Gostujući autor: "Časoslovne" modifikacije

Svom dragom prijatelju i velikom zaljubljeniku u časoslove želim zahvaliti na trudu i vremenu koje je uložio u sastavljanje ovog svog članka. Neka i to bude na veću slavu Božju i na spasenje duša.

DD

U prošlosti je razlika između "običnog" (rimskog) časoslova jednog dijecezanskog svećenika i monaškog časoslova benediktinaca bila puno manja nego što je to slučaj danas. Premda su i tada postojale razlike, dosta je toga ipak bilo jednako. Obvezni kanonski časovi bili su jednaki: noćna, jutarnja, prima, terca, seksta, nona, večernja i povečerje. Tjedno se molio cijeli psaltir, svih 150 psalama, s ponavljanjima određenih psalama. Ovo ćete najbolje shvatiti ako pogledate ove dvije sheme, jedna je rimski psaltir prije reforme sv. Pija X., a druga se odnosi na benediktinski. Kao što vidite, psalmi se većinski mijenjaju kroz noćnu (Matins) i večernju (Vespers). Povečerje je u oba časoslova isto svaki dan, barem glede psalama, dok rimski u odnosu na benediktinski ima dodan 30. psalam i kantik Nunc dimittis ("Sad otpuštaš..."), kojeg, po onome što sam pročitao, benediktinski ima samo par puta u cijeloj godini. Srednji časovi, ne uključujući primu, svaki su dan više-manje isti (s tim da nisu isti u rimskom i benediktinskom časoslovu).

Ovakav postav psalama u rimskom je časoslovu promijenjen reformom sv. Pija X., kada se psalmi počinju izmjenjivati kroz sve časove, za što je najbolje pogledati ovu tablicu. Koliko ja znam, to je napravljeno zato što se zbog svetačkih slavlja znalo zapinjati u Commune (zajednička slavlja), pa su se lako mogli ne moliti svi psalmi. Neki će ovu reformu uspoređivati s reformom časoslova nakon Drugoga vatikanskog sabora. No, ne bih se složio. Ovo zaista jest bila velika promjena, ali kad se usporedi s promjenama nakon Sabora, ne vidim kako se mogu stavljati na istu razinu.

Oba su časoslova imala galikanski psaltir, no došlo je do promjena sredinom 20. stoljeća, kad je uveden neobvezni pijanski ili beanski psaltir. Ako se ne varam, benediktinci ga nisu prihvatili, dok su dijecezanski svećenici mogli koristiti bilo koji. Ima jedna zanimljivost, a to je da je pozivni psalam za noćnu (94.) u oba časoslova bio po rimskome psaltiru (stariji od galikanskoga). Koga zanima, razliku može vidjeti ovdje. Mislim da to danas ne vrijedi (odnosno, mislim da se koristi neovulgatski psalam u latinskoj verziji).

Ovo smatram najznatnijim promjenama do kojih je došlo nakon Sabora. Ima, doduše, još jedna. Nakon Sabora došlo je do nečeg vrlo čudnog u povijesti latinskog, tj. rimskog obreda (ako izuzmemo našu crkvenoslavenštinu). Širom svijeta, a ovisno o tome kad su lokalni časoslovi bili izdani, svećenici počinju umjesto Deus in adiutorium meum intende... govoriti razne stvari poput "Bože, u pomoć mi priteci" ili "O God, come to my aid". Ako nekoga detaljnije zanima, neka pogleda 101. paragraf konstitucije o svetoj liturgiji Sacrosanctum Concilium. Tipsko izdanje postkoncilskog časoslova, Liturgia horarum, na latinskom je jeziku, a njeno je prvo izdanje koristilo svećenicima jako poznat galikanski psaltir. Kasnije je on zamijenjen neovulgatskim psaltirom koji možete pogledati na vatikanskim internetskim stranicama. On je sličniji galikanskom nego što mu je to pijanski. No, koliko je to važno? Koliko uopće svećenika moli novi časoslov na latinskom? Vjerujem da većina onih koji mole na latinskom, mole dokoncilski časoslov čije je zadnje izdanje promulgirao sv. Ivan XXIII. motuproprijem iz 1960. Rubricarum Instructum. Također pretpostavljam da hrvatsko izdanje časoslova prevodi psalme s hebrejskoga, a ne latinskoga.

Promjene i razlike

 

Vratimo se na gore spomenute stvari. Prvo smo spomenuli kanonske časove. Dijecezanski svećenik koji se drži novoga časoslova ima po zakonu za izmoliti jutarnju, večernju, jedan od tri srednja časa (prima je ukinuta), povečerje i službu čitanja (koja je zamijenila noćnu). Jedan benediktinac će imati noćnu (ili bdjenje), jutarnju, tercu, sekstu, nonu, večernju i povečerje. Pročitao sam da su neki samostani zadržali primu, ali lako je moguće da oni jednostavno koriste dokoncilski časoslov, odnosno da su staroobredni samostan.

