Totus tuus, Maria!

Jan van Eyck, Djevica Marija, 1432.

Na današnji dan, kada Crkva slavi uznesenje Blažene Djevice Marije na nebo, odlučila sam na svom blogu objaviti jedno svjedočanstvo (dosta je bilo učitelja, sada nam trebaju svjedoci). Riječ je o svjedočanstvu mog dragog prijatelja. Zamolila sam ga da svima nama kroz pisanu riječ posvjedoči kako je to hoditi s Marijom. Zaustavljam sada svoje digitalne "tlapnje" i prenosim vam njegovo zaista divno i, što je najvažnije, iskreno svjedočanstvo. A njemu još jednom zahvaljujem na trudu i vremenu uloženom u sastavljanje ovoga svjedočanstva, Bogu na slavu!

Bio sam siguran da bez Marije mogu biti dobar vjernik 

Pomisao na Djevicu Mariju uvijek me podsjeća na moju majku i njene nježne ruke koje su sada već naborane i nose tim kožnim vijugama životne radosti i patnje; nadanja i brige; težinu fizičkog rada i spokoj odmora. Zapravo, to me razmišljanje uvijek vodi samo jednom i jednom smiraju: Bogu.

Postoji jedna Rembrandtova slika koju volim i često ju promatram. Riječ je o „Povratku izgubljenog sina“. Ako ne znate koja je, nađite ju i divite se. Autor je inspiraciju našao u divnoj Isusovoj paraboli o izgubljenom sinu. Slika ne bi bila toliko životna da sam Rembrandt nije u svom životu bio izgubljeni sin koji se toliko srozao da je počeo jesti sa svinjama, tj. otišao daleko od Boga. Dio slike koji me gane jest otac koji grli svog sina dok kleči.

 

Rembrandt van Rijn, Povratak razmetnoga sina, 1669.

Diplomirao sam teologiju. Volio sam fazu petogodišnjeg studija, dok bijah student. Teologiju volim i dalje, svim srcem. I dalje ju studiram, čitam, razmišljam … i molim. Bio sam izvrstan student. Svako područje sam temeljito prostudirao. Od semitskih jezika do egzegeza; od duboke ali često oštre metafizike do dogmatike; od morala i bioetike do pastorala i još puno divnih područja. Primao sam pohvale, mislio sam: „Pa ipak sam ja izvrstan student! … i znam sve o Bogu. Ta ipak sam sve o Njemu naučio i sada sam spoznao sve tajne života.“

No, stvari nisu tako dugo išle bajno. Bog me napustio. Oholost moga razuma je bila velika i Boga sam sveo na skup znanja koje imam; tj. Bog je postao moja igračka. Nije mi bilo jasno gdje griješim: učim redovito, polažem ispite najboljim ocjenama; shvatio sam Rahnera, Aristotela, Heideggera itd. U meni je vladala velika suhoća, velika praznina. Dani su mi se pretvorili u dosadu, bratska ljubav se ugasila u mojem srcu, neprestano su se javljali osjećaji tuge, razočaranja … i najgore: osjećaji napuštenosti i samoće. To nije trajalo kratko. Trajalo je mjesecima. Nisam shvaćao gdje je problem. Sve sam radio po Božjim pravilima. Barem sam tako mislio. 

Jednog dana, razgovarajući na predavanjima o pitanju Marije i njenih ukazanja, jasno sam izrazio svoje protivljenje o tomu (prihvaćao sam Lurd, Fatimu). Međutim,  tvrdio sam da su daljnja Marijina ukazanja po meni besmislena i često djetinjasta. Kolega me upitao: „Moliš li se Mariji? Moliš li krunicu?“ Rekoh: „Rijetko.“ Tu je razgovor završio.

 

Jan van Eyck

Nisam se Mariji često molio, uvijek sam upućivao molitve Bogu (mislio sam bolje direktno, bez posrednice). Ovdje je počela jedna čežnja u srcu za Bogom kojeg sam sveo na apstraktno mišljenje („Bog filozofa“). Shvatio sam: zanemario sam molitvu, a posebno Majku Božju! Bog je svoju Majku nama dao da mu se dublje približimo. Sjetio sam se ljubavi svoje majke. Kakva li je tek Marijina, razmišljao sam, koja je rodila, dojila, nosila i odgajala Isusa!? Tu se dogodio zaokret jer se srce okrenulo Mariji, čija je slava poput zrcala koje odražava Bogu slavu. Marija me čekala. Ona je strpljivo molila. Bila je cijelo vrijeme uz mene, ali moja oholost nije vidjela niti čula.

Danas sam Marijin sin. Molim redovito divnu posvetu „Isusu Kristu, utjelovljenoj Mudrosti, po Marijinim rukama“ svetog Ljudevita Marije G. Montfortskog, kao i svetu krunicu. Moj život je izmijenjen u srcu. Imam ponovno srce od mesa. Nema više negativnih misli, nema svađa, nema loših dana… Marija mi je pomogla svojim molitvama i sad znam: nikad me nije ni napustila. Ja sam napustio Boga i našu dragu, lijepu Gospu.

 

Naš život prolazi i jedino što ostaje jesu naša duša i geste koje smo uputili drugima, bile male ili velike. Ne znam što me čeka sutra, no s Marijom nemam straha jer nam ju je Gospodin dao kao utjehu i snagu, kao zagovornicu i pratiteljicu dok hodočastimo u ovom životu. Sve dok ne zasjamo pred Ocem poput zvijezda na nebu. 

 

Rembrandtov izgubljeni sin ipak se vratio ocu. Sebe vidim kao tog sina. Svaki put kad se vratim, Otac me čeka, svaki je povratak dizanje s puta i odlazak Ocu. Put još nije dovršen, ali upravo ti povratci čine cestu života čišćom, a Marija ju molitvama i prisutnošću obasjava.

