš onu pravu istinu o nama ljudima, o svakom ovdje prisutnom čovjeku. Znam da znaš da nismo uvijek spremni tu istinu čuti jer nam je srce otvrdnulo. Pa hajde, osposobi nas, Gospodine, da samo od Tebe slušamo tu istinu i da nas ta istina mijenja! Znaš da bez Tebe ne možemo ništa!"

Međutim, ključan je trenutak bio kada je taj svećenik, valjda ni ne znajuć što govori, odgovorio na moje pitanje s početka posta. Prvo je pitao: "Znate li zašto je danas tako malo pravih Isusovih prijatelja, zašto se tako malo ljudi istinski odlučuje za Isusa? Znate li zašto je teško biti s Isusom?" A onda je, nakon kratke stanke, rekao: "Zato što je to pitanje života ili smrti! Razmislite o tome! Amen!" 

Vrativši se s mise, te sam riječi odmah zapisala. Nisam o tome prestajala razmišljati. Pitanje života ili smrti! Pitanje vječnoga života ili vječne smrti, propasti. Bog je jedini svet. I nas poziva na tu svetost. Zove nas da budemo sveti kao što je i On svet. Ali biti svet kao što je On svet iziskuje hod po oštrom kamenju koje ranjava naša stopala. Biti svet kao On znači svaki dan umirati sebi, a živjeti Njemu. Isusove su riječi riječi koje daju život. To su riječi koje utažuju žeđ i koje čine, ako ih čovjek iskreno uzljubi i primi u svoje srce, da više nikada ne ožednimo. Ljubeći te riječi, mi dopuštamo Bogu da nas u svemu podučava, pa čak i da nas kažnjava samo zato da bismo spoznali svoju zloću, svoj grijeh koji vodi u propast. 

Gospodin nam nudi život. Ali život po križu. Isus je jedini Put. Svi drugi putevi vode u propast. Isus je Istina. Niti jedna druga "istina" nije Istina. Isus je Život. Ništa više ne daje život kao što ga Isus daje. I jedina je istina da je Isus Put, Istina i Život. Stoga, kada vam nije jasno zašto je hod s Isusom težak i često bolan, onda se sjetite odgovora ovoga svećenika: "Zato što je to pitanje života ili smrti!" Zagledani u Život, hodimo prema Životu. To je istina!

Discipula Domini

 

Sv. Thomas More, čovjek koji je zbog Istine pogubljen, ali ga je ljubav prema Istini odvela u Život.

Initium temporis quadragesimae

Zato opašite bokove pameti svoje, trijezni budite i savršeno se pouzdajte u milost koju vam donosi Objavljenje Isusa Krista. Kao poslušna djeca ne supriličujte se prijašnjim požudama iz doba neznanja. Naprotiv, kao što je svet Onaj koji vas pozva, i vi budite sveti u svem življenju. Ta pisano je: Budite sveti jer sam ja svet.

(1 Pt 1, 13-16) 

Ulazimo u vrijeme liturgijske godine koje nije samo obično vrijeme liturgijske godine. Ulazimo u vrijeme koje je otvoreni poziv svakomu od nas da se u susretu sa samima sobom susretnemo s Bogom i Čovjekom, te da nam na taj način Gospodine kaže istinu kako o Sebi, tako i o nama samima. Riječ je o susretu koji se ne ostvaruje s opadanjem tjelesne težine koju mnogi uzimaju kao glavni motiv za post, već se ostvaruje kroz posvješćivanje važnosti svakoga korizmenoga trenutka kao svojevrsnog poziva na svetost. Iako smo pozvani na svetost i u vrijeme kroz godinu, i u došašću, i u božićno vrijeme, vrijeme korizme posebno je milosno za svaku dušu. Kroz osobna odricanja, znana samo njoj (duši), uranja u Boga i Njegovu neprekidnu prisutnost. Ipak, duša koja s Bogom hodi proživljava korizmu svaki dan. I zbog toga je radosna :) 

Stoga svima vama, dragi čitatelji, želim korizmu u kojoj će vaša duša biti prijatelj Isusu u pustinji, korizmu u kojoj ćete SPOZNATI veličinu i svrhovitost svake Isusove izgovorene riječi i poduzete geste, korizmu u kojoj ćete upoznati Ljubav i SPOZNATI zašto sud, zašto Kalvarija, zašto Golgota, zašto križ, zašto smrt. Od srca vam želim dušu gladnu i žednu Boga...svakim danom sve više i više.

