Visitatio Romae et Obligatio cotidiana ad SS Cor Iesu

Eto, što reći? Prošla su, ni više ni manje nego točno dva mjeseca kad sam zadnji put stigla nešto napisati na blogu. No, kažu ljudi, nikad nije kasno. Pa eto, donosim u nastavku nekoliko lijepih stvari.

Prošli sam tjedan na nekoliko dana boravila u Rimu. Bio je to moj treći posjet Vječnom gradu, a osim što je bio treći posjet, bilo je to vjerojatno i najbolje hodočašće na kojem sam bila. Hodočašće u pravom smislu te riječi (ad litteram - doslovno). Na blagdan Tijelova prisustvovala sam svetoj Misi ispred Lateranske bazilike koju je predvodio papa Franjo, a nakon toga, djelomično doduše, i u najljepšoj tijelovskoj procesiji koju sam dosad vidjela. Rijeka ljudi potekla je s Presvetim na čelu. Zaista je bilo jako svečano i veličanstveno. Na svetoj Misi pjevao je poznati zbor Coro della Diocesi di Roma pod vodstvom mons. Marca Frisine. Ako niste imali priliku slušati neke njegove uratke, poslušajte skladbu Anima Christi, meni jednu od dražih njegovih ostvarenja. Pjevanje je bilo isključivo koralno i zaista divno.

Obišla sam zaista puno lokacija, vidjela nešto što nisam imala priliku vidjeti kod prva dva posjeta Rimu (npr. Hrvatski zavod Sv. Jeronima gdje sam, u istoimenoj crkvi duge tradicije, bila i na svetoj Misi, a usput sam posjetila i svog sveca zaštitnika), a neka sam mjesta ponovno posjetila jer me za njih vežu draga sjećanja. Volim Rim. Volim to kamenje koje govori. Volim naljepšu umjetnost sabranu na jednom mjestu. Volim rimsku monumentalnost i neku tajanstvenu romantiku kojom taj grad odiše. Volim taj Rim i opet ću mu se vratiti. 

Evo nekih fotografija s različitih strana Rima. Ovo je samo 10% od onoga što sam slikala. Ove odabirem jer na njima uglavnom nema ljudi :)

 Originalna Caravaggiova slika Matejev poziv

Posjetila sam svog drugog omiljenog sveca, sv. Benedikta, u bazilici sv. Pavla izvan Zidina,
te s njim (u praznoj kapeli) provela neko vrijeme u razgovoru.

A sutra? Sutra je blagdan Presvetoga Srca Isusova. Tom prigodom prevedoh kratku molitvu kojom se možete svakodnevno predavati Njegovu Srcu. Kratka je i možete ju čuvati u novčaniku.

Domine Iesu Christe, in unione illius divinae intentionis, qua in terris per sanctissimum Cor tuum laudes Deo persolvisti et nunc in Eucharistiae Sacramento ubique terrarum persolvis usque ad consummationem saeculi, ego per hanc diem integram, ad imitationem sanctissimi Cordis beatae Mariae semper Virginis immaculatae, tibi libentissime offero omnes meas intentiones et cogitationes, omnes meos affectus et desideria, omnia mea opera et verba. Amen.

Gospodine Isuse Kriste, u jedinstvu one božanske namjere, kojom si na zemlji po svom presvetom Srcu Bogu dao hvale, a i sada ih u sakramentu Euharistije po cijelom svijetu daješ sve do kraja vremena, i ja kroz ovaj cijeli dan, po nasljedovanju presvetoga Srca blažene Marije vazda bezgrešne Djevice, Tebi prikazujem sve svoje namjere i misli, sve svoje osjećaje i želje, sva svoja djela i riječi. Amen.

Neka nam to presveto Srce uvijek bude sigurno utočište.

In unitate orationis!

Discipula Domini

Molitve sv. Brigite Švedske

Pretpostavljam kako je većina vas čula za molitve sv. Brigite Švedske (14.st.). No, za one koji možda nisu odveć upoznati s likom ove svetice i podrijetlom spomenutih molitava, neke od informacija o Brigiti možete pročitati ovdje, dok o samim molitvama i o Isusovim obećanjima sv. Brigiti možete dosta toga pročitati ovdje. 

Napomena: svakako prvo pročitajte Brigitinu biografiju, a zatim i o molitvama prije nego nastavite čitati moj post. 

