"Ja" ispred "On"

A toga dana kad Isus načini kal i otvori njegove oči, bijaše subota. Farizeji ga počeše iznova ispitivati kako je progledao. On im reče: „Stavio mi kal na oči i ja se oprah – i evo vidim.“ Nato neki između farizeja rekoše: „Nije taj čovjek od Boga: ne pazi na subotu.“ Drugi su pak govorili: „A kako bi jedan grešnik mogao činiti takva znamenja?“ I nastade među njima podvojenost. (Iv 9, 14-16)

Otkako sam, vjerujem po nadahnuću Duha Božjega, donijela odluku o pokretanju bloga na kojem bih progovarala o ponekim kretnjama svoga srca, svojih vanjskih i unutarnjih doživljaja, o svemu što primam s visina, prije pisanja svakog svog posta srcem sam čeznula progovarati o Istini. Riječ je o Istini koju sam nekoć razumski upoznala, a kasnije kroz razna životna iskustva i u nutrini kroz tu Istinu spoznala kolika je Božja ljubav prema meni. Molila sam Istinu da me liši svake oholosti, da me Duh opomene ako pišem o nečemu što ne dolazi od Njega, a povrh svega, da me, pošto me i ako me opomene ili upozori, zaista poslušam što mi u nutrini bića govori. Drugim riječima, svim sam se bićem trudila ne pisati isključivo za sebe, već za drugoga i na veću slavu Božju.

S vremenom, prepoznah i potrebu da u središte ovoga bloga povremeno stavim i svoje osobne oglede o latinštini. Oni nisu ništa senzacionalno, ali su mali doprinos i odraz ljubavi prema tom jeziku. Bavljenje jezikom Crkve djelo je čiste Božje providnosti u mom životu. Pomislih: ono što mi je dano, nije mi dano samo radi mene i za mene, već i za druge. Pa zašto onda, u tom kontekstu, ne davati drugima ono što s visina primih, te tako doprinijeti stvaranju većeg senzibiliteta o važnosti klasičnih jezika (npr., ima nekih roditelja koji su mi slali upite kako djetetu objasniti zašto je dobro učiti latinski u školi), a možda povremeno i prevesti neki tekst – opet radi mog osobnog posvećenja, a zatim i radi posvećenja onih koji te moje prijevode čitaju.

Nadalje, treća vrlo važna osobina ovoga bloga jest i pisanje o mom viđenju onoga što se zove tradicija. Srećom, nekoć nisam znala što je tradicija, nisam o njoj imala od koga slušati, ali vrijeme je učinilo to da, obogaćena prijašnjim iskustvima, upoznam tradiciju i jednostavno ju uzljubim...baš onakvu kakva jest – uzvišenu i svetu. Oduševila me njezina snaga, njezina otajstvenost u svakom smislu. U njoj sam prepoznala veličanstvenost Božju, silinu i realnost Kristove žrtve, sigurnu čuvaricu onoga što nam je Krist ostavio u baštinu. U njoj sam prepoznala snagu milosrđa, ali i obraćenja; i samu me pozvala na još dublje obraćenje. Zato kažem „srećom“...jer da sam ju otpočetka poznavala, danas ju možda ne bih toliko cijenila.

 A onda...počelo se događati nešto zbog čega sam u srcu osjećala nemir. Bivao je taj nemir sve češći i češći. Naime, u ovim virtualnim bespućima počeli su mi virtualno „prilaziti“ nepoznati ljudi, ljudi koji niti me znaju, niti imaju pojam o tome tko sam, što sam, zašto sam i odakle sam. I ti nepoznati ljudi, ne znajući o meni baš ništa, počeli su mi, u ime neke tradicije koja mi nije poznata, govoriti o nekom mom „kvazitradicionalizmu“, o sjedenju na dvije stolice. Čak su mi, štoviše, upućivali kritiku na račun moje poslušnosti vrhovnom poglavaru Katoličke Crkve, pa su zbog toga mene i još neke kolege blogere optuživali za neautentičnost i afektiranost naših tradicionalnih uvjerenja. Iako se u nekoliko navrata nisam suzdržavala  javno iznijeti osobno viđenje nekih stvarnosti i situacija unutar Crkve, što uključuje i djelovanje aktualnog Pape, oni su mi počeli deklamirati o, ponavljam, sjedenju na dvije stolice jer sam, eto, poslušna svom Poglavaru i samim time moj „tradicionalizam“ nije vjerodostojan.