Psaltir Liturgiae horarum raspoređen je na četiri tjedna, tako da jutarnja i večernja imaju po tri psalma (odnosno dva psalma i kantik), dok biste prije imali u jutarnjoj četiri psalma i kantik, a u večernjoj pet psalama. Srednji čas ima tri psalma, kao i prije, no prije je bilo obvezno više takvih časova (s tim da prima nema strukturu kao terca, seksta i nona). Povečerje ima jedan ili dva psalma, dok je prije imao tri. Najveća je promjena, naravno u noćnoj (bdjenju), koje se sada zove "služba čitanja" i može se moliti bilo kad. Osobno je nikad nisam imao priliku odmoliti, no ima tri psalma i čitanja. Prije su to bila čitanja i uvijek devet psalama (nakon reforme sv. Pija X.), dok su prije te iste reforme bila čitanja i dvanaest ili čak osamnaest psalama. Glede benediktinaca, oni danas imaju četiri različite sheme koje mogu koristiti, ovisno o samostanu. Shema "A" najdosljednije prati Benediktovo pravilo (ovisno o tome hoće li se zadržati prima). Shema "B" također je tjedni psaltir, no s drukčijim rasporedom psalama. No, koliko ja znam, ovo je najpopularnija shema i koriste je naši benediktinci, a valjda i benediktinke. Sheme "C" i "D" imaju dvotjedni psaltir.

  

Numeracija 

 

Jedna od najzanimljivijih (i, vjerojatno, najnepotrebnijih promjena, koja zapravo čini da se ne mole svi psalmi) jest izbacivanje nekih cijelih psalama, kao i izbacivanje nekih redaka iz određenih psalama. Stavljam poveznicu na članak sa stranice Rorate gdje to možete pročitati, no prenijet ću koji su psalmi u pitanju. Ako vas čudi numeracija psalama, ovdje možete vidjeti usporedbu; naime ako piše psalam 57/58, to je 57. psalam po brojenju Vulgate, a 58. po hebrejskom. U izdanju Novoga zavjeta i psalama iz 2008. koje imam pisat će vam hebrejski broj, a u zagradama Vulgatin. Tako ćete za 57. psalam zapravo tražiti 58. u ovome izdanju (a pretpostavljam da će tako biti u svim KS-ovim izdanjima Biblije, no molio bih da me netko ispravi ako sam u krivu). Izbačena su tri psalma, 57., 82. i 108., druga tri su prisutna u Adventu, Božićnom vremenu, Korizmi i Vazmenom vremenu [valjda su ovo nama i njima ekvivalentni izrazi!], a izbačene retke možete vidjeti u spomenutom članku. Benediktinci ih nisu izbacili (cijele psalme, a vjerojatno ni retke), bar ne po službenim shemama (iako u shemi "C" ne mogu naći 57. psalam). Tako ćete, na primjer, u monaškom časoslovu naših benediktinaca vidjeti da ti psalmi imaju crveni stupac uza se (isto je i za retke, barem ja to tako shvaćam). Nadam se da to ne implicira da se može preskočiti, ali netko tko je bio u gostovanju kod njih sigurno bi znao bolje na to odgovoriti.

Sigurno postoji još detalja na kojima bi valjalo zastati i usporediti ih (na primjer, kako himan u jutarnjoj i večernjoj u novom časoslovu dođe na početku časa, dok tako nije bilo u starome), no ovdje se to neće raditi. Za one koje bi možda zanimao tradicionalni benediktinski časoslov, možete nabaviti latinsko-engleski monaški diurnal (nedostaje noćna, koja zauzima najviše mjesta). Također, imate prigodan blog koji će vjerojatno razveseliti svakoga tko bi se zanimao za navedeni diurnal.

Toplo bih preporučio svakome da moli časove jer je to tradicija koja je prisutna još od židovstva. Nemojte se previše zamarati molite li časove isto kako ih je molila ranokršćanska zajednica, svećenici u vremenu nakon Tridentskoga sabora, nakon reforme sv. Pija X. ili što već. Samo molite! Možda je novi časoslov velik odmak od prošlih vremena, no to ga ne čini lošim. Svejedno molite psalme koji su dio Svetoga Pisma. Za one koji pogotovo nemaju previše novca da bi se upuštali u ovo, postoji pučki časoslov (po novom obredu) u izdanju HILP-a za 120 kn! Mislim da se ne da opisati kolika je to vrijednost za 120 kn - molitva za svaki dan u godini. Ako kasnije budete "napredovali" na puni časoslov, novi ili stari, vaš vam duhovni život to sigurno neće zamjeriti. Možda prema toj službi osjetite ljubav koju ima jedan benediktinac ili pak kartuzijanac, a koja im zajedno sa sv. Misom ispunja dan. Kartuzijanci još uvijek imaju benediktinski raspored psalama, a uz to mole i mali časoslov BDM svaki dan, i još jednom tjedno Officium defunctorum.

Vrlo je moguće da će ovaj članak većini biti samo puno suhoparnih informacija od nekoga tko gaji nekakvu, možda i idealiziranu ljubav prema časoslovu. Ali možda i vi osjetite to nešto kad čujete tradicionalne benediktince iz Barrouxa kako mole u koru. Primijetite kako sporo ide Slava Ocu... Uočite koliko su se oni stopili, koliko te dvije strane kora zvuče isto... U njih, u gregorijanskom koralu, gubi se svaka individualnost, i u zajedništvu se daje hvala Bogu za sve što je napravio. Ili na primjer kartuzijanci, poput nama bliskih u Sloveniji, koji će ustati u ponoć i dva do tri sata u mraku moliti... Što bismo mi bez monaha?

 

Iz duhovne perspektive...

Za početak. 

Htjela bih se nakratko vratiti u 9. stoljeće i u misao dozvati jednoga čovjeka i jedan vrlo zanimljiv događaj.