No, zašto uopće pišem ovaj post. Postoje dva razloga.

1) Za ove sam molitve prvi čula prije otprilike 4, možda 5 godina. Zbog različitih životnih okolnosti nisam bila u mogućnosti za njih ranije čuti. Na jednom sam forumu čitala svjedočanstva ljudi koji su počeli moliti 15 molitava sv. Brigite koje se mole godinu dana, a zatim i 7 molitava koje se mole 12 godina - svaki dan. Sama činjenica da se neke molitve mole 365 dana, čak štoviše, 12 godina (!!!!) natjerala me da odem u knjižaru kupiti knjižicu s molitvama dotične svetice i da vidim o čemu se zapravo radi. U svjedočanstvima sam, također, čitala kako ih je, iz nekog neobjašnjivog razloga, izuzetno teško moliti. No, bez obzira na to, odlučila sam ih početi moliti jer, kako kažu, po njima se primaju brojne milosti, a i sama obećanja koja je Gospodin dao sv. Brigite za one koji budu molili ove molitve djelovala su mi istovremeno izazovno i snažno, ali su u meni izazivala i neobjašnjiv strah. A nakana je bilo na pretek! I tako, da ne bih ja bila neki izuzetak, jedva sam izdržala mjesec dana. Bijahu to muke Tantalove! Nikako, ali nikako izdržati. Nedugo nakon toga odučila sam ih početi moliti i po drugi put. Taj drugi put izdržala sam, ni više ni manje, nego punih 2 tjedna! 2 tjedna! Nijedna devetnica, nijedna 30-dnevnica, trodnevnica ili bilo što drugo nije mi bilo toliko mučno i teško kao moljenje Brigitinih molitava. Dominantan osjećaj mogla ih opisati kao "očajno mi se ne da". Muka bi me lovila čim bih uzela knjižicu u ruke. Jednom sam čak sjedila na podu i ljuljajući se sat vremena iščitava tih 15 molitava. A one su zapravo iščitavale mene! Muko moja! No, kako sam imala priliku vidjeti (bijaše mi to svojevrsna utjeha), nisam jedina koja je prolazila takvu duboku inertnost i "ne da mi se" osjećaj; većina molitelja proživljava ili je proživljavala iste napasti. Zašto je tomu tako, moglo bi se raspravljati. Velike milosti - velike napasti? Naglasak na Muku Kristovu? Tumačenja je više. Možda netko od vas, tko je molio ili moli ove molitve (15 i/ili 7), može osobno posvjedočiti svoje iskustvo. Možete pisati u komentarima, a za one koji ne žele o tome javno govoriti, mogu mi pisati na blogovski mail.

2) Još u samim počecima pisanja ovoga bloga zaprimila sam jedan mail u kojem me jedan čitatelj pitao postoje li molitve sv. Brigite na latinskom. Tada nisam znala odgovor na to pitanje. No, Bog je velik, "slučajno" naiđoh na te molitve i na latinskom. Pa eto, ukoliko netko od vas osjeća potrebu moliti ove molitve na latinskom (ja se namjerila opet krenuti, samo ne znam kad će to biti), dostupne su na već danoj poveznici. Možda, također, nije zgorega spomenuti kako đavao ne voli latinski ;)

P.s. Ovo je knjižica s molitvama koju sam si kupila. Možete ju nabavi u bilo kojoj od naših knjižara.

Discipula Domini

List tuge

 

Mathias Grünewald, Raspeće, 1512.

Ne znam što zapravo reći. Čini mi se da je već sve nekako rečeno. Čitam na društvenim mrežama mišljenja, promišljanja i viđenja drugih, različite poglede na Kristovu muku i smrt. I svako je vrijedno. Odražava tu tako pradavnu, a opet tako suvremenu scenu povijesti ljudskoga spasenja na osebujan način. Zastajem i ja na koji trenutak nad tom tajnom. I opet ne znam što reći. Zapravo, nema se tu što više za reći. Sve je rečeno. 

Ipak, umjesto nekih isforsiranih tlapnji, objavljujem jednu pjesmu koju sam u svojoj mladosti jako voljela. Pjesma je i uglazbljena. Svojevremeno ju je izvodio sastav Nebeski grad. Nažalost, na youtubeu pjesme nema, nemam ju ni ja (kazete se odavna ne koriste). Iako bez glazbene pratnje, tekst je dovoljan. I više nego dovoljan.