Shvatih tada da postoje očito neke dvije tradicije. Shvatih tada da je tradicija očito nešto privatizirano, nešto na što imaju pravo samo „odabrani“. I ti „odabrani“ postali su sinonim za tradiciju u današnjim crkvenim krugovima. I oni su jedini mjerodavni druge nazivati kvazitradicionalistima i upućivati im kritiku na svaku napisanu riječ, jer tradicija pripada samo njima i jedini mogu prosuđivati o njoj. Onako, farizejski. Najgore od svega je to što sam uočila kako ljudi na spomen riječi „tradicija“ ili „tradicionalizam“ okreću očima, pa čak postaju i agresivniji u nastupu prema njoj. Počela sam ulaziti u razna rječoborstva i praznorječja čak i sa svojim prijateljima (ljudima koji me poznaju i koji su mi bliski), što bi, kako i Pavao kaže Timoteju, rađalo svađama i razdorima. I ti moji prijatelji počeli su moja tradicionalna uvjerenja poistovjećivati s načinom uvjeravanja onih „odabranih“ jer, eto, oni imaju monopol nad tradicijom. I love se za svaku riječ, kritiziraju i agresivno tobože evangeliziraju, što li već, ne birajući način, mjesto ni vrijeme. Pošto vidjeh da razmjeri toga postaju sve veći, postavih si tada pitanje: čekaj malo, o kojoj je ovdje tradiciji riječ?! Ovo nije ona tradicija koja me svojom uzvišenošću osvojila. Ovo nije ona stvarnost u koju sam se zaljubila. Ovo je neka druga „tradicija“. I ne sviđa mi se kako ju predstavljaju, ne sviđa mi se kako upravo tradiciju koriste za svoja naduta nadmetanja. O kojoj je tradiciji zapravo riječ, to znaju samo „odabrani“. Ono što sam konačno shvatila: ovo je neka igra...a ja u toj igri ne želim sudjelovati. Ne želim biti dionikom onoga što je jedan moj prijatelj nazvao „ja“ ispred „On“ fenomenom.

No, Bogu hvala i slava, otkako pišem ovaj blog, imala sam priliku upoznati neke divne kolege blogere. Veliko su bogatstvo, od njih dolaze i podrške i poticaji, ali i bratske opomene. Duhovni posvetitelji i molitveni prijatelji. Na tome im zahvaljujem jer me samo utvrđuju u vjeri i održavanju one vatre ljubavi prema Nebu.

A onima koji su toliko važnu tradiciju prisvojili svojim zaslugama i požudama svoje vlastite uznositosti i samodopadnosti, i koji su u srca mnogih koji nisu upoznali Božju ljubav ili ju žele susresti usadili sablazan  i prijezir prema nečemu tako važnom želim poručiti: Gospodin Bog Svevladar iznad svakog je stvorenja. Njegova je veličina nepojmljiva oholu srcu, ali poniznom srcu On danju i noću progovara o Sebi. Bog je iznad svakog zakona, iznad svakog slova. Krist je na križ bio pribijen za svakog čovjeka; nitko nije izuzet. Taj je križ svima nama poziv na milosrđe i duboko obraćenje srca. Na križ su Ga pribili Njegovi – čuvari zakona. No, bio nam svima Gospodin Isus milostiv u dan našeg odlaska, u dan kad ćemo samo Njemu polagati račune – nikomu više.

Tada Isus reče: „Radi suda dođoh na ovaj svijet: da progledaju koji ne vide, a koji vide, da oslijepe!“ Čuli to neki od farizeja koji su bili s njime pa ga upitaju: „Zar smo i mi slijepi?“ Isus im odgovori: „Da ste slijepi, ne biste imali grijeha. No vi govorite: 'Vidimo' pa grijeh vaš ostaje.“ (Iv 9, 39-41)

Exorcismus sancti Ambrosii e Vaticano codice exscriptus

Kako iskoristiti slobodno vrijeme? Ja kažem: korisnom dokolicom. Iz moje jučerašnje dokolice (otium, -ii, n.) proizašao je prijevod egzorcizma koji se, prema navodima iznad latinskoga teksta, pripisuje sv. Ambroziju. Riječ je zapravo o egzorcizmu koji je oko 600-te godine ispisan iz Vatikanskog kodeksa, dakle radi se o rukopisnom prijepisu, premda bi se trebao naći i u Rimskom obredniku o kojem u napomeni nema uopće govora; samo se imenom spominje. Međutim, kako je tekst bio razasut po cijelom tom Obredniku na više mjesta, uz različite preiznake i dodatke, odlučili su na fantastičnoj stranici Documenta Catholica Omnia ljudima na čitanje dati cjelovit tekst egzorcizma - na jednom mjestu. Prevela sam ga, stoga, s latinskog (prijevod donosim u nastavku), ali ako tkogod ima kakvih komentara, sugestija ili primjedbi, znate gdje me možete nać. Također, kao što sam već više puta kod objavljivanja svojih prijevoda znala reći; jako je teško lijepu latinsku rečenicu prevesti na hrvatski jezik, a da ta hrvatska rečenica sadržu onu izvornu, latinsku ljepotu. Pa eto, uzmite to u obzir :)