Ovo je post koji mi je po volji, riječ je Gospodina Boga: 

Kidati okove nepravedne, razvezivat spone jarmene, 

puštati na slobodu potlačene, slomiti sve jarmove; 

podijeliti kruh svoj s gladnima, uvesti pod krov svoj beskućnike, 

odjenuti onog koga vidiš gola, i ne kriti se od onog tko je tvoje krvi.

Tad će sinut poput zore tvoja svjetlost, i zdravlje će tvoje brzo procvasti. 

Pred tobom će ići tvoja pravda, a Slava Gospodnja bit će ti zalaznicom. 

Vikneš li, Gospodin će ti odgovoriti, kad zavapiš, reći će: 'Evo me!'

(Iz 58, 6-9)

In unitate orationis!

Discipula Domini

Molitva trenutka...

Asperges me hyssopo, et mundabor; lavabis me, et super nivem dealbabor.

(Ps 50, 9)

Dobri i uzvišeni Tvorče!

Za Tobom mi biće čezne.

Srce podiže ruke svoje želeći Te dotaknuti,

srce podiže oči svoje želeći Te vidjeti.

Baš sada...u ovom trenutku.

Osjećam snažnu čežnju za Tvojoj blizinom

i više od svega želim uroniti nju,

želim potpuno uroniti u Tebe, Dobri!

Ne skrivaj lica svoga od mene!

Uroni me u otajstvo Tvoje ljubavi,

Tvoga milosrđa,

Tvoje istinitosti,

Tvoga očinstva.

Sve ono što jesam, sada, u ovom trenutku,

Ti, neizreciva Ljubavi, prožmi.

Sve praznine, sva ispunjenja

Ti prožmi.

Duhom me Istine vodi,

rasvjetljuj tmine moga srca,

učini me slugom dostojnim.

Budi moja odluka,

Bog moj i sve moje!

DD

Gratias vobis plurimas ago!

Dopustite mi da ovaj moj post bude malčice drugačiji od dosadašnjih :)

Htjela bih iskoristiti prednosti ovoga čudesnoga virtualnoga svijeta i iskazati pisanom riječju neopisivu zahvalnost svima vama koji čitate moj blog. Naime, primila sam na svoju "blogovsku" mail adresu mailove s lijepim i zaista motivirajućim porukama. Svima koji ste se javili, od srca vam hvala! 

Ponekad mi je malo žao što nisam u mogućnosti češće pisati. Ipak, kada malo bolje razmislim, nema mi zašto biti žao, budući da uvijek nastojim biti otvorena djelovanju Duha...ali onako kako On to želi i kada On to želi. S druge strane, moje mi svakodnevne obveze ponekad nadomjeste toliko žuđenu tišinu u kojoj pišem svoje postove (radim, naime, u školi pa često i vičem za tom tišinom :) ). To je drugi razlog zašto ne pišem toliko često. No, bilo kako bilo, nastojim izbjegavati neka isforsirana piskaranja samo zato da se, eto, nešto piše i samo zato da ljudi imaju što za čitati. Moj je primarni cilj svakomu tko čita moj blog samo na trenutak dati do znanja koliko je Gospodin zaista velik i čudesan ne samo u mom životu, već i u životima svih vas, a pogotovo svoju veličinu i blizinu iskazuje po Presvetoj nam Djevici preko koje primamo beskrajne milosti. Vjerujte mi ;)

Također, jedan me čitatelj svojim mailom potaknuo da svoju struku iskoristim na sveopću dobrobit i korist. Nisam nimalo očekivala da će mi se podosta vas mailom javljati radi, vjerovali ili ne, latinskoga jezika. To me zaista obradovalo i samo saznanje da mnoge zanima taj, kako ga nazivaju, "mrtvi jezik", iznimno me raduje. Stoga sada i javno pozivam sve zainteresirane: ukoliko vas zanima bilo što vezano za latinski jezik, neki prijevod, molitve, nedoumice oko prijevoda i sl., slobodni ste javiti mi se na mail adresu koja piše tu s desne strane. Rado ću pomoći ako ću znati. Ako neću znati, saznat ću ;)

A do tada, dragi svi...