List tuge

Dotakao si se mojeg bića onog jutra kada si ulazio u grad 

i dok ti prositrahu haljine po putu,

Tvoj se pogled odmorio na mojemu srcu sluteć' bol.

Ulio si u moje žile sokove nade da ponese milost

krvnikovu maču,

kruh gladnome,

slobodu sužnju.

Dotakao sam se Tvojeg bića one noći u gori Maslinskoj,

u strahu i grču, u kaplji poput ulja teške krvi 

što oćutjeh je u jauku mučenika, 

u jecaju udovica, 

u kletvi odbačenih, 

zaboravljih, zgaženih.

Gospodine, ja sam list tuge, list maslinove grane nemira!

Gdje su obale, jezera, na kojima si nas kao školjke skupljao,

dok mreže nam pucahu od tovara riba, 

gdje je klasje, žetva, svadbeno vino,

gdje je Tvoja Galileja?

Odveli su Te u noć krvava čela.

Još ćutim fijuk biča, u Tvojoj koži nasladu mučitelja.

Gospodine, ja sam list tuge,

u srcu mi tamnica, mračna slutnja vječne smrti.

Al' gle, kakva to svjetlost nad Tvojim se grobom stere,

tko li me to pozva u novo jutro?

Tek znam: ja živim, živim!

List tuge leprša na lahoru Gospodnjeg mira.

Dragi čitatelji,

svima vama, koliko vas ima, želim blagoslovljen Uskrs. 

Isus je Pobjednik,

Alfa i Omega,

Put, Istina i Život,

Uskrsli.

Zato: ne bojmo se!

Discipula Domini

Nihil amori Christi præponere

Ništa ne pretpostavljati ljubavi Kristovoj

(iz Regule sv. Benedikta)

Ali baš ništa. Niti sebe, niti drugoga. 

Niti naše uspjehe, niti naša zadovoljstva. 

Niti naše želje, niti ono za čim goruće čeznemo.

Od svega toga važnija je ljubav Kristova, koja je jedina određena

zasjesti na prijestolje našega života...u samoj nutrini srca.

Naša postignuća Njegova su, a ne naša postignuća,

koliko se god činilo da je to naših ruku djelo.

Ne.

Gospodin nam daje da nešto činimo.

Daje nam jer smo Njegovi, On nas želi za Sebe.

I to što činimo, činimo radi Njegove slave.

Našoj slavi u tom mjesta nema.

Ništa ne pretpostavljati ljubavi Kristovoj, pa čak ni našu slavu.

Ako dobro činimo, ništa ne činimo ili postižemo po našim zaslugama.

Ako plemenito činimo, ne činimo to mi, već sama ljubav Božja

koja želi da to i tako činimo.

Samo je Kristova ljubav dostatna.

Da. Samo Njegova ljubav.

A to znači prihvatiti da ništa što biva na kugli zemaljskoj

ne može utažiti našu unutarnju žeđ za ljubavlju.

To znači prihvatiti da možemo cijeli život ostati sami, pa čak i ostavljeni, napušteni.

To znači prihvatiti, sa svom težinom ljudskosti, da je samo Kristova ljubav dovoljna.

Samo je Kristova ljubav dostatna.

Samo nas ona može ispuniti, usavršiti, dovršiti, oblikovati,

odgojiti, utješiti, ponukati, isprazniti, osloboditi, posvetiti.

Ljubeći Krista i prihvaćajući da On ljubi nas

pripremamo svoje mjesto u Nebu.

Samo po Ljubavi, za Ljubav, s Ljubavlju.

I nikako više. Drugoga puta nema.

Istina je da je samo Kristova ljubav dovoljna

i da joj se ništa pretpostavljati ne može.

Gospodin nam je dao mnoge stvari na raspolaganje

samo da bismo spoznali koliko su isprazne,

a koliko je Njegova ljubav dovoljna.