Egzorcizam sv. Ambrozija

Svemogući Gospodine, Riječi Boga Oca, Kriste Isuse, Bože i Gospodaru svega stvorenja, koji si svojim svetim apostolima dao moć da gaze po zmijama i štipavcima, koji si se, među ostalim svojim čudesima, udostojio izreći zapovijed: „Odstupite, zlodusi“ (usp. Mt 10, 8). Tvojom je silom poput munje Sotona pobjeđen zbačen s nebesa. Tvoje Ime sa strahom i drhtanjem ponizno zazivam; neka se meni najnedostojnijemu, po oproštenju svih mojih grijeha, [tvoje Ime] udostoji dati povjerenje i sposobnost, da s pouzdanjem i sigurnošću, a zaštićen tvojom snažnom rukom, mogu pristupiti tom okrutnom zmaju. 

Zaklinjem te stoga, sav nečisti duše, svaka utvaro, svaka sotonska navalo, [zaklinjem te] po snazi Imena Kristova, koji je nakon krštenja u Jordanu bio odveden u pustinju i koji te na tvom prijestolju porazio, da prestaneš napadati njega (čovjeka) kojeg je on iz praha zemaljskoga stvorio na čast svoje slave, i da protrneš od straha ne zbog ljudske slabosti u bijednom čovjeku, već zbog slike svemogućega Boga [u njemu]. Ustukni, stoga, pred Bogom, koji te po svom poniznom sluzi Jobu vratio u ropstvo; ustukni pred Bogom koji je po Mojsiju, svom sluzi, u bezdan strovalio tebe i tvoju vojsku u Faraonu i njegovim vojnicima; ustukni pred Bogom koji te po svom sluzi Danijelu uništio u Beelu i u zmaju te satrao; ustukni pred Bogom koji te po svom najvjernijem Davidu poraženog otjerao od kralja Šaula duhovnim pjesmama; ustukni pred Bogom koji te u Judi izdajniku osudio. Bog te pak sada bičuje nebeskim bičevima; pred njegovim si licem vikao zajedno sa svojim legijama: „Što ti imaš s nama, Isuse, Sine Davidov? Došao si prije vremena mučiti nas“ (usp. Mt 8, 29). Vječnim te ognjem muči onaj koji će na kraju vremena reći bezbožnicima: „Odlazite, zlobnici, u oganj vječni, kojeg pripravi Otac moj za đavla i anđele njegove“ (Mt 25, 41). Tebi, pak, zlobniče, i anđelima tvojim pripravljen je crv koji nikada ne ugiba! Tebi i tvojim anđelima pripravljen je neugasiv oganj. Jer ti si, zlobniče, ubojica ljudi od početka, ti si začetnik nečistoga, ti si glava svetogrdnikâ, gospodar najgorih umijeća, učitelj heretikâ, začetnik svake prljavštine. Odstupi, dakle, bezbožniče, odstupi, zlotvoru, odstupi sa svim svojim opačinama; jer htio je Bog da čovjek postane njegov hram. Ta što još uvijek odgađaš? 

Podaj čast Bogu Ocu svemogućemu, pred kim se prigiba svako koljeno. Podaj mjesto Kristu Isusu, koji za čovjeka svoju krv prolijeva. Podaj mjesto Duhu Svetomu, koji te po svom svetom apostolu Petru očitovao u Šimunu, koji je opačine tvoje u Ananiji i Safiri osudio na propast. On te u kralju Herodu, koji ne htjede dati čast Bogu, porazio. On te u najgorem vraču po svom apostolu Pavlu oprao od zabludne sljepoće i snagom riječi samoga apostola zapovijedio ti da izađeš iz vještice. Stoga sada odstupi, zavodniče! Tebi je divljina prijestolje, a zmija dom. Poniziti i podložiti – sada nije vrijeme za odgađanje. Evo, dolazi Gospodin Vladar, brzo će pred sobom zapaliti oganj i u njemu spaliti svoje neprijatelje. Ako pak čovjeka zavodiš, Gospodina ne možeš ismijavati. Izbacuje te on, čijim očima ništa nije skriveno. Izopćuje te on, čijoj je moći sve podloženo. Isključuje te on, koji je tebi i tvojim anđelima pripremio vječni pakao, [on] iz čijih usta izlazi dvosjekli mač, [on] koji ima doći u Duhu Svetomu i vatrom suditi vjekove. Amen.

Discipula D.

