Iz duhovne perspektive...

Za početak. 

Htjela bih se nakratko vratiti u 9. stoljeće i u misao dozvati jednoga čovjeka i jedan vrlo zanimljiv događaj.

Čovjek kojeg vidite na ovoj slici zvao se Branimir. Svojedobno je bio hrvatski knez (od 879. do 892.). Historiografija poznaje važnu prepisku kneza Branimira s tadašnjim papom Ivanom VIII s kojim je razmijenio 11 pisama, od kojih je najvažnijih 5. Ovdje bih svakako izdvojila prvo pismo u nizu koje papa Ivan VIII knezu Branimiru šalje 7. lipnja 879. godine, a u kojem mu se obraća riječima dilecto filio Branimir ("ljubljenom sinu Branimiru").

 Pismo je pisano na beneventani

Naime, u tom pismu papa pohvaljuje Branimira što je iskazao "vjernost i poslušnost svetom Petru", tj. Rimskoj Crkvi, te mu javlja:

Naime, kad smo na dan Uzašašća Gospodinova slavili misnu žrtvu na svetom oltaru blaženoga Petra apostola, s uzdignutim rukama, blagoslovili smo tebe i sav tvoj narod, kao i cijelu tvoju zemlju, da ovdje i u vječnosti možeš tijelom i dušom zdrav sretno i sigurno vladati  zemljom koju imaš i da bi se poslije smrti na nebesima sretno s Bogom veselio i vječno upravljao. (prijevod: Mirjana Matijević Sokol, Branimirova Hrvatska u pismima pape Ivana VIII., Split, 1990., str. 51)

Neki povjesničari drže da je upravo ovim riječima Hrvatska po prvi put u povijesti priznata kao nezavisna i suverena država. No, ne može se 100% tvrditi da je baš to prvo priznanje Hrvatske, jer ipak treba sagledati širi povijesni kontekst. Ipak, sigurno je da je papin postupak bio potpuno u duhu tadašnjeg prava, te je tim riječima Hrvatska zapravo ubrojena u Zapadnu (Rimsku) Crkvu. Velika je to bila stvar za tadašnji povijesni prostor Hrvatske.

Isto tako, jednom sam prilikom čula (ili pročitala) kako se negdje u to doba ondašnja hrvatska diplomacija uputila u Rim, te su tom prilikom Gospodinu i tadašnjem papi u Lateranskoj bazilici svečano obećali da Hrvati nikada neće biti agresorski narod, tj. da nikada neće napadati tuđe zemlje i sebi ih prisvajati. I doista, ako u mislima tek letimično, pa čak i s površnim povijesnim znanjem prevrtite hrvatsku nacionalnu povijest od njezinih početaka, otkako pripadamo Rimskoj Crkvi, nikada nismo bili agresori, već uvijek meta agresora. Zanimljivo. I znakovito.

Jučerašnji je dan za nas Hrvate bio uistinu poseban dan, i više nego vrijedan pozornosti. Jučer smo obilježili 20. obljetnicu vojno-redarstvene operacije "Oluja". Gledajući vojni mimohod dan ranije, osjećala sam ponos. Gledajući svečanost u Kninu, osjećala sam još veći ponos. I ne osjećam se loše zbog toga. Zašto?

Naime, dok u Rijeci gospodin Frljić svojim već odviše degutantnim i zlobnim provokacijama izaziva drugo zlo (pritom mislim na pojedine navijače Armade, a ne na branitelje koji su se uputili na mirni prosvjed do riječkog HNK), dok svojim djelovanjem, kojim samoga sebe kalja, potiče drugo biće da iz sebe ispoljava najniže moguće gadosti koje kaljaju drugo biće, dok zatim na istočnom dijelu Europe pale hrvatske zastave i suvremenu Hrvatsku državu nazivaju "ustaškom državom priznatom jedino od Hitlera" (a što drugo i očekivati od onih koji čak i srebrenički pokolj nazivaju "mitom i izmišljotinom"), dok nas Slovenci pokušavaju obmanuti korumpiranim arbitražnim sudom oko Piranskog zaljeva, dok je Hajduku zbog tzv. "rasizma" umalo izrečena disciplinska mjera, dok kazneno terećeni glavešine hrvatske politike i nogometnoga svijeta bezbrižno hodaju Zagrebom, dok se našem blaženiku Stepincu nanovo sudi, dozivam si u misao sliku pape Ivana VIII koji blagoslivlja kneza Branimira i sav njegov narod, zamišljam i spomenute diplomate koji Bogu i Katoličkoj Crkvi obećaju vjernost i odreknuće od diranja u tuđe, i...vidim ovdje jednu duhovnu dimenziju. I zapravo, sigurna sam u sigurnost naše Domovine. Hrvatski je povijesni prostor kroz stoljeća i stoljeća prolazio razne agonije. Zašto bi, stoga, i današnje vrijeme bilo izuzetak? Razlika je jedino u tomu što se hrvatska povijesna agonija prije zrcalila u mačevima i borbama prsa o prsa, a danas se i više nego očito zrcali u enormnoj moralnoj opustošenosti. Vrlo dobar primjer jedne takve opustušenosti nedavno je održani festival Ultra u Splitu nakon kojeg se s jedne strane zbrajaju milijuni u proračunu, a s druge na tisuće duša koje se strmoglavljuju u propast. Sapienti sat.

No, nekako se ne bojim za ovu zemlju. Ne bojim se da će ju razni duhovi opustošiti. Naime, htjeli neki to priznati ili ne, naša je zemlja uistinu natopljena krvlju mučenika - i znanih i neznanih. I baš kao što je na rimskim pjeskovitim arenama mučeničkom krvlju zasađeno novo i plodno sjeme Kristove Crkve, tako je i na našem tlu zasađeno sjeme o kojem nam Bog povjerava brigu. Svi ovi vjetrovi koji pušu samo su pokazatelj da smo na dobrom putu i da mnoge molitve i blagoslovi rode plodom. Plodove toga možda ne doživimo mi. Ali buduće generacije zasigurno hoće.

Discipula Domini

Oratio Sancti Benedicti - Molitva sv. Benedikta

Donosim u nastavku prijevod molitve koja se pripisuje sv. Benediktu, kojeg se danas spominjemo (kao zaštitnika Europe). Molitva je pronađena u Alkuinovim djelima. Budući da posebnu privrženost gajim prema današnjem Svecu, nećete mi zamjeriti što mu posvećujem poseban post :)

Udostoj se dati mi,

Oče blagi i sveti,

razum koji te razumije,

misao koja te promišlja.

Duh koji te poznaje,

marljivost koja te traži,

mudrost koja te pronalazi,

um koji te spoznaje.

Srce koje te ljubi,

srce koje te poznaje,

djelo koje te veliča,

sluh koji te osluškuje.

Oči koje te vide,

jezik koji te naviješta,

razgovor koji ti se sviđa,

strpljivost koja te iščekuje,

ustrajnost koja ti se nada.

Savršeni kraj,

Tvoju svetu prisutnost,

blaženo uskrsnuće,

nebesku nagradu,

i život vječni. 