Čovjek kojeg vidite na ovoj slici zvao se Branimir. Svojedobno je bio hrvatski knez (od 879. do 892.). Historiografija poznaje važnu prepisku kneza Branimira s tadašnjim papom Ivanom VIII s kojim je razmijenio 11 pisama, od kojih je najvažnijih 5. Ovdje bih svakako izdvojila prvo pismo u nizu koje papa Ivan VIII knezu Branimiru šalje 7. lipnja 879. godine, a u kojem mu se obraća riječima dilecto filio Branimir ("ljubljenom sinu Branimiru").

 Pismo je pisano na beneventani

Naime, u tom pismu papa pohvaljuje Branimira što je iskazao "vjernost i poslušnost svetom Petru", tj. Rimskoj Crkvi, te mu javlja:

Naime, kad smo na dan Uzašašća Gospodinova slavili misnu žrtvu na svetom oltaru blaženoga Petra apostola, s uzdignutim rukama, blagoslovili smo tebe i sav tvoj narod, kao i cijelu tvoju zemlju, da ovdje i u vječnosti možeš tijelom i dušom zdrav sretno i sigurno vladati  zemljom koju imaš i da bi se poslije smrti na nebesima sretno s Bogom veselio i vječno upravljao. (prijevod: Mirjana Matijević Sokol, Branimirova Hrvatska u pismima pape Ivana VIII., Split, 1990., str. 51)

Neki povjesničari drže da je upravo ovim riječima Hrvatska po prvi put u povijesti priznata kao nezavisna i suverena država. No, ne može se 100% tvrditi da je baš to prvo priznanje Hrvatske, jer ipak treba sagledati širi povijesni kontekst. Ipak, sigurno je da je papin postupak bio potpuno u duhu tadašnjeg prava, te je tim riječima Hrvatska zapravo ubrojena u Zapadnu (Rimsku) Crkvu. Velika je to bila stvar za tadašnji povijesni prostor Hrvatske.

Isto tako, jednom sam prilikom čula (ili pročitala) kako se negdje u to doba ondašnja hrvatska diplomacija uputila u Rim, te su tom prilikom Gospodinu i tadašnjem papi u Lateranskoj bazilici svečano obećali da Hrvati nikada neće biti agresorski narod, tj. da nikada neće napadati tuđe zemlje i sebi ih prisvajati. I doista, ako u mislima tek letimično, pa čak i s površnim povijesnim znanjem prevrtite hrvatsku nacionalnu povijest od njezinih početaka, otkako pripadamo Rimskoj Crkvi, nikada nismo bili agresori, već uvijek meta agresora. Zanimljivo. I znakovito.

Jučerašnji je dan za nas Hrvate bio uistinu poseban dan, i više nego vrijedan pozornosti. Jučer smo obilježili 20. obljetnicu vojno-redarstvene operacije "Oluja". Gledajući vojni mimohod dan ranije, osjećala sam ponos. Gledajući svečanost u Kninu, osjećala sam još veći ponos. I ne osjećam se loše zbog toga. Zašto?

Naime, dok u Rijeci gospodin Frljić svojim već odviše degutantnim i zlobnim provokacijama izaziva drugo zlo (pritom mislim na pojedine navijače Armade, a ne na branitelje koji su se uputili na mirni prosvjed do riječkog HNK), dok svojim djelovanjem, kojim samoga sebe kalja, potiče drugo biće da iz sebe ispoljava najniže moguće gadosti koje kaljaju drugo biće, dok zatim na istočnom dijelu Europe pale hrvatske zastave i suvremenu Hrvatsku državu nazivaju "ustaškom državom priznatom jedino od Hitlera" (a što drugo i očekivati od onih koji čak i srebrenički pokolj nazivaju "mitom i izmišljotinom"), dok nas Slovenci pokušavaju obmanuti korumpiranim arbitražnim sudom oko Piranskog zaljeva, dok je Hajduku zbog tzv. "rasizma" umalo izrečena disciplinska mjera, dok kazneno terećeni glavešine hrvatske politike i nogometnoga svijeta bezbrižno hodaju Zagrebom, dok se našem blaženiku Stepincu nanovo sudi, dozivam si u misao sliku pape Ivana VIII koji blagoslivlja kneza Branimira i sav njegov narod, zamišljam i spomenute diplomate koji Bogu i Katoličkoj Crkvi obećaju vjernost i odreknuće od diranja u tuđe, i...vidim ovdje jednu duhovnu dimenziju. I zapravo, sigurna sam u sigurnost naše Domovine. Hrvatski je povijesni prostor kroz stoljeća i stoljeća prolazio razne agonije. Zašto bi, stoga, i današnje vrijeme bilo izuzetak? Razlika je jedino u tomu što se hrvatska povijesna agonija prije zrcalila u mačevima i borbama prsa o prsa, a danas se i više nego očito zrcali u enormnoj moralnoj opustošenosti. Vrlo dobar primjer jedne takve opustušenosti nedavno je održani festival Ultra u Splitu nakon kojeg se s jedne strane zbrajaju milijuni u proračunu, a s druge na tisuće duša koje se strmoglavljuju u propast. Sapienti sat.

No, nekako se ne bojim za ovu zemlju. Ne bojim se da će ju razni duhovi opustošiti. Naime, htjeli neki to priznati ili ne, naša je zemlja uistinu natopljena krvlju mučenika - i znanih i neznanih. I baš kao što je na rimskim pjeskovitim arenama mučeničkom krvlju zasađeno novo i plodno sjeme Kristove Crkve, tako je i na našem tlu zasađeno sjeme o kojem nam Bog povjerava brigu. Svi ovi vjetrovi koji pušu samo su pokazatelj da smo na dobrom putu i da mnoge molitve i blagoslovi rode plodom. Plodove toga možda ne doživimo mi. Ali buduće generacije zasigurno hoće.