Naknadni edit: upozoriše me neki dobri ljudi kako sam, ne znajući to, zapravo prevela tzv. imprekativni egzorcizam (naredbe u ime Isusovo usmjerene izravno đavlu, koriste se isključivo uz dopuštenje biskupa i nisu namijenjene neovlašenim ljudima, doli kleru). Eto, zvahvaljujem na informaciji, a vas potičem da budete odgovorni. Neka ovaj prijevod bude SAMO prijevod. :) Mir Božji! +

Kad estetski lijepo postane estetski ružno

Prije nekog vremena priča mi prijateljica o tome kako je za svog putovanja u Graz naišla na jednu katoličku sakralnu građevinu - crkvu, mjesto gdje se održavaju bogoštovlja - koja je na nju ostavila izrazito negativan dojam. Kaže da je bilo "jezivo" gledati takvo što, a pritom znati da se u takvom sakralnom prostoru održavaju svete mise.

Istražih malo o čemu je riječ. Naime, radi se o crkvi sv. Andrije u Grazu za koju su neki od vas možda već prije čuli ili ste ju lakomožebitno osobno posjetili / vidjeli. Ako pak niste, ne brinite, na pravom ste mjestu. Riječ je, dakle, o crkvi čiji je župnik odlučio sakralni prostor ustupiti uplivima suvremene umjetnosti, ne bi li ispipao dokle sežu granice umjetnosti uopće. Za mjesto radnje odabra župnik svoju župnu crkvu, nekoć lijepu i dostojanstvenu katoličkoga bogoštovlja. No, njegova se zamisao pretvorila u cijeli projekt na kojem su sudjelovali mnogi domaći i strani umjetnici. Ali eto, možda je najbolje da sami prosudite do koje je mjere umjetnost ono lijepo pretvorila u krajnje ružno i degutantno.

Vanjski izgled crkve. Ako ste pravi katolik, a nađete se ispred ove crkve, vjerujem da će vas ovi duboko umjetnički manevri potaknuti da posjetite i unutrašnjost crkve.

Prvo na što ćete naići po ulasku u katoličku crkvu jest neobična instalacija - ljuljačka u neposrednoj blizini oltara. Kamo sreće da je funkcionalna (gdje bi nama ljudima bio kraj!).

A sada oltar! Divno, zar ne!?

Pa još malo "detalja".

 Prozor

 Svi koji posjete crkvu, mogu nešto usput i prigrist'

 Predivni vitraji! Potiču na kontempliranje o otajstvu naše vjere

i o važnosti svetoga života! 

Performans za pamćenje! Impresija, ekspresija, kukulele!

Međutim, posebnu pozornost svakog posjetitelja ove izrazito sakralne katoličke građevine privlači jedna bočna kapela. Jedna je moja prijateljica ovu kapelu opisala otprilike ovako: "Izgleda kao da je u njoj izvršen najgori masakr svih kokoši na svijetu." Ostavlja bez teksta.

No, to još uvijek nije sve. Posebnu suvremenoumjetničkosakralnu vrijednost pokazuju neke nemalo zahtjevne instalacije.

Ovo nije paučina, samo da se zna.

Puno je slika, odasvud preuzetih, pretežito s Googlea. No, nudim vam jedan članak, objavljen 2009. godine u Zadarskom listu pa svakako provirite. Svaki je komentar i više nego poželjan.

I za kraj, dragi moji čitatelji: tko je tu lud?

Vaša DD

Pjesnik koji je volio Krista

Vjerujem da smo svi za života, slučajno ili neslučajno (da ne kažem, namjerno), u rukama držali nešto od opusa hrvatskoga pjesnika rođenog 1904. u Bosni, a koji je umro na današnji dan 1982. godine. Riječ je o Nikoli Šopu, poznatom pjesniku čiji su me stihovi još za srednjoškolskih dana poticali na duboka promišljana i nekonvencionalne interpretacije.

Sjećam se kako sam šetala gradskom knjižnicom. Otišla sam pronaći neku knjigu za sebe. I tako šetajući knjižnicom, zagledam se u knjigu Nikole Šopa...da budem iskrena, nemam pojma o kojoj se knjizi radilo (znam samo da je bila u pitanju proza i glavni je lik bio magarac), ali sjećam se kako sam ju izvukla s police i počela čitati. Sjela sam u obližnji naslonjač i čitala i čitala i čitala. Ne znam koliko sam ju dugo čitala. A možda i bolje da ne znam. I iako se ne sjećam što sam čitala, jako se dobro sjećam dojmova koji su me preplavljali na putu kući. Bilo je intenzivno i duboko. Baš duboko! Tada sam ga odlučila malo više upoznati.