  

Slika prikazuje dvije Očeve ruke. Ja ih tako i zamišljam da me grle kad čitam spomenutu Isusovu parabolu i ovako tumačim: sveti Irenej Lionski je rekao da su „Sin i Duh Sveti dvije ruke Očeve, s kojima nas dotiče, grli i oblikuje na svoju sliku i priliku.“ Divna misao koju osjećam samo jer je Marija bila i jest tu. Da njene divne ruke nisu radile za mene, možda se ne bih vratio Ocu, ne bih kleknuo pred Njim te me ne bi zagrlio svojim dvjema rukama. „To je Žena koju ja ljubim, Žena o kojoj je Bog sanjao, Prva ljubav svijeta“ (Fulton Sheen).

"Sav sam tvoj i sve moje tebi pripada, moj ljubezni Isuse, po Mariji, tvojoj presvetoj Majci!"

Totus tuus ego sum et omnia mea tua sunt.

Accipio te in mea omnia.

Praebe mihi cor tuum, Maria.

(s. Joannes Paulus II)

Quo vadis, homo?

Prije nekoliko godina u rukama sam po prvi put imala danas mi najdraži roman: Quo vadis (1901.). Odgovorno tvrdim: do dana današnjeg nisam pročitala roman koji bi, po mom mišljenju, nadmašio ovaj. Pročitala sam ga u tri dana i dvije noći. Nisam prestajala čitati dok nisam došla do posljednje riječi u romanu. Ako se dobro sjećam, jednom nisam otišla na jutarnje predavanje na faks jer sam do ne znam koje noćne ure čitala knjigu poljskoga autora. Jednostavno nisam mogla otvoriti oči, ustati iz kreveta i oteturati do faksa. 

Za one koji knjigu nisu čitali, evo ukratko par riječi: ljubavna je priča okosnica romana. Rimljanin Marko Vinicije, poganin, zaljubljuje se u Ligiju, prikrivenu kršćanku. Radnja se odvija u Rimu, u vrijeme Neronova carevanja. Apostoli Petar i Pavao pronositelji su Radosne vijesti među ondašnjim kršćanima koji se potajno sastaju i slušaju apostole. Vinicije za Ligiju čini sve - odriče se i svoje poganštine te se konačno i pokrsti. Kako je autor romana vrhunski poznavao svaki ugao Grada, zorno je to prikazao, a riječi nije štedio ni kod opisivanja Neronova neurotičnog i luđačkog čina - paljenje Rima. Tada zapravo sve počinje. Treba pronaći krivce za požar. Krivci su, pogađate, rimski kršćani. Iskoristio je Neron palež Rima kako bi se riješio društevnih nametnika, ili današnjim žargonom liberarnih krugova rečeno, tih fundamentalnih katolibanskih ekstemističkih i klerofaštističkih društvenih nametnika. U posljednjem (i najteže probavljivom) dijelu romana, Sienkiewicz zaista realistično prikazuje scene mučenja kršćana. Dok sam iščitavala te retke i zamišljala scene mučenja, plakala sam kao malo dijete. Bez zezancije i bez pretjerivanja. Pa čak i u prvim kršćanskim vremenima, tadašnji kršćani u Rimu nisu Krista osobno susreli niti su Ga poznavali, ali su se bez dodatnih pitanja predavali lavljim raljama u arenama u kojima se ni pijesak više nije razabirao od krvi. Mogao bi netko reći da se radi o romanu, dakle, književnoumjetničkom, dakle, fiktivnom ostvarenju, ali ipak...to se događalo. Neovisno o Sienkiewiczu i njegovu romanu.

I tako...tada sam vjerovala da su ta događanja obilježila neka davna vremena. Neron, lavovi, tigrovi, arene, tamnice, za stupove zavezani i zapaljeni kršćani koji su osvjetljavali perivoj Neronove palače... A onda se dogodi 21. stoljeće. A onda se dogodi baš ovo:

Gospode Svemogući! Gdje mi je srce zapelo, gdje je ostalo? Zar ne vidim da se ovo događa OVDJE, na planeti koju dijelim s milijardama drugih živih bića? Zar ne vidim da se ovo događa baš ovdje, možda kilometrima daleko, ali baš ovdje, a ne negdje na Marsu? Kamo ideš, čovječe? Quo vadis, homo? Ma kamo ideš!?

Ljudi šute, mediji pogotovo. Zatvaraju se oči, uši, usta, i još gore, srca pred ovom stravičnom ljudskom zlobom. I sve u ime vjere...zapravo, sve u ime RELIGIJE! Pitam se: koje vjere, koje religije? O čemu mi pričamo!? Ipak...istovremeno me hvata i jeza, ali i divljenje toj hrabrosti mučenih ljudi, toj njihovoj vjeri u Onoga koji daje život i koji jest Život. Istovremeno se bojim, sramim se svoje površnosti, a opet...iz prolivene će krvi izrasti nove mladice. Iako ne razumijem, iako ne mogu shvatiti, iako mi je teško povjerovati u ono što svakodnevno gledam, Ti, Gospode, sve znaš! 

Ponavlja se Neronov scenarij. Jedina je razlika što nam ne trebaju Rim, Neron, požar, lavovi, pijesak i arene da bismo prepoznali zločin koji nam se pred očima događa. Zapravo, usudit ću se reći ovo: pred očima nam se događa pravo kršćanstvo. Gledamo u Krista uhvaćenog, bičevanog, razapetog i ubijenog. Promatramo baš toga Krista koji je bio pribijen na drvo križa. Gledamo u Presvetu Djevicu podno križa, gledamo u Majku svih majki. Gledamo i u onu rulju koja je u trenucima najveće Kristove patnje i ostavljenosti zurila u Njega, dok su Ga njihova srca još uvijek osuđivala i pogrđivala, govoreći Mu: "Ako si Sin Božji, spasi samoga sebe!" Eto, nemojmo mi biti ta rulja. 