Amen.

Sancte Pater Benedicte, ora pro nobis!

Discipula Domini 

Marcus Marulus - De tentationibus tempore orationis

Donosim vam u nastavku obećane ulomke iz Marulićeva djela Upućivanje u čestit život po primjerima svetaca, tj. De institutione bene vivendi per exempla sanctorum. Ponovit ću, knjigu možete kupiti ovdje: Nakladni zavod Globus.

Za današnji sam se dan odlučila na poglavlje o napastima za vrijeme molitve. Ako je tkogod čovjek molitve, čovjek nutrine, ako puno vremena provodi u molitvi, onda je gotovo sigurno da se u svom molitvenom životu susreće s napastima raznih vrsta. Primjeri koje Marulić donosi možda danas i nisu toliko česti (barem se o njima često ne govori javno), budući da u sebi sadržavaju neke književne postulate koji se moraju poštivati za takav tip djela, ali sigurno je da itekako postoje; neke u jačem, neke u manjem intenzitetu.

Odlučila sam objaviti primjere samo troje svetaca na kojima Marulić opisuje napasti u molitvi. Posebno sam istaknula one dijelove koje smatram važnima.

Gravura koja prikazuje sv. Tereziju Avilsku u trenutku posvećenja svoga tijela

Duhu Svetomu. Naravno, to je posvećenje popraćeno i napastima.

 

DE TENTATIONIBVS TEMPORE ORATIONIS - Napasti za vrijeme molitve

(lib. II, cap. III)

"No, budući da molitve predstavljaju oružje kojim se obara svaka sila đavlova, stoga nam zli dusi kadšto, dok se molimo, čine smetnje da bismo se ili zasitili pa opustili ili prestrašili pa umuknuli, ili nam misli odlutale i mi s prijezirom izbjegavali riječi koje valja promišljeno izgovarati - nalik na pijance koji često mnoge govore, a pravo ne znaju što. (...)

Dok se zdušno molio noću, biskup je Bourgesa SULPICIJE začuo oko sebe jeziv štropot i strašne glasove, ali se ipak nije maknuo sa svoga mjesta niti se prestao moliti sve dok se buka nije stišala. Jer, tko se uzda u Gospoda, on je kao brdo Sion: neće se pomaknuti dovijeka. Odoljet će strahu i reći: neka se vojska protiv mene utabori, moje se srce neće bojati; ako i rat plane protiv mene, bit ću i tada pun pouzdanja."

(...)

"Ona pak drevna zmija koja svojim prijevarnim i pogubnim nagovorima ne prestaje zavoditi smrtnike, nikako nije mogla prevariti preponiznoga molitelja i prevjernoga slugu Božjeg FRANJU. Naime, kad se on jednoga dana duže no obično molio, začuo je nekoga kako viče: "Franjo, Bog oprašta onima koji se kaju, a ne onima koji se uništavaju zamarajući se tako uporno." No, on je u tim riječima prepoznao varku, pa kao što je počeo, tako se i dalje ustrajno molio (...) Znao je, naime, da neprijateljevi savjeti uvijek smjeraju na to da nas prevare, a nikada da nas pouče te da je pisano: ne poželi njegovih jela jer je u njega kruh laži!

Kad već nisu nimalo uspjeli svojim prijevarnim zavođenjem, vječiti neprijatelji ljudskoga roda ipak odluče da ga ponovno napadnu, ovoga puta zastrašivanjima. I dok se on jedne noći zdušno molio, stadoše oni po kućnom krovu lupati i jezovito urlati. Ali se on neustrašen podiže i reče: "Evo, tu sam, preopaki dusi, dođite i učinite mi što vam je god dopušteno da mi učinite. Pa ako mi izbičujete ovo moje tijelo, što ćete drugo postići doli osvetiti se mojem neprijatelju?"

Ali ni tako nadvladana sotonina pokvarenost nije se mogla smiriti, nego mu je opet, dok se molio, zadala još više muke tihim nagovaranjem negoli prije očitim uznemiravanjem. Jer, draškajući ga iznutra, po moždini, razbudila je u njemu pomisao na blud. No, on je prekinuo molitvu i naglo ustao te silovitu želju srca uguštio nesmiljenim bičevanjem i svrbež uspaljenih žila ugasio legavši gol u ledeni snijeg. Jer takvo se što može istjerati samo molitvom i postom."

(...)

"Tim već navedenim primjerima može se potvrditi misao opata AGATONA. Na upit: "Koja duhovna radnja zahtijeva najviše napora?" Odgovorio je: "Molitva." To stoga što nam u vrijeme molitve sam zli duh zadaje naviše muka, čas otvoreno nas napadajući, čas iz potaje vrebajući i na sve se načine trudeći ne bi li zbunio i smeo u duši one koji se mole, jer dobro zna koliku vrijednost ima pred Bogom postojana, neprekidna i ustrajna pozornost onoga tko se skrušeno moli."

Discipula Domini

Nedjeljne preporuke

Mislim da je došlo vrijeme da i ja, u pravoj blogovskoj maniri, objavim neke svoje uglavnom youtube preporuke idealne za ovo nedjeljno poslijepodne. Pa ukoliko imate vremena, volje i želje, pogledajte nešto od navedenog. Za početak, donosim tri preporuke:

Quaerere Deum (trajanje 40:34) - odličan kraći film o benediktinskoj zajednici u Nursiji, u rodnom gradu sv. Benedikta. Film prikazuje benediktinske monahe i jedan njihov dan u kojem se isprepliće benediktinsko geslo ora et labora. Ova je zajednica posebna jer njeguje tradicionalni obred i smatraju se vjernim čuvarima Tradicije općenito. Stoga, toplo preporučam!

Veličanstvena tišina (trajanje 2:42:25) - poznati film iz 2005. godine. Prikazuje život kartuzijanaca u francuskim Alpama. Skoro tri sata imate što gledati, pa čak i razmatrati za vrijeme trajanja filma. Uistinu oduševljava način na koji ovi redovnici žive svoj samostanski život. Ovdje možete pročitati kratki prikaz filma i filmske nagrade.

Sluga Božji Fulton Sheen o značenju sv. Mise (trajanje 29:09) - nešto najsnažnije i najbolje što sam u zadnje vrijeme pogledala / poslušala. Odvojite 30 minuta svoga vremena i u miru poslušajte kako Fulton Sheen, zaista jednostavnim jezikom, tumači značenje Mise.

Blagoslovljena nedjelja! +

Discipula Domini

Marci Maruli "De institutione bene vivendi" - De sacrosancta commvnione

Marko Marulić Splićanin

(Marcus Marulus Spalatensis)

1450 - 1523

Ne znam koliko je vas upoznato s ovim Marulićevim djelom (puni naslov lat. De institutione bene vivendi per exempla sanctorum, hrv. Upućivanje u čestit život po primjeru svetaca, objavljeno 1496. godine) i jeste li ikada imali mogućnost čitati ga. Mogu samo reći da su Marulićeve Institucije, kako ih se skraćeno naziva, pravo blago u kojemu možete pronaći odgovore na mnoga, čak i danas vrlo aktualna pitanja. Lijepa su i korisna sinteza katoličke misli u vrijeme hrvatske renesanse. Osim Institucija, digitaliziran je oveći Marulićev korpus na latinskom. Također, za one koji možda nisu znali: Marko Marulić na hrvatski je s latinskoga preveo poznato djelo Tome Kempenca De imitatione Christi (hrv. Nasljeduj Krista).