Discipula Domini

Oratio Sancti Benedicti - Molitva sv. Benedikta

Donosim u nastavku prijevod molitve koja se pripisuje sv. Benediktu, kojeg se danas spominjemo (kao zaštitnika Europe). Molitva je pronađena u Alkuinovim djelima. Budući da posebnu privrženost gajim prema današnjem Svecu, nećete mi zamjeriti što mu posvećujem poseban post :)

Udostoj se dati mi,

Oče blagi i sveti,

razum koji te razumije,

misao koja te promišlja.

Duh koji te poznaje,

marljivost koja te traži,

mudrost koja te pronalazi,

um koji te spoznaje.

Srce koje te ljubi,

srce koje te poznaje,

djelo koje te veliča,

sluh koji te osluškuje.

Oči koje te vide,

jezik koji te naviješta,

razgovor koji ti se sviđa,

strpljivost koja te iščekuje,

ustrajnost koja ti se nada.

Savršeni kraj,

Tvoju svetu prisutnost,

blaženo uskrsnuće,

nebesku nagradu,

i život vječni. 

Amen.

Sancte Pater Benedicte, ora pro nobis!

Discipula Domini 

Marcus Marulus - De tentationibus tempore orationis

Donosim vam u nastavku obećane ulomke iz Marulićeva djela Upućivanje u čestit život po primjerima svetaca, tj. De institutione bene vivendi per exempla sanctorum. Ponovit ću, knjigu možete kupiti ovdje: Nakladni zavod Globus.

Za današnji sam se dan odlučila na poglavlje o napastima za vrijeme molitve. Ako je tkogod čovjek molitve, čovjek nutrine, ako puno vremena provodi u molitvi, onda je gotovo sigurno da se u svom molitvenom životu susreće s napastima raznih vrsta. Primjeri koje Marulić donosi možda danas i nisu toliko česti (barem se o njima često ne govori javno), budući da u sebi sadržavaju neke književne postulate koji se moraju poštivati za takav tip djela, ali sigurno je da itekako postoje; neke u jačem, neke u manjem intenzitetu.

Odlučila sam objaviti primjere samo troje svetaca na kojima Marulić opisuje napasti u molitvi. Posebno sam istaknula one dijelove koje smatram važnima.

Gravura koja prikazuje sv. Tereziju Avilsku u trenutku posvećenja svoga tijela

Duhu Svetomu. Naravno, to je posvećenje popraćeno i napastima.

 

DE TENTATIONIBVS TEMPORE ORATIONIS - Napasti za vrijeme molitve

(lib. II, cap. III)

"No, budući da molitve predstavljaju oružje kojim se obara svaka sila đavlova, stoga nam zli dusi kadšto, dok se molimo, čine smetnje da bismo se ili zasitili pa opustili ili prestrašili pa umuknuli, ili nam misli odlutale i mi s prijezirom izbjegavali riječi koje valja promišljeno izgovarati - nalik na pijance koji često mnoge govore, a pravo ne znaju što. (...)

Dok se zdušno molio noću, biskup je Bourgesa SULPICIJE začuo oko sebe jeziv štropot i strašne glasove, ali se ipak nije maknuo sa svoga mjesta niti se prestao moliti sve dok se buka nije stišala. Jer, tko se uzda u Gospoda, on je kao brdo Sion: neće se pomaknuti dovijeka. Odoljet će strahu i reći: neka se vojska protiv mene utabori, moje se srce neće bojati; ako i rat plane protiv mene, bit ću i tada pun pouzdanja."

(...)

"Ona pak drevna zmija koja svojim prijevarnim i pogubnim nagovorima ne prestaje zavoditi smrtnike, nikako nije mogla prevariti preponiznoga molitelja i prevjernoga slugu Božjeg FRANJU. Naime, kad se on jednoga dana duže no obično molio, začuo je nekoga kako viče: "Franjo, Bog oprašta onima koji se kaju, a ne onima koji se uništavaju zamarajući se tako uporno." No, on je u tim riječima prepoznao varku, pa kao što je počeo, tako se i dalje ustrajno molio (...) Znao je, naime, da neprijateljevi savjeti uvijek smjeraju na to da nas prevare, a nikada da nas pouče te da je pisano: ne poželi njegovih jela jer je u njega kruh laži!

Kad već nisu nimalo uspjeli svojim prijevarnim zavođenjem, vječiti neprijatelji ljudskoga roda ipak odluče da ga ponovno napadnu, ovoga puta zastrašivanjima. I dok se on jedne noći zdušno molio, stadoše oni po kućnom krovu lupati i jezovito urlati. Ali se on neustrašen podiže i reče: "Evo, tu sam, preopaki dusi, dođite i učinite mi što vam je god dopušteno da mi učinite. Pa ako mi izbičujete ovo moje tijelo, što ćete drugo postići doli osvetiti se mojem neprijatelju?"

Ali ni tako nadvladana sotonina pokvarenost nije se mogla smiriti, nego mu je opet, dok se molio, zadala još više muke tihim nagovaranjem negoli prije očitim uznemiravanjem. Jer, draškajući ga iznutra, po moždini, razbudila je u njemu pomisao na blud. No, on je prekinuo molitvu i naglo ustao te silovitu želju srca uguštio nesmiljenim bičevanjem i svrbež uspaljenih žila ugasio legavši gol u ledeni snijeg. Jer takvo se što može istjerati samo molitvom i postom."