Discipula Domini

P. S. Obavezno pogledajte video!

P. P. S. Iako sam svjesna da ne možemo učiniti puno, potrudimo se moliti za progonjene kršćane u Iraku. Bog može učiniti više nego mislimo.

P. P. P. S. Isječak iz knjige Krešimira Nemca koji me se nekako čudesno dojmio:

S. Augustinus Gazottus

Bl. Augustin Kažotić (Augustinus Gazottus

(izvor: veritas.hr)

Katolički kalendar 3. kolovoza pred nas stavlja jednog, po mom mišljenju, poprilično zanemarenog i današnjem vjerničkom puku nepoznatog hrvatskog blaženika. Kažu, naime, da je otvarao tamo neke katedralne škole i knjižnice te da je htio poučiti neobrazovani puk o koječemu. Hm... Rekoh samoj sebi "pa što ne bih išla malo pročitati o tom biskupu neka stara vrela pa da vidimo..." Dakle, riječ je o bl. Augustinu Kažotiću. Ruku na srce, nisam ni ja o njem' odveć toga znala, ali baš zato što mi se čini da je zapostavljen, odlučih malo "prozujati" po literaturi i vidjeti što se o njemu pisalo...naglašavam, PISALO. A šta reć'! Historia magistra vitae (est). A i više vjerujem davnim piscima nego današnjim.

I tako, sjetih se jednog našeg zagrebačkog povjesničara, isusovca, dakle, svećenika (nota bene), lijepo pozicionirane ličnosti davnih vremena, odmjerenog naučnjaka (nota bene) "latinaša" i kajkavca k tomu iz okolice Zagreba, koji je o tom blaženiku ponešto i zapisao u više navrata. Sjetih se, naime, Baltazara Adama Krčelića.

 Baltazar Adam Krčelić

Ne znam koliko je ovaj gospodin, inače rođen 1715. godine, među ljudima uopće i (pre)poznat, ali on je jedan od onih koji su pisali o današnjem blaženiku. Pisao je, pogađate, na latinskom jeziku (između ostalog), koji u 18. st. poprima već neke druge neolatinističke iliti poslijerenesansne jezične karakteristike. No, da ne časim časa...

Djelo u kojem Krčelić čak 22 stranice posvećuje bl. Augustinu Kažotiću naziva se Historiarum cathedralis ecclesiae Zagrabiensis ili, po naški, "Povijesti Stolne crkve zagrebačke" (1770.). Dio je uistinu bogate hrvatske latinističke baštine. S obzirom na to da tiskano izdanje imam u pdf formatu, odlučih vam dobro znanom "print-screen" metodom pokazati kako to izgleda:

 

U tom djelu Krčelić daje pregled zagrebačkih biskupa, služeći se pritom raznim izvorima (uglavnom sekundarnim), a svoju kronologiju Krčelić započinje prvim zagrebačkim biskupom Duhom (1094.). U trinaestom poglavlju konačno se pojavljuje ime Augustina Kažotića. S obzirom na količinu latinskoga teksta koji k tomu pokazuje "blagodati" historiografskoga diskursa onoga vremena, neću se upuštati u avanturu njegova prenošenja. Spomenut ću samo kako većina Krčelićevih rečenica ukazuje na njegovu osobnu želju da i sam upozna svoje čitatelje s biskupom Kažotićem (a u nekoliko rečenica to i sam daje čitatelju do znanja). No, ono što je mene, na neki način, privuklo i potaknulo da ovaj nedjeljni post posvetim Kažotiću, nije sam Kažotićev život, već jedan himan pisan njemu u čast. Da, baš tako! Himan! Krčelić je, naime, uz Kažotićevu iscrpnu biografiju priložio i dijelove za oficij. Kako sam se svojevremeno intenzivno bavila latinskim himnima u svrhu diplomskoga rada, nisam mogla odoljeti a da ga, dragi čitatelji, ne prezentiram i vama, tim više što taj himan, koliko mi je poznato, nije preveden (izuzmemo li hrvatski prijevod Krčelićevih Povijesti iz 1994., ali koji mi u ovom trenutku nije dostupan, odnosno dostupan mi je samo djelomično). Evo spomenutog himna na latinskom (opet "print-screen"):

 A za one koje nervira moje neurotično inzistiranje na izvornicima, evo i prijevoda na hrvatski:

O slavni biskupe,
Augustine preblagi,
poslušaj sluge koji mole,
u nevolji vapeći.

Odagnaj smrti štetu,

a života danak donesi,

da poslije progona tjelesnoga

u slavi s tobom budemo.

Tebe odjekuju pjesme naše

kao i anđela čete:

Podzemnik tebi viče

i pučina morska odzvanja.

O zvijezdo mora sjajna,

razriješi spone djela opakih,

a plač također poniznih

preobrazi radost dajući.

 Hvala budi Gospodu očinskomu,

zapjevajmo hvalu Jedincatomu,

nek je hvala Duhu njihovu,

hvale dostojnomu dovijeka. Amen.