Pamtim ovoga pjesnika kao čovjeka koji je volio Krista. Krist je u njegovim pjesmama uvijek bio čovjeku bliz, željan ljudi, a opet...običan bi čovjek osjećao snažnu posramljenost zbog zalutalosti na krive staze života. I Šop bi uvijek bio neki vjerni Kristov pratitelj koji pokušava barem malo ublažiti Njegovu bol zbog čovjekove zabludjelosti i bijede. Tješio je Krista, a opet kao da je znao da se nema što za reći...pa je šutio i malim ga, svakodnevnim stvarima podsjećao da smo samo ljudi. Bila je to Šopova djetinja blizina trpećem Kristu. Ne znam za vas, ali osvojila me ta njegova jednostavnost i unutarnja susretljivost s Bogom koji je u Šopovoj poeziji baš bliz čovjeku. Bez nekih velikih ukrasa, bez neke pretenciozne pjesničke erudicije.

A onda, na fakultetu imam priliku čitati njegove prijevode klasičnih i hrvatskih latinista. Prevodio je Tibula, Propercija, Katula, Svetonija, Marulića, Šižgorića, Panonija, Đurđevića... I imate potpuno pravo proglasiti me krajnje subjektivnom jer, eto, odabirem pisati o hrvatskom pjesniku koji ima veze s latinštinom :) Osim toga, bio je profesor latinskoga jezika u Beogradu. 

No, da se vratim na ono što me i potaknulo na pisanje ovoga posta. Možda se jednom odlučite posegnuti za pokojom pjesničkom zbirkoma Nikole Šopa: Isus i moja sjena (1934.), Pjesme siromašnog sina (1926.), Od ranih do kasnih pijetlova (1939.), Tajanstvena prela (1943.). Neke pjesme možete pročitati ovdje. A možda vas poznata Šopova pjesma u nastavku potakne na razmišljanje, baš kao što je još za srednjoškolskih dana potaknula i mene da i ja još više zavolim Krista i prijateljujem s Njim na djetinji način.

ISUS ČITA NOVINE

Znam, dobri moj Isuse, kad jedne kiše duge,
donesem ti za večeru hljeb skriven pod skut,
ulazeći u sobu, vidjet ću pun tuge,
tvoj sveti lik nad novine nagnut.

I nezapažen kraj tebe ću sjesti,
gledajuć mračenje na tvome licu čistom.
Dok pogledom prelijećeš od vijesti do vijesti.
Dok uzbuđeno prevrćeš list za listom.

Čime ću moći da te tješim u tom času,
stojeći pred tobom, sav stidom obuzet.
I da li bih imao dosta snage u svom glasu,
kada bih pred tobom branio ovaj svijet.

Na teška ta slova pao bih svojim stasom malim.
Radost čovjeka bi u oku mome zasijala.
O pusti, rekao bih ti jedva glasom uzdrhtalim,
nek se i dalje vrti naša zemlja mala.

Onda bih sasvim tiho izišo pred vrata.
I pustio da ostaneš sam u svome bolu.
Moleći pred pragom, da tvoj gnjev umiri
mirisni, blagi kruh na stolu.

Nedjeljni "post-it" post

Dragi i vjerni pratitelji i čitatelji bloga Ex alto omnia, evo, zaista sam radosna što mogu ponosno izraziti veliku zahvalnost prije svega Dobromu, a zatim i svima vama koji pratite ovaj blog i svojim javljanjima, komentarima i sugestijama sudjelujete u njegovoj izgradnji. Naime, u utorak će biti prvi rođendan ovoga bloga. Počela sam ga pisati 7. listopada A. D. 2013., pošto osjetih poticaje da ono što nosim u srcu (prije svega, ljubav prema Gospodinu) i ono do čega cijelim srcem držim (naša divna Tradicija), ali i mnoge druge stvari (npr. latinski jezik :)), prenesem drugima. Bog mi je u mnogočemu puno toga dao - ne sramim se to izreći - pa nekako nastojim to što mi je "široke ruke" i ničime zasluženo dao darivati i drugima, bilo kroz pisanje na blogu, bilo kroz živu interakciju s mnogim suputnicima na mom životnom putu prema Domovini. Nadam se, u konačnici, da u mojim tekstovima pronalazite nešto za sebe i za vaše osobno posvećenje, na ovaj ili onaj način. Jer kada ne bi bilo tako, pitam se, čemu onda sve ovo? No, kako bilo, preporučam ovaj blog u vaše osobne molitve; neka Gospodin i dalje usmjerava svaku napisanu riječ, koja neka bude isključivo Njemu na slavu, a nama na izgradnju.