(...)

"Tim već navedenim primjerima može se potvrditi misao opata AGATONA. Na upit: "Koja duhovna radnja zahtijeva najviše napora?" Odgovorio je: "Molitva." To stoga što nam u vrijeme molitve sam zli duh zadaje naviše muka, čas otvoreno nas napadajući, čas iz potaje vrebajući i na sve se načine trudeći ne bi li zbunio i smeo u duši one koji se mole, jer dobro zna koliku vrijednost ima pred Bogom postojana, neprekidna i ustrajna pozornost onoga tko se skrušeno moli."

Discipula Domini

Nedjeljne preporuke

Mislim da je došlo vrijeme da i ja, u pravoj blogovskoj maniri, objavim neke svoje uglavnom youtube preporuke idealne za ovo nedjeljno poslijepodne. Pa ukoliko imate vremena, volje i želje, pogledajte nešto od navedenog. Za početak, donosim tri preporuke:

Quaerere Deum (trajanje 40:34) - odličan kraći film o benediktinskoj zajednici u Nursiji, u rodnom gradu sv. Benedikta. Film prikazuje benediktinske monahe i jedan njihov dan u kojem se isprepliće benediktinsko geslo ora et labora. Ova je zajednica posebna jer njeguje tradicionalni obred i smatraju se vjernim čuvarima Tradicije općenito. Stoga, toplo preporučam!

Veličanstvena tišina (trajanje 2:42:25) - poznati film iz 2005. godine. Prikazuje život kartuzijanaca u francuskim Alpama. Skoro tri sata imate što gledati, pa čak i razmatrati za vrijeme trajanja filma. Uistinu oduševljava način na koji ovi redovnici žive svoj samostanski život. Ovdje možete pročitati kratki prikaz filma i filmske nagrade.

Sluga Božji Fulton Sheen o značenju sv. Mise (trajanje 29:09) - nešto najsnažnije i najbolje što sam u zadnje vrijeme pogledala / poslušala. Odvojite 30 minuta svoga vremena i u miru poslušajte kako Fulton Sheen, zaista jednostavnim jezikom, tumači značenje Mise.

Blagoslovljena nedjelja! +

Discipula Domini

Marci Maruli "De institutione bene vivendi" - De sacrosancta commvnione

Marko Marulić Splićanin

(Marcus Marulus Spalatensis)

1450 - 1523

Ne znam koliko je vas upoznato s ovim Marulićevim djelom (puni naslov lat. De institutione bene vivendi per exempla sanctorum, hrv. Upućivanje u čestit život po primjeru svetaca, objavljeno 1496. godine) i jeste li ikada imali mogućnost čitati ga. Mogu samo reći da su Marulićeve Institucije, kako ih se skraćeno naziva, pravo blago u kojemu možete pronaći odgovore na mnoga, čak i danas vrlo aktualna pitanja. Lijepa su i korisna sinteza katoličke misli u vrijeme hrvatske renesanse. Osim Institucija, digitaliziran je oveći Marulićev korpus na latinskom. Također, za one koji možda nisu znali: Marko Marulić na hrvatski je s latinskoga preveo poznato djelo Tome Kempenca De imitatione Christi (hrv. Nasljeduj Krista).

No, prelazim na stvar.

Pokušat ću s vremena na vrijeme na blogu objaviti samo pojedine, po mom mišljenju, zanimljive dijelove iz odabranih poglavlja Marulićevih Institucija. Lani sam na Interliberu kupila knjigu ovećeg formata (latinsko-hrvatsko izdanje), a sve zasluge za objavljivanje Institucija na hrvatskom idu prevoditelju, komentatoru i priređivaču Branimiru Glavičiću. Requiescat in pace! 

Napominjem usput: podebljani su dijelovi teksta osobito vrijedni pozornosti.

DE SACROSANCTA COMMVNIONE - O presvetoj pričesti 

(Lib. IV, cap. XII)

Nakon pokajanja i ispovijedanja grijeha ostaje da pristupimo k stolu Gospodnjem i pričestimo se tijelom i krvlju onoga koji je naša glava, bez koga mi koji smo udovi ne možemo uopće živjeti.

(...)

A o Kristovu tijelu sumnjaš zato što u sebi čuva osobine kruha i vina, a ne mesa i krvi premda je ipak meso i krv? Štoviše, to je onaj isti koji se rodio od Djevice, koji je visio na križu, koji je uskrsnuo iz groba, koji sjedi zdesna Bogu na nebu. Ukratko, nemoj vjerovati svojim osjetilima koja se mogu prevariti i biti obmanuta, nego vjeruj onomu tko ne može biti prevaren ni varati drugoga, od koga nema ništa istinitije, ništa pouzdanije, od koga se i najmanje razlikovati u mišljenju predstavlja najpogibeljniju zabludu.

(...)

No, zašto se ne mijenja ni lik kruha i vina ni ostale osobine koje pripadaju tome liku? Zato, naravno, da nas ne bi spopala groza jesti to i piti. Jer kad bismo vidjeli njihov izgled tako izmijenjena u meso i krv kao što to i jesu, ispljunuli bismo sve, jamačno, te s ljutnjom i odvratnošću rekli možda isto što i oni koji nisu htjeli vjerovati: Smučilo se duši mojoj to bijedno jelo. Stoga je onaj koji je htio da ga jedemo i pijemo, htio također da ima takav okus onima koji ga uzimaju da im oduzme baš svaku priliku za izgovor zbog kojega bi tko mogao reći da mu je bilo grozno primaknuti ustima i zubima živo tijelo Kristovo i da se zato nije htio s njime združiti, tj. njime se pričestiti. Dajući nam se dakle tako, mudro je učinio ustupak našoj slabosti i ujedno se milostivo pobrinuo za naše spasenje kako se ne bismo bojali uzimati hranu kojom, jedući je, postižemo besmrtnost, nepropadljivost i vječno blaženstvo.