Odlučih se za ponešto slobodniji prijevod (izazov je prevoditi stihove i adaptirati ih na narodni jezik :)), pogotovo u završnoj doksologiji (posljednja strofa himna), a izostalo je i poštivanje metričkih zakonitosti u prevođenju himana. Ipak, nadam se da je poruka jasno prenesena ovim prijevodom. Eto, imamo lijep, stilski ukrašen, jezično jednostavan himan o Kažotiću :)

Također, možda nije zgorega spomenuti jedan Krčelićev pomalo u srednjovjekovnoj maniri humorističan (meni osobno) zapis o tome kako je i zašto baš Kažotić trebao biti imenovan za zagrebačkog biskupa. Nema imenovanja bez čudesa! Evo što Krčelić piše:

Službeni hrvatski prijevod iz '94. glasi ovako:

Tomko i Ferrari pišu da je njegov izbor Bog odobrio dvama čudesima, to jest čudesnim ozdravljenjem pape Benedikta od uloga dok ga je Augustin ponizno pozdravljao ljubeći mu ruku te čudesnom pretvorbom ptica što ih je papa ponudio za jelo u ribe. O tome treba pogledati prije spomenute pisce. Za njima sam se poveo i ja godine 1747., kada sam na narodnom jeziku izdao pobožan životopis ovoga svetog biskupa radi poticanja sugrađana da ga štuju.

Mislim da je u ovih nekoliko rečenica sažeto sve. Usput saznajemo da je Krčelić još jedno svoje djelo posvetio Kažotićevu životu. 

I tako...uistinu je zanimljivo koliki su doprinos sveopćem povijesnom napretku dali baš svećenici. Stvarno je zanimljivo! Nije li? :)

Discipula Domini

 

O svećeniku i znanstveniku?

Po povratku s dvotjednog (i zasluženog!) ljetovanja, konačno sjedam za svoje osobno računalo i latim se digitaliziranog "pera" - tipkovnice. Moram priznati da me svaki put nakon podužeg "pauziranja" od pisanja počinje loviti neko čudno stanje, neki nemir, nešto, nešto. A to valjda tako bude kada čovjek, vođen mnogim vlastitim ambicijama, na se natovari štošta. Ipak, ništa zato. Volim trenutke kada se mogu povući u svoj radni sobičak i "tipkarati" (opet nova riječ!) o onome što me zaista ispunjava i zbog čega, na koncu, osjećam veliko zadovoljstvo. Znate ono, kao kad ste svoj na svome. Eto tako!

Ovaj srpanjski post posvećujem svojoj neopisivoj i neobjašnjivoj ljubavi - hrvatskom latinitetu (usput budi rečeno, ovdje imate i službenu facebook stranicu Hrvatskih latinista koja je u nekoj fazi stagnacije, ali plan je revitalizirati ju u skorašnje vrijeme). Zapravo, srpanjski post posvećujem jednom velikom hrvatskom intelektualcu (svećeniku!) koji je umro baš na današnji dan, 29. srpnja 1934. godine. Riječ je o hrvatskom arheologu, povjesničaru i klasičnom filologu, don Frani Buliću.

Ovaj svećenik, i znanstvenik k tomu, rođen je na sv. Franju Asiškog, dakle, 4. listopada 1846. godine u Vranjicu pokraj Splita. Kako bih izbjegla zamornu faktografiju koju o njemu možete pronaći, primjerice, ovdje, navest ću samo nekoliko činjenica važnih za hrvatsko nacionalno biće, što uključuje i hrvatski latinitet, ali i za sam lik don Frane Bulića. 

Vidite, ovaj je čovjek dao izniman doprinos hrvatskoj arheologiji. Njegova su arheološka otkrića, kojih je bilo mnogo, bacila jedno novo svjetlo na ono što zovemo srednjovjekovni hrvatski latinitet. Latinitet srednjega vijeka na hrvatskom povijesnom prostoru promatra se uglavnom kroz prizmu epigrafije (natpisi na kamenu ili nekom drugom tvrdom materijalu). Latinskih ostvarenja u književnom smislu u to vrijeme baš i nema, pa je o povijesti hrvatskoga naroda, između ostalog, progovarao i kamen (npr. Baščanska ploča). No, što se tiče samog don Frane Bulića i njegovog doprinosa, istaknut ću samo dva njegova važna otkrića.

Prvo, to je natpis (epitaf) na sarkofagu kraljice Jelene. Literatura kaže kako je don Frane 28. kolovoza (negdje se navode 25. i 26. kolovoza) 1898. godine "u 11 sati ujutro" otkrio sarkofag kraljice Jelene na Gospinoj livadi u Solinu. On je zapravo među ostacima i u dokumentima često spominjane crkvice BDM od Otoka, u kojoj bijaše pokopana kraljica Jelena, iskopao dvadesetak fragmenata. E sad, trebalo je te fragmente posložiti i pospajati te, konačno, datirati natpis. Kad je naš don Frane, uz nezamisliv napor, trud i stručno poznavanje latinštine uopće, posložio fragmente, dobio je ovo:

 

In hoc tumulo quiescit Helena famosa, quae fuit uxor Mihaeli regi materque Stefani regis habenasque tenuit regni. VIII. Idus mensis Octobris obiit in pace. Hic ordinata fuit anno ab incarnatione Domini DCCCCLXXVI... Istaque vivens fuit regni mater, fit pupillorum tutorque viduarum.

U ovoj grobnici počiva slavna Jelena, koja je bila žena kralju Mihajlu i majka kralja Stjepana i držala uzde kraljevstva. Dana 8. listopada u miru je otišla. Ovdje je pokopana godine od utjelovljenja Gospodinova 976...Ona je za života bila majka kraljevstva te je postala zaštitnicom siročadi i udovica. (moj prijevod)

Ovaj je natpis jako važan za hrvatsku povijest! Zašto? Zato što saznajemo imena triju hrvatskih vladara: Jelene, njenog muža Mihajla i sina joj Stjepana. Također, ovaj je spomenik važan zbog egzaktne, dakle, točne datacije: 8. listopad 976.