Slavite Dobroga u svakodnevnim i malim stvarima, situacijama, prilikama, trenucima, ljudima...

Ne gledajte u neke daleke, nadobudne i pomalo nedostižne ciljeve...

Jedan je Cilj, a to je Nebo...

Gledajte u to Nebo preko svega što svakodnevno činite.

Svoje živote i svoje dane prepustite sigurnoj ruci Presvete Djevice...

Ona će vam pokazati kako, zašto, kuda, gdje i KADA!

Discipula Domini

http://www.youtube.com/watch?v=n9BYQmxqf_I

Psalam 131 (130)

Papa Franjo i Kotrljajući Kamen

Od početka pontifikata pape Franje uzburkaše se duhovi na sve četiri strane svijeta, u ovoj našoj vidljivoj, ali i u onoj nevidljivoj stvarnosti. Uzburkaše se poprilično. O papi Franji govori se u tolikoj mjeri da čovjek više ni ne stigne pratiti silne deklamacije o njegovoj ličnosti, o njegovu djelovanju i tomu slično. Brzo smo zaboravili ostavku pape Benedikta XVI. koji je Katoličkoj Crkvi u nasljeđe ostavio veliko, ali premalo spominjano blago. Pojavio se papa Franjo i eto nas, krenusmo od njega raditi, da se tako izrazim, kult ličnosti.

Papa Franjo pojavio se na naslovnici popularnog američkog magazina Rolling Stone (ubrzo nakon što ga je Times proglasio osobom godine). Postupak uredištva časopisa Rolling Stone izazvao je u nekih očekivane reakcije - pisanje članaka na raznim portalima o tom činu. Eto i mene s mojim reakcijama i pisarijama. Osim toga, pokrenula se i rasprava po društvenim mrežama o opravdanosti objavljivanja naslovnice s papinim likom u časopisu od kojeg se to nije nimalo očekivalo. Međutim, iako načelno nisam protiv takvih stvari, ne mogu se oteti dojmu kako tu nešto ne štima. Možete se, ali i ne morate uopće složiti sa mnom. Ali dok se Benediktu i njegovu radu posvećivalo tako sramotno malo pozornosti (morao je "abdicirati" da se to popravi ;) ), papa Franjo odjednom postaje dosad neviđeni heroj Katoličke Crkve i ličnost koju hvale mali i veliki, vjerni i nevjerni, političari i apolitičari, ovi i oni... 

Međutim, evo zašto me obuzima neka čudnjikava skepsa i svojevrsna "rezerviranost" u bjesomučnom hvaljenju i "lajkanju" ovih postupaka:

1. Teško se mirim s činjenicom da se od pape kao poglavara Katoličke Crkve, čiji sam punopravni član, pokušava napraviti slika kakvog cirkusanta, nekog super cool lika u bijeloj oblekici koji samo izgleda kao poglavar Katoličke crkve. Za takav društveni image dio "odgovornosti" snosi i sam Sveti Otac.

2. Teško se mirim s činjenicom da se o Katoličkoj Crkvi, čiji sam punopravni član, pokušava stvoriti slika neke "organizacije" koja uspješno odgovara na zahtjeve suvremenoga, ali izuzetno podmuklog, relativizirajućeg i laži sklonog svijeta. Štoviše, vrijeđa me kada ljudi, tobože slobodna uma i liberalnih stavova, svojataju određene papine izjave, tumačene na potpuno krive načine, samo zato što, eto, u tom trenutku to njima tako odgovara.