Discipula Domini

"Ja" ispred "On"

A toga dana kad Isus načini kal i otvori njegove oči, bijaše subota. Farizeji ga počeše iznova ispitivati kako je progledao. On im reče: „Stavio mi kal na oči i ja se oprah – i evo vidim.“ Nato neki između farizeja rekoše: „Nije taj čovjek od Boga: ne pazi na subotu.“ Drugi su pak govorili: „A kako bi jedan grešnik mogao činiti takva znamenja?“ I nastade među njima podvojenost. (Iv 9, 14-16)

Otkako sam, vjerujem po nadahnuću Duha Božjega, donijela odluku o pokretanju bloga na kojem bih progovarala o ponekim kretnjama svoga srca, svojih vanjskih i unutarnjih doživljaja, o svemu što primam s visina, prije pisanja svakog svog posta srcem sam čeznula progovarati o Istini. Riječ je o Istini koju sam nekoć razumski upoznala, a kasnije kroz razna životna iskustva i u nutrini kroz tu Istinu spoznala kolika je Božja ljubav prema meni. Molila sam Istinu da me liši svake oholosti, da me Duh opomene ako pišem o nečemu što ne dolazi od Njega, a povrh svega, da me, pošto me i ako me opomene ili upozori, zaista poslušam što mi u nutrini bića govori. Drugim riječima, svim sam se bićem trudila ne pisati isključivo za sebe, već za drugoga i na veću slavu Božju.

S vremenom, prepoznah i potrebu da u središte ovoga bloga povremeno stavim i svoje osobne oglede o latinštini. Oni nisu ništa senzacionalno, ali su mali doprinos i odraz ljubavi prema tom jeziku. Bavljenje jezikom Crkve djelo je čiste Božje providnosti u mom životu. Pomislih: ono što mi je dano, nije mi dano samo radi mene i za mene, već i za druge. Pa zašto onda, u tom kontekstu, ne davati drugima ono što s visina primih, te tako doprinijeti stvaranju većeg senzibiliteta o važnosti klasičnih jezika (npr., ima nekih roditelja koji su mi slali upite kako djetetu objasniti zašto je dobro učiti latinski u školi), a možda povremeno i prevesti neki tekst – opet radi mog osobnog posvećenja, a zatim i radi posvećenja onih koji te moje prijevode čitaju.

Nadalje, treća vrlo važna osobina ovoga bloga jest i pisanje o mom viđenju onoga što se zove tradicija. Srećom, nekoć nisam znala što je tradicija, nisam o njoj imala od koga slušati, ali vrijeme je učinilo to da, obogaćena prijašnjim iskustvima, upoznam tradiciju i jednostavno ju uzljubim...baš onakvu kakva jest – uzvišenu i svetu. Oduševila me njezina snaga, njezina otajstvenost u svakom smislu. U njoj sam prepoznala veličanstvenost Božju, silinu i realnost Kristove žrtve, sigurnu čuvaricu onoga što nam je Krist ostavio u baštinu. U njoj sam prepoznala snagu milosrđa, ali i obraćenja; i samu me pozvala na još dublje obraćenje. Zato kažem „srećom“...jer da sam ju otpočetka poznavala, danas ju možda ne bih toliko cijenila.

 A onda...počelo se događati nešto zbog čega sam u srcu osjećala nemir. Bivao je taj nemir sve češći i češći. Naime, u ovim virtualnim bespućima počeli su mi virtualno „prilaziti“ nepoznati ljudi, ljudi koji niti me znaju, niti imaju pojam o tome tko sam, što sam, zašto sam i odakle sam. I ti nepoznati ljudi, ne znajući o meni baš ništa, počeli su mi, u ime neke tradicije koja mi nije poznata, govoriti o nekom mom „kvazitradicionalizmu“, o sjedenju na dvije stolice. Čak su mi, štoviše, upućivali kritiku na račun moje poslušnosti vrhovnom poglavaru Katoličke Crkve, pa su zbog toga mene i još neke kolege blogere optuživali za neautentičnost i afektiranost naših tradicionalnih uvjerenja. Iako se u nekoliko navrata nisam suzdržavala  javno iznijeti osobno viđenje nekih stvarnosti i situacija unutar Crkve, što uključuje i djelovanje aktualnog Pape, oni su mi počeli deklamirati o, ponavljam, sjedenju na dvije stolice jer sam, eto, poslušna svom Poglavaru i samim time moj „tradicionalizam“ nije vjerodostojan.