(...)

A kako to da je Krist i na nebu s anđelima i na zemlji s nama, kako to da je u mnogobrojnim hostijama kao i u svakoj pojedinoj od njih jedan... Krist je, dakle, u isto doba na nebu i na oltaru tako kao što se zrake sunčane, kad se Sunce rađa, pojave na istoku jednako kao i na zapadu. Pa ipak, ona svjetlost ne predstavlja Sunčevu bit, dok je kod žrtve na oltaru ona ista Kristova bit koja je i na nebu.

(...)

Ostaje da kažemo štogod o samoj koristi koju iz njega [tog svetotajstva] crpimo i o plodotvornosti njegovoj, iako se o njemu ne može reći ništa što bi bilo na razini njegova dostojanstva. Jer sve što je božansko nadilazi shvaćanje ljudskoga uma. (...) Donosi, prvo, očištećenje grijeha. (...) Daje, nadalje, izobila snage da težimo za duhovnim dobrima i sposobnost da ih njegujemo kako bi naš duh, pošto se iz njega iskorijene poroci, obilovao krjepostima. (...) Daje također jakosti za odupiranje nedopuštenim željama srca, tako da onaj tko se nasiti jeduć nebesku hranu postaje snažnijim od sebe samoga. (...) Podaruje nam također i namiče nade i snage za pobjedu u neprekidnim borbama protiv najpokvarenijeg neprijatelja... (...) Osim toga, to najodličnije svetotajstvo raspršuje tminu neznanja i ulijeva nam svjetlo dubljeg razumijevanja. (...) Dakle, budući da je tako plodonosno, pristupajmo mu gorljivo, a budući da je tako potrebno, nikada ga ne zanemarujmo.

(...)

Ukratko, sve može onaj koji je stvorio sve. :)

Discipula Domini

Thomas More - aut Catholicus aut nihil

izvor

(aut Catholicus aut nihil - ili katolik ili ništa)
 

Engleski pisac. Pravnik. Kraljev tajnik. Teolog. Političar. Govornik. Intelektualac. Prijatelj Erazma Roterdamskog. Vjerni katolik. Borac protiv heretika. I čovjek kojeg je odanost Katoličkoj Crkvi i njenom nauku doslovce stajala glave.

Sv. Thomas More (1478 - 1535) triput je davao ostavku na mjestu tajnika kralja Henrika VIII. I svaki je put odbijen. Njegova je ostavka konačno prihvaćena 1532. godine, dakle, 3 godine prije smrti. Zašto? Zato što je tada i sam kralj Henrik VIII shvatio kakvog je čovjeka sebi odabrao za tajnika.

Henrik VIII, tadašnji engleski kralj, čak i današnjoj javnosti poznat po svojim brojnim "brakovima" i preljubništvima, bio je najzaslužnija osoba što je Thomas More 1935. godine službeno ubrojen među svece Katoličke Crkve. Učinio je to papa Pio XI. No, o čemu je zapravo riječ i zašto je More uopće osuđen na smrt?

Ukratko, Henrik VIII bio u zakonitom braku sa svojom zakonitom ženom, Katarinom Aragonskom, koja je bila kći španjolske kraljice Izabele. No, upala je u njegov život nova žena po imenu Ann Boleyn. Jadan kralj nije ni slutio da je dotična ciljano skakutala oko njega, tim više što je imala izrazite, ali pred kraljem skrivene namjere tada još donekle katoličku Englesku pretvoriti u rasadište hereza. No, kako god, odlučio se kralj njome oženiti. Međutim, kako će se oženiti za drugu ženu kad je već u zakonitom braku s prvom (i jedinom) ženom. Razvod se učinio kao zgodno rješenje. Ali kako doći do razvoda, budući da mu papa nikada ne bi za to dao svoju suglasnost. U tom slučaju, valja se riješiti pape. Kako? Tako što će kralj odlučno iskazati neposluh papi i samoga sebe postaviti kao poglavara svoje crkve, poznate kasnije kao anglikanske. No, što je s predstavnicima Katoličke Crkve u Engleskoj, tj. s biskupima koji papin autoritet nisu dovodili u pitanje, niti će ikada priznati Henrika VIII kao poglavara te iste Crkve? I njih se valja riješiti, ali na nešto perfidniji način. Stoga 1534. godine kralj od njih (ali i od svih svojih podanika) traži da potpišu tzv. zakletvu (Act of Succession) kojom kralja priznaju kao vrhovnog poglavara Katoličke Crkve u Engleskoj i kojom kao zakonitu nasljednicu prihvaćaju princezu Elizabetu koju mu je rodila upravo Ann Boleyn. Naravno, oni su to odbili, nazivajući kraljev čin heretičnim i protivnim svakom moralnom i crkvenom zakonu. Time, dakako, padaju u kraljevu nemilost (zajedno sa cijelom Katoličkom Crkvom u Engleskoj), jer eto, kraljevoj savjesti ti otpori nikako nisu bili mili pa je stvar preuzeo u svoje ruke. Tako svi oni koji bi se suprotstavli kralju i njegovoj zakletvi bili bi optuženi za tešku izdaju, a samim time i osuđeni na smrt. Pustoš krivovjerja zavladala je od tog trenutka gotovo cijelom Engleskom.