  

Peti je dan mjeseca listopada, id est, Marijinoga mjeseca u kojem se, moleći krunicu, intenzivnije povezujemo s Kristom preko Presvete Djevice. Bilo mi je zanimljivo kako sam danas, neprosredno prije tradicionalne Mise u crkvi sv. Martina, dobila brošuru o moljenju krunice na latinskom, a koju je svojevremeno sastavio kolega bloger Toma Blizanac. Posjetite njegov blog pa skinite brošuru. Inače molim krunicu na latinskom (izuzev obiteljske molitve krunice ili molitve krunice s više ljudi) i doživljaj je u mnogočemu snažniji, da ne kažem, mističniji. Također, dođe mi danas na Misi u misao kako pisanje ovoga bloga započeh baš na blagdan Gospe od Krunice. Pa nije li zapravo divno baš s Marijom započeti ovo malo virtualno putovanje?! :)

Nadalje, 5. listopada obilježava se i Dan učitelja, pa ukoliko među vama ima koji učitelj ili učiteljica, želim vam sretan naš dan. Bilo nam sve što činimo u okvirima našega poziva blagoslovljeno! :)

Također, prošli sam post posvetila svetim arkanđelima, objavivši svoj pomalo nespretni prijevod jednoga himna za koji nisam bila sigurna je li već preveden. U međuvremenu mi se javio jedan čitatelj (pozdravljam te, brate! :)) koji mi je poslao prijevod toga himna iz časoslova. Nema smisla da ga sad ovdje ponovno objavljujem, pa ukoliko netko želi imati službeni prijevod himna, neka mi se javi na mail. A dobrom čitatelju od srca zahvaljujem na javljanju i njegovoj duhovnoj brizi preporučam svoju malenkost.

Najavih i poseban post posvećen sv. Jeronimu. "Skica" za post već postoji, ali njezina konačna realizacija iziskuje malo više vremena. Eto, nadam se će Providnost umnožiti moje vrijeme kako bih se upustila u sastavljanje posta o sv. Jeronimu :)

I konačno, želim u vaše molitve (sukladno vašem vremenu) preporučiti jednu svoju dragu prijateljicu i njezinu obitelj koja prolazi kroz nemalu patnju. Iako se kroz patnje istinski suobličavamo Kristu Patniku, ne bismo li barem djelomično shvatili kroz što je naš Gospodin prošao radi nas, teško je ljudskoj nesavršenosti prihvatiti, a kamoli shvatiti smislenost patnje. Neka nam On, po svom milosrđu, osnaži srca da ne klonemo. 

Eto, toliko od mene u ovom javljanju. Budite u Miru, radosno krenite u novi radni tjedan i...ostanimo povezani u duhu.

Discipula Domini

Naknadno napisano:

Ne zaboravite se u svojim molitvama spomenuti i Sinode biskupa koja je danas započela. Tema je, u današnjem kontekstu, i više nego kompleksna i bez istinskoga vodstva Duha Svetoga ne možemo očekivati dobre plodove za naše obitelji. Molimo Duha da naši biskupi ostanu dosljedni višestoljetnom nauku Katoličke Crkve i da sačuvaju integritet naših obitelji u duhu katoličkoga ćudoređa.

Hymnus archangelis sanctis - Himan svetim arkanđelima

 

Arkanđeli Rafael, Mihael i Gabriel (izvor)

Nešto me u srcu veže za ovu svima nama dobro znanu trojicu. Ono "neobjašnjivo" nešto. Pogotovo mi molitve srca lete sv. Rafaelu, a često se sjetim i onih njegovih divnih riječi iz Knjige o Tobiji (usp. 12, 6-21). Općenito, pomisao na anđele Božje, o kojima čitamo u Svetom Pismu, rađa mir, budi strahopoštovanje i još više razotkriva razmjere ljubavi Božje prema nama. Posebno me raduje činjenica da se Katolička Crkva uzastopce, dakle, dan za danom, spominje dviju svetkovina: prva je 29. rujna, kada slavimo arkanđele Gabriela, Rafaela i Mihaela, a druga je 30. rujna, kada se s posebnom radošću i u zajedništvu s cijelom Crkvom, spominjem sv. Jeronima, ujedno i zaštitnika ovoga bloga. No, o njemu ću pisati posebno jerbo, ruku na srce, on to i zaslužuje :)

No, Gospodinu na slavu, a svima nama na posvećenje i duhovnu izgradnju, prevedoh s latinskog na hrvatski jedan himan svetim arkanđelima u čast. Ne znam postoji li već hrvatski prijevod ovoga himna (uputite me ako postoji), ali bilo kako bilo, neka se ovdje nađe moj prijevod. Na internetu ima puno molitava upućenih svetim arkanđelima, ali baš mi je nekako "po guštu" napisati/prevesti nešto što se i ne nalazi baš svaki dan (vjerujem da se ne nalazi svakodnevice). Himan na latinskom jeziku i u engleskom prijevodu možete čitati na stranici Preces Latinae, koju svima toplo preporučam.