3. Teško mi je povjerovati u toliku pozitivnu "frapiranost" i oduševljenost ovoga svijeta i svakojakih medija novim poglavarom Katoličke Crkve. Govorim o frapiranosti koja dovodi do toga da papin lik završi na naslovnoj stranici časopisa kao što je Rolling Stone. Teško mi je povjerovati da su Svijetu usta puna hvale za čovjeka koji se nalazi na čelu tom Svijetu još nedavno toliko omražene, srednovjekovne i nazadne "organizacije" - Katoličke Crkve.

4. Teško se mirim s činjenicom da se papu Franju, koji je poglavar Katoličke Crkve, Petrov nasljednik i Kristov namjesnik na zemlji, nastoji prikazati na sve moguće načine, samo ne kao poglavara Katoličke Crkve, Petrovog nasljednika i Kristovog namjesnika na zemlji. U tomu se, dragi svi, krije velika opasnost. Iskreno, ne želim da poglavar Crkve, čiji sam punopravni član, gubi na svom autoritetu na ovakav način (bilo da to radi on sam ili da to rade drugi, npr. mediji), a uz to da se relativizira i sve blago Crkve koje nam je ostavljeno, počevši od sakramenata preko Svetoga pisma pa do svećenika, redovnika i redovnica.

5. Teško ću se pomiriti s trenutkom kada se Katolička Crkva, unica et apostolica, pretvori u roba pomodarstva koji govori jezikom Svijeta, a ne Duha i Istine.

Rekoše neki da je ovaj čin samo odraz pada "popularnosti" Katoličke Crkve, pa Vatikan pribjegava ovakvom PR-u, ne bi li dovukao ljude u crkvu i tako povećao svoje "članstvo". Odmah moram reći kako je modus operandi Crkve čiji sam punopravni član daleko od ovakvog PR-a. Vjerujem da papi ni ne treba ovakav PR, budući da je i sam, kao što vidimo, u tome odličan!

Sve poviše napisano moj je osobni stav kojeg sam, nakon intenzivnog razmišljanja, odlučila javno iznijeti, iako nisam tomu sklona. I sukladno tomu, mogućnost da sam potpuno u krivu ostavljam još potpunije otvorenom.

I na kraju...ne negiram papine principe, načela papinstva i sl., niti sam protiv toga da Crkva bude otvorena svakom čovjeku koji žeđa za živim Bogom i da ta Crkva bude bliska svakom stvorenju Božjemu. Ali...ne ovisi li otvorenost Crkve o nama samima? O nama koji jesmo ta Crkva? Ne ovisi li o tebi i meni hoćemo li za drugoga biti otvorena ili zatvorena Crkva, Crkva koja se uvijek iznova vraća na izvor sakramentalnosti i učiteljstva ili Crkva kojoj je svejedno? Nismo li pozvani biti Kristova Crkva, živa i duhovna, sada i ovdje, ti i ja? 

U svijetu imate muku,

ali hrabri budite -

ja sam pobijedio svijet!

Iv 16, 33

DD

Diarium spirituale

Prije mnogo godina, iz nekih mladenačkih pobuda, počela sam pisati vlastiti dnevnik. Doduše, događalo se da moj "dnevnik" zapravo poprima obilježja mjesečnika, budući da se događalo da ništa ne zapisujem i po mjesec dana. No, s godinama, kako čitam stara bilježenja, uočavam koliko sam se kao ličnost profilirala i koliko sam u nekim stvarima odrasla. Međutim, kada sam se upustila u avanturu vođenja dnevnika, s vremenom sam uvidjela kako je on postepeno poprimao karakteristiku duhovnoga dnevnika. Tako više nije bilo potrebe zapisivati što se kada dogodilo i kako se to na mene odrazilo, već koliko me i kako Bog kroz određene trenutke života oblikovao i izgrađivao po svojoj mjeri. I znate što? Na kraju osjetite veliku zahvalnost na darovanim danima koji su iza vas.