Shvatih tada da postoje očito neke dvije tradicije. Shvatih tada da je tradicija očito nešto privatizirano, nešto na što imaju pravo samo „odabrani“. I ti „odabrani“ postali su sinonim za tradiciju u današnjim crkvenim krugovima. I oni su jedini mjerodavni druge nazivati kvazitradicionalistima i upućivati im kritiku na svaku napisanu riječ, jer tradicija pripada samo njima i jedini mogu prosuđivati o njoj. Onako, farizejski. Najgore od svega je to što sam uočila kako ljudi na spomen riječi „tradicija“ ili „tradicionalizam“ okreću očima, pa čak postaju i agresivniji u nastupu prema njoj. Počela sam ulaziti u razna rječoborstva i praznorječja čak i sa svojim prijateljima (ljudima koji me poznaju i koji su mi bliski), što bi, kako i Pavao kaže Timoteju, rađalo svađama i razdorima. I ti moji prijatelji počeli su moja tradicionalna uvjerenja poistovjećivati s načinom uvjeravanja onih „odabranih“ jer, eto, oni imaju monopol nad tradicijom. I love se za svaku riječ, kritiziraju i agresivno tobože evangeliziraju, što li već, ne birajući način, mjesto ni vrijeme. Pošto vidjeh da razmjeri toga postaju sve veći, postavih si tada pitanje: čekaj malo, o kojoj je ovdje tradiciji riječ?! Ovo nije ona tradicija koja me svojom uzvišenošću osvojila. Ovo nije ona stvarnost u koju sam se zaljubila. Ovo je neka druga „tradicija“. I ne sviđa mi se kako ju predstavljaju, ne sviđa mi se kako upravo tradiciju koriste za svoja naduta nadmetanja. O kojoj je tradiciji zapravo riječ, to znaju samo „odabrani“. Ono što sam konačno shvatila: ovo je neka igra...a ja u toj igri ne želim sudjelovati. Ne želim biti dionikom onoga što je jedan moj prijatelj nazvao „ja“ ispred „On“ fenomenom.

No, Bogu hvala i slava, otkako pišem ovaj blog, imala sam priliku upoznati neke divne kolege blogere. Veliko su bogatstvo, od njih dolaze i podrške i poticaji, ali i bratske opomene. Duhovni posvetitelji i molitveni prijatelji. Na tome im zahvaljujem jer me samo utvrđuju u vjeri i održavanju one vatre ljubavi prema Nebu.

A onima koji su toliko važnu tradiciju prisvojili svojim zaslugama i požudama svoje vlastite uznositosti i samodopadnosti, i koji su u srca mnogih koji nisu upoznali Božju ljubav ili ju žele susresti usadili sablazan  i prijezir prema nečemu tako važnom želim poručiti: Gospodin Bog Svevladar iznad svakog je stvorenja. Njegova je veličina nepojmljiva oholu srcu, ali poniznom srcu On danju i noću progovara o Sebi. Bog je iznad svakog zakona, iznad svakog slova. Krist je na križ bio pribijen za svakog čovjeka; nitko nije izuzet. Taj je križ svima nama poziv na milosrđe i duboko obraćenje srca. Na križ su Ga pribili Njegovi – čuvari zakona. No, bio nam svima Gospodin Isus milostiv u dan našeg odlaska, u dan kad ćemo samo Njemu polagati račune – nikomu više.

Tada Isus reče: „Radi suda dođoh na ovaj svijet: da progledaju koji ne vide, a koji vide, da oslijepe!“ Čuli to neki od farizeja koji su bili s njime pa ga upitaju: „Zar smo i mi slijepi?“ Isus im odgovori: „Da ste slijepi, ne biste imali grijeha. No vi govorite: 'Vidimo' pa grijeh vaš ostaje.“ (Iv 9, 39-41)