A onda je nastupio i Thomas More.

Henrik VIII bio je vezan za Thomasa Morea, tim više što mu je More, još u kraljevoj pravovjernoj fazi, pomagao sastavljati razne pamflete i invektive usmjerene protiv ondašnjih heretika (reformatora vođenih Lutherom). No, kako je, baš kao i kod kralja Davida, jedan grijeh (požuda) urodio novim i većim zlima, vrlo se sličan starozavjetni scenarij odigravao i na dvoru engleskoga kralja. Kralj je i Thomasa Morea tražio da potpiše zakletvu, što je ovaj, naravno, odbio. More nije podržavao niti kraljevu namjeru da se razvede od Katarine Aragonske (čak je intenzivno i prijateljevao s njom u tim teškim trenucima), niti ga je htio priznati kao "papu" Crkve u Engleskoj, a odbio je i princezi Elizabeti dati pravo prvenstva nad princezom Mary koja je bila zakonito dijete Katarine Aragonske i samoga kralja. Štoviše, samog je kralja nazvao heretikom. Dakle, iako nije potpisao zakletvu, potpisao je samome sebi smrtnu presudu. 

Bačen je u tamnicu, strogo mu se sudilo, ali ni u jednom trenutku nije u pitanje doveo svoju vjernost, ili točnije, poslušnost papi, odanost moralnim i crkvenim zakonima. Ipak, za samog je sebe govorio da je "odani kraljev sluga, ali prije svega Božji sluga". Božja je vlast iznad svjetovne vlasti. I podrediti svjetovnu vlast Božjoj nije odraz neposluha, već odraz vjernosti i podređenosti višem zakonu - Božjem zakonu. No, kad realno pogledate, ovaj je čovjek u svemu slijedio nauk svete Katoličke Crkve. Borio se protiv heretika, zagovarao je ekumenizam u pravom smislu te riječi (sve se kršćanske crkve trebaju vratiti u okrilje Katoličke Crkve), bio je čovjek savjesti i odgovornosti, hrabar u svojim nastupima u obrani Božjega zakona. I što mu se dogodilo? Odrubili su mu glavu.

Konačno, zaključno, posuvremenimo malo lik ovoga sveca. Zamislite što bi se dogodilo da sv. Thomas More pristustvuje, npr. skorašnjoj Sinodi koja se ima održati ujesen. Možete li zamisliti njegov nastup, njegov "obračun" s pojedinim biskupima? Bi li More i tada bio osuđen? I konačno, bi li ostao bez glave?

izvor

Discipula Domini

Ezekiel i Pavao

Evo, čujem danas ove riječi koje su mi u ključnom trenutku došle kao "budali šamar". Tragovi tog "šamara" još se uvijek vide.

...et scient omnia ligna regionis quia ego Dominus humiliavi lignum sublime, et exaltavi lignum humile; et siccavi lignum viride, et frondere feci lignum aridum. Ego Dominus locutus sum, et feci.

I sve će poljsko drveće znati da ja sam Jahve, 

koji visoko drvo ponizujem, a nisko uzvisujem; 

zeleno drvo sušim, a drvu suhu dajem da rodi.

Ja, Jahve, rekoh i učinit ću!

(Ez 17, 24)

Jan van Eyck (detalj)

Ezekiel je danas zadužen čovjeku povratiti nadu. I to nadu da je samo Bogu, sukladno otvorenosti čovječjeg srca, moguće drvu suhu dati da rodi. Svako slomljeno srce, ako uvidi razloge svoje slomljenosti, ako spozna grijehe koji su doveli do slomljenosti i ako ih se svim svojim bićem zauvijek odrekne, po Božjoj intervenciji može dati roda, a isto tako ponovno postati obradivo zemljište koje Gospod sa svom brižljivošću obrađuje. S druge strane, zeleno drvo (kao paradigma nekih iluzija i zabludi, ali i gordosti srca) u taj čas može postati suho. Nije li zapravo čudesna ta Božja moć i snaga Njegove riječi, koja je ujedno i odraz ljubavi prema čovjeku? Nije li, na koncu, zanimljiva ta Božja ponekad i "obrnuta psihologija", ako se smijem tako izraziti, kojom očituje svoju slavu u našim životima?! Nije li, konačno, teška spoznaja da je Bogu važno svako srce, kako i koliko god ranjeno bilo? O, kako Njemu trebaju naša srca!

Također, Ezekiel je danas zadužen ohrabriti čovjeka da ustraje u povjerenju u Njegovu pravednost i pravdu koja nadilazi sva ljudska mjerila. S Bogom se ne može manipulirati niti Ga se može ismijavati. U tom smislu, treba Njemu dopustiti i pustiti da On svoju namisao i božanski plan, srcu čovječjem pomalo skriven, ostvaruje u svoje vrijeme. Na kraju ipak ostaje: možeš koliko hoćeš, ali ne dokle hoćeš.

 Jan van Eyck (detalj)

Audemus autem, et bonam voluntatem habemus magis peregrinari a corpore,

et praesentes esse ad Dominum.

Da, puni smo pouzdanja i najradije bismo se iselili iza tijela i naselili se kod Gospodina.