Konačno, dogodilo se to da posljednjih mjeseci aktivno vodim samo diarium spirituale (kako sam ga sama prozvala), tj. duhovni dnevnik. Riječ je o vrsti dnevnika koji razbija sve predrasude o vođenju dnevnika uopće. Pisanje duhovnoga dnevnika ne sastoji se u zapisivanju svakodnevnih događaja kronološkim redoslijedom (tada bismo zapravo govorili o pisanju kronike). Smisao duhovnoga dnevnika jest bilježenje onih događaja i situacija koji su u nama pokrenuli ili potaknuli neku duhovnu misao ili su pak rezultirale ponekom duhovnom mišlju ili spoznajom na našu osobnu duhovnu izgradnju. Duhovni dnevnik "pamti" sva naša nadahnuća, spoznaje srca, dileme, rasprave s Bogom, osjećaje, blagoslove, primljene milosti i molitve Bogu upućene. Između ostalog, mnogi su sveci kroz povijest vodili duhovne dnevnike. I da ih nisu vodili, pitanje je bismo li danas o tim svecima i o duhovnostima koje su njegovali imali tolika saznanja. Nadalje, dnevnik je koristan i kod razmatranja svetopisamskih tekstova; nerijetko se, naime, događa da kroz meditaciju nad nekim biblijskim tekstom otkrivamo tko smo mi i tko je zapravo naš Tvorac. Zanimljivo je nakon nekog vremena, iščitavajući napisane retke, uočavati tu Božju nit koja se neprekidno proteže kroz naše dane.

I na kraju, iako će možda neki od vas pomisliti kako je vođenje (duhovnoga) dnevnika pomalo "ženska" stvar, upućujem vam svoj poticaj (neovisno o tome jeste li muškarac ili žena) da kupite (ili još bolje, da sami napravite) neku bilježnicu i da krenete bilježiti sve ono što je dio vašega duhovnoga života, tim više ako želite sustavno pratiti svoj put hoda s Gospodinom. Nije loše aktivnost vođenja duhovnoga dnevnika posvetiti nekom svecu s kojim ste posebno duhovno povezani (svoj sam osobno posvetila Presvetoj Djevici). Možda će upravo taj svetac biti vaš vjerni pratitelj na putu za Nebo.

Discipula Domini

Oštroumlje i mudrost na tečnom engleskom

Prije nekoliko mjeseci (ni sama ne znam koliko je zapravo vremena prošlo) preslušala sam ovaj intervju s tada kardinalom Josephom Ratzingerom, danas "papom u miru", Benediktom XVI. Ovih me dana nešto tjeralo da ga ponovno pogledam. Naravno, na taj sam se poticaj spremno odazvala. 

Stoga, ovom prilikom dijelim intervju sa svima vama, u nadi da ćete odvojiti nešto manje od sat vremena i preslušati ga (osim ako ga  niste već preslušali...iako...nije na odmet prisjetiti se njegovih zaista pomno odabranih riječi vezanih i za danas aktualnu problematiku). Inače, intervju je održan 2003. godine u kardinalovom uredu, a ponovno je emitiran 23. veljače 2013. godine, nakon što je Benedikt najavio svoj odlazak s mjesta Petrova nasljednika.

Ako dvoumite oko toga poslušati li ovaj intervju ili ne, onda evo nekoliko hintova (hrv. nagovještaj, aluzija): naime, kardinal Ratzinger dotiče se raznih pitanja kao što su pitanje II. vatikanskog koncila i njegovog utjecaja na liturgiju, zatim pitanje načina služenja mise, latinskoga jezika u liturgiji, problem katolika koji katolicima ostaju na deklarativnoj razini, pitanje adekvatne katehizacije i sl. Kardinal Ratzinger govori i o svojoj službi prefekta Kongregacije za nauk vjere. Ali kako vam ne mogu baš sve otkriti, morat ćete sami uložiti određeni napor ;) Sva sreća pa su pitanja novinara vrlo izravna i, po mom mišljenju, izrazito elegantno i kompetentno postavljena. No, ako vam i dalje sve gore navedeno nije dovoljan poticaj da ga poslušate, onda barem poslušajte kako naš Papa u miru govori tečnim engleskim jezikom (s izraženim njemačkim izgovorom, naravno :))

Discipula Domini