No, prelazim na stvar.

Pokušat ću s vremena na vrijeme na blogu objaviti samo pojedine, po mom mišljenju, zanimljive dijelove iz odabranih poglavlja Marulićevih Institucija. Lani sam na Interliberu kupila knjigu ovećeg formata (latinsko-hrvatsko izdanje), a sve zasluge za objavljivanje Institucija na hrvatskom idu prevoditelju, komentatoru i priređivaču Branimiru Glavičiću. Requiescat in pace! 

Napominjem usput: podebljani su dijelovi teksta osobito vrijedni pozornosti.

DE SACROSANCTA COMMVNIONE - O presvetoj pričesti 

(Lib. IV, cap. XII)

Nakon pokajanja i ispovijedanja grijeha ostaje da pristupimo k stolu Gospodnjem i pričestimo se tijelom i krvlju onoga koji je naša glava, bez koga mi koji smo udovi ne možemo uopće živjeti.

(...)

A o Kristovu tijelu sumnjaš zato što u sebi čuva osobine kruha i vina, a ne mesa i krvi premda je ipak meso i krv? Štoviše, to je onaj isti koji se rodio od Djevice, koji je visio na križu, koji je uskrsnuo iz groba, koji sjedi zdesna Bogu na nebu. Ukratko, nemoj vjerovati svojim osjetilima koja se mogu prevariti i biti obmanuta, nego vjeruj onomu tko ne može biti prevaren ni varati drugoga, od koga nema ništa istinitije, ništa pouzdanije, od koga se i najmanje razlikovati u mišljenju predstavlja najpogibeljniju zabludu.

(...)

No, zašto se ne mijenja ni lik kruha i vina ni ostale osobine koje pripadaju tome liku? Zato, naravno, da nas ne bi spopala groza jesti to i piti. Jer kad bismo vidjeli njihov izgled tako izmijenjena u meso i krv kao što to i jesu, ispljunuli bismo sve, jamačno, te s ljutnjom i odvratnošću rekli možda isto što i oni koji nisu htjeli vjerovati: Smučilo se duši mojoj to bijedno jelo. Stoga je onaj koji je htio da ga jedemo i pijemo, htio također da ima takav okus onima koji ga uzimaju da im oduzme baš svaku priliku za izgovor zbog kojega bi tko mogao reći da mu je bilo grozno primaknuti ustima i zubima živo tijelo Kristovo i da se zato nije htio s njime združiti, tj. njime se pričestiti. Dajući nam se dakle tako, mudro je učinio ustupak našoj slabosti i ujedno se milostivo pobrinuo za naše spasenje kako se ne bismo bojali uzimati hranu kojom, jedući je, postižemo besmrtnost, nepropadljivost i vječno blaženstvo.

(...)

A kako to da je Krist i na nebu s anđelima i na zemlji s nama, kako to da je u mnogobrojnim hostijama kao i u svakoj pojedinoj od njih jedan... Krist je, dakle, u isto doba na nebu i na oltaru tako kao što se zrake sunčane, kad se Sunce rađa, pojave na istoku jednako kao i na zapadu. Pa ipak, ona svjetlost ne predstavlja Sunčevu bit, dok je kod žrtve na oltaru ona ista Kristova bit koja je i na nebu.

(...)

Ostaje da kažemo štogod o samoj koristi koju iz njega [tog svetotajstva] crpimo i o plodotvornosti njegovoj, iako se o njemu ne može reći ništa što bi bilo na razini njegova dostojanstva. Jer sve što je božansko nadilazi shvaćanje ljudskoga uma. (...) Donosi, prvo, očištećenje grijeha. (...) Daje, nadalje, izobila snage da težimo za duhovnim dobrima i sposobnost da ih njegujemo kako bi naš duh, pošto se iz njega iskorijene poroci, obilovao krjepostima. (...) Daje također jakosti za odupiranje nedopuštenim željama srca, tako da onaj tko se nasiti jeduć nebesku hranu postaje snažnijim od sebe samoga. (...) Podaruje nam također i namiče nade i snage za pobjedu u neprekidnim borbama protiv najpokvarenijeg neprijatelja... (...) Osim toga, to najodličnije svetotajstvo raspršuje tminu neznanja i ulijeva nam svjetlo dubljeg razumijevanja. (...) Dakle, budući da je tako plodonosno, pristupajmo mu gorljivo, a budući da je tako potrebno, nikada ga ne zanemarujmo.

(...)

Ukratko, sve može onaj koji je stvorio sve. :)

Discipula Domini

Thomas More - aut Catholicus aut nihil

izvor

(aut Catholicus aut nihil - ili katolik ili ništa)
 

Engleski pisac. Pravnik. Kraljev tajnik. Teolog. Političar. Govornik. Intelektualac. Prijatelj Erazma Roterdamskog. Vjerni katolik. Borac protiv heretika. I čovjek kojeg je odanost Katoličkoj Crkvi i njenom nauku doslovce stajala glave.

Sv. Thomas More (1478 - 1535) triput je davao ostavku na mjestu tajnika kralja Henrika VIII. I svaki je put odbijen. Njegova je ostavka konačno prihvaćena 1532. godine, dakle, 3 godine prije smrti. Zašto? Zato što je tada i sam kralj Henrik VIII shvatio kakvog je čovjeka sebi odabrao za tajnika.

Henrik VIII, tadašnji engleski kralj, čak i današnjoj javnosti poznat po svojim brojnim "brakovima" i preljubništvima, bio je najzaslužnija osoba što je Thomas More 1935. godine službeno ubrojen među svece Katoličke Crkve. Učinio je to papa Pio XI. No, o čemu je zapravo riječ i zašto je More uopće osuđen na smrt?