Exorcismus sancti Ambrosii e Vaticano codice exscriptus

Kako iskoristiti slobodno vrijeme? Ja kažem: korisnom dokolicom. Iz moje jučerašnje dokolice (otium, -ii, n.) proizašao je prijevod egzorcizma koji se, prema navodima iznad latinskoga teksta, pripisuje sv. Ambroziju. Riječ je zapravo o egzorcizmu koji je oko 600-te godine ispisan iz Vatikanskog kodeksa, dakle radi se o rukopisnom prijepisu, premda bi se trebao naći i u Rimskom obredniku o kojem u napomeni nema uopće govora; samo se imenom spominje. Međutim, kako je tekst bio razasut po cijelom tom Obredniku na više mjesta, uz različite preiznake i dodatke, odlučili su na fantastičnoj stranici Documenta Catholica Omnia ljudima na čitanje dati cjelovit tekst egzorcizma - na jednom mjestu. Prevela sam ga, stoga, s latinskog (prijevod donosim u nastavku), ali ako tkogod ima kakvih komentara, sugestija ili primjedbi, znate gdje me možete nać. Također, kao što sam već više puta kod objavljivanja svojih prijevoda znala reći; jako je teško lijepu latinsku rečenicu prevesti na hrvatski jezik, a da ta hrvatska rečenica sadržu onu izvornu, latinsku ljepotu. Pa eto, uzmite to u obzir :)

Egzorcizam sv. Ambrozija

Svemogući Gospodine, Riječi Boga Oca, Kriste Isuse, Bože i Gospodaru svega stvorenja, koji si svojim svetim apostolima dao moć da gaze po zmijama i štipavcima, koji si se, među ostalim svojim čudesima, udostojio izreći zapovijed: „Odstupite, zlodusi“ (usp. Mt 10, 8). Tvojom je silom poput munje Sotona pobjeđen zbačen s nebesa. Tvoje Ime sa strahom i drhtanjem ponizno zazivam; neka se meni najnedostojnijemu, po oproštenju svih mojih grijeha, [tvoje Ime] udostoji dati povjerenje i sposobnost, da s pouzdanjem i sigurnošću, a zaštićen tvojom snažnom rukom, mogu pristupiti tom okrutnom zmaju. 

Zaklinjem te stoga, sav nečisti duše, svaka utvaro, svaka sotonska navalo, [zaklinjem te] po snazi Imena Kristova, koji je nakon krštenja u Jordanu bio odveden u pustinju i koji te na tvom prijestolju porazio, da prestaneš napadati njega (čovjeka) kojeg je on iz praha zemaljskoga stvorio na čast svoje slave, i da protrneš od straha ne zbog ljudske slabosti u bijednom čovjeku, već zbog slike svemogućega Boga [u njemu]. Ustukni, stoga, pred Bogom, koji te po svom poniznom sluzi Jobu vratio u ropstvo; ustukni pred Bogom koji je po Mojsiju, svom sluzi, u bezdan strovalio tebe i tvoju vojsku u Faraonu i njegovim vojnicima; ustukni pred Bogom koji te po svom sluzi Danijelu uništio u Beelu i u zmaju te satrao; ustukni pred Bogom koji te po svom najvjernijem Davidu poraženog otjerao od kralja Šaula duhovnim pjesmama; ustukni pred Bogom koji te u Judi izdajniku osudio. Bog te pak sada bičuje nebeskim bičevima; pred njegovim si licem vikao zajedno sa svojim legijama: „Što ti imaš s nama, Isuse, Sine Davidov? Došao si prije vremena mučiti nas“ (usp. Mt 8, 29). Vječnim te ognjem muči onaj koji će na kraju vremena reći bezbožnicima: „Odlazite, zlobnici, u oganj vječni, kojeg pripravi Otac moj za đavla i anđele njegove“ (Mt 25, 41). Tebi, pak, zlobniče, i anđelima tvojim pripravljen je crv koji nikada ne ugiba! Tebi i tvojim anđelima pripravljen je neugasiv oganj. Jer ti si, zlobniče, ubojica ljudi od početka, ti si začetnik nečistoga, ti si glava svetogrdnikâ, gospodar najgorih umijeća, učitelj heretikâ, začetnik svake prljavštine. Odstupi, dakle, bezbožniče, odstupi, zlotvoru, odstupi sa svim svojim opačinama; jer htio je Bog da čovjek postane njegov hram. Ta što još uvijek odgađaš? 