Drugo važno otkriće don Frane Bulića bio je i ovaj, svima nama dobro znani fragment natpisa:

Pro duce Trepim(ero)

(Molite) za kneza Trpimira

Ovaj nepotpuni natpis don Frane otkriva 1891. godine u Rižinicama. Natpis se nalazio u crkvici koju je knez Trpimir sam dao izgraditi, a da bi ju opremio adekvatnim liturgijskim posuđem, zamolio je svoga kuma, tj. nadbiskupa Petra, za novac kojim bi to i realizirao. Ipak, nadbiskup je tražio protuuslugu unatoč kumstvu. A kao rezultat te protuusluge nastade poznata Trpimirova darovnica iz 852. godine. Original te darovnice nije sačuvan, ali zato jest sačuvan prijepis, i to najstariji, iz 1568. godine (iz župnog ureda u Kaštel Sućurcu). Ova je darovnica važna zato što se u njoj po prvi put u povijesti spominje hrvatsko ime (...Trpimirus, dux Chroatorum...). Tekst je darovnice poduži, nema ga smisla prenositi, pa prilažem, stoga, samo fotografiju.

 

 Trpimirova darovnica

Hm...možda se sada pitate čemu ovaj post? Koga uopće zanimaju ovakve "dosadnoće" i što netko ima od toga? Pa evo zašto: osim što sam samoj sebi priuštila zadovoljstvo kroz pisanje o ovakvoj temi, ovime sam htjela ukazati na još nekoliko stvari: lik jednog svećenika-znanstvenika postaviti kao paradigmu za mnoge druge svećenike-znanstvenike koji su ono besmrtno u povijesti ljudskoga roda unaprijedili, a ne unazadili, zatim pokazati kako Crkva, unatoč svojim nedostacima, aktivno sudjeluje u STVARANJU, a ne razaranju povijesti, te konačno, ukazati na ljepotu i dugovječnost hrvatske nacionalne povijesti nerijetko stvarane i tumačene upravo kroz latinski jezik (evo jednog od razloga zašto se latinski uči u školama!). Pa ako tkogod i ne razumije jednu od brojih uloga Katoličke crkve, neka mu noga posjeti knjižnicu, a ruka posegne za poviješću...preporučam poviješću vlastitoga naroda ;)

Discipula Domini

P. S. Ako nekoga zanima hrvatsko srednjovjekovlje, evo izvrsne, a adekvatne preporuke: Litterarum studia

Što je to "istinska ljubav"?

 

Vjerujem kako mnogi koji osjećaju u srcu poziv na ostvarivanje bračne ljubavi često promišljaju o tome kako je za ostvarivanje samoga sebe u braku potrebna ona prava, istinska ljubav. Tako smo bar čuli, pa i naučili od ljudi koji o tome govore. I sama se o tome preispitujem. Kakva je to istinska ljubav? Kako ju prepoznati? Kako ju razlikovati od silnih "profaniziranih ljubavi"? Vrlo zanimljiv odgovor pronašla sam u knjizi koju trenutno čitam, "Ljubav i odgovornost" sv. Ivana Pavla II., tj. Karola Wojtyle. Evo što on o tome kaže u 2. poglavlju koje nosi naslov "Metafizička analiza ljubavi". 

Napomena: podebljani dijelovi teksta mojih su ruku djelo, čisto radi isticanja onoga što se mene osobno najviše dojmilo kod čitanja.

4. Ljubav kao "dobrohotnost"

Valja sada istaknuti kako je ljubav najpotpunije ostvarenje onih mogućnosti koje se nalaze u čovjeku. Potencijalnost (od latinske riječi potentia - mogućnost, moćnost, moć) vlastita osobi najpotpunije se aktualizira putem ljubavi (riječ "aktualizira" izvodi se o latinske riječi actus - čin, savršenost). Osoba u ljubavi pronalazi najveću puninu svojega življenja, svojega objektivnoga postojanja. Ljubav je takvo djelovanje, takav akt koji najpotpunije razvija postojanje osobe. Mora to, naravno, biti istinska ljubav. Što znači: istinska ljubav? To označava ljubav u kojoj se ostvaruje istinska bit ljubavi, koja se okreće istinskomu (a ne samo prividnomu) dobru, i to na istinski način, odnosno na način koji odgovara njegovoj naravi. Treba to primijeniti i na ljubav između muškarca i žene. I na tomu području istinska ljubav usavršava biće osobe i razvija njezino postojanje. Kriva ljubav, međutim, izaziva posve suprotne učinke. Kriva je ljubav ona koja se okreće prividnomu dobru ili - što je najčešće - istinskomu dobru, ali na način koji ne odgovara njegovoj naravi, koji mu je protivan. Upravo takvom biva nerijetko ljubav između muškarca i žene, bilo u svojim osnovama, bilo - čak mimo (prividno) dobrih osnova - u svojim pojedinačnim očitovanjima, u svome ostvarenju. Kriva je ljubav pak zla ljubav.

Zla, ili u svakomu slučaju nepotpuna, bila bi i ljubav žene i muškarca kada ne bi nadilazila požudu. No, ni sama ljubav požude ne iscrpljuje u potpunosti bit ljubavi između osoba. Nije dovoljno samo žudjeti osobu kao dobro za sebe, treba povrh svega - i prije svega - njoj željeti dobro. Taj do u srž altruistički obrat volje i osjećaja zove se jezikom sv. Tome amor benevolentiae ili kraće, benevolentia, čemu u našemu jeziku, uostalom prilično netočno, odgovara pojam dobrohotnosti. Ljubav osobe prema osobi mora biti dobrohotna, inače ne će biti istinska ljubav. I više - ne će uopće biti ljubav, bit će samo egoizam. U naravi ljubavi ne samo da ne postoji protivnost između požude i dobrohotnosti, nego među njima čak postoji i povezanost. Recimo da osoba y hoće osobu x kao dobro za sebe. U tome slučaju, ipak, mora htjeti da osoba x bude dobro, jer bez toga ne može biti dobro za nju. Na taj se način ističe povezanost između požude i dobrohotnosti.