Ukratko, Henrik VIII bio u zakonitom braku sa svojom zakonitom ženom, Katarinom Aragonskom, koja je bila kći španjolske kraljice Izabele. No, upala je u njegov život nova žena po imenu Ann Boleyn. Jadan kralj nije ni slutio da je dotična ciljano skakutala oko njega, tim više što je imala izrazite, ali pred kraljem skrivene namjere tada još donekle katoličku Englesku pretvoriti u rasadište hereza. No, kako god, odlučio se kralj njome oženiti. Međutim, kako će se oženiti za drugu ženu kad je već u zakonitom braku s prvom (i jedinom) ženom. Razvod se učinio kao zgodno rješenje. Ali kako doći do razvoda, budući da mu papa nikada ne bi za to dao svoju suglasnost. U tom slučaju, valja se riješiti pape. Kako? Tako što će kralj odlučno iskazati neposluh papi i samoga sebe postaviti kao poglavara svoje crkve, poznate kasnije kao anglikanske. No, što je s predstavnicima Katoličke Crkve u Engleskoj, tj. s biskupima koji papin autoritet nisu dovodili u pitanje, niti će ikada priznati Henrika VIII kao poglavara te iste Crkve? I njih se valja riješiti, ali na nešto perfidniji način. Stoga 1534. godine kralj od njih (ali i od svih svojih podanika) traži da potpišu tzv. zakletvu (Act of Succession) kojom kralja priznaju kao vrhovnog poglavara Katoličke Crkve u Engleskoj i kojom kao zakonitu nasljednicu prihvaćaju princezu Elizabetu koju mu je rodila upravo Ann Boleyn. Naravno, oni su to odbili, nazivajući kraljev čin heretičnim i protivnim svakom moralnom i crkvenom zakonu. Time, dakako, padaju u kraljevu nemilost (zajedno sa cijelom Katoličkom Crkvom u Engleskoj), jer eto, kraljevoj savjesti ti otpori nikako nisu bili mili pa je stvar preuzeo u svoje ruke. Tako svi oni koji bi se suprotstavli kralju i njegovoj zakletvi bili bi optuženi za tešku izdaju, a samim time i osuđeni na smrt. Pustoš krivovjerja zavladala je od tog trenutka gotovo cijelom Engleskom.

A onda je nastupio i Thomas More.

Henrik VIII bio je vezan za Thomasa Morea, tim više što mu je More, još u kraljevoj pravovjernoj fazi, pomagao sastavljati razne pamflete i invektive usmjerene protiv ondašnjih heretika (reformatora vođenih Lutherom). No, kako je, baš kao i kod kralja Davida, jedan grijeh (požuda) urodio novim i većim zlima, vrlo se sličan starozavjetni scenarij odigravao i na dvoru engleskoga kralja. Kralj je i Thomasa Morea tražio da potpiše zakletvu, što je ovaj, naravno, odbio. More nije podržavao niti kraljevu namjeru da se razvede od Katarine Aragonske (čak je intenzivno i prijateljevao s njom u tim teškim trenucima), niti ga je htio priznati kao "papu" Crkve u Engleskoj, a odbio je i princezi Elizabeti dati pravo prvenstva nad princezom Mary koja je bila zakonito dijete Katarine Aragonske i samoga kralja. Štoviše, samog je kralja nazvao heretikom. Dakle, iako nije potpisao zakletvu, potpisao je samome sebi smrtnu presudu. 

Bačen je u tamnicu, strogo mu se sudilo, ali ni u jednom trenutku nije u pitanje doveo svoju vjernost, ili točnije, poslušnost papi, odanost moralnim i crkvenim zakonima. Ipak, za samog je sebe govorio da je "odani kraljev sluga, ali prije svega Božji sluga". Božja je vlast iznad svjetovne vlasti. I podrediti svjetovnu vlast Božjoj nije odraz neposluha, već odraz vjernosti i podređenosti višem zakonu - Božjem zakonu. No, kad realno pogledate, ovaj je čovjek u svemu slijedio nauk svete Katoličke Crkve. Borio se protiv heretika, zagovarao je ekumenizam u pravom smislu te riječi (sve se kršćanske crkve trebaju vratiti u okrilje Katoličke Crkve), bio je čovjek savjesti i odgovornosti, hrabar u svojim nastupima u obrani Božjega zakona. I što mu se dogodilo? Odrubili su mu glavu.

Konačno, zaključno, posuvremenimo malo lik ovoga sveca. Zamislite što bi se dogodilo da sv. Thomas More pristustvuje, npr. skorašnjoj Sinodi koja se ima održati ujesen. Možete li zamisliti njegov nastup, njegov "obračun" s pojedinim biskupima? Bi li More i tada bio osuđen? I konačno, bi li ostao bez glave?

izvor

Discipula Domini

Ezekiel i Pavao

Evo, čujem danas ove riječi koje su mi u ključnom trenutku došle kao "budali šamar". Tragovi tog "šamara" još se uvijek vide.

...et scient omnia ligna regionis quia ego Dominus humiliavi lignum sublime, et exaltavi lignum humile; et siccavi lignum viride, et frondere feci lignum aridum. Ego Dominus locutus sum, et feci.

I sve će poljsko drveće znati da ja sam Jahve, 

koji visoko drvo ponizujem, a nisko uzvisujem; 

zeleno drvo sušim, a drvu suhu dajem da rodi.

Ja, Jahve, rekoh i učinit ću!

(Ez 17, 24)

Jan van Eyck (detalj)

Ezekiel je danas zadužen čovjeku povratiti nadu. I to nadu da je samo Bogu, sukladno otvorenosti čovječjeg srca, moguće drvu suhu dati da rodi. Svako slomljeno srce, ako uvidi razloge svoje slomljenosti, ako spozna grijehe koji su doveli do slomljenosti i ako ih se svim svojim bićem zauvijek odrekne, po Božjoj intervenciji može dati roda, a isto tako ponovno postati obradivo zemljište koje Gospod sa svom brižljivošću obrađuje. S druge strane, zeleno drvo (kao paradigma nekih iluzija i zabludi, ali i gordosti srca) u taj čas može postati suho. Nije li zapravo čudesna ta Božja moć i snaga Njegove riječi, koja je ujedno i odraz ljubavi prema čovjeku? Nije li, na koncu, zanimljiva ta Božja ponekad i "obrnuta psihologija", ako se smijem tako izraziti, kojom očituje svoju slavu u našim životima?! Nije li, konačno, teška spoznaja da je Bogu važno svako srce, kako i koliko god ranjeno bilo? O, kako Njemu trebaju naša srca!

Također, Ezekiel je danas zadužen ohrabriti čovjeka da ustraje u povjerenju u Njegovu pravednost i pravdu koja nadilazi sva ljudska mjerila. S Bogom se ne može manipulirati niti Ga se može ismijavati. U tom smislu, treba Njemu dopustiti i pustiti da On svoju namisao i božanski plan, srcu čovječjem pomalo skriven, ostvaruje u svoje vrijeme. Na kraju ipak ostaje: možeš koliko hoćeš, ali ne dokle hoćeš.

 Jan van Eyck (detalj)

Audemus autem, et bonam voluntatem habemus magis peregrinari a corpore,

et praesentes esse ad Dominum.

Da, puni smo pouzdanja i najradije bismo se iselili iza tijela i naselili se kod Gospodina.

(2 Kor 5, 8)

A Pavao? Oduševljava me ta Pavlova suvremenost. Kako li samo njegove riječi bivaju aktualne! Kako li samo Duh Božji po Pavlu odražava stanja duha i onoga, ali i današnjega vremena. Vjerujem kako mnogi od vas mogu i sada - pošto pročitaju napisane retke više puta - osjetiti dubinu i težinu riječi: ...i najradije bismo se iselili iz tijela i naselili se kod Gospodina. Budući da naša duša od trenutka začeća poznaje svoga Tvorca, ne čudi njezina silna čežnja da se Njemu i vrati. A zapravo najviše boli činjenica da moramo na ovoj zemlji propješačiti po kojekakvim puteljcima da bismo na kraju toga puta bili dostojni stati pred "sudište Kristovo". 