(Inače, ovaj se himan pripisuje Hrabanu Mauru, Alkuinovu učeniku (8./9. st.). O njemu više čitajte ovdje.)

Latine:

Christe, sanctorum decus Angelorum
Rector humani generis et auctor,
nobis aeternum tribue benigne
scandere caelum. 

Angelum pacis, Michael ad istam
caelitus mitte, rogitamus aulam:
nobis ut crebro veniente crescant
prospera cuncta.  

Angelus fortis Gabriel, ut hostem
pellat antiquum, volitet ab alto,
saepius templum veniat ad istud
visere nostrum. 

Angelum nobis medicum salutis
mitte de caelis Raphael, ut omnes
sanet aegrotos, pariterque nostros
dirigat actus. 

Hinc Dei nostri Genetrix Maria,
totus et nobis chorus Angelorum
semper assistat, simul et beata
concio tota.

Praestet hoc nobis Deitas beata
Patris ac Nati pariterque Sancti
Spiritus, cuius resonat per omnem
gloria mundum. Amen.     

Croatice:

Kriste, svetih anđela uresu,

upravitelju i ljudskog roda stvaratelju,

brižno nam podaj da dospijemo

u nebesa vječita.

Mihaela s nebesa, anđela mira,

molimo te, našoj Crkvi šalji,

da nam, zbog čestih mu dolazaka,

jačaju blaga sva.

Anđeo jaki Gabriel, 

s nebesa nek' poleti da drevnog satre neprijatelja,

i neka češće u naš hram sami

pohodit' nas dođe.

Poradi zdravlja našega, anđela nam Rafaela

s nebesa što liječi pošalji,

da bolesne sve ozdravi, a istom nam

i putove upravlja.

Stog i Marija, Majka Boga našega,

i cijeli nam kor anđeoski,

pa i uvijek sav blaženi zbor

nek u pomoć hitaju.

To nek' ispuni blagoslovljeni Bog,

Otac nam i Sin i s njima Sveti Duh,

čija slava odzvanja

po svem svijetu. Amen.

Kao što i sami možete vidjeti, nisam u prijevodu bila dosljedna metričkim zakonitostima koje su specifične za himne, ma koliko god se trudila. Stoga apeliram na vašu blagu kritiku. 

Discipula Domini

Umbra crucis

Girolamo Romano, Krist nosi križ (16. st.)

U želji za susretom s višnjom Ljubavlju, susret se zbiva tu...u susretu dvaju lica: lica stvorenja i lica višnje Boli. Neobičan je to susret dviju istih, a opet različitih stvarnosti. Beskonačno i prolazno gledaju se međusobno. Skriveni u sjeni križa, ti pogledi govore o boli. Teret pritišće ramena i leđa, ruke drhte, cijelo tijelo savija se pod težinom, srce kao da će iskočiti iz grudi, a čini se kao da kraja tomu nema...ne nazire se. Dvije boli, ona vječna i ona prolazna, ona božanska i ona ljudska, osjećaju užeta svezana oko ruku, čuju zveket lanaca i okova. I dok jedna bol trpi, trpi i druga. Obje boli traže odmor u sjeni križa. Sklanjaju se tamo zajedno. I znaju da je put još dug, ali...zajedno su. Jer...to je cijena slobode srca. To je cijena koju božanska Bol mora platiti, ne bi li ova ljudska bol u vječnosti uživala vječnu slobodu. Zapravo, neizbježan je to susret: susret ostvaren samo u sjeni križa, susret Ljubavi koja trpi za čovjeka i čovjeka koji trpi radi Ljubavi, za konačan susret dviju boli u Vječnosti.

Gospodine, dok me sapinju lanci i leđa mi pritišću svakojaki tereti, moji i Tvoji, želim Ti se u duhu i istini pokloniti i reći ti: neka ništa ne bude moje ako nije Tvoje. Ili ako hoćeš da budem u tmini, Gospodine, budi blagoslovljen, ako hoćeš da budem u svjetlu, opet budi blagoslovljen, ako se udostojiš utješiti me, budi blagoslovljen, a ako hoćeš da budem u tuzi, onda isto tako budi blagoslovljen. Neka susret Tebe i mene rađa ugodne plodove, neka svaka Tvoja skrovitost mom srcu bude odraz Tvoje očinske ljubavi, a ne odraz Tvoje odsutnosti. Želim Te uvijek susretati na mjestu koje nikada ne napuštaš: u sjeni Tvoga križa. 