(...) Dobrohotnost se otkida od svake sebičnosti, čiji elementi još izrazito postoje u ljubavi požude. Dobrohotnost je isto što i nesebičnost u ljubavi; ne: "Želim tebe kao dobro", nego "želim tvoje dobro", "želim ono što je dobro za tebe". Dobrohotna osoba želi to bez ikakve misli o samoj sebi, bez ikakva obaziranja na samu sebe. Stoga je dobrohotna ljubav, amor benevolentiae, ljubav koja je u najvećoj mjeri čista. Dobrohotnošću se u najvećoj mjeri približavamo onome što predstavlja "čistu bit" ljubavi. Takva ljubav u najvećoj mjeri usavršava svoj subjekt, najpotpunije razvija kako njegovo postojanje, tako i postojanje osobe prema kojoj se okreće.

(...) Jer istinska ljubav dobrohotnosti može ići u paru s ljubavlju požude, čak i sa samom požudom, samo da požuda ne nadjača sve ostalo što je sadržano u ljubavi muškarca i žene ili da ne postane njezin isključivi sadržaj i smisao.

Karol Wojtyla, Ljubav i odgovornost, Verbum, Split, 2009., 77-79

"Ad finem", dijalog jednog mornara i još ponešto...

Ova nastavna godina za sve nas prosvjetne djelatnike završila je s nekoliko dobrih vijesti: 1. samom činjenicom da je nastavna godina završila (i to na sv. Antuna Padovanskog) i 2. Milanovićevim neočekivanim "micanjem" Željka Jovanovića s mjesta ministra znanosti, obrazovanja i sporta. Sjećam se, na putu od škole do kuće jedna me osoba nazvala i rekla: "Čestitam ti! Otiš'o ti je šef iz Vlade!" Šok i nevjerica s moje strane! Pa zar je Milanoviću trebalo tako dugo, tih 6 "ustavnih rušenja" klimavih odluka tadašnjeg ministra!? U svakom slučaju, bila je to vijest koja je uvelike odredila daljnji (pozitivni) tijek moje radne srijede.

 Izvor: Klik!

I čujem ja ubrzo da dobivamo novog ministra vrlo mističnoga šarma (mea opinione), dr. Vedrana Mornara (lat. Serenus Nauta ili Clarus Nauta) koji, kako kažu živi i neživi izvori informacija, pokazuje solidnu spremnost na dijalog. Predmet na kojem bi se taj dijalog imao temeljiti jest svima nama dobro znani Zdravstveni, odnosno Građanski odgoj (namjerno pišem velikim početnim slovom jer se radi o vrlo ozbiljnoj stvari, o gotovo humanoidnom fenomenu). I tako bi prvi potez novoga ministra trebao biti odlazak Bozaniću i Puljiću radi razgovora o tome što je sporno u kurikulumu navedenih modela odgoja. Super mi je to! Podržavam jednu takvu samoinicijativnu gestu. Plauzibilno, dakako.

Međutim, odabirem opreznost. Bojim se pretjerane početne euforije koju je Milanović, pomno strateški i taktički planirano izazvao kod naroda. Nisam neki "bogznakakav" politički analitičar, ali ne bih voljela nakon kojih mjeseci samu sebe udarat po čelu jer sam bila zavedena svojim tada trenutnim oduševljenjem, a sad sam prisiljena samoj sebi skakat u usta, kako to narod voli kazat'. Ipak, kao profa u jednoj zagrebačkoj školi, dajem novomu ministru priliku da se pokaže i da, po mogućnosti, ne šalje dopise "upozorenja" na sve osnovne i srednje škole kada se spremaju neki novi referendumi koji bitno utječu na onu odgojnu komponentu. Eto tako! :) Ali da...simpa je novi ministar.

A sada...jedna mala poslastica za kraj. Naime, svoje učenike svakoga mjeseca podvrgavam malim provjerama usvojenosti latinskoga vokabulara. I jednom prilikom, ispravljajući testove, ta su mi djeca namamila potoke suza na oči (od smijeha). Da stvar bude još bolja, njih nekoliko napisalo je identičan odgovor. Slika je loše kvalitete, ali to je zbog mog mobitela :) Nadam se samo da su od mene naučili "ispoljavati" ovakav smisao za humor ;)

rex, regis, m. kralj :)

profa DD

"Codex iuris canonici" i slobodni zidari

 Izvor

Prije nekog vremena naiđoh na jedan znanstveni članak Jure Brkana (Split, 2002.), koji govori o problemu (ne)spomena slobodnih zidara (masona) u Zakoniku kanonskog prava iz 1983. godine. Sam je naslov članka pobudio moje zanimanje o stavu Katoličke Crkve prema masonskim društvima (za koji sam mislila da mi je potpuno poznat pa ga nisam ni dovodila u pitanje). Za one kojima se ne da čitati ovih 20 stranica članka, evo o čemu se, ukratko, radi.

Dakle, Zakonik kanonskog prava iz 1917., kan. 2335., ističe stav KC-a o masonskim društvima, točnije, o "upisivanju" katolika u masonska društva. U spomenutom kanonu stoji:

Latinski: 

Can. 2335. Nomen dantes sectae massonicae aliisve eiusdem generis associationibus quae conta Ecclesiam vel legitimas civiles potestates machinantur, contrahunt ipso facto excommunicationem Sedi Apostolicae simpliciter reservatam.

Hrvatski:

Kan. 2335. Koji se upisuju u slobodnozidarsku sljedbu ili slična društva, koja rovare protiv Crkve i zakonitih svjetovnih oblasti, istoga časa upadaju u izopćenje, jednostavno pridržano Sv. Stolici.