Na tragu ovih Pavlovih riječi bio je i papa emeritus, Benedikt XVI. On to kretanje kroz prostor i vrijeme, odnosno tijek povijesti spasenja, opisuje kroz tri dimenzije: dimenziju sjene, dimenziju slike i dimenziju stvarnosti, tj. zbiljnosti. Mi se trenutno nalazimo u ovoj srednjoj dimenziji, koja je ujedno i najteža i prožeta je silnom mukom kojoj su podvrgnuti sveci Božji. Dimenzija sjene bila je ostvarena u Starom Zavjetu, dimenzija slike u Novom Zavjetu (a toj dimenziji pripadamo i mi), dok nas u vječnosti čeka dimenzija zbiljnosti kao 3. stupanj povijesti spasenja, kako su to objašnjavali crkveni oci. 

Na kraju svega ostaje onaj poziv: razderimo srca, a ne haljine svoje. Ne budimo narod koji Boga ispovijeda ustima, a srca su nam daleko od Njega. Uzvjerujmo u Krista Spasitelja koji svojom žrvom na križu čini sve novo.

Visitatio Romae et Obligatio cotidiana ad SS Cor Iesu

Eto, što reći? Prošla su, ni više ni manje nego točno dva mjeseca kad sam zadnji put stigla nešto napisati na blogu. No, kažu ljudi, nikad nije kasno. Pa eto, donosim u nastavku nekoliko lijepih stvari.

Prošli sam tjedan na nekoliko dana boravila u Rimu. Bio je to moj treći posjet Vječnom gradu, a osim što je bio treći posjet, bilo je to vjerojatno i najbolje hodočašće na kojem sam bila. Hodočašće u pravom smislu te riječi (ad litteram - doslovno). Na blagdan Tijelova prisustvovala sam svetoj Misi ispred Lateranske bazilike koju je predvodio papa Franjo, a nakon toga, djelomično doduše, i u najljepšoj tijelovskoj procesiji koju sam dosad vidjela. Rijeka ljudi potekla je s Presvetim na čelu. Zaista je bilo jako svečano i veličanstveno. Na svetoj Misi pjevao je poznati zbor Coro della Diocesi di Roma pod vodstvom mons. Marca Frisine. Ako niste imali priliku slušati neke njegove uratke, poslušajte skladbu Anima Christi, meni jednu od dražih njegovih ostvarenja. Pjevanje je bilo isključivo koralno i zaista divno.

Obišla sam zaista puno lokacija, vidjela nešto što nisam imala priliku vidjeti kod prva dva posjeta Rimu (npr. Hrvatski zavod Sv. Jeronima gdje sam, u istoimenoj crkvi duge tradicije, bila i na svetoj Misi, a usput sam posjetila i svog sveca zaštitnika), a neka sam mjesta ponovno posjetila jer me za njih vežu draga sjećanja. Volim Rim. Volim to kamenje koje govori. Volim naljepšu umjetnost sabranu na jednom mjestu. Volim rimsku monumentalnost i neku tajanstvenu romantiku kojom taj grad odiše. Volim taj Rim i opet ću mu se vratiti. 

Evo nekih fotografija s različitih strana Rima. Ovo je samo 10% od onoga što sam slikala. Ove odabirem jer na njima uglavnom nema ljudi :)

 Originalna Caravaggiova slika Matejev poziv

Posjetila sam svog drugog omiljenog sveca, sv. Benedikta, u bazilici sv. Pavla izvan Zidina,
te s njim (u praznoj kapeli) provela neko vrijeme u razgovoru.

A sutra? Sutra je blagdan Presvetoga Srca Isusova. Tom prigodom prevedoh kratku molitvu kojom se možete svakodnevno predavati Njegovu Srcu. Kratka je i možete ju čuvati u novčaniku.

Domine Iesu Christe, in unione illius divinae intentionis, qua in terris per sanctissimum Cor tuum laudes Deo persolvisti et nunc in Eucharistiae Sacramento ubique terrarum persolvis usque ad consummationem saeculi, ego per hanc diem integram, ad imitationem sanctissimi Cordis beatae Mariae semper Virginis immaculatae, tibi libentissime offero omnes meas intentiones et cogitationes, omnes meos affectus et desideria, omnia mea opera et verba. Amen.

Gospodine Isuse Kriste, u jedinstvu one božanske namjere, kojom si na zemlji po svom presvetom Srcu Bogu dao hvale, a i sada ih u sakramentu Euharistije po cijelom svijetu daješ sve do kraja vremena, i ja kroz ovaj cijeli dan, po nasljedovanju presvetoga Srca blažene Marije vazda bezgrešne Djevice, Tebi prikazujem sve svoje namjere i misli, sve svoje osjećaje i želje, sva svoja djela i riječi. Amen.

Neka nam to presveto Srce uvijek bude sigurno utočište.

In unitate orationis!

Discipula Domini

Molitve sv. Brigite Švedske

Pretpostavljam kako je većina vas čula za molitve sv. Brigite Švedske (14.st.). No, za one koji možda nisu odveć upoznati s likom ove svetice i podrijetlom spomenutih molitava, neke od informacija o Brigiti možete pročitati ovdje, dok o samim molitvama i o Isusovim obećanjima sv. Brigiti možete dosta toga pročitati ovdje. 

Napomena: svakako prvo pročitajte Brigitinu biografiju, a zatim i o molitvama prije nego nastavite čitati moj post. 

No, zašto uopće pišem ovaj post. Postoje dva razloga.

1) Za ove sam molitve prvi čula prije otprilike 4, možda 5 godina. Zbog različitih životnih okolnosti nisam bila u mogućnosti za njih ranije čuti. Na jednom sam forumu čitala svjedočanstva ljudi koji su počeli moliti 15 molitava sv. Brigite koje se mole godinu dana, a zatim i 7 molitava koje se mole 12 godina - svaki dan. Sama činjenica da se neke molitve mole 365 dana, čak štoviše, 12 godina (!!!!) natjerala me da odem u knjižaru kupiti knjižicu s molitvama dotične svetice i da vidim o čemu se zapravo radi. U svjedočanstvima sam, također, čitala kako ih je, iz nekog neobjašnjivog razloga, izuzetno teško moliti. No, bez obzira na to, odlučila sam ih početi moliti jer, kako kažu, po njima se primaju brojne milosti, a i sama obećanja koja je Gospodin dao sv. Brigite za one koji budu molili ove molitve djelovala su mi istovremeno izazovno i snažno, ali su u meni izazivala i neobjašnjiv strah. A nakana je bilo na pretek! I tako, da ne bih ja bila neki izuzetak, jedva sam izdržala mjesec dana. Bijahu to muke Tantalove! Nikako, ali nikako izdržati. Nedugo nakon toga odučila sam ih početi moliti i po drugi put. Taj drugi put izdržala sam, ni više ni manje, nego punih 2 tjedna! 2 tjedna! Nijedna devetnica, nijedna 30-dnevnica, trodnevnica ili bilo što drugo nije mi bilo toliko mučno i teško kao moljenje Brigitinih molitava. Dominantan osjećaj mogla ih opisati kao "očajno mi se ne da". Muka bi me lovila čim bih uzela knjižicu u ruke. Jednom sam čak sjedila na podu i ljuljajući se sat vremena iščitava tih 15 molitava. A one su zapravo iščitavale mene! Muko moja! No, kako sam imala priliku vidjeti (bijaše mi to svojevrsna utjeha), nisam jedina koja je prolazila takvu duboku inertnost i "ne da mi se" osjećaj; većina molitelja proživljava ili je proživljavala iste napasti. Zašto je tomu tako, moglo bi se raspravljati. Velike milosti - velike napasti? Naglasak na Muku Kristovu? Tumačenja je više. Možda netko od vas, tko je molio ili moli ove molitve (15 i/ili 7), može osobno posvjedočiti svoje iskustvo. Možete pisati u komentarima, a za one koji ne žele o tome javno govoriti, mogu mi pisati na blogovski mail.