Podaj čast Bogu Ocu svemogućemu, pred kim se prigiba svako koljeno. Podaj mjesto Kristu Isusu, koji za čovjeka svoju krv prolijeva. Podaj mjesto Duhu Svetomu, koji te po svom svetom apostolu Petru očitovao u Šimunu, koji je opačine tvoje u Ananiji i Safiri osudio na propast. On te u kralju Herodu, koji ne htjede dati čast Bogu, porazio. On te u najgorem vraču po svom apostolu Pavlu oprao od zabludne sljepoće i snagom riječi samoga apostola zapovijedio ti da izađeš iz vještice. Stoga sada odstupi, zavodniče! Tebi je divljina prijestolje, a zmija dom. Poniziti i podložiti – sada nije vrijeme za odgađanje. Evo, dolazi Gospodin Vladar, brzo će pred sobom zapaliti oganj i u njemu spaliti svoje neprijatelje. Ako pak čovjeka zavodiš, Gospodina ne možeš ismijavati. Izbacuje te on, čijim očima ništa nije skriveno. Izopćuje te on, čijoj je moći sve podloženo. Isključuje te on, koji je tebi i tvojim anđelima pripremio vječni pakao, [on] iz čijih usta izlazi dvosjekli mač, [on] koji ima doći u Duhu Svetomu i vatrom suditi vjekove. Amen.

Discipula D.

Naknadni edit: upozoriše me neki dobri ljudi kako sam, ne znajući to, zapravo prevela tzv. imprekativni egzorcizam (naredbe u ime Isusovo usmjerene izravno đavlu, koriste se isključivo uz dopuštenje biskupa i nisu namijenjene neovlašenim ljudima, doli kleru). Eto, zvahvaljujem na informaciji, a vas potičem da budete odgovorni. Neka ovaj prijevod bude SAMO prijevod. :) Mir Božji! +

Kad estetski lijepo postane estetski ružno

Prije nekog vremena priča mi prijateljica o tome kako je za svog putovanja u Graz naišla na jednu katoličku sakralnu građevinu - crkvu, mjesto gdje se održavaju bogoštovlja - koja je na nju ostavila izrazito negativan dojam. Kaže da je bilo "jezivo" gledati takvo što, a pritom znati da se u takvom sakralnom prostoru održavaju svete mise.

Istražih malo o čemu je riječ. Naime, radi se o crkvi sv. Andrije u Grazu za koju su neki od vas možda već prije čuli ili ste ju lakomožebitno osobno posjetili / vidjeli. Ako pak niste, ne brinite, na pravom ste mjestu. Riječ je, dakle, o crkvi čiji je župnik odlučio sakralni prostor ustupiti uplivima suvremene umjetnosti, ne bi li ispipao dokle sežu granice umjetnosti uopće. Za mjesto radnje odabra župnik svoju župnu crkvu, nekoć lijepu i dostojanstvenu katoličkoga bogoštovlja. No, njegova se zamisao pretvorila u cijeli projekt na kojem su sudjelovali mnogi domaći i strani umjetnici. Ali eto, možda je najbolje da sami prosudite do koje je mjere umjetnost ono lijepo pretvorila u krajnje ružno i degutantno.

Vanjski izgled crkve. Ako ste pravi katolik, a nađete se ispred ove crkve, vjerujem da će vas ovi duboko umjetnički manevri potaknuti da posjetite i unutrašnjost crkve.

Prvo na što ćete naići po ulasku u katoličku crkvu jest neobična instalacija - ljuljačka u neposrednoj blizini oltara. Kamo sreće da je funkcionalna (gdje bi nama ljudima bio kraj!).

A sada oltar! Divno, zar ne!?

Pa još malo "detalja".

 Prozor

 Svi koji posjete crkvu, mogu nešto usput i prigrist'

 Predivni vitraji! Potiču na kontempliranje o otajstvu naše vjere

i o važnosti svetoga života! 

Performans za pamćenje! Impresija, ekspresija, kukulele!

Međutim, posebnu pozornost svakog posjetitelja ove izrazito sakralne katoličke građevine privlači jedna bočna kapela. Jedna je moja prijateljica ovu kapelu opisala otprilike ovako: "Izgleda kao da je u njoj izvršen najgori masakr svih kokoši na svijetu." Ostavlja bez teksta.

No, to još uvijek nije sve. Posebnu suvremenoumjetničkosakralnu vrijednost pokazuju neke nemalo zahtjevne instalacije.

Ovo nije paučina, samo da se zna.

Puno je slika, odasvud preuzetih, pretežito s Googlea. No, nudim vam jedan članak, objavljen 2009. godine u Zadarskom listu pa svakako provirite. Svaki je komentar i više nego poželjan.

I za kraj, dragi moji čitatelji: tko je tu lud?