(2 Kor 5, 8)

A Pavao? Oduševljava me ta Pavlova suvremenost. Kako li samo njegove riječi bivaju aktualne! Kako li samo Duh Božji po Pavlu odražava stanja duha i onoga, ali i današnjega vremena. Vjerujem kako mnogi od vas mogu i sada - pošto pročitaju napisane retke više puta - osjetiti dubinu i težinu riječi: ...i najradije bismo se iselili iz tijela i naselili se kod Gospodina. Budući da naša duša od trenutka začeća poznaje svoga Tvorca, ne čudi njezina silna čežnja da se Njemu i vrati. A zapravo najviše boli činjenica da moramo na ovoj zemlji propješačiti po kojekakvim puteljcima da bismo na kraju toga puta bili dostojni stati pred "sudište Kristovo". 

Na tragu ovih Pavlovih riječi bio je i papa emeritus, Benedikt XVI. On to kretanje kroz prostor i vrijeme, odnosno tijek povijesti spasenja, opisuje kroz tri dimenzije: dimenziju sjene, dimenziju slike i dimenziju stvarnosti, tj. zbiljnosti. Mi se trenutno nalazimo u ovoj srednjoj dimenziji, koja je ujedno i najteža i prožeta je silnom mukom kojoj su podvrgnuti sveci Božji. Dimenzija sjene bila je ostvarena u Starom Zavjetu, dimenzija slike u Novom Zavjetu (a toj dimenziji pripadamo i mi), dok nas u vječnosti čeka dimenzija zbiljnosti kao 3. stupanj povijesti spasenja, kako su to objašnjavali crkveni oci. 

Na kraju svega ostaje onaj poziv: razderimo srca, a ne haljine svoje. Ne budimo narod koji Boga ispovijeda ustima, a srca su nam daleko od Njega. Uzvjerujmo u Krista Spasitelja koji svojom žrvom na križu čini sve novo.

Visitatio Romae et Obligatio cotidiana ad SS Cor Iesu

Eto, što reći? Prošla su, ni više ni manje nego točno dva mjeseca kad sam zadnji put stigla nešto napisati na blogu. No, kažu ljudi, nikad nije kasno. Pa eto, donosim u nastavku nekoliko lijepih stvari.

Prošli sam tjedan na nekoliko dana boravila u Rimu. Bio je to moj treći posjet Vječnom gradu, a osim što je bio treći posjet, bilo je to vjerojatno i najbolje hodočašće na kojem sam bila. Hodočašće u pravom smislu te riječi (ad litteram - doslovno). Na blagdan Tijelova prisustvovala sam svetoj Misi ispred Lateranske bazilike koju je predvodio papa Franjo, a nakon toga, djelomično doduše, i u najljepšoj tijelovskoj procesiji koju sam dosad vidjela. Rijeka ljudi potekla je s Presvetim na čelu. Zaista je bilo jako svečano i veličanstveno. Na svetoj Misi pjevao je poznati zbor Coro della Diocesi di Roma pod vodstvom mons. Marca Frisine. Ako niste imali priliku slušati neke njegove uratke, poslušajte skladbu Anima Christi, meni jednu od dražih njegovih ostvarenja. Pjevanje je bilo isključivo koralno i zaista divno.

Obišla sam zaista puno lokacija, vidjela nešto što nisam imala priliku vidjeti kod prva dva posjeta Rimu (npr. Hrvatski zavod Sv. Jeronima gdje sam, u istoimenoj crkvi duge tradicije, bila i na svetoj Misi, a usput sam posjetila i svog sveca zaštitnika), a neka sam mjesta ponovno posjetila jer me za njih vežu draga sjećanja. Volim Rim. Volim to kamenje koje govori. Volim naljepšu umjetnost sabranu na jednom mjestu. Volim rimsku monumentalnost i neku tajanstvenu romantiku kojom taj grad odiše. Volim taj Rim i opet ću mu se vratiti. 

Evo nekih fotografija s različitih strana Rima. Ovo je samo 10% od onoga što sam slikala. Ove odabirem jer na njima uglavnom nema ljudi :)

 Originalna Caravaggiova slika Matejev poziv

Posjetila sam svog drugog omiljenog sveca, sv. Benedikta, u bazilici sv. Pavla izvan Zidina,
te s njim (u praznoj kapeli) provela neko vrijeme u razgovoru.

A sutra? Sutra je blagdan Presvetoga Srca Isusova. Tom prigodom prevedoh kratku molitvu kojom se možete svakodnevno predavati Njegovu Srcu. Kratka je i možete ju čuvati u novčaniku.

Domine Iesu Christe, in unione illius divinae intentionis, qua in terris per sanctissimum Cor tuum laudes Deo persolvisti et nunc in Eucharistiae Sacramento ubique terrarum persolvis usque ad consummationem saeculi, ego per hanc diem integram, ad imitationem sanctissimi Cordis beatae Mariae semper Virginis immaculatae, tibi libentissime offero omnes meas intentiones et cogitationes, omnes meos affectus et desideria, omnia mea opera et verba. Amen.

Gospodine Isuse Kriste, u jedinstvu one božanske namjere, kojom si na zemlji po svom presvetom Srcu Bogu dao hvale, a i sada ih u sakramentu Euharistije po cijelom svijetu daješ sve do kraja vremena, i ja kroz ovaj cijeli dan, po nasljedovanju presvetoga Srca blažene Marije vazda bezgrešne Djevice, Tebi prikazujem sve svoje namjere i misli, sve svoje osjećaje i želje, sva svoja djela i riječi. Amen.

Neka nam to presveto Srce uvijek bude sigurno utočište.

In unitate orationis!

Discipula Domini