2) Još u samim počecima pisanja ovoga bloga zaprimila sam jedan mail u kojem me jedan čitatelj pitao postoje li molitve sv. Brigite na latinskom. Tada nisam znala odgovor na to pitanje. No, Bog je velik, "slučajno" naiđoh na te molitve i na latinskom. Pa eto, ukoliko netko od vas osjeća potrebu moliti ove molitve na latinskom (ja se namjerila opet krenuti, samo ne znam kad će to biti), dostupne su na već danoj poveznici. Možda, također, nije zgorega spomenuti kako đavao ne voli latinski ;)

P.s. Ovo je knjižica s molitvama koju sam si kupila. Možete ju nabavi u bilo kojoj od naših knjižara.

Discipula Domini

List tuge

 

Mathias Grünewald, Raspeće, 1512.

Ne znam što zapravo reći. Čini mi se da je već sve nekako rečeno. Čitam na društvenim mrežama mišljenja, promišljanja i viđenja drugih, različite poglede na Kristovu muku i smrt. I svako je vrijedno. Odražava tu tako pradavnu, a opet tako suvremenu scenu povijesti ljudskoga spasenja na osebujan način. Zastajem i ja na koji trenutak nad tom tajnom. I opet ne znam što reći. Zapravo, nema se tu što više za reći. Sve je rečeno. 

Ipak, umjesto nekih isforsiranih tlapnji, objavljujem jednu pjesmu koju sam u svojoj mladosti jako voljela. Pjesma je i uglazbljena. Svojevremeno ju je izvodio sastav Nebeski grad. Nažalost, na youtubeu pjesme nema, nemam ju ni ja (kazete se odavna ne koriste). Iako bez glazbene pratnje, tekst je dovoljan. I više nego dovoljan.

List tuge

Dotakao si se mojeg bića onog jutra kada si ulazio u grad 

i dok ti prositrahu haljine po putu,

Tvoj se pogled odmorio na mojemu srcu sluteć' bol.

Ulio si u moje žile sokove nade da ponese milost

krvnikovu maču,

kruh gladnome,

slobodu sužnju.

Dotakao sam se Tvojeg bića one noći u gori Maslinskoj,

u strahu i grču, u kaplji poput ulja teške krvi 

što oćutjeh je u jauku mučenika, 

u jecaju udovica, 

u kletvi odbačenih, 

zaboravljih, zgaženih.

Gospodine, ja sam list tuge, list maslinove grane nemira!

Gdje su obale, jezera, na kojima si nas kao školjke skupljao,

dok mreže nam pucahu od tovara riba, 

gdje je klasje, žetva, svadbeno vino,

gdje je Tvoja Galileja?

Odveli su Te u noć krvava čela.

Još ćutim fijuk biča, u Tvojoj koži nasladu mučitelja.

Gospodine, ja sam list tuge,

u srcu mi tamnica, mračna slutnja vječne smrti.

Al' gle, kakva to svjetlost nad Tvojim se grobom stere,

tko li me to pozva u novo jutro?

Tek znam: ja živim, živim!

List tuge leprša na lahoru Gospodnjeg mira.

Dragi čitatelji,

svima vama, koliko vas ima, želim blagoslovljen Uskrs. 

Isus je Pobjednik,

Alfa i Omega,

Put, Istina i Život,

Uskrsli.

Zato: ne bojmo se!

Discipula Domini

Nihil amori Christi præponere

Ništa ne pretpostavljati ljubavi Kristovoj

(iz Regule sv. Benedikta)

Ali baš ništa. Niti sebe, niti drugoga. 

Niti naše uspjehe, niti naša zadovoljstva. 

Niti naše želje, niti ono za čim goruće čeznemo.

Od svega toga važnija je ljubav Kristova, koja je jedina određena

zasjesti na prijestolje našega života...u samoj nutrini srca.

Naša postignuća Njegova su, a ne naša postignuća,

koliko se god činilo da je to naših ruku djelo.

Ne.

Gospodin nam daje da nešto činimo.

Daje nam jer smo Njegovi, On nas želi za Sebe.

I to što činimo, činimo radi Njegove slave.

Našoj slavi u tom mjesta nema.

Ništa ne pretpostavljati ljubavi Kristovoj, pa čak ni našu slavu.

Ako dobro činimo, ništa ne činimo ili postižemo po našim zaslugama.

Ako plemenito činimo, ne činimo to mi, već sama ljubav Božja

koja želi da to i tako činimo.

Samo je Kristova ljubav dostatna.

Da. Samo Njegova ljubav.

A to znači prihvatiti da ništa što biva na kugli zemaljskoj

ne može utažiti našu unutarnju žeđ za ljubavlju.

To znači prihvatiti da možemo cijeli život ostati sami, pa čak i ostavljeni, napušteni.

To znači prihvatiti, sa svom težinom ljudskosti, da je samo Kristova ljubav dovoljna.

Samo je Kristova ljubav dostatna.

Samo nas ona može ispuniti, usavršiti, dovršiti, oblikovati,

odgojiti, utješiti, ponukati, isprazniti, osloboditi, posvetiti.

Ljubeći Krista i prihvaćajući da On ljubi nas

pripremamo svoje mjesto u Nebu.

Samo po Ljubavi, za Ljubav, s Ljubavlju.

I nikako više. Drugoga puta nema.

Istina je da je samo Kristova ljubav dovoljna

i da joj se ništa pretpostavljati ne može.

Gospodin nam je dao mnoge stvari na raspolaganje

samo da bismo spoznali koliko su isprazne,

a koliko je Njegova ljubav dovoljna.