Vaša DD

Pjesnik koji je volio Krista

Vjerujem da smo svi za života, slučajno ili neslučajno (da ne kažem, namjerno), u rukama držali nešto od opusa hrvatskoga pjesnika rođenog 1904. u Bosni, a koji je umro na današnji dan 1982. godine. Riječ je o Nikoli Šopu, poznatom pjesniku čiji su me stihovi još za srednjoškolskih dana poticali na duboka promišljana i nekonvencionalne interpretacije.

Sjećam se kako sam šetala gradskom knjižnicom. Otišla sam pronaći neku knjigu za sebe. I tako šetajući knjižnicom, zagledam se u knjigu Nikole Šopa...da budem iskrena, nemam pojma o kojoj se knjizi radilo (znam samo da je bila u pitanju proza i glavni je lik bio magarac), ali sjećam se kako sam ju izvukla s police i počela čitati. Sjela sam u obližnji naslonjač i čitala i čitala i čitala. Ne znam koliko sam ju dugo čitala. A možda i bolje da ne znam. I iako se ne sjećam što sam čitala, jako se dobro sjećam dojmova koji su me preplavljali na putu kući. Bilo je intenzivno i duboko. Baš duboko! Tada sam ga odlučila malo više upoznati.

Pamtim ovoga pjesnika kao čovjeka koji je volio Krista. Krist je u njegovim pjesmama uvijek bio čovjeku bliz, željan ljudi, a opet...običan bi čovjek osjećao snažnu posramljenost zbog zalutalosti na krive staze života. I Šop bi uvijek bio neki vjerni Kristov pratitelj koji pokušava barem malo ublažiti Njegovu bol zbog čovjekove zabludjelosti i bijede. Tješio je Krista, a opet kao da je znao da se nema što za reći...pa je šutio i malim ga, svakodnevnim stvarima podsjećao da smo samo ljudi. Bila je to Šopova djetinja blizina trpećem Kristu. Ne znam za vas, ali osvojila me ta njegova jednostavnost i unutarnja susretljivost s Bogom koji je u Šopovoj poeziji baš bliz čovjeku. Bez nekih velikih ukrasa, bez neke pretenciozne pjesničke erudicije.

A onda, na fakultetu imam priliku čitati njegove prijevode klasičnih i hrvatskih latinista. Prevodio je Tibula, Propercija, Katula, Svetonija, Marulića, Šižgorića, Panonija, Đurđevića... I imate potpuno pravo proglasiti me krajnje subjektivnom jer, eto, odabirem pisati o hrvatskom pjesniku koji ima veze s latinštinom :) Osim toga, bio je profesor latinskoga jezika u Beogradu. 

No, da se vratim na ono što me i potaknulo na pisanje ovoga posta. Možda se jednom odlučite posegnuti za pokojom pjesničkom zbirkoma Nikole Šopa: Isus i moja sjena (1934.), Pjesme siromašnog sina (1926.), Od ranih do kasnih pijetlova (1939.), Tajanstvena prela (1943.). Neke pjesme možete pročitati ovdje. A možda vas poznata Šopova pjesma u nastavku potakne na razmišljanje, baš kao što je još za srednjoškolskih dana potaknula i mene da i ja još više zavolim Krista i prijateljujem s Njim na djetinji način.

ISUS ČITA NOVINE

Znam, dobri moj Isuse, kad jedne kiše duge,
donesem ti za večeru hljeb skriven pod skut,
ulazeći u sobu, vidjet ću pun tuge,
tvoj sveti lik nad novine nagnut.

I nezapažen kraj tebe ću sjesti,
gledajuć mračenje na tvome licu čistom.
Dok pogledom prelijećeš od vijesti do vijesti.
Dok uzbuđeno prevrćeš list za listom.

Čime ću moći da te tješim u tom času,
stojeći pred tobom, sav stidom obuzet.
I da li bih imao dosta snage u svom glasu,
kada bih pred tobom branio ovaj svijet.

Na teška ta slova pao bih svojim stasom malim.
Radost čovjeka bi u oku mome zasijala.
O pusti, rekao bih ti jedva glasom uzdrhtalim,
nek se i dalje vrti naša zemlja mala.

Onda bih sasvim tiho izišo pred vrata.
I pustio da ostaneš sam u svome bolu.
Moleći pred pragom, da tvoj gnjev umiri
mirisni, blagi kruh na stolu.