Sub tuum praesidium confugimus, Sancta Dei Genitrix;
nostras deprecationes ne despicias in necessitatibus nostris,
sed a periculis cunctis libera nos semper,
Virgo gloriosa et benedicta.

Magistra vitae

Počelo je. S današnjim danom krenula je još jedna školska godina. I dok pokušavam samu sebe prisiliti na izvršavanje "papirološkog" dijela posla, misli letaju na sve strane, samo ne tamo gdje bi trebale - u godišnje, mjesečne, dnevne, minutne, sekundne i ine druge planove (dva su potonja izmišljenja, je l'). Uf, kako me samo umara taj dio moga posla (Parce mihi, Domine, sed hoc non est meum crimen). I konačno, u kolopletu tih sukoba između onoga što želim i onoga što moram, nastaju višeminutna promišljanja (ujedno i ovaj post) kao protuodgovor mojim osobnim demoraliziranjima ("ne mogu", "ne znam", "ne da mi se"). Ergo...

Biti učitelj/profesor u školi ili u nekoj drugoj obrazovnoj ustanovi nije, ili barem ne bi trebalo biti, prisilno odgajanje budućih generacija na kojima svijet ostaje. To je svojevrsni poziv, kao što je i poziv na roditeljstvo. Kada nas Gospodin poziva da budemo sustvaratelji i sudionici Njegova Kraljevstva, povjerava nam jednako odgovornu zadaću koju povjerava i roditeljima - odgoj kroz obrazovanje, pa čak i brigu o dušama te djece. Sjećam se, još sam za vrijeme studiranja spoznala na što me Bog poziva. Baš sam nekako jasno u srcu osluhnula i prepoznala da me poziva na služenje djeci, tj. onima koje nam je postavio kao uzor (..."jer takvih je Kraljevstvo nebesko"). Zbog te spoznaje, nikada nisam strahovala za svoj posao. Ali nikada. S tolikim sam povjerenjem Njemu prepuštala svoje životno kormilo da ni u jednom trenutku nisam posumnjala u pronalazak posla. Vjerujem da je to povjerenje i urodilo plodom; dobila sam posao...posao u struci...u školi. Dobila sam posao, a s tim i kolektiv, dakle kolege, koji se po školama ne mogu naći ni mikroskopom. Ne pretjerujem. Do kraja sam iskrena. I realna.

Sačuvaj me, Bože, ovakvih prizora!

Ipak, biti učitelj/profesor latinskoga jezika u (osnovnoj) školi izrazito je nezahvalno. Na sam spomen latinskoga jezika, ljudima opada tlak, šećer, u šoku i nevjerici ispuštaju neartikulirane zvukove, love se glavu, gledaju u latinistu kao nekog troglavog Kerbera, padaju na koljena ili im se očituju upitnici iznad glave. Ipak, najdraže mi je kad ostanu bez riječi :) Zatim, ima situacija kada vam na predmetne informacije dolaze roditelji s pitanjima poput: "A zašto moje dijete mora učiti taj latinski? Čemu učenje mrtvog jezika? On/ona ima glavobolje od tih nastavaka!" Ima situacija kada ste prisiljeni opetovano obrazlagati zašto djeca moraju učiti latinski, tj. zašto je DOBRO da ga uče. Također, ima situacija kada vas poistovjećuju s nemilosrdnim mučiteljem, a učenici dobivaju status mučenika. I sve to zbog jedne III. deklinacije obiju osnova, III. konjugacije ili, ne daj Bože, tradicionalnog ili klasičnog izgovora. O sintaksi da i ne govorim. Kaos, braćo, kaos!

Biti učitelj/profesor (latinskoga jezika) iziskuje puno kreativnosti, osobnog rada, uviđanja vlastitih pogrešaka i trud da se one isprave. Biti učitelj/profesor znači biti ponizan. Ponekad je neopisivo teško u učenicima susretati Krista i poniziti se pred Njim, u njima. Jako je teško. Događa se da sam nadomak odustajanju od svega i da se pitam je li to posao za mene, jesam li dobra u tome što radim. Suzdržat ću se od pisanja o g. Obrazovnom Sustavu U RH koji nemilosrdno uništava onu iskonsku i čistu čežnju za služenjem i poučavanjem. No, baš danas, na blagdan Male Gospe, Gospodinu predajem svakog učenika pred kojeg ću ovih dana stati. Predajem Mu i njihove roditelje. Predajem Mu svoje kolege. I najviše od svega, predajem Mu svoj poziv - biti učiteljem Života i za Život. S tom spoznajom, sve ostalo postaje manje važno.

P. s. Malo smijeha nije na odmet :)

DiŠipula Domini ;)