Discipula Domini

"Ja" ispred "On"

A toga dana kad Isus načini kal i otvori njegove oči, bijaše subota. Farizeji ga počeše iznova ispitivati kako je progledao. On im reče: „Stavio mi kal na oči i ja se oprah – i evo vidim.“ Nato neki između farizeja rekoše: „Nije taj čovjek od Boga: ne pazi na subotu.“ Drugi su pak govorili: „A kako bi jedan grešnik mogao činiti takva znamenja?“ I nastade među njima podvojenost. (Iv 9, 14-16)

Otkako sam, vjerujem po nadahnuću Duha Božjega, donijela odluku o pokretanju bloga na kojem bih progovarala o ponekim kretnjama svoga srca, svojih vanjskih i unutarnjih doživljaja, o svemu što primam s visina, prije pisanja svakog svog posta srcem sam čeznula progovarati o Istini. Riječ je o Istini koju sam nekoć razumski upoznala, a kasnije kroz razna životna iskustva i u nutrini kroz tu Istinu spoznala kolika je Božja ljubav prema meni. Molila sam Istinu da me liši svake oholosti, da me Duh opomene ako pišem o nečemu što ne dolazi od Njega, a povrh svega, da me, pošto me i ako me opomene ili upozori, zaista poslušam što mi u nutrini bića govori. Drugim riječima, svim sam se bićem trudila ne pisati isključivo za sebe, već za drugoga i na veću slavu Božju.

S vremenom, prepoznah i potrebu da u središte ovoga bloga povremeno stavim i svoje osobne oglede o latinštini. Oni nisu ništa senzacionalno, ali su mali doprinos i odraz ljubavi prema tom jeziku. Bavljenje jezikom Crkve djelo je čiste Božje providnosti u mom životu. Pomislih: ono što mi je dano, nije mi dano samo radi mene i za mene, već i za druge. Pa zašto onda, u tom kontekstu, ne davati drugima ono što s visina primih, te tako doprinijeti stvaranju većeg senzibiliteta o važnosti klasičnih jezika (npr., ima nekih roditelja koji su mi slali upite kako djetetu objasniti zašto je dobro učiti latinski u školi), a možda povremeno i prevesti neki tekst – opet radi mog osobnog posvećenja, a zatim i radi posvećenja onih koji te moje prijevode čitaju.

Nadalje, treća vrlo važna osobina ovoga bloga jest i pisanje o mom viđenju onoga što se zove tradicija. Srećom, nekoć nisam znala što je tradicija, nisam o njoj imala od koga slušati, ali vrijeme je učinilo to da, obogaćena prijašnjim iskustvima, upoznam tradiciju i jednostavno ju uzljubim...baš onakvu kakva jest – uzvišenu i svetu. Oduševila me njezina snaga, njezina otajstvenost u svakom smislu. U njoj sam prepoznala veličanstvenost Božju, silinu i realnost Kristove žrtve, sigurnu čuvaricu onoga što nam je Krist ostavio u baštinu. U njoj sam prepoznala snagu milosrđa, ali i obraćenja; i samu me pozvala na još dublje obraćenje. Zato kažem „srećom“...jer da sam ju otpočetka poznavala, danas ju možda ne bih toliko cijenila.

 A onda...počelo se događati nešto zbog čega sam u srcu osjećala nemir. Bivao je taj nemir sve češći i češći. Naime, u ovim virtualnim bespućima počeli su mi virtualno „prilaziti“ nepoznati ljudi, ljudi koji niti me znaju, niti imaju pojam o tome tko sam, što sam, zašto sam i odakle sam. I ti nepoznati ljudi, ne znajući o meni baš ništa, počeli su mi, u ime neke tradicije koja mi nije poznata, govoriti o nekom mom „kvazitradicionalizmu“, o sjedenju na dvije stolice. Čak su mi, štoviše, upućivali kritiku na račun moje poslušnosti vrhovnom poglavaru Katoličke Crkve, pa su zbog toga mene i još neke kolege blogere optuživali za neautentičnost i afektiranost naših tradicionalnih uvjerenja. Iako se u nekoliko navrata nisam suzdržavala  javno iznijeti osobno viđenje nekih stvarnosti i situacija unutar Crkve, što uključuje i djelovanje aktualnog Pape, oni su mi počeli deklamirati o, ponavljam, sjedenju na dvije stolice jer sam, eto, poslušna svom Poglavaru i samim time moj „tradicionalizam“ nije vjerodostojan.

Shvatih tada da postoje očito neke dvije tradicije. Shvatih tada da je tradicija očito nešto privatizirano, nešto na što imaju pravo samo „odabrani“. I ti „odabrani“ postali su sinonim za tradiciju u današnjim crkvenim krugovima. I oni su jedini mjerodavni druge nazivati kvazitradicionalistima i upućivati im kritiku na svaku napisanu riječ, jer tradicija pripada samo njima i jedini mogu prosuđivati o njoj. Onako, farizejski. Najgore od svega je to što sam uočila kako ljudi na spomen riječi „tradicija“ ili „tradicionalizam“ okreću očima, pa čak postaju i agresivniji u nastupu prema njoj. Počela sam ulaziti u razna rječoborstva i praznorječja čak i sa svojim prijateljima (ljudima koji me poznaju i koji su mi bliski), što bi, kako i Pavao kaže Timoteju, rađalo svađama i razdorima. I ti moji prijatelji počeli su moja tradicionalna uvjerenja poistovjećivati s načinom uvjeravanja onih „odabranih“ jer, eto, oni imaju monopol nad tradicijom. I love se za svaku riječ, kritiziraju i agresivno tobože evangeliziraju, što li već, ne birajući način, mjesto ni vrijeme. Pošto vidjeh da razmjeri toga postaju sve veći, postavih si tada pitanje: čekaj malo, o kojoj je ovdje tradiciji riječ?! Ovo nije ona tradicija koja me svojom uzvišenošću osvojila. Ovo nije ona stvarnost u koju sam se zaljubila. Ovo je neka druga „tradicija“. I ne sviđa mi se kako ju predstavljaju, ne sviđa mi se kako upravo tradiciju koriste za svoja naduta nadmetanja. O kojoj je tradiciji zapravo riječ, to znaju samo „odabrani“. Ono što sam konačno shvatila: ovo je neka igra...a ja u toj igri ne želim sudjelovati. Ne želim biti dionikom onoga što je jedan moj prijatelj nazvao „ja“ ispred „On“ fenomenom.

No, Bogu hvala i slava, otkako pišem ovaj blog, imala sam priliku upoznati neke divne kolege blogere. Veliko su bogatstvo, od njih dolaze i podrške i poticaji, ali i bratske opomene. Duhovni posvetitelji i molitveni prijatelji. Na tome im zahvaljujem jer me samo utvrđuju u vjeri i održavanju one vatre ljubavi prema Nebu.

A onima koji su toliko važnu tradiciju prisvojili svojim zaslugama i požudama svoje vlastite uznositosti i samodopadnosti, i koji su u srca mnogih koji nisu upoznali Božju ljubav ili ju žele susresti usadili sablazan  i prijezir prema nečemu tako važnom želim poručiti: Gospodin Bog Svevladar iznad svakog je stvorenja. Njegova je veličina nepojmljiva oholu srcu, ali poniznom srcu On danju i noću progovara o Sebi. Bog je iznad svakog zakona, iznad svakog slova. Krist je na križ bio pribijen za svakog čovjeka; nitko nije izuzet. Taj je križ svima nama poziv na milosrđe i duboko obraćenje srca. Na križ su Ga pribili Njegovi – čuvari zakona. No, bio nam svima Gospodin Isus milostiv u dan našeg odlaska, u dan kad ćemo samo Njemu polagati račune – nikomu više.