Nadalje, dokument pape Pija IX. (Apostolska konstitucija) iz 1869. još je konkretniji. U njemu stoji:

Latinski:

Nomen dantes sectae Massonicae, aut Carbonariae, aut aliis eiusdem generis sectis quae contra Ecclesiam vel legitimas potestates seu palam, seu clandestine machinantur....

Hrvatski:

Koji se upisuju u masonsku ili karbonarsku sektu ili druge slične sekte koje, bilo otvoreno, bilo tajno, rovare protiv Crkve ili zakonitih oblasti...

Međutim, problem se javlja u pojednostavljivanju, tj. izostavljanju poviše spomenutog "nazivlja" u Zakoniku kanonskog prava iz 1983. (dakle, postkoncilsko razdoblje), kan. 1374., koji glasi:

Latinski: 

Can. 1374. Qui nomen dat consociationi, quae contra Ecclesiam machinatur, iusta poena puniatur; qui autem eiusmodi consociationem promovet vel moderatur, interdicto puniatur.

Hrvatski:

Kan. 1374. Tko se upiše u društvo koje rovari protiv Crkve, neka se kazni pravednom kaznom; tko pak takvo društvo promiče ili vodi, neka se kazni zabranom bogoslužja.

Ili kako sam autor članka zaključuje:

U dokumentu iz 1869. godine poimence su spomenute dvije sekte "sectae Massonicae aut Carbonariae", a u Zakoniku iz 1917. izrjekom se spominje samo jedna sekta "Sectae masonicae (...)", dok u Zakoniku iz 1983., u kan. 1374, nema ni spomena o sektama. Umjesto riječi "sekta", sada stoji "društvo", i to posve općenito: "društvo koje rovari protiv Crkve", tako da se uopće ne spominju "sectae masonicae aut Carbonariae". (str. 430.)

Uz to bih samo nadodala kako ni dokumenti II. vatikanskog koncila nigdje ne spominju masonska društva. Da.

Potonji kanon, kako je vidljivo, vrlo je općenit. Na crkvenom je ordinariju ili sucu da prosuđuje o kojem se to društvu radi i da, utvrdivši o kojem je društvu riječ, kazni katolika-tuženika "pravednom kaznom". Opravdana je zabrinutost biskupa diljem Crkve iznjedrila tzv. očitovanje Quaesitum est (cijeli tekst na hrv. v. str. 442. članka), koje pojašnjava i dodatno potvrđuje negativan stav Katoličke Crkve o masonima i drugim udruženjima koje "rovare protiv Crkve". To je, dakako, samo po sebi razumljivo, budući da se radi o dvama potpuno suprotstavljenim i nepomirljivim svjetonazorima.

Dakle, iz svega proizlazi sljedeće: katolicima NIJE dopušteno uključivati se u masonska društva / sekte, voditi ih ili ih promicati. U protivnom, slijede sankcije. Međutim, pomalo su me zaprepastili neki navodi o dijalogu između Crkve i masona. Evo:

Takvim stavom, Katolička crkva ne prekida dijalog ni s masonima, ali se ne može odreći vjerske činjenice da je ona s Kristom i u Kristu jedincata i jedinstvena uza sve pogreške i nedostatke nekih njezinih članova. Istini za volju, slobodni zidari također posjeduju "svoju istinu" i s njima je potrebno voditi dijalog, posebno o humanitarnoj zauzetosti i dobrotvornosti; no iako se i u masonskom nauku nalaze tragovi i znakovi "dobra", njihov relativizam, nijekanje objektivne spoznaje istine, deistički tip vjere, njihov "Graditelj Svemira" nije osobno biće u smislu osobnog Boga kojemu se katolik obraća kao Stvoritelju i Ocu. (str. 440.)

Ili:

Katolička crkva ne prekida dijalog s "društvima koja rovare protiv Crkve" - konkretno, s masonima - nego nastavlja dijalog sa svima: unutar Crkve i s onima čiji je nauk nespojiv s naukom Crkve i s onima koji uopće ne vjeruju u Boga Oca, u Gospodina Isusa Krista i Katoličku crkvu, u kojoj se čovjek, kao humanist i vjernik, može u potpunosti ostvariti. (str. 446.)

E sad...vjerujem u dijalog. Vjerujem u zdrav i konstruktivan dijalog između svjetonazorski različitih sastavnica. Ali! Ako među vama ima neka dobra duša voljna pojašnjavanja, neka mi pokuša objasniti sljedeće: kako to da Kristova Crkva "ne prekida dijalog s društvima koja rovare protiv Crkve", dakle, s masonima, koji svojim okultizmom, luciferofilijom (moja nova riječ!!), zatim velikom izmišljotinom kao što je globalizacija (čitaj: novi svjetski poredak) i sl. imaju jedan i više nego konkretan cilj - uništiti Kristovu Crkvu?! Dakle, objasnite mi: kako? Ili sam ja sve to naprosto krivo shvatila. Unaprijed hvala!

Discipula Domini

P. s. Bila mi je nekako zanimljiva ikonica gmaila koja mi se, kad stigne novi mail, pojavljuje u gornjem lijevom kutku moga mobitela. A onda sam shvatila zašto mi je bila zanimljiva ;) Nije li?

Razlikovanje duhova u vremenu

Nije lako biti pozvan na svetost. Nije lako na Tvorčevu "budi!" kasnije odgovoriti autentičnim, dosljednim i uvijek entuzijastičnim kršćanskim životom. Nije lako ni u tišini svoje sobe pred očima gledati prizore svakodnevice opetovano proživljavane u ovoj "suznoj dolini", a opet jutrom u srcu buditi molitvu "sve će biti dobro...Ti sve znaš...vodi me radosno u novi dan..." Ako netko misli da je lako biti kršćanin, onda taj netko nije nimalo realan. Iako, i o tome bi se dalo raspravljati...