Tada Isus reče: „Radi suda dođoh na ovaj svijet: da progledaju koji ne vide, a koji vide, da oslijepe!“ Čuli to neki od farizeja koji su bili s njime pa ga upitaju: „Zar smo i mi slijepi?“ Isus im odgovori: „Da ste slijepi, ne biste imali grijeha. No vi govorite: 'Vidimo' pa grijeh vaš ostaje.“ (Iv 9, 39-41)

Exorcismus sancti Ambrosii e Vaticano codice exscriptus

Kako iskoristiti slobodno vrijeme? Ja kažem: korisnom dokolicom. Iz moje jučerašnje dokolice (otium, -ii, n.) proizašao je prijevod egzorcizma koji se, prema navodima iznad latinskoga teksta, pripisuje sv. Ambroziju. Riječ je zapravo o egzorcizmu koji je oko 600-te godine ispisan iz Vatikanskog kodeksa, dakle radi se o rukopisnom prijepisu, premda bi se trebao naći i u Rimskom obredniku o kojem u napomeni nema uopće govora; samo se imenom spominje. Međutim, kako je tekst bio razasut po cijelom tom Obredniku na više mjesta, uz različite preiznake i dodatke, odlučili su na fantastičnoj stranici Documenta Catholica Omnia ljudima na čitanje dati cjelovit tekst egzorcizma - na jednom mjestu. Prevela sam ga, stoga, s latinskog (prijevod donosim u nastavku), ali ako tkogod ima kakvih komentara, sugestija ili primjedbi, znate gdje me možete nać. Također, kao što sam već više puta kod objavljivanja svojih prijevoda znala reći; jako je teško lijepu latinsku rečenicu prevesti na hrvatski jezik, a da ta hrvatska rečenica sadržu onu izvornu, latinsku ljepotu. Pa eto, uzmite to u obzir :)

Egzorcizam sv. Ambrozija

Svemogući Gospodine, Riječi Boga Oca, Kriste Isuse, Bože i Gospodaru svega stvorenja, koji si svojim svetim apostolima dao moć da gaze po zmijama i štipavcima, koji si se, među ostalim svojim čudesima, udostojio izreći zapovijed: „Odstupite, zlodusi“ (usp. Mt 10, 8). Tvojom je silom poput munje Sotona pobjeđen zbačen s nebesa. Tvoje Ime sa strahom i drhtanjem ponizno zazivam; neka se meni najnedostojnijemu, po oproštenju svih mojih grijeha, [tvoje Ime] udostoji dati povjerenje i sposobnost, da s pouzdanjem i sigurnošću, a zaštićen tvojom snažnom rukom, mogu pristupiti tom okrutnom zmaju. 

Zaklinjem te stoga, sav nečisti duše, svaka utvaro, svaka sotonska navalo, [zaklinjem te] po snazi Imena Kristova, koji je nakon krštenja u Jordanu bio odveden u pustinju i koji te na tvom prijestolju porazio, da prestaneš napadati njega (čovjeka) kojeg je on iz praha zemaljskoga stvorio na čast svoje slave, i da protrneš od straha ne zbog ljudske slabosti u bijednom čovjeku, već zbog slike svemogućega Boga [u njemu]. Ustukni, stoga, pred Bogom, koji te po svom poniznom sluzi Jobu vratio u ropstvo; ustukni pred Bogom koji je po Mojsiju, svom sluzi, u bezdan strovalio tebe i tvoju vojsku u Faraonu i njegovim vojnicima; ustukni pred Bogom koji te po svom sluzi Danijelu uništio u Beelu i u zmaju te satrao; ustukni pred Bogom koji te po svom najvjernijem Davidu poraženog otjerao od kralja Šaula duhovnim pjesmama; ustukni pred Bogom koji te u Judi izdajniku osudio. Bog te pak sada bičuje nebeskim bičevima; pred njegovim si licem vikao zajedno sa svojim legijama: „Što ti imaš s nama, Isuse, Sine Davidov? Došao si prije vremena mučiti nas“ (usp. Mt 8, 29). Vječnim te ognjem muči onaj koji će na kraju vremena reći bezbožnicima: „Odlazite, zlobnici, u oganj vječni, kojeg pripravi Otac moj za đavla i anđele njegove“ (Mt 25, 41). Tebi, pak, zlobniče, i anđelima tvojim pripravljen je crv koji nikada ne ugiba! Tebi i tvojim anđelima pripravljen je neugasiv oganj. Jer ti si, zlobniče, ubojica ljudi od početka, ti si začetnik nečistoga, ti si glava svetogrdnikâ, gospodar najgorih umijeća, učitelj heretikâ, začetnik svake prljavštine. Odstupi, dakle, bezbožniče, odstupi, zlotvoru, odstupi sa svim svojim opačinama; jer htio je Bog da čovjek postane njegov hram. Ta što još uvijek odgađaš? 

Podaj čast Bogu Ocu svemogućemu, pred kim se prigiba svako koljeno. Podaj mjesto Kristu Isusu, koji za čovjeka svoju krv prolijeva. Podaj mjesto Duhu Svetomu, koji te po svom svetom apostolu Petru očitovao u Šimunu, koji je opačine tvoje u Ananiji i Safiri osudio na propast. On te u kralju Herodu, koji ne htjede dati čast Bogu, porazio. On te u najgorem vraču po svom apostolu Pavlu oprao od zabludne sljepoće i snagom riječi samoga apostola zapovijedio ti da izađeš iz vještice. Stoga sada odstupi, zavodniče! Tebi je divljina prijestolje, a zmija dom. Poniziti i podložiti – sada nije vrijeme za odgađanje. Evo, dolazi Gospodin Vladar, brzo će pred sobom zapaliti oganj i u njemu spaliti svoje neprijatelje. Ako pak čovjeka zavodiš, Gospodina ne možeš ismijavati. Izbacuje te on, čijim očima ništa nije skriveno. Izopćuje te on, čijoj je moći sve podloženo. Isključuje te on, koji je tebi i tvojim anđelima pripremio vječni pakao, [on] iz čijih usta izlazi dvosjekli mač, [on] koji ima doći u Duhu Svetomu i vatrom suditi vjekove. Amen.

Discipula D.

Naknadni edit: upozoriše me neki dobri ljudi kako sam, ne znajući to, zapravo prevela tzv. imprekativni egzorcizam (naredbe u ime Isusovo usmjerene izravno đavlu, koriste se isključivo uz dopuštenje biskupa i nisu namijenjene neovlašenim ljudima, doli kleru). Eto, zvahvaljujem na informaciji, a vas potičem da budete odgovorni. Neka ovaj prijevod bude SAMO prijevod. :) Mir Božji! +