Ne znam gdje ni kako ni s kim adekvatno progovarati o tome kako razlikovati vrijeme u kojem živimo, kako ispravno, duhovnim bićem, detektirati što je prožeto Duhom Božjim, a što zloduhom. I kad god si postavljam ovakve duhovno-misaone izazove, vraća mi se sintagma "plod Duha". No, je li plod ono što se mora dogoditi ili tomu prethodi neki čin koji zatim rađa neki plod, bilo Duha, bilo tijela? Na kraju, čovjeku je nekako dano prosuđivati prema plodovima. No, što je s činom koji rađa taj plod? 

Većina ljudi s kojima sam razgovarala o toj temi, na moje pitanje kako prepoznati što je od Duha, a što "od tijela" odgovara uglavnom isto: čovjek u srcu osjeti ili osjeća mir. Nema one neke uzburkanosti duha, nekog neobičnog treperanja unutarnjega bića koje, kada treperi, očito nešto signalizira našoj savjesti. Ako nešto činiš, a ne znaš činiš li dobro, onda je potrebno sva svoja čula snagom Duha preobraziti u "unutarnjeg čovjeka". Drugim riječima, pokušati svoju opterećenost važnim i nevažnim stvarima i brigama ostaviti po strani i - osluškivati. Bog odgovara mirom, pa čak i kada ti se čini da ono što činiš ne izgleda nimalo dobro i da neće dobro završiti. Bog također odgovara i pozitivnim "nemirom" (o tome sam već ponešto pisala) onda kada ti se čini da je ono što činiš naprosto fantastično i da će uroditi dobrim plodovima. Ali sotona je lukaviji više no ikad.

Živimo u vremenu kada je čovjek nemjerljivo zbunjen. Sve mu je dano, sve mu se nudi na pladnju (od pametnih telefona do ljudi s kojima bi se trebao družiti). Ni sam više ne zna što valja, a što ne valja. Ali baš u tim trenucima imamo sve – pokrenuti vapaj unutarnjega čovjeka Duhu Svetomu da nam On ukaže za što se odlučiti. Nismo li pomalo oholi ako u sebi zaustavljamo taj poriv, tj. tražiti od Duha da nas usmjerava i da nas, ako treba, opominje i mirom i „nemirom“? Nismo li, također, oholi ako ne dopuštamo samima sebi prihvatiti činjenicu da smo bez Duha bespomoćni i da snagom svoje volje ne možemo čitati znakove vremena? Zapravo, potrebno je biti sam i slušati. Samo to. Ostalo je izvan našega dometa. Ostalo je na Njemu. 

Nekako vjerujem da je molitva za dar razlikovanja duhova (ili, kako volim reći, opismenjavanje za čitanje znakova vremena) toliko nužna i neophodna za onoga tko zna da nije lako gledati prizore svakodnevice opetovano proživljavane u ovoj "suznoj dolini", a opet jutrom u srcu buditi molitvu "sve će biti dobro...Ti sve znaš...vodi me radosno u novi dan..."

 

Crtež na zidu iznad moga radnog stola.

Svrha mu je jednostavna - podsjećati me na opasnost zaborava.

Podsjećati me svaki dan! 

Nešto osobnije nego inače

Dragi čitatelji ovoga bloga,

ako ste možda pomislili da sam odustala od pisanja (da, prošlo je nešto više od mjesec dana od zadnjega posta), onda vam moram reći da nisam. Razlog mog nepisanja kroz tako dugo vrijeme vrlo je jednostavan - "pretrpanost" silnim obvezama i nedostatak vremena. Iako sam vjerovala da će Gospod umnožiti moje vrijeme ili mi barem omogućiti jedan slobodan dan predviđen za mali predah od svega, uvijek bi se nešto izjalovilo i otvorila bi se neka nova priča u čijoj bi fabuli aktivno sudjelovala :) Ipak, jedno je veliko razdoblje konačno stavljeno ad acta i nadam se da ću se kroz naredno vrijeme aktivnije posvetiti pisanju.

Približavamo se Duhovima. Danas će mnogi započeti moliti devetnicu Duhu Svetomu. Bogu hvala, imala sam priliku u svojoj zajednici osjetiti snagu i svemoć Duha Svetoga, kojega, da budem iskrena, nikada nisam ozbiljno doživljavala. Ali učini Bog da se i taj dio životne priče preoblikuje, Njemu na slavu. Učini Bog da ljudsko srce osjeti komadić onoga što Duh Sveti doista jest. Mogu slobodno reći kako smo On i ja danas jako dobri prijatelji :) I kako reče jedan svećenik prilikom jedne duhovne obnove kojoj sam prisustvovala prije mjesec dana: Duh Sveti jest lahor, on jest i "nebeski dragi gost". Ali isto tako, ponekad pokreće valove koji nama nisu odviše ugodni. Duh Sveti ponekad smeta ljudskom srcu. Drugim riječima, kako nas Duh potiče ili nadahnjuje da nešto učinimo, isto nas tako potiče ili nadahnjuje da nešto NE učinimo (a tako bismo rado to učinili). Ah, taj Duh! Ruah! Paraklitos! :)

U svakom slučaju, puno je planova zacrtano u mojoj glavi. Neke od njih nastojat ću realizirati preko ovoga bloga (o tome ćete biti pravovremeno obaviješteni). Jedan od tih planova tiče se i moje struke, pa se nadam da će plod tih napora biti i nekima od vas na korist. Također, možda će mi u nekom trenutku biti potrebna i vaša pomoć. No, otom-potom. Bilo kako bilo, idemo dalje uz Božju i Marijinu pomoć. Otvorimo se Duhu Božjemu, osluškujmo Ga ma gdje god bili.

Ostajte dobro!

Zajedno u molitvi! :)

Discipula Domini

Duhovski teaser ;)